Psi su moji osobni treneri i terapeuti!
- font size decrease font size increase font size
Naslovna fotografija: Ljubo Vukelič/Delo
Ovo je u stvari drugi razgovor sa mnom koji je vodila Nika Vistoropska za slovenski časopis Delo/Ona (prvi možete pročitati na Slovenskom ovdje), ali mi je palo na pamet da ga u stvari mogu u originalu objaviti na svom blogu, pa ako nekoga zanima....
NV: Psi su naši najbolji prijatelji. Svi znamo; ako želimo bezuvjetnu ljubav, moramo se obratiti njima. Ali zašto samo psi tako dobro djeluju na nas? Zašto nemamo domaće pripitomljene vjeverice na primjer ili ptice s kojima možemo podijeliti svoje dane i voditi ih na uzici? Naravno, šalim se. No ipak: što znanost govori o tome, zašto smo izabrali pse ili su psi odabrali nas?
RJ: Pa, prije svega - psi i ljudi imaju najdužu zajedničku povijest - ako gledamo sasvim konzervativno, dakle sudeći po najstarijem sigurnom nalazu psa koji je nađen u mjestu Bonn-Oberkassel u Njemačkoj gdje je bio položen u dvojni grob čovjeka i žene prije 14 000 godina! Da bi pas uopće zauzeo tako važno mjesto, bilo kao ljubimac ili kao psihopompos - onaj koji vodi duše mrtvih u onaj svijet, taj je suživot morao već neko duže vrijeme trajati, po meni barem 2 tisuće godina....
Za ilustraciju, sljedeća pripitomljena životinja je svinja, nekih 3-4 000 godina kasnije, nakon čega slijede koza i ovca, pa zatim govedo, konj itd.
Činjenica je da je za razliku od ovih ostalih životinja vuk u stvari morao željeti kontakt s čovjekom, jer u to vrijeme (zadnje ledeno doba u Evropi) kada se pretpostavlja da je stupio u kontakt/kooperaciju/simbiozu s čovjekom, čovjek nije imao oruđa s kojima bi takvu životinju mogao držati u zarobljeništvu. Naime, nedavno je nedvojbeno potvrđeno na osnovu genetskih istraživanja da je pas nastao od Evropskog sivog vuka, a pretpostavlja se da je do toga došlo negdje između 20-15 000 godina prije sadašnjosti. Određeni su znanstvenici predlagali i ranije datume na osnovi nekih arheoloških nalaza, ali genetska analiza ih nije potvrdila. Naravno, moguće je da se radilo o izoliranim slučajevima, gdje je "domesticirana" individua, ali možda ta grupa ljudi nije mogla ili htjela nastaviti s tim. Također ima evidencije da je do pokušaja domestikacije, odnosno same domestikacije (u nedostatku bolje riječi) došlo na nekoliko mjesta u otprilike tom vremenskom razdoblju, a uglavnom u centralnoj Evropi, Sibiru i na području Češke republike.
Ukoliko ste nedavno naišli na senzacionalističke naslove tipa: "Ljudi uz pomoć pasa pobijedili Neandertalce", moram vas razočarati u nekoliko točaka:
1. Neandertalci su također ljudi, dapače - Svante Paabo je prije nekoliko godina dokazao da svi bijeli ljudi i Azijati imaju između 0,6 i 6% "neandertalnih gena", što pokazuje da su se Homo Sapiens Sapiens i Homo Neanderthalensis - izmiješali.
Pošto je ovih potonjih bilo očito znatno manje, tako su nestali (uglavnom)masimilacijom - ne možemo tvrditi da nije bilo nasilne interakcije, ali možemo da je svakako bilo seksualne!
2. Vuk je sa sigurnošću postao pas vjerojatno ne prije više od 18-20 000 godina, a da je i prije, to ne bi bilo važno jer su Neandertalci "nestali" prije najmanje 33000 godina, dakle daleko prije nego ijednog potencijalnog nalaza bilo psa ili vuka u ljudskom kontekstu.
No jedno je sigurno - kada ljudi dolaze u Ameriku preko Beringova prolaza, sa sobom dovode i svoje pse (dapače, ovi im vjerojatno pomažu u tome vukući terete), a najstariji ukop psa na tom kontinentu star je 8,5 tisuća godina - Američki je kontinent (i sjeverni i južni) pun arheoloških nalaza ukopa pasa koji se protežu preko nekoliko tisuća godina.
Indijanski pas vuče tzv. travois - dva ukrštena štapa sa zavežljajem
Vuk - pa kasnije njegov potomak, pas - nesumnjivo je bio ne samo partner u lovu, čuvar, teretna životinja, pratitelj u onaj svijet i ljubimac - već povremeno i hrana, kao što govore mnogi arheološki, povijesni, mitografski i etnološki dokazi koji se protežu preko svih naseljenih kontinenata.
Zašto je vuk/pas ušao u simbiozu sa čovjekom?
Najvjerojatnije zato što su obje vrste vrlo društvene, radoznale, u to su vrijeme vuk i čovjek imali sličan način prehrane (način života i klima bili su kao u sadašnjem Sibiru, dakle, veći dio godine jede se meso) pa su možda obje vrste uvidjele da im je lakše preživljavati zajedno nego svatko za sebe. To je inače razdoblje mnogih ekstinkcija, nekoliko je važnih vrsta životinja tada nestalo, pa je čak prema najnovijem istraživanju došlo do "uskog grla" kod nekih tipova vukova (i danas ima dosta podtipova, nekada ih je vjerojatno bilo i više) koji su slijedom toga izumrli - pitanje je je li možda jedan od tih tipova u stvari ona vesela životinja koja se meni pokušava popeti u krilo svaki puta kada sjednem za računalo :)
Naime, kako se pokazalo u takozvanom "Siberian fox experiment", ruski genetičar Belyaev je, selektirajući pitome sibirske plave lisice za daljnji rasplod, u stvari nakon nekoliko generacija dobio lisice šarenog krzna, kitnjastog repa okrenutog prema gore i klempavih ušiju koje su mahale repom.... no kada je selektirao agresivne lisice i dalje ih pario, mladunčad je izgledala jednako kao i preci. Izgleda da tzv."gen pitomosti" nosi na sebi još neke karakteristike koje su tipične za naše pse danas.
Za nas primate nije posve neobično "posvojiti" mladunče druge vrste, pa tako i neki babuni i makaki ponekad posvoje štene ili mače, baš kao što i Australski Aborigini ili plemena Amazonskih indijanaca i danas ponekad posvoje malog dinga/psa/prešćića/majmunčića, pa takvu mladunčad žene čak znaju i dojiti ne bi li ih održale na životu. Ta životinja bude ljubimac dok ne dosegne zrelost, nakon čega nekada bude pojedena, a nekada naprosto odluta u potrazi za svojim sunarodnjacima - a ponekad i ostane.
Ljudski otpad od lova i deranja životinje zacijelo je privlačio vukove - ako uzmemo u obzir da vukovi nekada svakako nisu bili plašljivi i agresivni kao danas, jer ovi vukovi danas su proizvod negativne selekcije - tisuća godina progona i istrebljenja.
Posve je moguća kombinacija scenarija: mali vučići bez majke-manje plašljivi-oko kampa zbog mirisa mesa i polako se rađa zajednički interes za kooperaciju. Generacijama kasnije, tih "protopasa" (još uvijek se izgledom ne mogu razlikovati od predaka) ima dovoljno da se mogu pariti među sobom a ne više tražiti vukove izvana (vuk i pas se mogu pariti i dobiti potomke bez problema), i tako dolazi do prvih anatomskih i fenotipskih razlika u boji, veličini, držanju repa i ušiju, i tako dalje. No velika većina pasmina koje danas poznajemo nastala je tokom 19. i 20. stoljeća, pa tako recimo i Slovački vučjak koji je u biti nastao kombiniranjem Njemačkog ovčara i vuka:
Prije su se psi razlikovali po tipovima - ovčarski, goniči, hrtovi, psi za borbu/rat, mali psi za lov na štakore i slično, a naziv "pasmina" upotrebljava se od onoga trenutka kada se pse upisuje u registar parnjaka i izdaju se rodovnice.
Na primjer, u slučaju jednog mog psa - Parson Russell terijera Joy, ta je pasmina/tip psa uzgojen/a u 19. stoljeću za lov na sitnu divljač i štakore, no registrirana tek 1990. kao Jack Russell terijer a poslije se dijeli na Parson Russell terijera i Jack Russell terijera, a oni u Engleskoj se i dalje zovu Parson Jack Russell terijeri - pa sada stvarno više i ne znam što reći ako me netko pita koliko je stara pasmina! Tip psa je svakako star oko 200 godina, a pasmina tek nekoliko desetaka....
Trump, kuja koju je John Russell ugledao i otkupio od lokalnog mljekara - "majka" pasmine Jack Russell/Parson Russell terijer
Frazzle, pas iz uzgajivačnice Foxmeadows terriers, foto: Bibiana Kosariova
Tokom vremena, kako se društvo mijenja tako se pojavljuju i mali, "nekorisni" psi - njihova je jedina funkcija da budu društvo - i tako je u srednjem vijeku rođen kućni ljubimac! U početku su ih držali klerici i žene, pošto su muškarci (naravno, govorimo o povlaštenim slojevima) imali lovačke pse, jer se lov smatrao najboljom pripremom za rat.
Lov na jednoroga...
I baš tada, u srenjem vijeku, dolazi do velikog booma kućnih ljubimaca, bilo je tu mačaka, tvorova, jazavaca, različitih ptica, svinja, majmuna i zečeva, kao što se može vidjeti u onovremenim bestijarijima ili portretima.
Autoportret slikara po kojem su "sodomisti" dobili ime - s njegovim ljubimcima jazavcima
Ljudi su do prošlog stoljeća u stvari bili jako vezani i na konje što se danas gotovo zaboravilo. No konj je povelika životinja, a kao i kod mnogih gore nabrojanih, postoji jedan osnovni higijenski problem: samo se psa, mačku i svinju bez muke može naučiti da obavljaju nuždu u na za to određenim mjestima. Također, psi mogu jesti gotovo sve što mi jedemo i mogu se bez problema transportirati gdje god treba. S mačkama to recimo baš nije uvijek slučaj. Ptice su osjetljive, tvorovi i jazavci nisu domesticirane životinje, na primjer, nego samo pripitomljene, što u stvari znači da mogu zbrisati...dakle, postoji i niz čisto praktičnih razloga koji govore u prilog psu, osim naše pregnantne zajedničke povijesti - treba ipak imati u vidu da pas u mnogim razdobljima, narodima i kulturama igra izrazito važnu ulogu i u religiji i mitologiji, osim očite praktične upotrebe, ja vjerujem da je ta sklonost k psima nešto što je i nama ljudima urođeno, samo nismo toga uvijek svjesni.
Naravno da kućni ljubimac ne mora biti pas, no znanstveno je dokazano da samo pas razumije naše geste, pa čak i poglede - za razliku od naših najbližih rođaka, čovjekolikih majmuna koji pokazivanje prstom u nešto niti najmanje ne razumiju. Drugim riječima, sva ta povijest suživota s nama je pripremila pse da od rane dobi budu adaptirani na našu vrstu. Zato to i nazivam simbiozom - smatram da smo mi odabrali jedni druge jer smo uvidjeli zajedničku korist.
I ispostavilo se da je taj vuk koji je igrao na kartu čovjeka bio u pravu - pasa sada ima na svim kontinentima na kojima žive i ljudi, a vukovi su u mnogim dijelovima svijeta gotovo posve istrijebljeni, pa ih se sada pokušava repopularizirati u nekim rezervatima i parkovima divljine, pogotovo u Kanadi i Americi.
Psi s nama također dijele apsolutno sve životne okolnosti - od krajnjeg siromaštva, do najbogatijeg bogatstva, u svim ćete slojevima društva naći pse kao ljubimce, pa čak i u zemljama gdje oni inače redovno služe kao hrana.
NV: Danas su psi terapijske životinje. Što mislite, zašto? Jer je tako lijepo kad ih milujemo, jer su tako odani? Zašto psi vode slijepe a ne i svinje?
RJ: Svinje su sposobne naučiti gotovo sve što i psi, no problem je što svinje tradicionalno obnašaju jednu posve drugu funkciju o kojoj baš i ne volimo razmišljati - na žalost, one su u gotovo svim krajevima svijeta hrana i teško je gledati ih kao bilo što drugo. Zato mi ne možemo razumjeti kako Koreanci mogu jesti pse, a istovremeno jedemo ne manje inteligentnu životinju i ne razmišljamo o tome.
Danas postoji trend držanja mini prašćića kao kućnih ljubimaca, no možete zamisliti kada jedna takva svinjica dođe u park pun pasa!
Inače, svinje su originalno bile tamne, smeđe ili crne i dlakave životinje, dosta ljepše i nešto manje od hibridnih stvorenja u kakva smo ih pretvorili uzgojem. No ne mogu biti vodiči slijepih zato što su - kratkovidne!
Danas još uvijek služe kao tragači za tartufima - dakle jedina prepreka od držanja svinje u kući je uglavnom pitanje predrasude i čiste (ne)praktičnosti. Dovoljno se teško danas gradom kretati sa psom, tek su im nedavno dopustili ulazak u prometna sredstva u Hrvatskoj, na primjer - zamislite sada da netko pokuša ući u tramvaj s prascem!
Za terapijsku se životinju prije svega bira ona životinja koja je u nekoj kulturi uvriježen ljubimac i samim time ju većina ljudi voli ili barem prihvaća. Postoji i terapija konjima i magarcima, ali to nije nešto što se u gradskim uvijetima može jednostavno provoditi.
Odnedavna se u terapiju uvode i mačke, a stvarno je pitanje koju je od tih životinja ugodnije milovati - mačku ili psa? No psi su ipak komunikativniji i lako se adaptiraju, što se za mačke nikako ne bi moglo reći.
Također mislim da psi danas, osim što su u ovih hektičnim vremenima i dalje jednako pouzdano i odano društvo kao i u svim prijašnjim, obnašaju još jednu važnu ulogu - spajaju nas s prirodom od koje smo se gotovo posve odvojili, pogotovo u gradovima. Onaj tko ima psa mora, htio on to ili ne, izlaziti van barem u lokalni park.
Naravno da ima ljudi koji svoje omanje pse uopće nikada ne vode van, što smatram zlostavljanjem životinja, baš kao i držanje u dvorištu ili na lancu bez izlazaka. No to je jedna posve zasebna tema.
Da se ne zanosimo, kod nas je na selu pas još uvijek uglavnom radna životinja - ima ulogu čuvara, a zatim i pastira, te pomoći u lovu. Plemenske lovačko-sakupljačke zajednice unatoč modernizaciji oružja bilježe do 60% više ulova s psom nego bez njega, a mi danas rijetko razmišljamo o tome da u stvari živimo dosta drugačijim životom nego ljudi u tzv."trećem svijetu", kojih je, nota bene - više nego nas i od kojih mnogi egzistiraju kao da zakoračite u vremeplov. I svim je tim zajednicama pas također nezamjenjiv.
Suvremeni Bušmani u lovu
NV: Negdje sam pročitala da su psi su jedine životinje, koje kad se boje, dotrče vlasniku. Konji na primjer bježe. Što ti misliš o tome?
RJ: Pas je životinja čopora i mesojed. Stoga je logično da se želi pridružiti ostatku čopora (on na svoju ljudsku obitelj tako gleda) kada se osjeća nesigurno - po principu "zajedno smo jači". Za razliku konj, koji je biljojed pa samim time plijen i nagonski bježi od prijetnje.
Možda se i konja može odgojiti da galopira prema vlasniku ako se uplaši, ali je pitanje koliko bi to bilo dobro za vlasnika, to je ipak životinja sklona panici teška 600-1000 kilograma pa vi vidite...mislim da smo svi gledati westerne pa znamo što se događa kada konji ili goveda odu u tzv. stampedo!
Posljedica stampeda policijskih konja u Mexicu
Što se tiče pasa, prije svega ovisi o psu i o vlasniku, važno je poraditi i na odgoju. Ako psa odgajate averzivnim metodama, na primjer - ako ga kaznite zato što vam je pobjegao i to učinite onda kada vam se vratio, a pogotovo u osjetljivoj dobi - to je greška koja može dovesti do toga da vam se pas u slučaju prijetnje ne želi vratiti nego radije potrči prema kući (izlažući se pogibelji u prometu). Naravno, psi udomljeni u odrasloj dobi koji mogu biti istraumatizirani u prošlom životu i neke izrazito plahe pasmine nisu primjer za vaše pitanje, već iznimke.
NV: I na kraju, možeš li reći i za sebe da tvoji psi djeluju terapeutski? Na koji način?
RJ: Apsolutno - od toga da su oni moji osobni treneri - zbog njih hodam prosječno oko 7-10 km na dan što mi inače ne bi u životu palo na pamet, pošto sam izrazito knjiški tip i pravi couch potato.
K tome, prilično se bolje osjećam kada su u blizini, možda zato što dokazano snižavaju tlak (bilo zbog tjelovježbe ili svojom blizinom), a moj je nasljedno visok :)
Također vjerujem da bolje djeluju na moje samopouzdanje, pošto sam kao mala željela biti pas, a kako sam gore objasnila, psi trče svom čoporu kada se osjećaju nesigurno :)
Ovo je u stvari drugi razgovor sa mnom koji je vodila Nika Vistoropska za slovenski časopis Delo/Ona (prvi možete pročitati na Slovenskom ovdje), ali mi je palo na pamet da ga u stvari mogu u originalu objaviti na svom blogu, pa ako nekoga zanima....
NV: Psi su naši najbolji prijatelji. Svi znamo; ako želimo bezuvjetnu ljubav, moramo se obratiti njima. Ali zašto samo psi tako dobro djeluju na nas? Zašto nemamo domaće pripitomljene vjeverice na primjer ili ptice s kojima možemo podijeliti svoje dane i voditi ih na uzici? Naravno, šalim se. No ipak: što znanost govori o tome, zašto smo izabrali pse ili su psi odabrali nas?
RJ: Pa, prije svega - psi i ljudi imaju najdužu zajedničku povijest - ako gledamo sasvim konzervativno, dakle sudeći po najstarijem sigurnom nalazu psa koji je nađen u mjestu Bonn-Oberkassel u Njemačkoj gdje je bio položen u dvojni grob čovjeka i žene prije 14 000 godina! Da bi pas uopće zauzeo tako važno mjesto, bilo kao ljubimac ili kao psihopompos - onaj koji vodi duše mrtvih u onaj svijet, taj je suživot morao već neko duže vrijeme trajati, po meni barem 2 tisuće godina....
Za ilustraciju, sljedeća pripitomljena životinja je svinja, nekih 3-4 000 godina kasnije, nakon čega slijede koza i ovca, pa zatim govedo, konj itd.
Činjenica je da je za razliku od ovih ostalih životinja vuk u stvari morao željeti kontakt s čovjekom, jer u to vrijeme (zadnje ledeno doba u Evropi) kada se pretpostavlja da je stupio u kontakt/kooperaciju/simbiozu s čovjekom, čovjek nije imao oruđa s kojima bi takvu životinju mogao držati u zarobljeništvu. Naime, nedavno je nedvojbeno potvrđeno na osnovu genetskih istraživanja da je pas nastao od Evropskog sivog vuka, a pretpostavlja se da je do toga došlo negdje između 20-15 000 godina prije sadašnjosti. Određeni su znanstvenici predlagali i ranije datume na osnovi nekih arheoloških nalaza, ali genetska analiza ih nije potvrdila. Naravno, moguće je da se radilo o izoliranim slučajevima, gdje je "domesticirana" individua, ali možda ta grupa ljudi nije mogla ili htjela nastaviti s tim. Također ima evidencije da je do pokušaja domestikacije, odnosno same domestikacije (u nedostatku bolje riječi) došlo na nekoliko mjesta u otprilike tom vremenskom razdoblju, a uglavnom u centralnoj Evropi, Sibiru i na području Češke republike.
Ukoliko ste nedavno naišli na senzacionalističke naslove tipa: "Ljudi uz pomoć pasa pobijedili Neandertalce", moram vas razočarati u nekoliko točaka:
1. Neandertalci su također ljudi, dapače - Svante Paabo je prije nekoliko godina dokazao da svi bijeli ljudi i Azijati imaju između 0,6 i 6% "neandertalnih gena", što pokazuje da su se Homo Sapiens Sapiens i Homo Neanderthalensis - izmiješali.
Pošto je ovih potonjih bilo očito znatno manje, tako su nestali (uglavnom)masimilacijom - ne možemo tvrditi da nije bilo nasilne interakcije, ali možemo da je svakako bilo seksualne!
2. Vuk je sa sigurnošću postao pas vjerojatno ne prije više od 18-20 000 godina, a da je i prije, to ne bi bilo važno jer su Neandertalci "nestali" prije najmanje 33000 godina, dakle daleko prije nego ijednog potencijalnog nalaza bilo psa ili vuka u ljudskom kontekstu.
No jedno je sigurno - kada ljudi dolaze u Ameriku preko Beringova prolaza, sa sobom dovode i svoje pse (dapače, ovi im vjerojatno pomažu u tome vukući terete), a najstariji ukop psa na tom kontinentu star je 8,5 tisuća godina - Američki je kontinent (i sjeverni i južni) pun arheoloških nalaza ukopa pasa koji se protežu preko nekoliko tisuća godina.
Indijanski pas vuče tzv. travois - dva ukrštena štapa sa zavežljajem
Vuk - pa kasnije njegov potomak, pas - nesumnjivo je bio ne samo partner u lovu, čuvar, teretna životinja, pratitelj u onaj svijet i ljubimac - već povremeno i hrana, kao što govore mnogi arheološki, povijesni, mitografski i etnološki dokazi koji se protežu preko svih naseljenih kontinenata.
Zašto je vuk/pas ušao u simbiozu sa čovjekom?
Najvjerojatnije zato što su obje vrste vrlo društvene, radoznale, u to su vrijeme vuk i čovjek imali sličan način prehrane (način života i klima bili su kao u sadašnjem Sibiru, dakle, veći dio godine jede se meso) pa su možda obje vrste uvidjele da im je lakše preživljavati zajedno nego svatko za sebe. To je inače razdoblje mnogih ekstinkcija, nekoliko je važnih vrsta životinja tada nestalo, pa je čak prema najnovijem istraživanju došlo do "uskog grla" kod nekih tipova vukova (i danas ima dosta podtipova, nekada ih je vjerojatno bilo i više) koji su slijedom toga izumrli - pitanje je je li možda jedan od tih tipova u stvari ona vesela životinja koja se meni pokušava popeti u krilo svaki puta kada sjednem za računalo :)
Naime, kako se pokazalo u takozvanom "Siberian fox experiment", ruski genetičar Belyaev je, selektirajući pitome sibirske plave lisice za daljnji rasplod, u stvari nakon nekoliko generacija dobio lisice šarenog krzna, kitnjastog repa okrenutog prema gore i klempavih ušiju koje su mahale repom.... no kada je selektirao agresivne lisice i dalje ih pario, mladunčad je izgledala jednako kao i preci. Izgleda da tzv."gen pitomosti" nosi na sebi još neke karakteristike koje su tipične za naše pse danas.
Za nas primate nije posve neobično "posvojiti" mladunče druge vrste, pa tako i neki babuni i makaki ponekad posvoje štene ili mače, baš kao što i Australski Aborigini ili plemena Amazonskih indijanaca i danas ponekad posvoje malog dinga/psa/prešćića/majmunčića, pa takvu mladunčad žene čak znaju i dojiti ne bi li ih održale na životu. Ta životinja bude ljubimac dok ne dosegne zrelost, nakon čega nekada bude pojedena, a nekada naprosto odluta u potrazi za svojim sunarodnjacima - a ponekad i ostane.
Ljudski otpad od lova i deranja životinje zacijelo je privlačio vukove - ako uzmemo u obzir da vukovi nekada svakako nisu bili plašljivi i agresivni kao danas, jer ovi vukovi danas su proizvod negativne selekcije - tisuća godina progona i istrebljenja.
Posve je moguća kombinacija scenarija: mali vučići bez majke-manje plašljivi-oko kampa zbog mirisa mesa i polako se rađa zajednički interes za kooperaciju. Generacijama kasnije, tih "protopasa" (još uvijek se izgledom ne mogu razlikovati od predaka) ima dovoljno da se mogu pariti među sobom a ne više tražiti vukove izvana (vuk i pas se mogu pariti i dobiti potomke bez problema), i tako dolazi do prvih anatomskih i fenotipskih razlika u boji, veličini, držanju repa i ušiju, i tako dalje. No velika većina pasmina koje danas poznajemo nastala je tokom 19. i 20. stoljeća, pa tako recimo i Slovački vučjak koji je u biti nastao kombiniranjem Njemačkog ovčara i vuka:
Prije su se psi razlikovali po tipovima - ovčarski, goniči, hrtovi, psi za borbu/rat, mali psi za lov na štakore i slično, a naziv "pasmina" upotrebljava se od onoga trenutka kada se pse upisuje u registar parnjaka i izdaju se rodovnice.
Na primjer, u slučaju jednog mog psa - Parson Russell terijera Joy, ta je pasmina/tip psa uzgojen/a u 19. stoljeću za lov na sitnu divljač i štakore, no registrirana tek 1990. kao Jack Russell terijer a poslije se dijeli na Parson Russell terijera i Jack Russell terijera, a oni u Engleskoj se i dalje zovu Parson Jack Russell terijeri - pa sada stvarno više i ne znam što reći ako me netko pita koliko je stara pasmina! Tip psa je svakako star oko 200 godina, a pasmina tek nekoliko desetaka....
Trump, kuja koju je John Russell ugledao i otkupio od lokalnog mljekara - "majka" pasmine Jack Russell/Parson Russell terijer
Frazzle, pas iz uzgajivačnice Foxmeadows terriers, foto: Bibiana Kosariova
Tokom vremena, kako se društvo mijenja tako se pojavljuju i mali, "nekorisni" psi - njihova je jedina funkcija da budu društvo - i tako je u srednjem vijeku rođen kućni ljubimac! U početku su ih držali klerici i žene, pošto su muškarci (naravno, govorimo o povlaštenim slojevima) imali lovačke pse, jer se lov smatrao najboljom pripremom za rat.
Lov na jednoroga...
I baš tada, u srenjem vijeku, dolazi do velikog booma kućnih ljubimaca, bilo je tu mačaka, tvorova, jazavaca, različitih ptica, svinja, majmuna i zečeva, kao što se može vidjeti u onovremenim bestijarijima ili portretima.
Autoportret slikara po kojem su "sodomisti" dobili ime - s njegovim ljubimcima jazavcima
Ljudi su do prošlog stoljeća u stvari bili jako vezani i na konje što se danas gotovo zaboravilo. No konj je povelika životinja, a kao i kod mnogih gore nabrojanih, postoji jedan osnovni higijenski problem: samo se psa, mačku i svinju bez muke može naučiti da obavljaju nuždu u na za to određenim mjestima. Također, psi mogu jesti gotovo sve što mi jedemo i mogu se bez problema transportirati gdje god treba. S mačkama to recimo baš nije uvijek slučaj. Ptice su osjetljive, tvorovi i jazavci nisu domesticirane životinje, na primjer, nego samo pripitomljene, što u stvari znači da mogu zbrisati...dakle, postoji i niz čisto praktičnih razloga koji govore u prilog psu, osim naše pregnantne zajedničke povijesti - treba ipak imati u vidu da pas u mnogim razdobljima, narodima i kulturama igra izrazito važnu ulogu i u religiji i mitologiji, osim očite praktične upotrebe, ja vjerujem da je ta sklonost k psima nešto što je i nama ljudima urođeno, samo nismo toga uvijek svjesni.
Naravno da kućni ljubimac ne mora biti pas, no znanstveno je dokazano da samo pas razumije naše geste, pa čak i poglede - za razliku od naših najbližih rođaka, čovjekolikih majmuna koji pokazivanje prstom u nešto niti najmanje ne razumiju. Drugim riječima, sva ta povijest suživota s nama je pripremila pse da od rane dobi budu adaptirani na našu vrstu. Zato to i nazivam simbiozom - smatram da smo mi odabrali jedni druge jer smo uvidjeli zajedničku korist.
I ispostavilo se da je taj vuk koji je igrao na kartu čovjeka bio u pravu - pasa sada ima na svim kontinentima na kojima žive i ljudi, a vukovi su u mnogim dijelovima svijeta gotovo posve istrijebljeni, pa ih se sada pokušava repopularizirati u nekim rezervatima i parkovima divljine, pogotovo u Kanadi i Americi.
Psi s nama također dijele apsolutno sve životne okolnosti - od krajnjeg siromaštva, do najbogatijeg bogatstva, u svim ćete slojevima društva naći pse kao ljubimce, pa čak i u zemljama gdje oni inače redovno služe kao hrana.
NV: Danas su psi terapijske životinje. Što mislite, zašto? Jer je tako lijepo kad ih milujemo, jer su tako odani? Zašto psi vode slijepe a ne i svinje?
RJ: Svinje su sposobne naučiti gotovo sve što i psi, no problem je što svinje tradicionalno obnašaju jednu posve drugu funkciju o kojoj baš i ne volimo razmišljati - na žalost, one su u gotovo svim krajevima svijeta hrana i teško je gledati ih kao bilo što drugo. Zato mi ne možemo razumjeti kako Koreanci mogu jesti pse, a istovremeno jedemo ne manje inteligentnu životinju i ne razmišljamo o tome.
Danas postoji trend držanja mini prašćića kao kućnih ljubimaca, no možete zamisliti kada jedna takva svinjica dođe u park pun pasa!
Inače, svinje su originalno bile tamne, smeđe ili crne i dlakave životinje, dosta ljepše i nešto manje od hibridnih stvorenja u kakva smo ih pretvorili uzgojem. No ne mogu biti vodiči slijepih zato što su - kratkovidne!
Danas još uvijek služe kao tragači za tartufima - dakle jedina prepreka od držanja svinje u kući je uglavnom pitanje predrasude i čiste (ne)praktičnosti. Dovoljno se teško danas gradom kretati sa psom, tek su im nedavno dopustili ulazak u prometna sredstva u Hrvatskoj, na primjer - zamislite sada da netko pokuša ući u tramvaj s prascem!
Za terapijsku se životinju prije svega bira ona životinja koja je u nekoj kulturi uvriježen ljubimac i samim time ju većina ljudi voli ili barem prihvaća. Postoji i terapija konjima i magarcima, ali to nije nešto što se u gradskim uvijetima može jednostavno provoditi.
Odnedavna se u terapiju uvode i mačke, a stvarno je pitanje koju je od tih životinja ugodnije milovati - mačku ili psa? No psi su ipak komunikativniji i lako se adaptiraju, što se za mačke nikako ne bi moglo reći.
Također mislim da psi danas, osim što su u ovih hektičnim vremenima i dalje jednako pouzdano i odano društvo kao i u svim prijašnjim, obnašaju još jednu važnu ulogu - spajaju nas s prirodom od koje smo se gotovo posve odvojili, pogotovo u gradovima. Onaj tko ima psa mora, htio on to ili ne, izlaziti van barem u lokalni park.
Naravno da ima ljudi koji svoje omanje pse uopće nikada ne vode van, što smatram zlostavljanjem životinja, baš kao i držanje u dvorištu ili na lancu bez izlazaka. No to je jedna posve zasebna tema.
Da se ne zanosimo, kod nas je na selu pas još uvijek uglavnom radna životinja - ima ulogu čuvara, a zatim i pastira, te pomoći u lovu. Plemenske lovačko-sakupljačke zajednice unatoč modernizaciji oružja bilježe do 60% više ulova s psom nego bez njega, a mi danas rijetko razmišljamo o tome da u stvari živimo dosta drugačijim životom nego ljudi u tzv."trećem svijetu", kojih je, nota bene - više nego nas i od kojih mnogi egzistiraju kao da zakoračite u vremeplov. I svim je tim zajednicama pas također nezamjenjiv.
Suvremeni Bušmani u lovu
NV: Negdje sam pročitala da su psi su jedine životinje, koje kad se boje, dotrče vlasniku. Konji na primjer bježe. Što ti misliš o tome?
RJ: Pas je životinja čopora i mesojed. Stoga je logično da se želi pridružiti ostatku čopora (on na svoju ljudsku obitelj tako gleda) kada se osjeća nesigurno - po principu "zajedno smo jači". Za razliku konj, koji je biljojed pa samim time plijen i nagonski bježi od prijetnje.
Možda se i konja može odgojiti da galopira prema vlasniku ako se uplaši, ali je pitanje koliko bi to bilo dobro za vlasnika, to je ipak životinja sklona panici teška 600-1000 kilograma pa vi vidite...mislim da smo svi gledati westerne pa znamo što se događa kada konji ili goveda odu u tzv. stampedo!
Posljedica stampeda policijskih konja u Mexicu
Što se tiče pasa, prije svega ovisi o psu i o vlasniku, važno je poraditi i na odgoju. Ako psa odgajate averzivnim metodama, na primjer - ako ga kaznite zato što vam je pobjegao i to učinite onda kada vam se vratio, a pogotovo u osjetljivoj dobi - to je greška koja može dovesti do toga da vam se pas u slučaju prijetnje ne želi vratiti nego radije potrči prema kući (izlažući se pogibelji u prometu). Naravno, psi udomljeni u odrasloj dobi koji mogu biti istraumatizirani u prošlom životu i neke izrazito plahe pasmine nisu primjer za vaše pitanje, već iznimke.
NV: I na kraju, možeš li reći i za sebe da tvoji psi djeluju terapeutski? Na koji način?
RJ: Apsolutno - od toga da su oni moji osobni treneri - zbog njih hodam prosječno oko 7-10 km na dan što mi inače ne bi u životu palo na pamet, pošto sam izrazito knjiški tip i pravi couch potato.
K tome, prilično se bolje osjećam kada su u blizini, možda zato što dokazano snižavaju tlak (bilo zbog tjelovježbe ili svojom blizinom), a moj je nasljedno visok :)
Također vjerujem da bolje djeluju na moje samopouzdanje, pošto sam kao mala željela biti pas, a kako sam gore objasnila, psi trče svom čoporu kada se osjećaju nesigurno :)