Petra Puvača - Dogs Trust seminar vratio mi je početni zanos!
- font size decrease font size increase font size
Dragi naši, već znate da pratimo rad udruge Sedma od Devet, tako da smo njihovu šeficu Petru uhapsile po povratku iz Velike Britanije gdje je prisustvovala seminaru za voditelje azila u organizaciji Dogs Trust, najveće Britanske udruge za zaštitu životinja...
BDNJ: Petra, Dogs Trust je u našim krajevima najpoznatiji po djelovanju u Bosni, gdje provode uhvati/kastriraj/pusti sistem smanjivanja broja pasa lutalica u Sarajevu, kao i edukacije, te se broj pasa smanjio za 5000 od kada su tamo. No u Hrvatskoj nisu toliko poznati – možda je to ipak znak da kod nas situacija nije baš toliko grozna....?
PP: Da, zapravo ne znam kad sam prvi put čula za Dogs Trust, možda na sastanku Mreže protiv napuštanja životinja, ali nije ni bitno jer kad sam čula za njih znala sam da želim čuti više!
BDNJ: Da, rekla si još prije mjeseci i mjeseci kako bi htjela kod njih na edukaciju...
PP: Pa kad sam čula za njih onda sam ih u maniri pravog stalkera išla stalkat, što na fejs što na web.
Na njihovoj web stranici vidjela sam da nude različite oblike edukacije pa sam se odmah povampirila i krenula sliniti. Za International training program sam se prijavila još početkom godine i samo sam se mogla nadati da ću upasti u prvu slijedeću grupu koja je međutim održana u ožujku očigledno bez mene, ali nisam se dala samo tako pokolebati.
Uostalom ne kažu bez veze ako neće brdo Muhamedu, iako je u mom slučaju bilo naopako (kao i uvijek)...
Prihod od svih stvari u ovom dućkasu ide napuštenim psima - jedan od Petrinih snova...
Dogs Trust je, uz pomoć pri organizaciji prostora i polaznika od strane Dumovca, organizirao Overseas education workshop pa sam od njihovih edukatorica imala prilike slušati o idejama i načinima kako djeci približiti brigu o životinjama.
BDNJ: A to je nešto što i sama već neko vrijeme provodiš po školama....
PP: Da, različite edukacije namjenjene djeci Sedma od Devet provodi kontinuirano od početka 2015. prema programu kojeg smo sami razvijali. Moram priznati da mi je puno značilo kada sam vidjela da je i edukacija Sedme od Devet utemeljena na istim principima kao i njihova, te da na isti način približavamo tematiku. Naravno sa više para (koje oni imaju za razliku od nas) su i metode malo skuplje, ali pokupila sam dosta “jeftinih” , a djeci isprobano i dokazano zanimljivih ideja koje priču konkretiziraju što klincima puno znači.
A onda mi je odjednom stigao mail od Dogs Trusta koji me ostavio paf:
„Petra jesi još zainteresirana za International Training Program jer sad se pune mjesta za rujan?“
BDNJ: Tvoj odgovor ne moramo niti pogađati....
PP: Da, glasio je doslovno: „Da, DA, DAAA“
Na to mi je stigao sljedeći mail u kojem me pitaju „Jesi li sigurna? Ako rezerviramo mjesto za tebe, a ti ne dođeš, onda je propalo mjesto nekom drugom
Moj odgovor: „“Dolazim sigurno!“ i misao tko bi pobogu propustio takvu priliku.
No moram priznati da mi je nakon par dana postalo definitivno jasno zašto im je bilo bitno da nekome ne uzmem mjesto: tih par dana edukacije je nešto najbolje što mi se dogodilo od kada sam u svijetu zaštitarstva, a tome ima skoro 8 godina od čega protekle tri predsjedujem Sedmom od Devet čiji sam i osnivač (što zvuči puno više fensi, zapravo je samo jako opsežno i zahtjevno)...
BDNJ:...(trept, trept s iščekivanjem nastavka)...
PP: Dakle - ta količina znanja i iskustva je nevjerojatna! Ono što definitivno upada u oči kad čitaš biografije predavača je koliko je ljudi iz profitnog sektora prešlo raditi u neprofitni sektor! Ti ljudi stvarno zrače predanošću i prekrasno je vidjeti kako vjeruju u viši cilj zbog kojeg su na kraju krajeva i došli u Dogs Trust....
BDNJ: Daj neki primjer!
PP: Pa eto - ja onako pristojna i suptilna kakva jesam (kašlj, kašlj, op.aut.) sam pitala jednog od predavača doslovno ovim riječima "So one day you just woke up and said: Fuck this shit I'm going to Africa?" jer on je naime prvo otišao u Afriku, pa pronašao bebu slona, pa osnovao prihvatilište za slonovsku siročad i onda se vratio u Englesku i posvetio radu u neprofitnom sektoru kako bi spašavo životinje. A bavio se čovjek nekim kompjuterski softverski nešto s čime se njegovi kolege u njegovim godinama umirovljuju, a nije baš tako star....
Petra s generalnim direktorom Dogs Trusta Adrianom Burdnerom
Voditeljica Rehoming centra u Basildonu je prije toga vodila privatnu veterinarsku kliniku u Londonu. Neki su radili u jakim marketinški kompanijama, sve u svemu stvarno vrhunski stručnjaci u svom polju. I da - svi su oni napustili svoje dobro plaćene poslove da bi za manje pare radili u udruzi jer vjeruju u to što ta udruga radi. To je za mene jedan potpuno novi svijet. Mi smo tu sretni ako nađemo ikoga da napravi nešto za male pare, a kamoli stručnjaka u svom polju! Ali Dogs Trust je trenutno u poziciji da može birati koga će zaposliti...
BDNJ:...(teški uzdah)...
PP: Druga stvar koja me fascinirala je to što jedan Dogs Trust, koji postoji 120 i kusur godina i ima priljev od gotovo 90 milijuna funti godišnje (oko 800 milijuna kuna) - čisto za usporedbu, Sedma od Devet skupila je 150 tisuća kuna u istom vremenskom periodu, dakle jedna takva organizacija bez ikakvih problema prizna kada pogriješi! Gledam njihovo sklonište koje oni zovu politički korektno Rehoming Center u Basildonu i mislim si kako znam hrpu studenata koi bi rado živjeli u ovim boksevima umjesto u studentskim sobama, eto toliko dobro izgleda. A oni mi objašnjavaju kako bi to moralo biti puno bolje? Ja ne vidim kako bi moglao biti bolje, tako što će premazati zidove zlatom? Naravno karikiram ovaj dio sa zlatom, ovaj sa studentima ne, ali mi je fascinantno, pogotovo iz stanovišta ove države da se organizacija takvog kalibra ne libi priznati da su pogriješili. Nije im problem niti priznati da su krajem 80-tih i početkom 90-tih bili u tolikim problemima da su krenuli rasprodavati imovinu da ne bi bankrotirali.
Sa zadnjom lovom su, kako kažu, na 6 mjeseci unajmili Clarissu Baldwin da im odradi PR u nadi da će se spasiti - tu su stvari u zadnjem trenutku konačno krenule na bolje....
Tako je nastao Dogs Trust kojeg sada vidimo i koji sada svoje znanje dijeli svima nama.
Obilazak Rehoming centra u Basildonu
BDNJ: Iz domaće perspektive zvuči zbilja kao neka bajka...
PP: Da, baš tako, iz skromnih početaka do ostvarenja snova, ali to se ne događa preko noći i za to je potreban rad. Ono što kod nas kronično nedostaje je shvaćanje da čak i kada nešto radiš iz ljubavi i dobre volje tome treba pristupati kao pravom pravcatom profitnom poslu.
Nama se tu u Hrvatskoj s jedne strane smiju jer volonterski odrađujemo nešto za što su u šinterajima plaćeni, dok s druge strane optužuju da udruge na sirotim životinjama zarađuju...što uopće ne žalim komentirati, pogotovo kad pogledam samo koliko dugujemo našem veterinaru.
U Engleskoj je sasvim normalno da za svoj rad - pa i onaj u udruzi - dobivaš plaću. Tamo je doduše normalno i da prilikom udomljavanja ostaviš neku kintu poznatiju kao “adoption fee” onima od kojih, nakon što su te dobro provjerili, udomljavaš cijepljenog, čipiranog, uhranjenog, uglavnom i kastriranog, psa koji je naravno očišćen od parazita dok kod nas samo na provjeru dobivamo komentare da će rađe platit 500 kn za psa s njuškala nego da im netko dolazi doma dok s druge strane pri pomisli da udrugama plate naknadu za udomljavanje makar i simboličnu od 200 kn izaziva gnušanje i prijezir.
Naknada za udomljavanje koja bi se teoretski platila udruzi služila bi kao izvor sredstava za veterinarske i ine troškove novog spašenog psa, dok novac predan ljudima s njuškala u principu ide njima u džep ili za ljetovanje, ali teško je to za shvatiti prosječnom Hrvatu.
BDNJ: Ah, daleko je Engleska.
PP: Daleko je, ali to ne znači da je ono što oni imaju nama nedostižno.
Moram priznati kako me osim kulturnog šoka vrednovanja rada udruga, kod Engleza poprilično iznenadila i ta borba protiv bjesnoće. Mi smo tu nekako naviknuti misliti kako je nama najgore – u stilu klasične tužaljke:“Mi smo Hrvati pa je kod nas sve najgore“
Međutim, na edukaciji sam upoznala ljude koji u svojem poslu na dnevnoj bazi riskiraju pobrati bjesnoću!
Učionica
BDNJ: Bjesnoću?
PP: O da. Moram priznat da sam očito živjela u svom La-la landu gdje bjesnoće ima još valjda u dva sela u Africi i to je to...
Ali bjesnoće ima - ima je u Izraelu, Palestini, Indiji i Africi, ima je i u nama bliskoj Rumunjskoj, a ljudi iz tih zemalja/kontinenata koje sam na ovoj edukaciji upoznala se s bjesnoćom bore na svakodnevnoj razini. To mi je ipak bilo šokantno!
Karta rasprostranjenosti bjesnoće - zeleno/bez rizika, žuto/nizak rizik, narančasto/srednje visok rizik, crveno/visoki rizik
A s druge strane ne držimo samo mi u Hrvatskoj pse na kratkom zahrđalom lancu u dvorištu – ima toga i u Poljskoj i Portugalu i Izraelu....neki su problemi izgleda ipak univerzalni baš kao i neki odgovori.
BDNJ: Otkuda su došli ostali polaznici seminara?
PP: O, bilo ih je iz Indije, Palestine, Izraela, Etiopije, Brazila, Portugala, Rumunjske, Poljske, trebali su nam još stići i kolegica iz Rusije i kolega iz Nepala, ali su imali problema sa izlaskom iz zemlje (naša država je u usporedbi s nekima još i poprilično civilizirana) pa nisu stigli. Bilo nas je odasvud, ali tema za razgovor nije nedostajalo. Ono što je bilo istovremeno i tužno i smiješno je bio odgovor na pitanje predavača “koji je odgovor prosječnih ljudi na pitanje zašto ne kastriraju svoje životinje?” svi smo u glas zapjevali: „Zato što to nije prirodno!“
Ljudska je glupost univerzalna i transcedentalna i uistinu ne poznaje granice.
BDNJ: To je istina, ali ti djeluješ definitivno entuzijastičnije nego ikada...
PP: E, da - osim hrpe iskustava, enormnog znanja i novih poznanstava sa sobom sam donijela i novi polet!
Stalne borbe s vjetrenječama umore čovjeka. Ja sam se u ovih sad već preko nekoliko godina stvarno nagledala svega i svačega: zlobe i pakosti i stvarnih psihijatrijskih poremećaja, mučenja i ubojstava i prijetnji, ma svega, stvarno svega.
Naravno da je bilo i svijetlih primjera, ali sun a žalost toliko rijetki da su moj žar i snaga pa čak i volja - lagano popustili.
Već sam postala umorna od uvijek istih razgovora i uvijek istih isprika neodgovornih ljudi, a ovaj odlazak na tih par dana edukacije vratili su mi onaj moj originalni, početni zanos.
Dali su mi da zavirim u svijet u kojem su moji snovi, zapravo snovi svih istinskih zaštitara, stvarnost gdje je dobrobit životinja uistinu dostižna i prisutna, gdje društvo ne vrijeđa udruge nego pomaže. Upoznati različite ljude koji se po cijelom svijetu bore za prava životinja i njihovu zaštitu - baš kao i mi ovdje je definitivno nadahnjujuće i motivirajuće. Neki su ispred nas, neki su iza nas, ali svi imamo isti cilj. I da, ponovno sam dobila leptiriće u trbuhu , odnosno u mojem slučaju vatru koja gura napred.
Polaznici seminara
BDNJ: A hoćeš li te leptiriće sada nekako uspjeti implementirati? :)
PP: Pa to je uz vrijeme potrebno za slijeganje dojmova glavni razlog zašto ovoliko čekaš intervju. Ipak je ovo Hrvatska – tu implementacija često pada u vodu...
BDNJ: Mislim da ipak ne treba odustati – znamo da Petra, unatoč povremenim trenucima slabosti – neće odustati od pomaganja životinja, a i svatko od nas može pomalo učiniti nešto kako bi svijet bio bolji. Za početak bi bilo dovoljno spriječiti rađanje neželjene štenadi, ako ništa drugo. I naravno, pomoći – barem simboličnom sumom ili hranom, ampulama ili starom posteljinom – onima koji pomažu životinjama. Moj prijedlog je – odaberite neku udrugu iz svog kraja i mjesečno im uplatite neki iznos koji možete, a ukoliko ne možete - iskoristite FB kako bi dijelili oglase za udomljavanje – to je već ogromna pomoć a ne košta vas baš ništa.
BDNJ: Petra, Dogs Trust je u našim krajevima najpoznatiji po djelovanju u Bosni, gdje provode uhvati/kastriraj/pusti sistem smanjivanja broja pasa lutalica u Sarajevu, kao i edukacije, te se broj pasa smanjio za 5000 od kada su tamo. No u Hrvatskoj nisu toliko poznati – možda je to ipak znak da kod nas situacija nije baš toliko grozna....?
PP: Da, zapravo ne znam kad sam prvi put čula za Dogs Trust, možda na sastanku Mreže protiv napuštanja životinja, ali nije ni bitno jer kad sam čula za njih znala sam da želim čuti više!
BDNJ: Da, rekla si još prije mjeseci i mjeseci kako bi htjela kod njih na edukaciju...
PP: Pa kad sam čula za njih onda sam ih u maniri pravog stalkera išla stalkat, što na fejs što na web.
Na njihovoj web stranici vidjela sam da nude različite oblike edukacije pa sam se odmah povampirila i krenula sliniti. Za International training program sam se prijavila još početkom godine i samo sam se mogla nadati da ću upasti u prvu slijedeću grupu koja je međutim održana u ožujku očigledno bez mene, ali nisam se dala samo tako pokolebati.
Uostalom ne kažu bez veze ako neće brdo Muhamedu, iako je u mom slučaju bilo naopako (kao i uvijek)...
Prihod od svih stvari u ovom dućkasu ide napuštenim psima - jedan od Petrinih snova...
Dogs Trust je, uz pomoć pri organizaciji prostora i polaznika od strane Dumovca, organizirao Overseas education workshop pa sam od njihovih edukatorica imala prilike slušati o idejama i načinima kako djeci približiti brigu o životinjama.
BDNJ: A to je nešto što i sama već neko vrijeme provodiš po školama....
PP: Da, različite edukacije namjenjene djeci Sedma od Devet provodi kontinuirano od početka 2015. prema programu kojeg smo sami razvijali. Moram priznati da mi je puno značilo kada sam vidjela da je i edukacija Sedme od Devet utemeljena na istim principima kao i njihova, te da na isti način približavamo tematiku. Naravno sa više para (koje oni imaju za razliku od nas) su i metode malo skuplje, ali pokupila sam dosta “jeftinih” , a djeci isprobano i dokazano zanimljivih ideja koje priču konkretiziraju što klincima puno znači.
A onda mi je odjednom stigao mail od Dogs Trusta koji me ostavio paf:
„Petra jesi još zainteresirana za International Training Program jer sad se pune mjesta za rujan?“
BDNJ: Tvoj odgovor ne moramo niti pogađati....
PP: Da, glasio je doslovno: „Da, DA, DAAA“
Na to mi je stigao sljedeći mail u kojem me pitaju „Jesi li sigurna? Ako rezerviramo mjesto za tebe, a ti ne dođeš, onda je propalo mjesto nekom drugom
Moj odgovor: „“Dolazim sigurno!“ i misao tko bi pobogu propustio takvu priliku.
No moram priznati da mi je nakon par dana postalo definitivno jasno zašto im je bilo bitno da nekome ne uzmem mjesto: tih par dana edukacije je nešto najbolje što mi se dogodilo od kada sam u svijetu zaštitarstva, a tome ima skoro 8 godina od čega protekle tri predsjedujem Sedmom od Devet čiji sam i osnivač (što zvuči puno više fensi, zapravo je samo jako opsežno i zahtjevno)...
BDNJ:...(trept, trept s iščekivanjem nastavka)...
PP: Dakle - ta količina znanja i iskustva je nevjerojatna! Ono što definitivno upada u oči kad čitaš biografije predavača je koliko je ljudi iz profitnog sektora prešlo raditi u neprofitni sektor! Ti ljudi stvarno zrače predanošću i prekrasno je vidjeti kako vjeruju u viši cilj zbog kojeg su na kraju krajeva i došli u Dogs Trust....
BDNJ: Daj neki primjer!
PP: Pa eto - ja onako pristojna i suptilna kakva jesam (kašlj, kašlj, op.aut.) sam pitala jednog od predavača doslovno ovim riječima "So one day you just woke up and said: Fuck this shit I'm going to Africa?" jer on je naime prvo otišao u Afriku, pa pronašao bebu slona, pa osnovao prihvatilište za slonovsku siročad i onda se vratio u Englesku i posvetio radu u neprofitnom sektoru kako bi spašavo životinje. A bavio se čovjek nekim kompjuterski softverski nešto s čime se njegovi kolege u njegovim godinama umirovljuju, a nije baš tako star....
Petra s generalnim direktorom Dogs Trusta Adrianom Burdnerom
Voditeljica Rehoming centra u Basildonu je prije toga vodila privatnu veterinarsku kliniku u Londonu. Neki su radili u jakim marketinški kompanijama, sve u svemu stvarno vrhunski stručnjaci u svom polju. I da - svi su oni napustili svoje dobro plaćene poslove da bi za manje pare radili u udruzi jer vjeruju u to što ta udruga radi. To je za mene jedan potpuno novi svijet. Mi smo tu sretni ako nađemo ikoga da napravi nešto za male pare, a kamoli stručnjaka u svom polju! Ali Dogs Trust je trenutno u poziciji da može birati koga će zaposliti...
BDNJ:...(teški uzdah)...
PP: Druga stvar koja me fascinirala je to što jedan Dogs Trust, koji postoji 120 i kusur godina i ima priljev od gotovo 90 milijuna funti godišnje (oko 800 milijuna kuna) - čisto za usporedbu, Sedma od Devet skupila je 150 tisuća kuna u istom vremenskom periodu, dakle jedna takva organizacija bez ikakvih problema prizna kada pogriješi! Gledam njihovo sklonište koje oni zovu politički korektno Rehoming Center u Basildonu i mislim si kako znam hrpu studenata koi bi rado živjeli u ovim boksevima umjesto u studentskim sobama, eto toliko dobro izgleda. A oni mi objašnjavaju kako bi to moralo biti puno bolje? Ja ne vidim kako bi moglao biti bolje, tako što će premazati zidove zlatom? Naravno karikiram ovaj dio sa zlatom, ovaj sa studentima ne, ali mi je fascinantno, pogotovo iz stanovišta ove države da se organizacija takvog kalibra ne libi priznati da su pogriješili. Nije im problem niti priznati da su krajem 80-tih i početkom 90-tih bili u tolikim problemima da su krenuli rasprodavati imovinu da ne bi bankrotirali.
Sa zadnjom lovom su, kako kažu, na 6 mjeseci unajmili Clarissu Baldwin da im odradi PR u nadi da će se spasiti - tu su stvari u zadnjem trenutku konačno krenule na bolje....
Tako je nastao Dogs Trust kojeg sada vidimo i koji sada svoje znanje dijeli svima nama.
Obilazak Rehoming centra u Basildonu
BDNJ: Iz domaće perspektive zvuči zbilja kao neka bajka...
PP: Da, baš tako, iz skromnih početaka do ostvarenja snova, ali to se ne događa preko noći i za to je potreban rad. Ono što kod nas kronično nedostaje je shvaćanje da čak i kada nešto radiš iz ljubavi i dobre volje tome treba pristupati kao pravom pravcatom profitnom poslu.
Nama se tu u Hrvatskoj s jedne strane smiju jer volonterski odrađujemo nešto za što su u šinterajima plaćeni, dok s druge strane optužuju da udruge na sirotim životinjama zarađuju...što uopće ne žalim komentirati, pogotovo kad pogledam samo koliko dugujemo našem veterinaru.
U Engleskoj je sasvim normalno da za svoj rad - pa i onaj u udruzi - dobivaš plaću. Tamo je doduše normalno i da prilikom udomljavanja ostaviš neku kintu poznatiju kao “adoption fee” onima od kojih, nakon što su te dobro provjerili, udomljavaš cijepljenog, čipiranog, uhranjenog, uglavnom i kastriranog, psa koji je naravno očišćen od parazita dok kod nas samo na provjeru dobivamo komentare da će rađe platit 500 kn za psa s njuškala nego da im netko dolazi doma dok s druge strane pri pomisli da udrugama plate naknadu za udomljavanje makar i simboličnu od 200 kn izaziva gnušanje i prijezir.
Naknada za udomljavanje koja bi se teoretski platila udruzi služila bi kao izvor sredstava za veterinarske i ine troškove novog spašenog psa, dok novac predan ljudima s njuškala u principu ide njima u džep ili za ljetovanje, ali teško je to za shvatiti prosječnom Hrvatu.
BDNJ: Ah, daleko je Engleska.
PP: Daleko je, ali to ne znači da je ono što oni imaju nama nedostižno.
Moram priznati kako me osim kulturnog šoka vrednovanja rada udruga, kod Engleza poprilično iznenadila i ta borba protiv bjesnoće. Mi smo tu nekako naviknuti misliti kako je nama najgore – u stilu klasične tužaljke:“Mi smo Hrvati pa je kod nas sve najgore“
Međutim, na edukaciji sam upoznala ljude koji u svojem poslu na dnevnoj bazi riskiraju pobrati bjesnoću!
Učionica
BDNJ: Bjesnoću?
PP: O da. Moram priznat da sam očito živjela u svom La-la landu gdje bjesnoće ima još valjda u dva sela u Africi i to je to...
Ali bjesnoće ima - ima je u Izraelu, Palestini, Indiji i Africi, ima je i u nama bliskoj Rumunjskoj, a ljudi iz tih zemalja/kontinenata koje sam na ovoj edukaciji upoznala se s bjesnoćom bore na svakodnevnoj razini. To mi je ipak bilo šokantno!
Karta rasprostranjenosti bjesnoće - zeleno/bez rizika, žuto/nizak rizik, narančasto/srednje visok rizik, crveno/visoki rizik
A s druge strane ne držimo samo mi u Hrvatskoj pse na kratkom zahrđalom lancu u dvorištu – ima toga i u Poljskoj i Portugalu i Izraelu....neki su problemi izgleda ipak univerzalni baš kao i neki odgovori.
BDNJ: Otkuda su došli ostali polaznici seminara?
PP: O, bilo ih je iz Indije, Palestine, Izraela, Etiopije, Brazila, Portugala, Rumunjske, Poljske, trebali su nam još stići i kolegica iz Rusije i kolega iz Nepala, ali su imali problema sa izlaskom iz zemlje (naša država je u usporedbi s nekima još i poprilično civilizirana) pa nisu stigli. Bilo nas je odasvud, ali tema za razgovor nije nedostajalo. Ono što je bilo istovremeno i tužno i smiješno je bio odgovor na pitanje predavača “koji je odgovor prosječnih ljudi na pitanje zašto ne kastriraju svoje životinje?” svi smo u glas zapjevali: „Zato što to nije prirodno!“
Ljudska je glupost univerzalna i transcedentalna i uistinu ne poznaje granice.
BDNJ: To je istina, ali ti djeluješ definitivno entuzijastičnije nego ikada...
PP: E, da - osim hrpe iskustava, enormnog znanja i novih poznanstava sa sobom sam donijela i novi polet!
Stalne borbe s vjetrenječama umore čovjeka. Ja sam se u ovih sad već preko nekoliko godina stvarno nagledala svega i svačega: zlobe i pakosti i stvarnih psihijatrijskih poremećaja, mučenja i ubojstava i prijetnji, ma svega, stvarno svega.
Naravno da je bilo i svijetlih primjera, ali sun a žalost toliko rijetki da su moj žar i snaga pa čak i volja - lagano popustili.
Već sam postala umorna od uvijek istih razgovora i uvijek istih isprika neodgovornih ljudi, a ovaj odlazak na tih par dana edukacije vratili su mi onaj moj originalni, početni zanos.
Dali su mi da zavirim u svijet u kojem su moji snovi, zapravo snovi svih istinskih zaštitara, stvarnost gdje je dobrobit životinja uistinu dostižna i prisutna, gdje društvo ne vrijeđa udruge nego pomaže. Upoznati različite ljude koji se po cijelom svijetu bore za prava životinja i njihovu zaštitu - baš kao i mi ovdje je definitivno nadahnjujuće i motivirajuće. Neki su ispred nas, neki su iza nas, ali svi imamo isti cilj. I da, ponovno sam dobila leptiriće u trbuhu , odnosno u mojem slučaju vatru koja gura napred.
Polaznici seminara
BDNJ: A hoćeš li te leptiriće sada nekako uspjeti implementirati? :)
PP: Pa to je uz vrijeme potrebno za slijeganje dojmova glavni razlog zašto ovoliko čekaš intervju. Ipak je ovo Hrvatska – tu implementacija često pada u vodu...
BDNJ: Mislim da ipak ne treba odustati – znamo da Petra, unatoč povremenim trenucima slabosti – neće odustati od pomaganja životinja, a i svatko od nas može pomalo učiniti nešto kako bi svijet bio bolji. Za početak bi bilo dovoljno spriječiti rađanje neželjene štenadi, ako ništa drugo. I naravno, pomoći – barem simboličnom sumom ili hranom, ampulama ili starom posteljinom – onima koji pomažu životinjama. Moj prijedlog je – odaberite neku udrugu iz svog kraja i mjesečno im uplatite neki iznos koji možete, a ukoliko ne možete - iskoristite FB kako bi dijelili oglase za udomljavanje – to je već ogromna pomoć a ne košta vas baš ništa.