Menu

Jesu li psima potrebni psihoterapeuti? Razgovor s Irenom Petak

Trebaju li psima doista psihoterapeuti? O tome smo govorili u TV prilogu koji možete vidjeti klikom na sliku: 

klik

Dr.sc.Irena petak, dipl.ing.biol. je zašarmirala moju Joy – koja se ne da tek tako impresionirati od dvonožaca - imali oni titule ili ne - no kada joj je Liza stavila glavu u krilo bilo mi je jasno da ima tu nešto....

IMG 0242


Naravno, nakon snimanja smo ostale još par sati brbljati, pa bi bilo šteta da sve što smo pričale zadržim samo za sebe i svoj čopor, zar ne?

IMG 0245

BDNJ: Irena, ti si završila biologiju, veterinu i etologiju, ali tvoju se sadašnju profesiju najbolje može opisati terminom "psihologinja za pse" - gdje si se za to školovala i koliko je školovanje trajalo?


IP: Završila sam studij biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, te se zaposlila na Veterinarskom fakultetu gdje sam i doktorirala. Naknadno sam magistrirala (MSc Applied Animal Behaviour and Animal Welfare) u Velikoj Britaniji, na Royal (Dick) School of Veterinary Studies, University of Edinburgh. Svi moj znanstveni i stručni radovi, diplomski, magisteriji (dva komada) i doktorat su s područja ponašanja i dobrobiti životinja. Moje me školovanje čini etologinjom, dakle znanstvenicom za ponašanje životinja.

A što se tiče drugog dijela tog pitanja - školovala sam se doista posvuda…

Za ponašanje životinja zainteresirala sam se na trećoj godini studija i tada sam počela sakupljati literaturu. To je bilo 1995. godine, kada se moglo pronaći samo knjige i časopise. Kada sam se zaposlila na Veterinarskom fakultetu, počela sam tražiti literaturu za studente. Tada nam je došao Internet i to mi je pomoglo da vidim kako je ovo područje istraživanja veliko. Zatim sam potražila i dobila nekoliko stipendija, pa sam bila na edukaciji na sveučilištima u Beču, Dublinu, Hannoveru, Parmi i Edinburgu i Bristolu, te na nekoliko konferencija i kraćih suradnji.

Pošto je etologija znanost o ponašanju životinja, primarno se bavila ponašanjem životinja u prirodi, te je povezana s ekologijom i evolucijom. Ja sam od prvog dana radila na području primijenjene etologije jer sam samo to mogla raditi u HR. Nisam nikada radila istraživanja na području etologije, u njenom primarnom značenju.

BDNJ: ....oprosti, ali koja je onda razlika između etologije i bihejviorizma?

IP: E pa - dok se u Europi razvijala etologija, tada se u Sjedinjenim Američkim Državama razvijao biheviorizam. Američki psiholozi zanimali su se za učenje te su koristili životinje kao modele da objasne ponašanje ljudi. S vremenom se razvila primijenjena etologija, koja se bavi ponašanjem životinja pod utjecajem čovjeka. Prvenstveno je nastala zbog interesa za dobrobit životinja na farmama, ali kasnije se počinje baviti životinjama u zoološkim vrtovima, i u novije vrijeme životinjama u laboratorijima i kućnim ljubimcima. Zbog veze s dobrobiti životinja, primijenjena etologija povezana je s fiziologijom, genetikom, anatomijom i svim aspektima zdravlja životinje. Kako bi mogli objasniti ponašanje životinja, znanstveni timovi danas uključuju i etologe i bihevioriste, i ova razlika se počinje gubiti.

BDNJ:....i tu polako dolazimo do psihologa za životinje poput dr.med.vet. Petera Nevillea čiju smo knjigu spomenule u TV prilogu....

IP: Tako je, pošto danas znamo da se životinji ne može pristupiti samo s jedne strane, proučavajući njenu prirodu i/ili učenje. Konačno, više ne postoje životinje koje ne bi bile pod utjecajem čovjeka, jer i divlje životinje žive u šumama kojima gospodari čovjek.

„Psiholozi za životinje“ u početku su prvenstveno bili ljudi koji su doista bili psiholozi, ali su studirali zajedno psihologiju i zoologiju - što je moguće na nekim inozemnim sveučilištima. No, kako je rasla potreba za savjetovanjem vlasnika, a problemi u ponašanju kućnih ljubimaca bili su vezani i za biologiju vrsta i za zdravlje životinja, u savjetovanje su se uključili biolozi i veterinari.

BDNJ: Znači, u biti – tko želi, može «negdje tamo vani» studirati za životinjskog psihologa?

IP: U stvari da, u inozemstvu se također može studirati i samo ponašanje životinja, tako da ima veći broj zanimanja koja predstavljaju dobru akademsku podlogu za specijalizaciju za „psihologe za životinje“.

U ovome trenutku jedino je u inozemstvu moguće studirati ponašanje životinja i specijalizirati se za neku vrstu, kao što su psi ili mačke, papige i sl. Mislim da je najveća vrijednost slušati predavanja u različitim zemljama jer se još uvijek osjeća razlika u pristupu ovome području, prema tome na kojem govornom području su predavači školovani. Najveća vrijednost je ipak praksa na klinikama, tako da on-line učenje može biti korisno i zabavno, ali ne može nadomjestiti praksu.

ThinkstockPhotos 493687614

BDNJ: Tu dolazimo i do našeg naslova - Irena, misliš li da su psima zbilja potrebni psiholozi (ili ćemo psihijatri?), ili su potrebniji nama ljudima?

IP: Danas su našim kućnim ljubimcima ponekad doista potrebni psiholozi ;) - a evo i zašto - oni žive u našim domovima kao članovi naših obitelji i proživljavaju sve zajedno sa nama… i sav stres koji imamo u obiteljskim odnosima, stres sa posla i sl.

No, možda je ipak ljepše reći da vlasnicima trebaju savjetnici za ponašanje životinja. Naime, ljudi žele imati životinje u svom domu, a puno puta se u odabiru povode za izgledom (psa, mačke, papige, kunića). To je, naravno, kao u i ljubavnim vezama: izgled te može privući k nekome, ali ne može biti osnova za dugoročno sretnu vezu. Kada ljudi nabave ljubimca, ponekad nisu svjesni nekih osnovnih potreba koja ta vrsta životinje ima, pa će im dobar savjet riješiti sve probleme. Ponekad, nažalost, to dovodi do toga da ljubimac mora pronaći novi dom ili ako problem dugo traje tada imamo „ludog“ ljubimca i vlasnika koji više nema snage ni ljubavi da se bavi s tom životinjom.

BDNJ: Zbog toga bi bilo idealno da ljudi potraže savjet prije nego što odaberu vrstu i pasminu ljubimca, zar ne?

IP: Pa u biti, to bi bilo savršeno! Ako se radi o psima, tada standardni trening neće riješiti sve probleme u ponašanju. Osim toga, ponekad problem u ponašanju preraste u nešto za što je potrebna pomoć veterinara (npr. kada se psi i papige samoozljeđuju, pa imaju otvorene rane). Eto, zato su danas potrebni „psiholozi za životinje“ ili savjetnici: da neke slučajeve odmah riješe, da neke pošalju k dobrim trenerima, a neke upute na veterinare.

IMG 0243

BDNJ: U prilogu su me gledatelji mogli gledati kako se «mučim» rješavajući tvoj upitnik koji je sastavni dio tvojih konzultacija koje provodiš s vlasnicima životinja koji zatraže tvoju pomoć – upitnik je meni bio izrazito zanimljiv jer navodi čovjeka na razmišljanje o uzroku problema i raznim drugim sitnicama koje naoko mogu biti nevažne ali tvore mozaik osobnosti te otkrivaju korijen problema...


IP: Upitnik za vlasnike pasa/mačaka/kunića koji šaljem vlasnicima prije konzultacija dobila sam na klinici u Bristolu, gdje sam bila na edukaciji. Većina vlasnika spremno priča o problemu u ponašanju, no za rješavanje problema potrebno je znati kako je problem počeo. Upravo u tome pomaže upitnik! Kako bi dala dobar savjet, trebam znati uzrok problema i otkloniti uzrok kada god je moguće. Naši ljubimci ne mogu sami ispričati sviju životnu priču, pa vlasnik dobiva priliku da se kroz upitnik podsjeti o svim onim okolnostima koje su mogle biti u začetku problema u ponašanju. Konačno, rješenje problema uglavnom uključuje širi spektar promjena u odnosu psa i vlasnika (npr. učestalost šetnji, režim prehrane, vrste igračaka koje ljubimac ima), pa se upravo kroz upitnik može uočiti ono najvažnije u pojedinom slučaju.

BDNJ: Nakon početnih konzultacija, pretpostavljam da odrediš neku vrstu "terapije" - bio to rad sa psom ili u najgorem slučaju čak i medikamenti....

IP: Upravo tako - konzultacije služe da vlasnici dobiju najvažnije savjete za probleme u ponašanju ljubimaca na koje su se žalili. Učili su me da sve savjete moram napisati zato što ljudi zaboravljaju ili s vremenom krivo tumače stvari ako nemaju podsjetnik, zato svakome pišem izvještaj  :)

Prije dogovora o konzultacijama obavezno želim znati je li životinja zdrava, pošto dio problema u ponašanju može biti posljedica bolesti (npr. agresija može biti posljedica boli). Mali dio životinja ima većih problema u ponašanju za koje su potrebni lijekovi – u takvom slučaju lijek može dati jedino doktor veterinarske medicine koji inače prati zdravstveno stanje životinje jer takav lijek ne smije štetiti drugim aspektima zdravlja životinje! Ovo je jako važno i tako propisuje zakon! Uglavnom europska praksa ne dozvoljava da životinja ostane cijeli život na lijekovima, nego da se postepeno kroz rad sa životinjom i vlasnikom, životinja „skine“ s lijeka. Sa druge strane, američka praksa dozvoljava da životinja ostane do kraja života na lijekovima…

BDNJ: ....kao i mnogi psihički bolesnici dvonožnog tipa. A koji su najčešći psihički problemi (kod psa) s kojima ti ljudi dolaze  - i to smo spomenuli ali naravno da u zadanom formatu od 3.5 minuta nije stalo sve što znam da imaš za reći...

IP: Kao što sam u prilogu spomenula, u praksi ljudi najčešće traže pomoć ako smatraju da su njihove životinje agresivne, a zatim tu su problemi povezani sa strahovima i fobijama. Vlasnike najviše brine agresija i njene posljedice te se zato najčešće javljaju. Međutim, ovdje je veliki problem što vlasnici krivo tumače što je agresija, pa na primjer igru smatraju agresijom. Sa druge strane, u jednom istraživanju znanstvenici su poslali upitnike vlasnicima ljubimaca i tako utvrdili da je najčešći problem za vlasnike kada psi skaču po ljudima ili obavljanje nužde na neprikladnim mjestima – no, vlasnici zbog ovoga ne traže pomoć stručne osobe, nego to trpe ili smatraju normalnim.

BDNJ: A što bi rekla, koji je najveći izvor nesporazuma između ljudi i njihovih ljubimaca?

IP: Najčešći izvor nesporazuma je ljudsko nerazumijevanje potreba koje životinja ima zato što je pas ili mačka ili… Za nas ljude može biti zadovoljstvo gledanje televizije ili čitanje knjige, dok za psa to može biti igra s lopticom ili drugim psom. Mi ljudi zaboravljamo da naši ljubimci imaju drugačije potrebe od naših, i ako ih istinski volimo, tada trebamo zadovoljiti te njihove potrebe, a ne ih tretirati kao stvari za zadovoljenje svojih društvenih potreba (npr. oblačenje životinja da nam sliče).

Psi i ljudi su već dugo zajedno, gledano evolucijski. Zbog toga možemo pronaći zajedničke interese, uostalom psi su zainteresirani za naše ljudsko ponašanje, žele nam udovoljiti. Sa duge strane, papige su divlje životinje, nisu domesticirane i veoma je okrutno držati ih u našim domovima, pogotovo kada se radi o velikim inteligentnim vrstama.

BDNJ: Misliš li da psi bolje poznaju nas nego mi njih? Kako bolje upoznati svog psa?

IP: Psi nas svakako bolje poznaju nego mi njih, i to je zato što je vlasnik psu čitav njegov svijet, a mi imamo uvijek i niz drugih obaveza i interesa. Kada bismo im posvetili više vremena, tada bi i mi njih jednako dobro razumjeli jer smo evolucijski dobro opremljeni za međusobno razumijevanje.

Kada se ljudi odluče nabaviti psa tada bi trebali znati kakvog psa traže - što se tiče naravi i veličine, u skladu sa svojim načinom života, kao što je pitanje vremena koje imaju za odgoj psa, šetnje, mjestu gdje žive, članovima obitelji i sl. Najbolje je posavjetovati se sa nekim stručnim. Nikako se ne bi trebalo birati psa isključivo prema fizičkom izgledu!

BDNJ: Tu se pojavljuje ono pitanje oko kojeg se često lome koplja – udomiti ili kupiti psa?

IP: Udomiti ili kupiti? Ja sam za udomljavanje! Kod kupovanja bi trebalo pažljivo odabrati uzgajivača i ne kupovati jeftine štence. Osim što smo danas suočeni s brojnim genetski uvjetovanim bolestima najpopularnijih pasmina, veliki problem predstavlja ilegalni uzgoj. Nažalost, rodovnica nije garancija zdravlja psa i to je ono o čemu treba brinuti ako se psa kupuje. Udomljavanje je humano, praktično, edukativno za djecu i korisno za cijeli planet Zemlju jer ne potiče razmnožavanje u uvjetima kada ima previše ljudi i naših životinja.

Inače, smatram da je važno još naglasiti kako u Hrvatskoj još uvijek većina ljudi želi udomiti ili kupiti štenad, dok većina "starijih" pasa teško pronalazi novi dom. Nažalost, mnogi ljudi ne znaju što znači imati štene, koliko je vremena i truda potrebno da bi se odgojio pas. Najveća je greška kada ljudi koji rade po cijele dane žele štene ili kada nabave štene za djecu. Svako štene treba naučiti kako se ponašati među psima i ljudima, naučiti se na sve ono što čini uobičajeni ljudski dom. Djeca ne mogu biti odgajatelji pasa, a mogu biti i opasna za štene. Štenci imaju oštre igličaste mliječne zube i vole sve grickati - teško je objasniti malenom djetetu koje se želi igrati sa štenetom da štene gricka u igri, da nema lošu namjeru - dok sa druge strane dijete osjeća bol od takvog grickanja...

Za sve nas koji živimo užurbanim životom, imamo puno posla i malo slobodnog vremena, bolje je da udomimo odraslog psa koji je već ostavio iza sebe onaj "najluđi" dio života, i ima formiran karakter, dakle psa starijeg od dvije godine. Također, stariji ljudi bi trebali udomljavati starije pse, i zato što su mirniji i zato što niti jedan pas ne zaslužuje da završi u skloništu nakon smrti vlasnika! Zanimljivo je kako su nasljednici uvijek zainteresirani za kuće, automobile i sl., a nisu za psa koji je također prema zakonu "imovina". Možda jednog dana budu kod nas postojali i pseći starački domovi, pa će ovaj problem biti riješen  :-)

BDNJ: Irena, smatraš li da se sa svim pasminama pasa može postići iste rezultate, pošto često čujem argument kako su su svi psi isti i sa svima se može postići isto – meni to nema nikakve logike i osobno smatram da nikako ne može biti točno....
Koje su najčešće zamke u koje se ljudi hvataju?

IP: Sa svakim psom se može postići koliko se sa njim radi. No, genetiku ne možemo promijeniti, pogotovo kada se radi o fizičkim karakteristikama pasa… npr. čivava ne može hvatati lopove kao njemački ovčar, ili buldozi (koji se i ovako jedva kreću) ne mogu vući saonice  :)

chig i husk


Osim toga, pasmine pasa imaju naglašene karakteristike za koje su bili uzgajani i to ih čini različitima u samom početku treninga. Učenjem se može puno postići, ali ne može se izbjeći neke osobine određene genetikom. Ipak, treba reći da se unutar svake pasmine pasa nalaze psi vrlo različitih osobina kada je riječ o osobinama za koje pasmina nije selekcionirana. Na primjer, pasmine pasa nisu odabirane prema toma kako dobro podnose život tipičnog ljubimca, pa je tu varijabilnost velika.

Najčešća greška je odabir psa prema izgledu i ponašanje prema psu kao da je čovjek, pri čemu se zanemaruju njegove potrebe kao psa.

BDNJ: A sada jedno posve osobno pitanje - kakve si sve životinje imala i otkuda, te čemu su te svi oni naučili?

IP: U svojoj sam obitelji oduvijek okružena psima, ali moj prvi pas je tek sada sa mnom. Kao dijete uglavnom sam se igrala sa psima bratića moje bake koji je vrlo često bio kod nas. Kada je njegov prvi pas uginuo, drugog psa sam mu ja pronašla. Zapravo, ja sam htjela da to bude moj pas, ali kako mi nisu dozvolili da ga zadržim, onda ga je on uzeo. Zatim su moj roditelji imali redom tri psa u kući u Samoboru gdje žive. No, ja živim u Zagrebu u stanu, pa sam se s njihovim psima uglavnom družila vikendom.

Kao dijete sam stalno sakupljala mačke, tako da sam ih imala nekoliko. Oduvijek sam cijenila tu mačju slobodu i samostalnost, dok su mi za pse govorili da ih treba dresirati na ona stari, grubi način. Nikada mi nije bilo jasno zašto bi netko želio imati „najboljeg prijatelja“ kojeg zatim davi s davilicom, udara koljenom u trbuh, baca na pod i sl. Za mene je to perverzno. Mislim da su mi zbog toga mačke bolje „sjele“.

Sada imam psa, moju Gwen, koja je mješanka u tipu njemačkog lovnog terijera, i jako volim njenu psetost. Udomila sam je nakon što sam proučila i izučila sve prednosti treninga koji se temelji na pozitivnom poticanju. Ona nije moj sljedbenik i poslušnik, nego moja prijateljica čije mišljenje mi je zanimljivo i važno, pogotovo u šetnjama u koje ona vodi mene  :)

irena main


BDNJ: I što bi na kraju poručila ljudima kojima su potrebni savjeti o odgoju i treningu pasa?


IP: Danas je dostupno toliko podataka i savjeta o odgoju i treningu pasa da je uistinu postalo teško odabrati pravu informaciju!

Istraživanje ponašanja pasa u 90-im godinama prošlog stoljeća postalo je jedna od top tema u znanosti, zbog čega iz dana u dan dobivamo nove spoznaje o psima. Osim toga, treningu temeljenom na pozitivnom poticanju, tzv."nagradama", raste popularnost od 80-ih godina, pa je došao i do "naših krajeva" i pomalo istiskuje stari trening temeljen na fizičkoj sili i grubosti prema psima. Premda oba načina rada sa psima donose rezultate, trening temeljen na fizičkoj kazni ostavlja posljedice - npr. pas gradi emocionalno loš odnos s vlasnikom temeljen na strahu, može biti ozlijeđen i obično sluša jednu osobu, te stoga nije primjeren za druge vrste ljubimaca kao što su mačke, kunići, papige itd.

S druge strane trening s pozitivnim poticanjem omogućuje kvalitetnije učenje, ne postoji mogućnost ozljeđivanja, a psa je spreman poslušati više ljudi koji su s njim vježbali - što je vrlo praktično za naše obiteljske pse.

Zbog toga u odabiru metoda odgoja i treninga treba slijediti zdrav razum i ne slušati grube ili apsurdne savjete!

Eto, dragi moji – nadam se da sam zadovoljavajući svoju znatiželju zadovoljila i vašu, a ako imate osjećaj da bi vam trebao psiholog za pse, Irenu možete kontaktirati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. I naravno, riješiti upitnik – ali ne kao Pixie :)

IMG 0248



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK