Van Dog - razgovor s jednim književnim psom
- font size decrease font size increase font size
PŽ: Danas u našim malim pasjim razgovorima imamo posebnog gosta. Najbolje da nam se sam predstavi.
VD: Ljudeki, pozdrav (veselo mašem repom)! Ja sam Dog, Van Dog i glavni sam lik u nagrađenom romanu ‘’Bio sam pas i opet sam’’. Čvaraka mu tustih, zbilja jesam! Imam čak i svoju Facebook stranicu!
Znam, neki od vas sada će mi se narugati: Ma , ideš! Književni lik - pa kakve to veze ima s kobasicama...hoću reći sa stvarnim životom? (Joj, stalno mi se kobasice motaju po glavi!) Ima veze, ljudeki, vjerujte mi, zbilja ima. Sjetite se samo one male pametne Lassie koja se unatoč svemu vratila kući, sjetite se dragog Bundaša, vjernog Hlapićeva frenda ili primjerice odvažnog Bucka koji već dugi niz godina živi među koricama ‘’Zova divljine’’. Priznajte, iako su ispali iz knjiga, svaki od njih ostavio je tragove svojih šapa na vašim stvarnim životima. Dirnuli su vas onako kako vas samo psi (i djeca) mogu dirnuti.
Možda vi to još ne znate ali i ja sam jedan od takvih pasa i ako si dopustite pročitati priču o meni, prirast ću vam za srce kao zakrpa za vaše omiljene traperice. Makarona mu sluzavog, hoću, časna vandogovska!
"Život je lijep, fakat lijep, a i kobasice su za šape polizati!"
PŽ: Tvoj književni život nije uvijek bio bajka. Imao si veoma teških trenutaka. Ispričaj nam, kako je nastala priča o tebi?
VD: Jednog ljeta prije nekoliko godina, u vrijeme godišnjih odmora, mnogo je pasa ostavljeno na ulicama. Stvarnih pasa. Ljudi su ih ostavili, zapravo, bolje reći neljudi, jer kako bi ijedan čovac, ako je doista ljudsko biće - mogao ostaviti svog psa?
Taj nemili događaj ponukao je čovječicu Pepu Puh (vi ljudeki poznajete ju kao književnicu Nenu Lončar) da napiše priču. No priča koju je tada napisala učinila joj se previše patetičnom i njonjavom i što je najvažnije - totalno bez osobnosti, a Pepa ne voli patetične i njonjave priče, pa je u sve to udahnula malo više života. Likovima iz priče nadjenula je imena i dala im osobnost i smisao za humor, naročito meni i mom prijatelju Ćufti. A onda je striček Bondo (vama ljudekima poznatiji kao animator i ilustrator Marijan Lončar) sve lijepo nacrtao i to je bilo to - dobio sam svoj književni život.
Istina, katkada je to bio jako težak život i takvo što ne bih poželio ni najgorem čovjeku, a kamo li nekom psu, ali nakon svega strašnog što sam proživio sada imam svoje ljude. O, je, imam svoje ljudeke! Ne brinite, nisam pošandrcao, sa mnom je sve u redu, samo me čvaknula sreća, potpuno me puknula.
Lucy Liu
Eto, Pepina i Bondova djeca imaju kujicu Lucy Lu, a oni imaju mene - psa Van Doga (imaju oni i mačke ali o njima ne želim govoriti!).
Savršenstvo.
Idila. (još da nema tih mačaka...ali ne možeš imati baš sve.)
I još nešto, roman o meni ‘’Bio sam pas i opet sam’’ pokupio je nagradu ‘’Zvonko’’, a za dlaku i ‘’Maloga princa’’. Bio je on i u konkurenciji za ‘’Grigora Viteza’’, a uvršten je i u Nacionalni kviz za poticanje čitanja. Normalno kad je tako dobar, zbilja je mrak!
Nije da se hvalim (ili ipak da?) ali ‘’Bio sam pas i opet sam’’ se čita sve u sedamnaest i prvo izdanje je već rasprodano. A vi koji niste uspjeli udomiti svoj primjerak iz prvog izdanja svakako to nemojte propustiti u drugom izdanju jer ono stiže uskoro!
PŽ: Tako je! A mi ćemo sutra donijeti odlomak iz romana da se ljudeki sami uvjere kakav si ti sjajan književni pas! Nego, mi ovdje imamo par udomljenih kujica ali nisu tako književno talentirane (ili to skrivaju). Pa reci ti nama, Van Dože, kako si se osjećao tada kada te ostavio tvoj prvi čovjek?
VD: U to sam vrijeme bio još zelen kao blitva, pravi naivac, zapravo, kad bolje razmislim, bio sam onakav kakav pas treba biti i beskrajno sam vjerovao ljudima. Moj čovjek broj jedan zvao se Bartol i činio mi se zbilja kul tip. Lijepo smo živjeli Bartol i ja, a onda mi se dogodila nezgoda - njegovom nepažnjom ostao sam bez uha. Nisam mu to zamjerao, ali on je zamjerao meni - uopće me nije mogao gledati takvog jednouhog. Za njega sam postao nepodnošljiva asimetrija. Nemam blage veze što mu je to značilo, ali posljedice su bile takve da me odveo na pusto mjesto i ostavio me. Kakav šok! Nisam mogao vjerovati da se to zbilja dogodilo. Kokošjih mu nogica, pa ne ostavljaju ljudi svoje pse tek tako, kao stare šlape pokraj puta! Čini se da neki ipak ostavljaju.
Znate, u jednom sam trenutku čak povjerovao da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu, da je u meni neka velika greška. Ali, recite mi, kakva to greška mora biti da te zbog nje ostavi tvoj čovjek?
"...kakva to greška mora biti da te zbog nje ostavi tvoj čovjek?"
PŽ: Potom si postao pas bez čovjeka, uličar.
VD: Eh, da, postao sam uličar i izgubi svu pasost. Nisam lajao, nisam se češkao ispod repa, nisam se družio s drugim psima. Nisam si to mogao dopustiti. Čopor pasa uličara u nekim ljudima izaziva paniku i strah, a ljudski strah može biti vrlo opasan. Pas kad je uplašen može ugristi, a raspon ljudskih reakcija na strah zna biti mnogo širi i mnogo strašniji od psećeg ugriza (vjerujte mi, znam što govorim).
Najveća sloboda za psa je kad ima svog čovjeka. Kad pas živi na ulici to i nije neki život, to je puko preživljavanje.
"Najveća sloboda za psa je kad ima svog čovjeka."
PŽ: Čitali smo i da kasnije nisi imao previše sreće s ljudima....
VD: Makarona mu sluzavog, imao sam gadan peh, zbilja jesam! Jedno sam vrijeme neprestano nalijetao na neke ‘’2 u 1’’ tipove, tipove koji se nisu mogli dogovoriti sami sa sobom kakvi žele biti, ma znate one Dr. Jekyll and Mr. Hyde šeme. Razmišljao sam tad da se valjda ne može baš sav crnjak svijeta zalijepiti za mene, ali činilo se da ipak može, jer jedna me zvijer u ljudskom obliku gotovo ubila. Izvukao sam se za dlaku. Nakon tog nemilog događaja izgubio sam vjeru u ljude. Prezirao sam ih do dna i nisam više htio imati posla s njima. Srećom po mene, uspostavilo se da nije sve tako crno i da u kukolju ima žita.
"...jedna me zvijer u ljudskom obliku gotovo ubila."
PŽ: Ali nikad nisi izgubio smisao za humor. Čak si naučio pričati viceve.
VD: Tih dugih mjeseci dok sam živio na ulici, humor me spasio da ne potonem, da se ne izgubim u mraku. Bilo je tako gadno da sam mogao, dok veliš kebab, završiti u crnoj rupi, tamo dolje u Hadu, a da to nitko ne bi ni primijetio. No, dok god sam se uspijevao našaliti na vlastiti račun, činilo mi se da nije sve izgubljeno, da ima nade da će se nešto promijeniti na bolje.
A onaj vic*, izmislio sam ga da iskupim vlastitu kožu. Nisam ni znao da takvo što mogu izvuči iz sebe. Guba vic, jel da? No, reci ljudekima, čovječice, tebi će vjerovati.
PŽ: Jako je dobar. Kad smo ga glasno pročitali, svi su redakcijski psi cerekali kao blesavi. Nema što, zbilja si duhovit. Nego, tako si upoznao i svog najboljeg prijatelja Ćuftu. Tvoj humor ga je privukao?
VD: A što ćeš kad sam tako neodoljivo smiješan, ono, skroz na skroz. Neodoljiv sam od ovog svog jedinog uha, preko repa, pa sve do zadnje šape (nonšalantno podignute u zrak).
A Ćufta je bio legenda. Bio je kralj ulice i kralj moga srca. Moj najbolji frend.
No, priznajem, isprva sam mislio da je Ćufta nasilnik, ulični štemer, balvan od pola tone koji neprestano vreba priliku da nekog razvali. A onda se uspostavilo da je to samo poza i da je on zapravo dobar ko kruhek (potfutran slasnim šnitama špeka).
Morate znati da je Ćufta bio i istinski Robin Hund - pas koji otima onima koji imaju previše i daje onima koji nemaju ništa. Osim toga bio je 23 puta pametniji od svih pasa koje sam znao, uključujući i mene. Ma ne, bio je 24 puta pametniji od svih nas!
Joj, zbilja mi nedostaje!
Van Dog i Ćufta
PŽ: Čitajući priču o tebi primijetili smo i zanimljive pseće poslovice i duhovite fusnote. Imaš li neku svoju poslovicu koja te vodi kroz život?
VD: Hah, što se tiče poslovica uglavnom se držim one narodne Ne grizi kost na kojoj možeš ostaviti zube, ali bilo je dana kad mi je najbolje ležala ona stara Čovjek je čovjeku vuk, a pas je psu crvenkapica. Ćufta je volio govoriti Ne bacaj bifteke pred svinje, a kad bismo išli ‘’ubrati’’ ručak, najbolje je palila Veni, vidi, viči kobasica. Dobre su to poslovice, zbilja jesu. Ne moram vam ih valjda objašnjavati?
"Ne grizi kost na kojoj možeš ostaviti zube!"
A što se tiče fusnota - ne mogu si pomoći, tu sam zbilja pravi maher, duhovit sam kao glista u konzervi paštete (blentavo se cerim)!
PŽ: Lijepo je bilo čavrljati s tobom, Van Dože. Želimo ti puno sreće s tvojim ljudima. Imaš li kakvu poruku za kraj?
VD: Hvala, čovječice. I ja tvojim psima želim puno sreće s tobom. I,naravno, pokoju slasnu kost (čitaj: tri puta dnevno plus repete).
A što drugo još da kažem nego: ljudeki moji, budite dobri prema svojim najboljim frendovima (psima) i ne zaboravite najvažniju stvar; život je lijep, fakat lijep, a i kobasice su za šape polizati!
PŽ: E da, vic. dugujemo vam još vic, a ovdje donosimo poglavlje iz knjige "Bio sam pas i opet sam" Pepe Puh i Bonda (i nešto malo o njima)
* Dođe buha liječniku i požali se da ima psa.
– Zbilja gadan pas! – potvrdio je doktor.
– Umrijet ću? – buha se rasplakala.
– Ma kakvo umiranje, pa nismo u srednjem vijeku, dat ću vam najbolje sredstvo protiv pasa.
Buha je otišla kući i, za svaki slučaj, umjesto jedne žlice popila cijelu bočicu lijeka. Pas je netragom nestao kao da ga
nikad nije ni bilo. Te je noći buha spavala kao mala beba, no ujutro ju je čekalo iznenađenje: na mjestu gdje je nekad
bio pas, sada je bio majmun. Ljutita kao ris, buha je otrčala liječniku i s vrata stala vikati:
– Prevarant jedan! Šarlatan! Tako vi liječite, ha?
– Koliko vidim, više nemate psa – primijetio je liječnik.
– A ovaj majmun? Kaj mislite da mi je to možda prišt na
nosu? – žestila se buha.
– Je, draga moja, pa kaj vi ne čitate sitna slova? Majmun je
obična nuspojava! – rekao je mirno liječnik.
Ukoliko niste skloni intelektualcima, pročitajte razgovor s jednim psom - manekenom!