Zoran Petreski - Posao instruktora nije samo školovanje pasa....
- font size decrease font size increase font size
Zoran Petreski je radni instruktor za pse pomagače zaposlen u Centru za rehabilitaciju i školovanje Silver - to u stvari znači da se gotovo cijeli dan bavi psima i školuje ih kako bi kasnije mogli pomagati osobama s posebnim potrebama, bilo da se radi o slijepim ljudima ili onima vezanim za kolica, odnosno djeci kojoj je potreban ovaj vid terapije.
Za TV prilog o Zoranu i školovanju pasa pomagača kliknite na sliku:
I nakon cijelog dana kada dođe kući, tamo ga čekaju dva psa, dvije mace, dvoje djece, i kako kaže: "Samo jedna supruga, to mi je dovoljno:"
Meni se sve čini da je i Zoran školovan da radi i kaže ono što se od njega očekuje :)
Mudar čovjek, zna on kakve su supruge. U stvari, možda bi se moglo reći da je Zoran i ljudi poput njega zaslužan što moj Jeger više ne razbacuje prljavo rublje po stanu - posramio se kada je vidio psa pomagača da stavlja prljavo rublje u perilicu. Čemu bi se sve još dalo naučiti pse, a možda i muževe i djecu, te kako to postići, pokušala sam saznati u razgovoru koji vam donosim.
BDNJ: Koliko se već dugo baviš ovim poslom, kako i gdje si se školovao?
ZP: Poslom instruktora za pse pomagače bavim se 15 godina. Prošao sam edukaciju za pse pomagače s instruktorom iz Slovenije u trajanju 6 mjeseci. U tom periodu radio sam s svojim psom koji je na kraju pristupio ispitu za pse pomagače, a nakon položenog ispita s psom instruktor za pse pomagače (rehabilitacijski i terapijski psi) morao sam odškolovati 3 psa i provesti 3 obuke s korisnikom uz mentorsku podršku instruktora.
S obzirom da je to bio tek početak pokretanja programa u Hrvatskoj surađivali smo i sa drugim školama koje imaju dugu tradiciju s psima pomagačima (Engleska, Norveška, itd ).
Također sam pohađao i završio razna stručna usavršavanja i seminare u radu sa osobama s invaliditetom, djecom s teškoćama u razvoju pa sam tako između ostaloga postao i pedagog senzorne integracije, praktičar Marte Meo, te nacionalni voditelj osposobljavanja za projekt Pathways.
No uz stručna usavršavanja jako bitna stavka u mom profesionalnom životu je svakako uspješna suradnja s roditeljima i stručnim djelatnicima drugih ustanova , tako da moj posao nije isključivo i samo vezan za školovanje pasa.....
Zoran i vježbenica Centra Silver, Mimi
BDNJ: Da, izgleda da sam imala pogrešnu predodžbu o tvom poslu, mislila sam da je idealan :)
Možeš li nam navesti i pojasniti koje sve "poslove" obavljaju psi koje školuješ?
ZP: Pa ja osobno školujem pse pomagače u dva programa, to su rehabilitacijski pas koji se dodjeljuje odraslim osobama u invalidskim kolicima i teško pokretnim osobama i terapijski psi koji idu obiteljima koje imaju djecu s teškoćama u razvoju.
Dakle, rehabilitacijski pas je pas školovan da svakodnevno pomaže svom vlasniku (mi ga zovemo korisnikom) a uz obvezne vježbe poslušnosti obuhvaća vježbe pozicioniranja u odnosu na invalidska kolica, donošenje stvari, pritiskanje šaltera za svjetlo, na primjer - njuškom ili šapom, spuštanje papučica na invalidska kolicima, otvaranje i zatvaranje vrata, ormara i drugo, povlačenje i podizanje čovjeka iz ležećeg u sjedeći položaj, pomoć pri skidanju, npr. čarapa, hlača, jakne, zatim povlačenje invalidskih kolica do čovjeka, kao i otvaranje frižidera, perilice i drugo, a također i lajanje na komandu u svrhu privlačenja pozornosti – alarmiranja.
"Jeste li za piće?Ima hladne vode, Mimi - daj!"
E sad, terapijski psi imaju nešto drugačiju ulogu i njih školujem još dodatno kako bi poticali razvojne procese djece ili mladih osoba s teškoćama u razvoju. Ovakav kombinirani pristup u stvari psu daje dvije uloge - s jedne strane pomagača djetetu s teškoćama u razvoju u kretanju, dodavanju predmeta, pruajući pomoć u svlačenju kao i alarmiranje, smirivanje i ostalo - već u skladu s individualnim potrebama i mogućnostima djeteta. Ovakvi psi imaju još i ulogu motivatora u svakodnevnim aktivnostima i terapijskim/habilitacijskim procesima u koje je takvo dijete uljučeno. Pas kod takve djece djeluje na različite aspekte razvoja - senzomotorički, sociokognitivni, komunikacijski, psihosocijalni i emotivni razvoj. Psa se u vježbama može koristiti kao aktivnog ili pasivnog sudionika.
BDNJ: Što sve obuhvaća školovanje terapijskog psa? Kako i kada testiraš štence i kroz koji proces moraju proći da bi se znalo koje će zadatke obavljati? Kojom metodom školuješ pse - reci mi sve :)
ZP: Pa, program obuhvaća osnovne vježbe poslušnosti dok se specifičnosti treninga definiraju prema potrebama svakog pojedinog djeteta, npr. hiperaktivnost, različite motoričke, govorne ili intelektualne teškoće, gluhoća, sljepoća i slično.
Svi psi, bez obzira za koji su program namjenjeni, prije svega prolaze program socijalizacije za koji nam trebaju volonteri, stoga vas posivamo, dragi čitatelji da uzmete psa na godinu dana socijalizacije.
Prvo testiranje provodi se u dobi od 7–8 tjedana, nizom testova za urođene karakteristike, vezanost na čovjeka, tjelesnu, zvučnu i vizualnu osjetljivost te opću psihičku stabilnost.
Sljedeće testiranje pasa slijedi u dobi od 12 mjeseci a provodi kako bi se utvrdila zrelost i spremnosti psa za ulazak u program školovanja. Naravno da se tijekom socijalizacije kontinuirano prati napredak i zrelost psa. Psi koji zadovolje uvjete dolaze u centar, gdje ih se na osnovu analize temperamenta, naravi i karakteristika a usmjerava u programe, pa tako na kraju školovanja psi postaju vodiči, rehabilitacijski, ili pak terapijski.
U samom školovanju pasa pomagača je jako bitno da nema prisile, da pas ono što radi, bez obzira za koji program namjenjen, radi zato što to voli, da shvati da će za sve što dobro napravi biti nagrađen verbalnom pohvalom i keksićem, a isto tako mora shvatiti da će neprimjereno ponašanje biti ignorirano, odnosno da ću ja svojim ponašanjem pokazati kada je napravio našto nepoželjno. Ako se takva metoda koristi kontinuirano i u svim situacijama, pozitivno ponašanje psa bit će češće, dok će „negativna“ ili neprimjerna ponašanja biti sve rjeđa ili će potpuno izostati.
Kao sredstvo rada koristim još i kliker, ali u nekim situacijama koristim samo verbalnu pohvalu ("bravo") + hranu, dok u nekim kliker + pohvalu + hranu - to su dvije kombinacije koje koristim u školovanju pasa . Naravno da neki psi brže uče, neki sporije, ovisi o karakteru psa, voljnosti za rad, o tome koliko je pas okrenut prema čovjeku, temperamentu, iskustvu koje je pas stekao tjekom života, te o njegovim reakcijama na nove nepoznate situacije te kako ih rješava i koliko mu vremenski treba da ih riješi. Školovanje psa traje 6 – 8 mjeseci, ovisno o gore navedenim karakteristikama.
"Mimi, molim cipelu!"
BDNJ: Kome se i kako dodjeljuju psi školovani u Centru Silver?
ZP: Pa, osim dodjele terapijskog psa u obitelji, za što se potencijalni korisnici moraju prijaviti u Centru gdje će biti procijenjeni i stavljeni na listu čekanja, terapijski pas se dodjeljuje još i ustanovama u kojoj se jedan od zaposlenika osposobljava za stručnog voditelja za terapijskog psa. Onda se voditelja i terapijskog psa uključuje kako bi motivirao terapijske/habilitacijske procese djeteta ili djece sa teškoćama u razvoju.
BDNJ: Moraju li se poklapati osobnosti budućeg vlasnika/korisnika i psa i kako se to određuje?
ZP: Na temelju početne procjene u Centru i kasnije domu korisnika, te nakon kompletne anamneze i procjene motivacije za korištenje psa pomagača, utvrđujem uvjete stanovanja, uvjeti držanja psa u kući, te se procjenjuje preostala motorička sposobnost, na primjer brzina kretanja, motoričke sposobnosti s psom i bez njega, boja i karakteristike glasa.
Ukućane također upoznajem sa programom rehabilitacijskog psa ali i njihovom ulogom u tom programu. Na osnovu procjene kandidata odabiremo rehabilitacijskog psa koji po svojim karakteristikama - temperamentalnim i radnim, najviše odgovara tom kandidatu, što je ujedno i osova za izradu programa po kojem će uslijediti individualni specifični trening psa za tog korisnika - odnosno neka vrste "finiširanja" psa u skladu s vlasnikovim potrebama i mogućnostima.
BDNJ: Ukoliko se korisniku odluči dodijeliti psa, kako teče proces prilagodbe?
ZP: Obuka korisnika podjeljena je u dva dijela - 5 tjedana boravka u centru i 10 dana obuke u domu korisnika za rehabilitacijskog psa. Program za terapijskog psa traje nešto kraće - 2 tjedna u Centru i 2 tjedna u domu korisnika.
Program obuke u centru dijelom se također odvija i u realnim prometnim uvjetima na raznim lokacijama u gradu. U Centru se korisnik upoznaje sa prostorom i opremom koja će se koristiti tijekom obuke koja se sastoji od teoretskog djela u kojem poučavamo psihologiju, brigu i njegu pasa, prehranu i preventivu bolesti te praktičnog djiela. U taj praktični dio spada sama dodjela psa i izgradnja kontakta, komunikacija s njim, zatim aport – podizanje i donošenje predmeta, te specifične vježbe ovisno o potrebama definiranim prethodnom procjenom. Pri kraju obuke slijedi ispit s psom pred tročlanom komisijom i ukoliko ga položi - korisnik odlazi kući. Tada počinje drugi dio obuke - prilagodba psa na novi životni prostor, rad na uobičajenim destinacijama tipa kuća-posao, liječnik i druge zdrastvene institucije, te posjet vetrinaru kao i rad na specifičnim vježbama koje su potrebne za svakodnevni život korisnika.
Na kraju se ponovno pristupa završnom ispitu i ako su uvijeti za korištenje rehabilitacijskog psa zadovoljeni, potpisuje se "ugovor o korištenju", pošto je pas u vlasništvu Centra - što ne znači da se pas pri kraju svog rada vraća centru, nego ostaje trajno kod korisnika ukoliko je u mogućnosti brinuti se o psu.
Imala sam čast da mi Mimi skine čarapu!
BDNJ: I na kraju, Zorane - reci iskreno - je li lakše raditi s psima ili s ljudima?
ZP: Pa ponekad budući korisnici moraju shvatiti da terapijski i rehabilitacijski pas nije robot, nego živo biće koji ima svoje potrebe pa ga treba prihvatiti kao člana obitelji i s puno ljubavi, kao i biti dosljedan te pružati podršku psu u svim situacijama i razumjeti njegovo ponašanje, način na koji uči i pamti, te znati prepoznati specifične reakcije psa, način na koji doživljava okolinu, načine na koje to pokazuje, ponekad otkriti i uzroke nekih ponašanja i riješiti takve situacije. Definitivno je lakše raditi s psom, ali posao jinstruktora nije samo rad s psima, nego i sa ljudima, a krajni rezultat je u stvari da je korisnik zadovoljan i da je psu lijepo. Tada sve probleme - ako ih je ikada i bilo, zaboravljam i idem dalje.
Za TV prilog o Zoranu i školovanju pasa pomagača kliknite na sliku:
I nakon cijelog dana kada dođe kući, tamo ga čekaju dva psa, dvije mace, dvoje djece, i kako kaže: "Samo jedna supruga, to mi je dovoljno:"
Meni se sve čini da je i Zoran školovan da radi i kaže ono što se od njega očekuje :)
Mudar čovjek, zna on kakve su supruge. U stvari, možda bi se moglo reći da je Zoran i ljudi poput njega zaslužan što moj Jeger više ne razbacuje prljavo rublje po stanu - posramio se kada je vidio psa pomagača da stavlja prljavo rublje u perilicu. Čemu bi se sve još dalo naučiti pse, a možda i muževe i djecu, te kako to postići, pokušala sam saznati u razgovoru koji vam donosim.
BDNJ: Koliko se već dugo baviš ovim poslom, kako i gdje si se školovao?
ZP: Poslom instruktora za pse pomagače bavim se 15 godina. Prošao sam edukaciju za pse pomagače s instruktorom iz Slovenije u trajanju 6 mjeseci. U tom periodu radio sam s svojim psom koji je na kraju pristupio ispitu za pse pomagače, a nakon položenog ispita s psom instruktor za pse pomagače (rehabilitacijski i terapijski psi) morao sam odškolovati 3 psa i provesti 3 obuke s korisnikom uz mentorsku podršku instruktora.
S obzirom da je to bio tek početak pokretanja programa u Hrvatskoj surađivali smo i sa drugim školama koje imaju dugu tradiciju s psima pomagačima (Engleska, Norveška, itd ).
Također sam pohađao i završio razna stručna usavršavanja i seminare u radu sa osobama s invaliditetom, djecom s teškoćama u razvoju pa sam tako između ostaloga postao i pedagog senzorne integracije, praktičar Marte Meo, te nacionalni voditelj osposobljavanja za projekt Pathways.
No uz stručna usavršavanja jako bitna stavka u mom profesionalnom životu je svakako uspješna suradnja s roditeljima i stručnim djelatnicima drugih ustanova , tako da moj posao nije isključivo i samo vezan za školovanje pasa.....
Zoran i vježbenica Centra Silver, Mimi
BDNJ: Da, izgleda da sam imala pogrešnu predodžbu o tvom poslu, mislila sam da je idealan :)
Možeš li nam navesti i pojasniti koje sve "poslove" obavljaju psi koje školuješ?
ZP: Pa ja osobno školujem pse pomagače u dva programa, to su rehabilitacijski pas koji se dodjeljuje odraslim osobama u invalidskim kolicima i teško pokretnim osobama i terapijski psi koji idu obiteljima koje imaju djecu s teškoćama u razvoju.
Dakle, rehabilitacijski pas je pas školovan da svakodnevno pomaže svom vlasniku (mi ga zovemo korisnikom) a uz obvezne vježbe poslušnosti obuhvaća vježbe pozicioniranja u odnosu na invalidska kolica, donošenje stvari, pritiskanje šaltera za svjetlo, na primjer - njuškom ili šapom, spuštanje papučica na invalidska kolicima, otvaranje i zatvaranje vrata, ormara i drugo, povlačenje i podizanje čovjeka iz ležećeg u sjedeći položaj, pomoć pri skidanju, npr. čarapa, hlača, jakne, zatim povlačenje invalidskih kolica do čovjeka, kao i otvaranje frižidera, perilice i drugo, a također i lajanje na komandu u svrhu privlačenja pozornosti – alarmiranja.
"Jeste li za piće?Ima hladne vode, Mimi - daj!"
E sad, terapijski psi imaju nešto drugačiju ulogu i njih školujem još dodatno kako bi poticali razvojne procese djece ili mladih osoba s teškoćama u razvoju. Ovakav kombinirani pristup u stvari psu daje dvije uloge - s jedne strane pomagača djetetu s teškoćama u razvoju u kretanju, dodavanju predmeta, pruajući pomoć u svlačenju kao i alarmiranje, smirivanje i ostalo - već u skladu s individualnim potrebama i mogućnostima djeteta. Ovakvi psi imaju još i ulogu motivatora u svakodnevnim aktivnostima i terapijskim/habilitacijskim procesima u koje je takvo dijete uljučeno. Pas kod takve djece djeluje na različite aspekte razvoja - senzomotorički, sociokognitivni, komunikacijski, psihosocijalni i emotivni razvoj. Psa se u vježbama može koristiti kao aktivnog ili pasivnog sudionika.
BDNJ: Što sve obuhvaća školovanje terapijskog psa? Kako i kada testiraš štence i kroz koji proces moraju proći da bi se znalo koje će zadatke obavljati? Kojom metodom školuješ pse - reci mi sve :)
ZP: Pa, program obuhvaća osnovne vježbe poslušnosti dok se specifičnosti treninga definiraju prema potrebama svakog pojedinog djeteta, npr. hiperaktivnost, različite motoričke, govorne ili intelektualne teškoće, gluhoća, sljepoća i slično.
Svi psi, bez obzira za koji su program namjenjeni, prije svega prolaze program socijalizacije za koji nam trebaju volonteri, stoga vas posivamo, dragi čitatelji da uzmete psa na godinu dana socijalizacije.
Prvo testiranje provodi se u dobi od 7–8 tjedana, nizom testova za urođene karakteristike, vezanost na čovjeka, tjelesnu, zvučnu i vizualnu osjetljivost te opću psihičku stabilnost.
Sljedeće testiranje pasa slijedi u dobi od 12 mjeseci a provodi kako bi se utvrdila zrelost i spremnosti psa za ulazak u program školovanja. Naravno da se tijekom socijalizacije kontinuirano prati napredak i zrelost psa. Psi koji zadovolje uvjete dolaze u centar, gdje ih se na osnovu analize temperamenta, naravi i karakteristika a usmjerava u programe, pa tako na kraju školovanja psi postaju vodiči, rehabilitacijski, ili pak terapijski.
U samom školovanju pasa pomagača je jako bitno da nema prisile, da pas ono što radi, bez obzira za koji program namjenjen, radi zato što to voli, da shvati da će za sve što dobro napravi biti nagrađen verbalnom pohvalom i keksićem, a isto tako mora shvatiti da će neprimjereno ponašanje biti ignorirano, odnosno da ću ja svojim ponašanjem pokazati kada je napravio našto nepoželjno. Ako se takva metoda koristi kontinuirano i u svim situacijama, pozitivno ponašanje psa bit će češće, dok će „negativna“ ili neprimjerna ponašanja biti sve rjeđa ili će potpuno izostati.
Kao sredstvo rada koristim još i kliker, ali u nekim situacijama koristim samo verbalnu pohvalu ("bravo") + hranu, dok u nekim kliker + pohvalu + hranu - to su dvije kombinacije koje koristim u školovanju pasa . Naravno da neki psi brže uče, neki sporije, ovisi o karakteru psa, voljnosti za rad, o tome koliko je pas okrenut prema čovjeku, temperamentu, iskustvu koje je pas stekao tjekom života, te o njegovim reakcijama na nove nepoznate situacije te kako ih rješava i koliko mu vremenski treba da ih riješi. Školovanje psa traje 6 – 8 mjeseci, ovisno o gore navedenim karakteristikama.
"Mimi, molim cipelu!"
BDNJ: Kome se i kako dodjeljuju psi školovani u Centru Silver?
ZP: Pa, osim dodjele terapijskog psa u obitelji, za što se potencijalni korisnici moraju prijaviti u Centru gdje će biti procijenjeni i stavljeni na listu čekanja, terapijski pas se dodjeljuje još i ustanovama u kojoj se jedan od zaposlenika osposobljava za stručnog voditelja za terapijskog psa. Onda se voditelja i terapijskog psa uključuje kako bi motivirao terapijske/habilitacijske procese djeteta ili djece sa teškoćama u razvoju.
BDNJ: Moraju li se poklapati osobnosti budućeg vlasnika/korisnika i psa i kako se to određuje?
ZP: Na temelju početne procjene u Centru i kasnije domu korisnika, te nakon kompletne anamneze i procjene motivacije za korištenje psa pomagača, utvrđujem uvjete stanovanja, uvjeti držanja psa u kući, te se procjenjuje preostala motorička sposobnost, na primjer brzina kretanja, motoričke sposobnosti s psom i bez njega, boja i karakteristike glasa.
Ukućane također upoznajem sa programom rehabilitacijskog psa ali i njihovom ulogom u tom programu. Na osnovu procjene kandidata odabiremo rehabilitacijskog psa koji po svojim karakteristikama - temperamentalnim i radnim, najviše odgovara tom kandidatu, što je ujedno i osova za izradu programa po kojem će uslijediti individualni specifični trening psa za tog korisnika - odnosno neka vrste "finiširanja" psa u skladu s vlasnikovim potrebama i mogućnostima.
BDNJ: Ukoliko se korisniku odluči dodijeliti psa, kako teče proces prilagodbe?
ZP: Obuka korisnika podjeljena je u dva dijela - 5 tjedana boravka u centru i 10 dana obuke u domu korisnika za rehabilitacijskog psa. Program za terapijskog psa traje nešto kraće - 2 tjedna u Centru i 2 tjedna u domu korisnika.
Program obuke u centru dijelom se također odvija i u realnim prometnim uvjetima na raznim lokacijama u gradu. U Centru se korisnik upoznaje sa prostorom i opremom koja će se koristiti tijekom obuke koja se sastoji od teoretskog djela u kojem poučavamo psihologiju, brigu i njegu pasa, prehranu i preventivu bolesti te praktičnog djiela. U taj praktični dio spada sama dodjela psa i izgradnja kontakta, komunikacija s njim, zatim aport – podizanje i donošenje predmeta, te specifične vježbe ovisno o potrebama definiranim prethodnom procjenom. Pri kraju obuke slijedi ispit s psom pred tročlanom komisijom i ukoliko ga položi - korisnik odlazi kući. Tada počinje drugi dio obuke - prilagodba psa na novi životni prostor, rad na uobičajenim destinacijama tipa kuća-posao, liječnik i druge zdrastvene institucije, te posjet vetrinaru kao i rad na specifičnim vježbama koje su potrebne za svakodnevni život korisnika.
Na kraju se ponovno pristupa završnom ispitu i ako su uvijeti za korištenje rehabilitacijskog psa zadovoljeni, potpisuje se "ugovor o korištenju", pošto je pas u vlasništvu Centra - što ne znači da se pas pri kraju svog rada vraća centru, nego ostaje trajno kod korisnika ukoliko je u mogućnosti brinuti se o psu.
Imala sam čast da mi Mimi skine čarapu!
BDNJ: I na kraju, Zorane - reci iskreno - je li lakše raditi s psima ili s ljudima?
ZP: Pa ponekad budući korisnici moraju shvatiti da terapijski i rehabilitacijski pas nije robot, nego živo biće koji ima svoje potrebe pa ga treba prihvatiti kao člana obitelji i s puno ljubavi, kao i biti dosljedan te pružati podršku psu u svim situacijama i razumjeti njegovo ponašanje, način na koji uči i pamti, te znati prepoznati specifične reakcije psa, način na koji doživljava okolinu, načine na koje to pokazuje, ponekad otkriti i uzroke nekih ponašanja i riješiti takve situacije. Definitivno je lakše raditi s psom, ali posao jinstruktora nije samo rad s psima, nego i sa ljudima, a krajni rezultat je u stvari da je korisnik zadovoljan i da je psu lijepo. Tada sve probleme - ako ih je ikada i bilo, zaboravljam i idem dalje.