Mateja Janeš - Volite pse, bez obzira na sve
- font size decrease font size increase font size
Evo jednog malog genetičarskog razgovora s Matejom Janeš, mag.ing.agr., na čijem sam predavanju nedavno prisustvovala u sklopu niza "Priroda uživo" dr.sc. Daria Hrupeca u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.
Ispitala sam Mateju razne zanimljive stvari, pa krenimo redom:
BDNJ: Mateja, idemo prvo definirati što je to genetika i čime se bavi?
MJ: Prije svega, genetika je znanost o naslijeđivanju, no to nije samo znanost koja se bavi Genetički Modificiranim Organizmima (GMO) kako ljudi najčešće misle, poučeni onime što su pročitali u novinama. Ta znanost danas se dijeli na Mendelovu ili klasičnu genetiku kojom je još 1865. Gregor Mendel započeo svoja istraživanja promatrajući grašak i visku mušicu, filogenetiku koja proučava rodoslovna stabla, molekularnu genetiku koja se bavi molekularnim zakonitostima naslijeđivanja, populacijsku genetiku koja se bavi procjenama nasljeđivanja u populaciji, kvantitativnu genetiku koja proračunava i predviđa genetske pojave u generacijama, epigenetiku koja pak promatra nasljeđe koje nije posljedica promijene dijelova sekvence DNK i još mnoge druge genetike.
BDNJ: Ok, no pretpostavljam da je genetika pasa nešto novija pojava - kada se znanstvenici počinju baviti psećim genomom?
MJ: U stvari, genetika pasa danas više i nije tako mlada znanost, pošto je pseći genom objavljen još 2005. godine (Ostrander i sur.), a od tada pa do danas ljudi su se bavili i proučavanjima mitohondrijske DNK, Y kromosoma i mikrosatelita pasa te je osim genetskih bolesti jedna od popularnijih tema i domestikacija - kojom se i ti baviš, odnosno - pripitomljavanje i postanak same vrste pas Canis familiaris.
BDNJ: Da, domestikacija pasa je u stvari jedna komplicirana i zasebna tema kojom se sada nećemo baviti, no počnimo s trenutkom kada je pas već postao pas...u biti su ljudi vrlo rano počeli na neki način selekcionirati pse...
MJ: Tako je, ljudi su već tada skupljali i čuvali one pse koji su im bili simpatičniji i koji su im bila bolja zaštita, a i one koji su išli u lov i dobro odrađivali taj posao. Polagano na taj način, nesvjesno su se počeli baviti selekcijom. Odabirući jedinke koje im odgovaraju i puštajući da se upravo oni spare, dobili smo populacije pasa koje su nakon nekog vremena jednako izgledale i jednako se vladale. I tako, malo po malo, nastale su pasmine. Jer pasmina je, biološki rečeno, skup jedinki iste vrste koje isto izgledaju, jednako se vladaju i mogu stvarati plodno potomstvo. Kasnije su ljepota i izgled postali čak važniji od same svrhe pasa te su se ljudi odlučivali za sparivanje samo njima najljepših jedinki pasa. Odlike tih pasa su zapisali i tako su nastali standardi - opisi fizičkih i psihičkih odlika određenih pasmina koje propisuju kinološke institucije. Takvi psi imaju rodovnike, odnosno pedigre.
BDNJ: ...takozvane "papire" - ljudi često kažu da im "papiri" nisu važni pa kupe "čistokrvnog psa bez papira"- što je u stvari oksimoron. Stoga te molim da objasniš čitateljima čemu služi rodovnik, što je to u stvari i što znači?
MJ: Pedigre je zapravo popis svih predaka nekog psa do tri generacije unazad. Pedigre je rodoslovno stablo. Zapravo, na pedigreu pišu ime tog psa, imena njegovih roditelja, djeda i baka i pradjeda i prabaka. Čistokrvnim psom smatra se pas koji do tri generacije unazad ima pretke iste, odnosno, svoje pasmine. Ako nema dokaza o tome da su mu pretci do tri generacije unazad pripadnici iste pasmine, onda ga ne možemo smatrati čistokrvnim.
BDNJ: Drugim riječima, "čistokrvni pas bez papira" je kao, na primjer - Yves Vuitton torbica od šanera? Izgleda isto, ali košta manje? Je li nužno i slabije kvalitete? Što je sa zdravljem čistokrvnih pasa?
MJ: E, da, ljudi se često pitaju zašto su čistokrvni psi bolesni, a trebali bi selekcijom biti zdravi. Postoje dva glavna problema selektivnog uzgoja pasa, a to su inbreeding i matador uzgoj.
Ljudi su zbog preferiranja neke odlike kod pasa htjeli imati jako puno potomaka s određenim osobinama, kao što je, na primjer, kratka njuška u pasmini kavalir španijela kralja Charlesa. Jedan od načina da se ta njuškica što više proširi bio je taj da jedan mužjak koji ima željenu njuškicu spari što više kujica koje imaju kraću njuškicu. Često bi se desilo taj mužjak spari i ženke čiji je otac baš on. Jer, najčešće najbliži srodnici najviše sliče. Na taj način geni bi se najbrže fiksirali u određenoj populaciji. Parenje bliskih srodnika zove se inbreeding. U kinologiji je poznato linijsko parenje kao jedan od načina parenja. A to je, zapravo, parenje u kojem je mužjak spario svoju kćerku i svoju unuku, tj. parenje u kojem je otac ujedno i djed i pradjed našeg psa. I doista, to je način kako dobiti određen izgled na najbrži mogući način, no parenje u srodstvu ima puno više negativnih posljedica nego što je to željeni izgled koji nam omogućava.
BDNJ: Drugim riječima, postoji razlog zašto je incest tabu u većini ljudskih društava...a matador uzgoj - nije li to na neku foru princip harema?
MJ: Da, moglo bi se i tako reći - matador uzgojem naziva se pojava u kojoj uzgajivači određene pasmine žele imati potomke od najljepšeg psa pasmine koji je nagrađen titulom Best of breed (BOB) na nekoj od izložbi. Tada sve uzgajivačnice na nekom području imaju štence od istog mužjaka i cijeli mladi naraštaj te pasmine ima „istu polovicu gena“ koja je došla od oca. Stvorili smo skoro pa klonove ako promatramo očev doprinos u pasmini. Na taj način smanjuje se genetski bazen i raznolikost gena. Zbog toga imamo sve manje različitih mogućnosti sparivanja među psima. A kada imamo puno jedinki koje su genetski slične, to znači da su za određene uvjete sve te jedinke tolerantne, a za neke druge uvijete da su sve netolerantne. U slučaju neke bolesti na koju su netolerantne to je jako loša situacija jer bi lako cijela populacija mogla izumrijeti. Naravno favoriziranjem isforsiranih određenih svojstava danas imamo pasmine koje su nefunkcionalne i ne mogu se niti spariti, niti ošteniti bez ljudske pomoći. To nam govori da u prirodi više ta pasmina ne bi postojala.
BDNJ: Ali selektivan uzgoj može i popraviti neku pasminu, zar ne?
MJ: Naravno, selektivan uzgoj nije potpuno loša stvar, niti sam po sebi ima loše namjere. Zahvaljujući selektivnom uzgoju danas imamo puno različitih pasmina pasa koje ovisno o osobinama koristimo u lovu, vojsci, policiji, sportu, kao terapijske pse, pse pomagače, pse vodiče slijepih osoba ili pak pse za rano otkrivanje nekih bolesti kod ljudi.
BDNJ: Pa u čemu smo onda pogriješili - zašto imamo svu silu genetskih bolesti kod pasminskih pasa?
MJ: Loše baratanje selektivnim uzgojem je ono koje nas je, nažalost, dovelo i do nekih genetskih poremećaja u pasa. Skoro sve pasmine bijele dlake mogu biti gluhe, skoro sve pasmine mogu imati poremećaje u ponašanju, kriptorhizam (kad se jajca ili jedno jajce ne spusti op.aut.), ectropion (uvrtanje očnog kapka), displaziju laktova i/ili kukova. Brahiocefalne pasmine mogu imati hipofizne ciste, sužene nosnice i meko nepce. Velike pasmine mogu patiti od displazije kukova, laktova i osteogenog sarkoma. Mnogo malih pasmina može patiti od kolabiranog dušnika, bolesti glikogena, iščašenja koljena, kolapsa dušnika i još mnogih drugih genetskih poremećaja, da sad ne nabrajam....
BDNJ: Bi li trebalo uvesti neka stroža uzgojna pravila?
Kad bi svi poštivali sva uzgojna pravila koja postoje već i danas, a opet poštivali i neka pravila zdravog razuma i genetike, danas ne bi imali ove probleme koje imamo. Hoću reći, pravila postoje, a pitanje je tko ih poštuje, a tko i zašto ne.
Ja sam genetičarka i ne pišem pravila i zakone. Najviše što mogu je genetski pregledati pse i dati savjet kako što poboljšati. Danas postoji nešto što se zove genetski management i on podrazumijeva savjete za buduća parenja na osnovu molekularne i konzervacijske genetike. Odnosno, genetičari mogu promatrati jedinku i populaciju i procijeniti genetsku udaljenost i na osnovu genetskih markera matematički proračunati koja bi kombinacija pasa određene pasmine dala najzdravije štence. U Sloveniji to već komercijalno rade kako bi što spriječili inbreeding pasmine kraški ovčar jer je ta populacija pasa vrlo mala.
A druga pomoć kod danas jako uništenih pasmina pasa je jednokratno osvježivanje krvi. Dakle, jednokratno parenje psa određene pasmine sa psom neke druge, zdravije pasmine. Za primjer uzmimo recimo bulldoga kao jako uništenu i pudlu kao jako zdravu pasminu (ne kažem da je to idealan izbor, ali neka posluži za ovaj primjer). Kasnije bi se štenci trebali pariti isključivo sa psima prvobitne pasmine (bulldozi). Prvo, kombinacije pasmina koje bi se koristile za poboljšanje trebala bi jako dobro proučena i odabrana. Naravno, u ovom slučaju i taj bulldog i ta pudla trebali bi biti genetski testirani, a i svi štenci trebali bi biti genetski testirani i praćeni. Radi se o skupom i dugotrajnom procesu u koji bi se rijetki ljudi upustili, a i trebalo bi sve uskladiti s pravilnikom FCIa odnosno i Hrvatskog kinološkog saveza kod nas. Problem je i što prva generacija naših križanaca ne bi dobila pedigree pa se onda povlače pitanja što i kako s njima i što i kako dalje. U Americi je 1970ih već bio takav pokušaj spašavanja dalmatinskog psa. Križani su čistokrvni dalmatiner i čistokrvni pointer. Nakon 14 generacija dobiveni su psići koji nemaju genetske bolesti učestale kod dalmatinera kao što su: giht, bubrežni kamenci ili kamenci mokraćnog mjehura. Nažalost, taj pokušaj naišao je na negodovanje The Kennel Club-a i American Kennel Club-a jer psi nisu bili čistokrvni dalmatineri.
Meni najdraža pasmina kavalir španijel kralja Charlesa danas ima puno genetskih bolesti, a i sama današnja populacija te pasmine je nastala linijskim parenjem. Ja sam na neki način zbog svog prvog psa, kavalira Chinkyja, zapravo i počela proučavati genetiku pasa i upisala diplomski studij Genetika i oplemenjivanje životinja. On je imao šum na srcu i uginuo je od srčanog udara. Kavaliri su, naime, skloni bolesti mitralnog zaliska zbog kojeg im srce ne funkcionira kako bi trebalo i nekako upravo zbog te bolesti im je životni vijek procijenjen na 8-10 godina. Chinky je imao 8 godina i malo manje od mjesec dana kad je uginuo. Kad se to dogodilo, bila sam shrvana, ali i već par dana kasnije tražila sam ponovo kavalira za sebe, jer ne želim nikada više živjeti bez psa. Za sve one koji su me već do sad pitali i za one koje su htjeli, ali još nisu stigli ili se nisu usudili: da, opet kavalir, to je moja najdraža pasmina i to se neće promijeniti. Da, znam da su genetski vrlo uništeni, ali ja nikad ne idem lakšim putem i želim svoje obrazovanje na kraju usmjeriti u spašavanje genetike upravo te pasmine. Svatko od nas ima svoj put, a upravo ovo je moj.
I eto, kako sam tražila kavalira za sebe našla sam kujicu koja je zapravo već početak genetskog managementa. Naime, kavaliri po standardu postoje u 4 boje i to su redom ruby (potpuno smeđi), black & tan (crni sa smeđim paležem), blenheim (smeđe bijeli) i tricolor (crno bijeli sa smeđim paležem). Kako bi se poštivala pravila boja, uzgajivači imaju uvriježeno pravilo da pare međusobno one sa bijelom bojom (blenheim i tricolor u svim kombinacijama) i one bez bijele boje (ruby i black & tan), ali ne i one koji imaju s onima koji nemaju bjeline, kako se ne bi oštenili psići koji su „krivo“ obojani. Međutim, posljednjih godina javlja se inicijativa spašavanja kavalira i povećanja genetskog bazena upravo parenjem kavalira bez bjelina s kavalirima sa bjelinama. Moja Wendy upravo je jedan takav „eksperiment“ čiji je tata black and tan, a mama tricolorka. To je idealan pas za mene i za nastavak moje psećo-genetske misije.
BDNJ: A što je s križancima i mješancima? Cockapooima, pugglima, labradoodlima, cavapooima koji su "dizajnerske" mješavine i našim domaćim cuckima, štraserima, avlijanerima i ostalim "običnim" psima?
Da imam mješanca, meni bi bilo važno da znam ima li on kakve nasljedne bolesti. Ako mu ne znam majku niti oca, kako mogu predvidjeti kojim je genetskim poremećajima sklon?
Danas postoje analize genetskih markera kojima možemo dokazati očinstvo, a kada se radi sa većom bazom podataka, možemo saznati i kojoj populaciji, odnosno pasmini, pripada naš pas. Ti markeri zovu se mikrosateliti. To su biparentalni markeri koje nasljeđujemo od oca i majke. Mikrosateliti se sastoje od ponavljanja jednostavne nekodirajuće sekvence DNK koja se sastoji od 2 do 4 nukleotida i obično se ponavljaju 5 do 50, a mogu i do 100 puta. Međusobno se razlikuju po dužini. Testove za određivanje pasmine provode vetGen, illumina i Mars veterinary komercijalno te lako možete naručiti četkice i poslati uzorak svojeg mješanca i saznati od kojih se pasmina sastoji.
BDNJ: Ali činjenica je da mješanci potječu iz većeg genetskog bazena pa je manja mogućnost da dođe baš do podudaranja koje će dovesti do određene bolesti, zar ne?
Da, naravno, mješanci imaju veći genetski bazen i teško je da će se u jedinci sresti dvije kopije istog gena koje su došle od istog pretka. A čim smanjite broj pasa od kojih je nastala određena pasmina, ta vjerojatnost je puno veća. Međutim, ako je neki predak tog našeg mješanca nosio gene za neku bolest, možemo dobiti mješanca s tom genetskom bolesti pa makar nastao miješanjem svih danas priznatih pasmina.
Dolazimo zapravo do pravila koje vrijedi i za mješance i za čistokrvne pse – parite što zdravije pse i imat ćete to zdravije potomke.
No, jesu li mješanci doista zdraviji od čistokrvnih pasa, kako se najčešće hvale vlasnici istih? Mnoga istraživanja pokazivala su da je tome tako. Nerijetko ne uzimajući u obzir bitne faktore eksperimenata. Svaki eksperiment provodi se na određenim standardiziranim skupinama. Eksperimenti na mješancima uzimali su u obzir da su to mješanci vrste pas, ali ne i od kojih se pasmina genetski sastoje, da li su odrasli u istim uvjetima, koliko su stari, čime su hranjeni i slično. A kako da znamo kojim bi bolestima promatrani mješanci mogli biti skloni, ako sa sigurnošću ništa ne znamo o njima.
Pa ipak, ove, 2015. godine, u časopisu Canine Genetics and Epidemiology Oberbauer i sur. objavili su članak u kojem su, proučavajući velik broj pasa kroz duži period, i uzimajući u obzir više faktora došli do zaključka da zapravo nema značajne razlike u obolijevanju od određenih bolesti između čistokrvnih pasa i mješanaca.
Za kraj da rezimiramo: Mješanci imaju pedigre, ali najčešće nije ispisan na komadu papira. Ako se radi o kućnim ljubimcima za koje su vlasnici znali sve pretke, lako pedigre iscrtate sami.
Mješanci imaju genetiku kao i sva druga živa bića ove planete i sigurno je da su gene naslijedili od svojih predaka. Problem je što mi te pretke nismo vidjeli kod pasa koje je netko „spasio s ceste“, ali to ne znači da nisu postojali. Po najnovijim saznanjima mješanci nisu značajno zdraviji od čistokrvnih pasa. A, što se tiče genetike i genetskih pravila, za mješance vrijede ista pravila kao i za čistokrvne pse.
BDNJ: A što se tiče ostaloga?
MJ: Volite sve pse svim srcem, bili oni čistokrvni ili party mix!
I na kraju, ukoliko volite zvijeri i prirodne znanosti pretplatite se na časopis Priroda - jedan od rijetkih u kojem nema tračeva i loših vijesti :)
Inače, video s predavanja možete pogledati OVDJE - mogla sam vam i odmah reći, ali čitanje ne boli, zar ne?
Ispitala sam Mateju razne zanimljive stvari, pa krenimo redom:
BDNJ: Mateja, idemo prvo definirati što je to genetika i čime se bavi?
MJ: Prije svega, genetika je znanost o naslijeđivanju, no to nije samo znanost koja se bavi Genetički Modificiranim Organizmima (GMO) kako ljudi najčešće misle, poučeni onime što su pročitali u novinama. Ta znanost danas se dijeli na Mendelovu ili klasičnu genetiku kojom je još 1865. Gregor Mendel započeo svoja istraživanja promatrajući grašak i visku mušicu, filogenetiku koja proučava rodoslovna stabla, molekularnu genetiku koja se bavi molekularnim zakonitostima naslijeđivanja, populacijsku genetiku koja se bavi procjenama nasljeđivanja u populaciji, kvantitativnu genetiku koja proračunava i predviđa genetske pojave u generacijama, epigenetiku koja pak promatra nasljeđe koje nije posljedica promijene dijelova sekvence DNK i još mnoge druge genetike.
BDNJ: Ok, no pretpostavljam da je genetika pasa nešto novija pojava - kada se znanstvenici počinju baviti psećim genomom?
MJ: U stvari, genetika pasa danas više i nije tako mlada znanost, pošto je pseći genom objavljen još 2005. godine (Ostrander i sur.), a od tada pa do danas ljudi su se bavili i proučavanjima mitohondrijske DNK, Y kromosoma i mikrosatelita pasa te je osim genetskih bolesti jedna od popularnijih tema i domestikacija - kojom se i ti baviš, odnosno - pripitomljavanje i postanak same vrste pas Canis familiaris.
BDNJ: Da, domestikacija pasa je u stvari jedna komplicirana i zasebna tema kojom se sada nećemo baviti, no počnimo s trenutkom kada je pas već postao pas...u biti su ljudi vrlo rano počeli na neki način selekcionirati pse...
MJ: Tako je, ljudi su već tada skupljali i čuvali one pse koji su im bili simpatičniji i koji su im bila bolja zaštita, a i one koji su išli u lov i dobro odrađivali taj posao. Polagano na taj način, nesvjesno su se počeli baviti selekcijom. Odabirući jedinke koje im odgovaraju i puštajući da se upravo oni spare, dobili smo populacije pasa koje su nakon nekog vremena jednako izgledale i jednako se vladale. I tako, malo po malo, nastale su pasmine. Jer pasmina je, biološki rečeno, skup jedinki iste vrste koje isto izgledaju, jednako se vladaju i mogu stvarati plodno potomstvo. Kasnije su ljepota i izgled postali čak važniji od same svrhe pasa te su se ljudi odlučivali za sparivanje samo njima najljepših jedinki pasa. Odlike tih pasa su zapisali i tako su nastali standardi - opisi fizičkih i psihičkih odlika određenih pasmina koje propisuju kinološke institucije. Takvi psi imaju rodovnike, odnosno pedigre.
BDNJ: ...takozvane "papire" - ljudi često kažu da im "papiri" nisu važni pa kupe "čistokrvnog psa bez papira"- što je u stvari oksimoron. Stoga te molim da objasniš čitateljima čemu služi rodovnik, što je to u stvari i što znači?
MJ: Pedigre je zapravo popis svih predaka nekog psa do tri generacije unazad. Pedigre je rodoslovno stablo. Zapravo, na pedigreu pišu ime tog psa, imena njegovih roditelja, djeda i baka i pradjeda i prabaka. Čistokrvnim psom smatra se pas koji do tri generacije unazad ima pretke iste, odnosno, svoje pasmine. Ako nema dokaza o tome da su mu pretci do tri generacije unazad pripadnici iste pasmine, onda ga ne možemo smatrati čistokrvnim.
BDNJ: Drugim riječima, "čistokrvni pas bez papira" je kao, na primjer - Yves Vuitton torbica od šanera? Izgleda isto, ali košta manje? Je li nužno i slabije kvalitete? Što je sa zdravljem čistokrvnih pasa?
MJ: E, da, ljudi se često pitaju zašto su čistokrvni psi bolesni, a trebali bi selekcijom biti zdravi. Postoje dva glavna problema selektivnog uzgoja pasa, a to su inbreeding i matador uzgoj.
Ljudi su zbog preferiranja neke odlike kod pasa htjeli imati jako puno potomaka s određenim osobinama, kao što je, na primjer, kratka njuška u pasmini kavalir španijela kralja Charlesa. Jedan od načina da se ta njuškica što više proširi bio je taj da jedan mužjak koji ima željenu njuškicu spari što više kujica koje imaju kraću njuškicu. Često bi se desilo taj mužjak spari i ženke čiji je otac baš on. Jer, najčešće najbliži srodnici najviše sliče. Na taj način geni bi se najbrže fiksirali u određenoj populaciji. Parenje bliskih srodnika zove se inbreeding. U kinologiji je poznato linijsko parenje kao jedan od načina parenja. A to je, zapravo, parenje u kojem je mužjak spario svoju kćerku i svoju unuku, tj. parenje u kojem je otac ujedno i djed i pradjed našeg psa. I doista, to je način kako dobiti određen izgled na najbrži mogući način, no parenje u srodstvu ima puno više negativnih posljedica nego što je to željeni izgled koji nam omogućava.
BDNJ: Drugim riječima, postoji razlog zašto je incest tabu u većini ljudskih društava...a matador uzgoj - nije li to na neku foru princip harema?
MJ: Da, moglo bi se i tako reći - matador uzgojem naziva se pojava u kojoj uzgajivači određene pasmine žele imati potomke od najljepšeg psa pasmine koji je nagrađen titulom Best of breed (BOB) na nekoj od izložbi. Tada sve uzgajivačnice na nekom području imaju štence od istog mužjaka i cijeli mladi naraštaj te pasmine ima „istu polovicu gena“ koja je došla od oca. Stvorili smo skoro pa klonove ako promatramo očev doprinos u pasmini. Na taj način smanjuje se genetski bazen i raznolikost gena. Zbog toga imamo sve manje različitih mogućnosti sparivanja među psima. A kada imamo puno jedinki koje su genetski slične, to znači da su za određene uvjete sve te jedinke tolerantne, a za neke druge uvijete da su sve netolerantne. U slučaju neke bolesti na koju su netolerantne to je jako loša situacija jer bi lako cijela populacija mogla izumrijeti. Naravno favoriziranjem isforsiranih određenih svojstava danas imamo pasmine koje su nefunkcionalne i ne mogu se niti spariti, niti ošteniti bez ljudske pomoći. To nam govori da u prirodi više ta pasmina ne bi postojala.
BDNJ: Ali selektivan uzgoj može i popraviti neku pasminu, zar ne?
MJ: Naravno, selektivan uzgoj nije potpuno loša stvar, niti sam po sebi ima loše namjere. Zahvaljujući selektivnom uzgoju danas imamo puno različitih pasmina pasa koje ovisno o osobinama koristimo u lovu, vojsci, policiji, sportu, kao terapijske pse, pse pomagače, pse vodiče slijepih osoba ili pak pse za rano otkrivanje nekih bolesti kod ljudi.
BDNJ: Pa u čemu smo onda pogriješili - zašto imamo svu silu genetskih bolesti kod pasminskih pasa?
MJ: Loše baratanje selektivnim uzgojem je ono koje nas je, nažalost, dovelo i do nekih genetskih poremećaja u pasa. Skoro sve pasmine bijele dlake mogu biti gluhe, skoro sve pasmine mogu imati poremećaje u ponašanju, kriptorhizam (kad se jajca ili jedno jajce ne spusti op.aut.), ectropion (uvrtanje očnog kapka), displaziju laktova i/ili kukova. Brahiocefalne pasmine mogu imati hipofizne ciste, sužene nosnice i meko nepce. Velike pasmine mogu patiti od displazije kukova, laktova i osteogenog sarkoma. Mnogo malih pasmina može patiti od kolabiranog dušnika, bolesti glikogena, iščašenja koljena, kolapsa dušnika i još mnogih drugih genetskih poremećaja, da sad ne nabrajam....
BDNJ: Bi li trebalo uvesti neka stroža uzgojna pravila?
Kad bi svi poštivali sva uzgojna pravila koja postoje već i danas, a opet poštivali i neka pravila zdravog razuma i genetike, danas ne bi imali ove probleme koje imamo. Hoću reći, pravila postoje, a pitanje je tko ih poštuje, a tko i zašto ne.
Ja sam genetičarka i ne pišem pravila i zakone. Najviše što mogu je genetski pregledati pse i dati savjet kako što poboljšati. Danas postoji nešto što se zove genetski management i on podrazumijeva savjete za buduća parenja na osnovu molekularne i konzervacijske genetike. Odnosno, genetičari mogu promatrati jedinku i populaciju i procijeniti genetsku udaljenost i na osnovu genetskih markera matematički proračunati koja bi kombinacija pasa određene pasmine dala najzdravije štence. U Sloveniji to već komercijalno rade kako bi što spriječili inbreeding pasmine kraški ovčar jer je ta populacija pasa vrlo mala.
A druga pomoć kod danas jako uništenih pasmina pasa je jednokratno osvježivanje krvi. Dakle, jednokratno parenje psa određene pasmine sa psom neke druge, zdravije pasmine. Za primjer uzmimo recimo bulldoga kao jako uništenu i pudlu kao jako zdravu pasminu (ne kažem da je to idealan izbor, ali neka posluži za ovaj primjer). Kasnije bi se štenci trebali pariti isključivo sa psima prvobitne pasmine (bulldozi). Prvo, kombinacije pasmina koje bi se koristile za poboljšanje trebala bi jako dobro proučena i odabrana. Naravno, u ovom slučaju i taj bulldog i ta pudla trebali bi biti genetski testirani, a i svi štenci trebali bi biti genetski testirani i praćeni. Radi se o skupom i dugotrajnom procesu u koji bi se rijetki ljudi upustili, a i trebalo bi sve uskladiti s pravilnikom FCIa odnosno i Hrvatskog kinološkog saveza kod nas. Problem je i što prva generacija naših križanaca ne bi dobila pedigree pa se onda povlače pitanja što i kako s njima i što i kako dalje. U Americi je 1970ih već bio takav pokušaj spašavanja dalmatinskog psa. Križani su čistokrvni dalmatiner i čistokrvni pointer. Nakon 14 generacija dobiveni su psići koji nemaju genetske bolesti učestale kod dalmatinera kao što su: giht, bubrežni kamenci ili kamenci mokraćnog mjehura. Nažalost, taj pokušaj naišao je na negodovanje The Kennel Club-a i American Kennel Club-a jer psi nisu bili čistokrvni dalmatineri.
Meni najdraža pasmina kavalir španijel kralja Charlesa danas ima puno genetskih bolesti, a i sama današnja populacija te pasmine je nastala linijskim parenjem. Ja sam na neki način zbog svog prvog psa, kavalira Chinkyja, zapravo i počela proučavati genetiku pasa i upisala diplomski studij Genetika i oplemenjivanje životinja. On je imao šum na srcu i uginuo je od srčanog udara. Kavaliri su, naime, skloni bolesti mitralnog zaliska zbog kojeg im srce ne funkcionira kako bi trebalo i nekako upravo zbog te bolesti im je životni vijek procijenjen na 8-10 godina. Chinky je imao 8 godina i malo manje od mjesec dana kad je uginuo. Kad se to dogodilo, bila sam shrvana, ali i već par dana kasnije tražila sam ponovo kavalira za sebe, jer ne želim nikada više živjeti bez psa. Za sve one koji su me već do sad pitali i za one koje su htjeli, ali još nisu stigli ili se nisu usudili: da, opet kavalir, to je moja najdraža pasmina i to se neće promijeniti. Da, znam da su genetski vrlo uništeni, ali ja nikad ne idem lakšim putem i želim svoje obrazovanje na kraju usmjeriti u spašavanje genetike upravo te pasmine. Svatko od nas ima svoj put, a upravo ovo je moj.
I eto, kako sam tražila kavalira za sebe našla sam kujicu koja je zapravo već početak genetskog managementa. Naime, kavaliri po standardu postoje u 4 boje i to su redom ruby (potpuno smeđi), black & tan (crni sa smeđim paležem), blenheim (smeđe bijeli) i tricolor (crno bijeli sa smeđim paležem). Kako bi se poštivala pravila boja, uzgajivači imaju uvriježeno pravilo da pare međusobno one sa bijelom bojom (blenheim i tricolor u svim kombinacijama) i one bez bijele boje (ruby i black & tan), ali ne i one koji imaju s onima koji nemaju bjeline, kako se ne bi oštenili psići koji su „krivo“ obojani. Međutim, posljednjih godina javlja se inicijativa spašavanja kavalira i povećanja genetskog bazena upravo parenjem kavalira bez bjelina s kavalirima sa bjelinama. Moja Wendy upravo je jedan takav „eksperiment“ čiji je tata black and tan, a mama tricolorka. To je idealan pas za mene i za nastavak moje psećo-genetske misije.
BDNJ: A što je s križancima i mješancima? Cockapooima, pugglima, labradoodlima, cavapooima koji su "dizajnerske" mješavine i našim domaćim cuckima, štraserima, avlijanerima i ostalim "običnim" psima?
Da imam mješanca, meni bi bilo važno da znam ima li on kakve nasljedne bolesti. Ako mu ne znam majku niti oca, kako mogu predvidjeti kojim je genetskim poremećajima sklon?
Danas postoje analize genetskih markera kojima možemo dokazati očinstvo, a kada se radi sa većom bazom podataka, možemo saznati i kojoj populaciji, odnosno pasmini, pripada naš pas. Ti markeri zovu se mikrosateliti. To su biparentalni markeri koje nasljeđujemo od oca i majke. Mikrosateliti se sastoje od ponavljanja jednostavne nekodirajuće sekvence DNK koja se sastoji od 2 do 4 nukleotida i obično se ponavljaju 5 do 50, a mogu i do 100 puta. Međusobno se razlikuju po dužini. Testove za određivanje pasmine provode vetGen, illumina i Mars veterinary komercijalno te lako možete naručiti četkice i poslati uzorak svojeg mješanca i saznati od kojih se pasmina sastoji.
BDNJ: Ali činjenica je da mješanci potječu iz većeg genetskog bazena pa je manja mogućnost da dođe baš do podudaranja koje će dovesti do određene bolesti, zar ne?
Da, naravno, mješanci imaju veći genetski bazen i teško je da će se u jedinci sresti dvije kopije istog gena koje su došle od istog pretka. A čim smanjite broj pasa od kojih je nastala određena pasmina, ta vjerojatnost je puno veća. Međutim, ako je neki predak tog našeg mješanca nosio gene za neku bolest, možemo dobiti mješanca s tom genetskom bolesti pa makar nastao miješanjem svih danas priznatih pasmina.
Dolazimo zapravo do pravila koje vrijedi i za mješance i za čistokrvne pse – parite što zdravije pse i imat ćete to zdravije potomke.
No, jesu li mješanci doista zdraviji od čistokrvnih pasa, kako se najčešće hvale vlasnici istih? Mnoga istraživanja pokazivala su da je tome tako. Nerijetko ne uzimajući u obzir bitne faktore eksperimenata. Svaki eksperiment provodi se na određenim standardiziranim skupinama. Eksperimenti na mješancima uzimali su u obzir da su to mješanci vrste pas, ali ne i od kojih se pasmina genetski sastoje, da li su odrasli u istim uvjetima, koliko su stari, čime su hranjeni i slično. A kako da znamo kojim bi bolestima promatrani mješanci mogli biti skloni, ako sa sigurnošću ništa ne znamo o njima.
Pa ipak, ove, 2015. godine, u časopisu Canine Genetics and Epidemiology Oberbauer i sur. objavili su članak u kojem su, proučavajući velik broj pasa kroz duži period, i uzimajući u obzir više faktora došli do zaključka da zapravo nema značajne razlike u obolijevanju od određenih bolesti između čistokrvnih pasa i mješanaca.
Za kraj da rezimiramo: Mješanci imaju pedigre, ali najčešće nije ispisan na komadu papira. Ako se radi o kućnim ljubimcima za koje su vlasnici znali sve pretke, lako pedigre iscrtate sami.
Mješanci imaju genetiku kao i sva druga živa bića ove planete i sigurno je da su gene naslijedili od svojih predaka. Problem je što mi te pretke nismo vidjeli kod pasa koje je netko „spasio s ceste“, ali to ne znači da nisu postojali. Po najnovijim saznanjima mješanci nisu značajno zdraviji od čistokrvnih pasa. A, što se tiče genetike i genetskih pravila, za mješance vrijede ista pravila kao i za čistokrvne pse.
BDNJ: A što se tiče ostaloga?
MJ: Volite sve pse svim srcem, bili oni čistokrvni ili party mix!
I na kraju, ukoliko volite zvijeri i prirodne znanosti pretplatite se na časopis Priroda - jedan od rijetkih u kojem nema tračeva i loših vijesti :)
Inače, video s predavanja možete pogledati OVDJE - mogla sam vam i odmah reći, ali čitanje ne boli, zar ne?