Menu

Tajna povijest dobrote - kako psi uče? Razgovor s autoricom knjige Melissom Holbrook Pierson

Kada je poznata američka spisateljica Melissa Holbrook Pierson odlučila pisati o užicima kliker treninga, nije znala da će to biti putovanje koje će je prvo odvesti u mračnu povijest dresure...

414CHmGdwwL. AA278 PIkin4BottomRight-4622 AA300 SH20 OU01

"A Secret History of Kindness (Tajna povijest dobrote) intiman je i iznenađujući uvid u čovjekovog najboljeg
prijatelja i metodologiju treninga pasa - te onome što nas one uče - o nama samima. Prije mnogo godina, Melissa Holbrook Pearson je kući dovela Mercy, kuju border kolija - bez ikakvog pojma o tome kako ju odgajati. Zapanjena nakon što je unajmila trenera koji je na, za autoricu tada "čudotvoran" način bez problema komunicirao s kujom, počela je istraživati tzv. pozitivne metode učenja. Počela je od B.F. Skinnera, bihejvioralnog psihologa koji je u stvari prvi otkrio da uz pomoć nagrade može goluba za desetak minuta goluba naučiti da pleše i čija su ustraživanja ukazala na put trenerima mnogih životinja - ali i ljudi.
"

Tokom istraživanja za knjigu razgovarala je s mnogim bihejvioristima i etolozima, od zooloških vrtova do kliker seminara, a posegnula je i u vlastite osjećaje i na autobiorgrafski način opsiala svoje razumijevanje životinje s kojom smo privilegirani suživjeti.
Dobrota bi, zaključuje trebala biti ključni motivator za sve životinje - pa i onu koja misli da je najpametnija. Nas.

Razgovarali smo s njom o njezinoj izvrsnoj novoj knjizi The Secret History of Kindness: Learning From How Dogs Learn (Norton 2015.), koja pokriva teme poput - zašto mnogi poznati treneri "prelaze" na pozitivne metode treninga, zašto i kako možemo i sami pozitivno ili negativno utjecati na sebe vlastitim izborom metode, te zašto je i kako nauka dokazala da je dobrota (engl. kindness - prevodi se kao dobrota/ljubaznost) najbolji pristup - ne samo treningu pasa već i životu samom.

·      Spominjete dosta poznatih trenera koji su prešli s metoda koje se koriste kažnjavanjem na tzv. pozitivnu metodu treninga - recite nam nešto o tome.

MHP: Da, citirala sam vrlo poznatu osobu koja je opisala prekretnicu u svojoj karijeri kada je njezin vlastiti pas - s kojim se natjecala u poslušnosti - naprosto pobjegao od nje i sakrio se kada je došlo vrijeme dnevnog treninga. U tom se trenutku zapitala: "Zašto se moj pas skriva od mene??" A onda joj je sinulo: zato što je se boji.

·      Drugim riječima, ona je shvatila da je izvor stresa za vlastitog psa - izvor straha i boli. Kako ste i sami spomenuli, to je nesretna ali česta "nuspojava" metoda koje upotrebljavaju kaznu...

MHP: Da, ali prije nego se upustimo u to, željela bih pojasniti da se ne radi o tome da ti ljudi ne žele biti dobri prema svojim psima ili da ih ne vole. Oni ih vole isto kao i svi ostali - ali ako živite u kulturi koja je impregnirana prisilom, u kojoj postoje tolike društvene institucije koje služe zato da zastraše ili kazne druge kako bi ih prisilile na promjenu ponašanja, lako je oguglati na to. Prisila nam je prirodna, jer svi smo je manje ili više iskusili odrastajući, tako da nam je posve logično na isti način odgajati djecu, odnosno pse. Kaznene i nasilne metode su se kroz stoljeća promicale kao ispravan - točnije, nužan - način odgoja. Prije dvadesetak je godina bilo posve nemoguće naći knjigu o treningu pasa koja nije čitatelja detaljno upoznavala s primjenom nasilja nad životinjom. Upravo sam zato u knjizi iznijela primjer mog psa iz djetinjstva - ona je bila oličenje dobrote, bez ikakvih problema u ponašanju. Ali pošto nismo znali kako ju naučiti na obavljanje nužde vani, kupili smo jednu od tada standardnih knjiga na temu odgoja šteneta....danas mi je teško pri srcu kada pomislim što smo činili tom krasnom psu koji nam je bio na milost i nemilost. Naravno da smo je voljeli. Ali nismo znali bolje.

·      Mnogi od nas se mogu uživjeti u taj osjećaj krivnje, no kako bi Maya Angelou rekla: "Činim najbolje što mogu, a kada znam za bolje, činim bolje!" Sada i znamo za bolje - nauka je dokazala - a o tome pišete u detalje, s nekoliko strana - da su pozitivne metode najučinkovitije. Možete li pojasniti?

MHP: Učinkovitije su zato što je to naprosto istina. Ne želim propovijedati, ali u svakom slučaju koji smo naučili iz povijesti, sve je lakše i bolje kada se oslanjamo na činjenice umjesto na tradiciju, koja, s obzirom na nedostatak alternative, često otežava stvar. Ako vjerujete da je Zemlja ravna ploča, niste svjesni toga da možete doći na istok idući prema zapadu...učenje je puno lakše i bolje za učitelja kao i za učenika kada prati zakone uvjetovanog ponašanja kao i druga otkrića u prirodnim znanostima. Mi se sada nalazimo u fenomenalnom trenutku - neurologija se nastavlja na Skinnerova otkrića o tome kako mozak radi.

·      U knjizi ste rekli kako i vojska danas koristi pozitivne metode - znači li to da se čak ni oni više slijepo ne drže prevaziđenog dominantnog alfamužjačkog sistema koji podrazumijeva kažnjavanje?

MHP: Da, to je jedan od najzanimljivijih paradoksa - kritičari pozitivnih metoda optužuju nas da "podmićujemo" pse keksićima i kritiziraju nas da smo prepopustljivi i premekani. Ali ako stvarno samo objektivno pogledamo što bolje djeluje, činjenica je da u većini slučajeva pozitivne metode ispadaju najučinkovitije - vjerujte mi, da vojska ima učinkovitiju metodu, upotrijebila bi je: njima je učinkovitost ionako najvažnije mjerilo.

Nekoliko drugih zemalja, kao što je Belgija ili Nizozemska također navodno koriste pozitivne metode treninga pri obučavanju svojih vojnih pasa, pa se i Amerika polako kreće tim putem. No kao što sam rekla u knjizi - njihovi razlozi nemaju nikakve veze sa sentimentalnošću - treniraju tako zato što su pozitivne metode pouzdane i to potvrđuju konkretni podaci.

Tema prelaska trenera s jedne na drugu metodu je prekretnica u cijeloj toj revoluciji - radilo se o ljudima u naponu svoje snage i vrhuncu karijere. Nisu promijenili smjer zato što njihove metode nisu bile dovoljno učinkovite, nego zato što im se u srcu dogodilo nešto što im je otvorilo oči i osjetili su empatiju - a reakcije pasa su im ukazale da nešto nije u redu sa starim sistemom. Tako da na to ne gledam kao prelazak s jedne tehnike na drugu, nego na prelazak s egocentrične točke gledišta na empatijsku - ono kada stvarno obratite pažnju na to što pas izražava i shvatite da ste odjednom progledali!

·      Knjiga je puna takvih "eureka" trenutaka - možete li nam navesti još koji primjer?

MHP: Skoro svatko koga poznajem kada iskuša kliker trening dođe do trenutka kada vidi kako je pas "shvatio"što treba raditi - tu nepobitnu radost i volju, trenutak učenja, kada su vrata komunikacije širom otvorena. I to je doslovno opojno - kada vidite da je netko koga volite sretan zbog nečega što ste učinili ili dali, tako da svakako želite još....vidjeti psa sretnog usrećuje i vas - to je ono što se dogodi s klikerom i psom - vidite tu promjenu koja onda zauzvrat promijeni i vas.

To je taj eureka trenutak, kada poželite povikati Aleluja! Na neku foru je poput Velikog praska - stvaranje novog svemira, učenje novog jezika, veliko otkriće. Jezik učenja pun je baš takvih divnih trenutaka.

·      Je li moguće doživjeti tako sretne trenutke koristeći metode kažnjavanja? Drugim riječima, koriste li se takve metode jezikom učenja?

MHP: Učinak je na učenika - i u samom tom trenutku ali i kasnije - dramatično različit. Kao prvo, priroda kazne je da zaustavi neko ponašanje; ona ne ukazuje na željeno ponašanje. Također drugačije djeluje na mozak: bol (ili prijetnja bolom) uzrokuje reakciju u reaktivnom dijelu mozga, amigdali. To je dio mozga koji koristimo u trenucima krize, kad je potrebno na brzinu odlučiti između borbe ili bijega. Djelujemo pod utjecajem hormona stresa - u takvom stanju se racionalni, misleći mozak gasi - tada ne možemo učiti, samo djelujemo kako bismo izvukli živu glavu.

Mozak psa koji se trese od straha ili je u bolovima, zarobljen je u neurokemijskom krugu konstantnog stresa - to nije stanje u kojem je sposoban razlučivati.

S druge strane, pas koji očekuje nagradu, koji pokušava skužiti kako da dođe do nagrade, itekako je sposoban koristiti svoj mozak za razmišljanje. I svo to učenje i razmišljanje ga čini sretnim. Ako se sjećate trenutaka kada vas je učenje veselilo (možda čitanjem ovog teksta?op.RJ), znate na što mislim. Ono kad imate osjećaj da skoro možete osjetiti kao vam se um širi kako bi se dočepao još te divote.

Upravo to možemo vidjeti kod pasa koji pohađaju kliker trening: počinju se igrati, isprobavati nove fore - pokazuju volju za učenjem. To je upravo obrnuto od onoga što se događa u trenutku straha ili stresa. Strah briše opcije. Zamislite da pokušate tražiti od ljudi koji bježe iz zapaljene zgrade da usput rješavaju križaljke? U stresnim situacijama nemamo pristup onom dijelu mozga koji je potreban za taj zadatak - pa ne mogu ni psi.

·      Znači, otuda dolazi tzv. "naučena bespomoćnost" koju možemo vidjeti kod pasa koji su odgajani metodama prisile...

MHP: Točno tako, to je stanje koje nastupa kada ne razumijete otkuda dolazi kazna i zašto - doslovni ili figirativni električni šok - zato što djeluje nasumično.

Tada je naprosto najsigurnije odabrati mirovanje - pat poziciju. To je ono što neki nazivaju "smirenim podređivanjem" (calm submission), no ti su psi prisiljeni na podređivanje, ali nisu naučili biti smireni - samo su naučili izbjegavati neugodu mirovanjem.

To se vidi i kod učenika podvrgnutih tradicionalnoj pedagogiji, koja se obično oslanjala na prijetnju kaznom umjesto da podrži željeno ponašanje. Klinci nauče hodati u redu dva po dva, ali to je otprilike sve - osobno smatram da je jako tužno koristiti prisilnu metodologiju. Takvi će učenici biti lišeni ogromnih mogućnosti istraživanja i širenja svog uma.

·      Vaša knjiga pokazuje koliko pozitivne metode treninga u stvari mogu biti zabavne - za učitelja, kao i za učenika. I naravno, kako neugodno može biti kažnjavanje - mnogi od nas se zbog toga osjećaju grozno....

MHP: To je zato što, s točke gledišta bihejviorističke znanosti, metoda ima učinak i na učitelja - kažnjavanje, kako sam na svoje čuđenje ustanovila, može na žalost pričinjavati ugodu onome tko izvršava kaznu: to je jedna od njegovih opasnosti. Ljudi ga mogu početi koristiti jer donosi direktan učinak, što može donijeti kratkoročnu satisfakciju - a kako je Skinner pokazao - što je ugodno, ima se tendenciju ponavljati.

Ali tada vidite učinak na svom subjektu. Put kojim ćete krenuti ponovno vodi do empatije - je li vaš cilj da razumijete kako vas pas razumije?

Po mom će mišljenju ta revolucija dobrote nastaviti širenje, ako ljudi samo stanu i zapitaju se: kako bi meni bilo da mi ovo netko radi??

Usudila bih se reći da bi vrlo malo ljudi odabralo da ih netko guši uzicom umjesto da nauče hodati na opuštenom povodniku uz grickalice!

·      Kako pozitivne metode utječu na trenera?

Veliki bonus pozitivnih metoda je to što prvo morate promatrati i učiti; vaš je pas taj koji će vam pokazati što je za njega adekvatna nagrada. (Joy se na primjer jako pali na klopu, a Pixie je loptica razlog za postojanje - tako ih i nagrađujem, op.RJ)

Takva metoda dakle od čovjeka traži da se otvori i prima, umjesto da se zatvori i zahtjeva - zato je pravi dar kako za učitelja tako za učenika.

·      Što je najvažnija lekcija koju ste naučili iz kliker treninga?

MHP: Najvažnije čemu nas kliker trening uči je u stvari - sam život. Prvo - važnost samokontrole. Što više radim na tome, to sam bolja učiteljica, ali i bolja osoba. U filozofskom, kao i doslovnom smislu, to je okretanje prema DA umjesto NE.

DA je bolje, ljepše mjesto, puno potencijala i veselja. Pomalo kao da se usredotočite na zahvalnost za ono što imate a ne na zavist na onome što nemate.

Kliker trening se odražava i na druge aspekte života, danas sam puno bolja prijateljica, strpljivije saslušam ljude, puno sam sućutnija prema tuđim problemima. Također sam naučila da mnoge stvari za koje vjerujemo da su nam nužne u stvari i nisu tako bitne - jezik, na primjer. Naš jesik uopće nije tako univerzalan kako se čini. Važnost razumijevanja jezika koji govori onaj do koga nam je stalo je glavni aspekt pozitivne metode - dodatni bonuse je da nas tera da uzmemo u obzit i tuđe želje, da shvatimo da su jednakovrijedne našima. Zašto bi moja želja za time da moj pas radi ovo ili ono trebala biti važnija od njezine?

Ako želite ovu metodologiju uspješno koristiti, morali biste zapitati drugoga, u ovom slučaju psa - što on želi? A zatim promatrati i osluškivati kako biste otkrili što je to. Mislim da je taj prozor, uvid u život druge vrste bića ogroman privilegij. S drugim metodama treninga to ne bi bilo moguće.

·      Možete li nam otkriti neki koristan naputak za čitatelje koji možda nemaju iskustvo kliker treninga?

MHP: Jedno od namoćnijih oruđa za rad u biti potječe od klasičnog uvjetovanja - povežite ime svoga psa, izgovoreno specifičnom intonacijom i bojom glasa s nečim jako jako finim.... ta jednostavna metoda je meni osobno dopustila da svome vastitom psu dam slobodu koja joj je potrebna jer sam je tako naučila da uvijek dođe kada je pozovem. Ona zna da će, kada je pozovem na taj način, uvijek uslijediti nešto što obožava i zato se odaziva bez iznimke. Sada je mogu puštati sa uzice gdje god to mogu i želim, a sve je počelo u kuhinji! Svaki puta kada bih izgovorila njezino ime dala bih joj nagradicu: mojoj je kuji klopa najvažnija, ali imala sam i pasa koji su puno više voljeli igračku - točno se može vidjeti kako im se iznad glave upali lampica kada skuže: Hej, znači, sve što trebam učiniti je doći kada me pozove tim smiješnim glasom i dobiti ću nagradu? I onda se smijem dalje igrati? Čovječe!!!

To je moj najbolji i najjednostavniji savjet koji vam mogu dati.

Kada uspješno povežete ime psa s nečim što on posebno cijeni, ubuduće morate samo biti pažljivi pa ga izbjegavati koristiti u negativnom kontekstu, kako ga ne biste, kako se to kaže - zatrovali.

·      Znači vraćamo se na ono što ste napisali na početku knjige: "Sve se svodi na pitanje: želite li trenirati s DA ili NE?"

MHP: Ako bih bila prisiljena cijelu knjigu svesti na samo jednu riječ, to bi bilo DA!

Zar to nije ono što svi najviše želimo čuti?

MelissaPierson1

Razgovor je prenesen iz časopisa The Bark, a knjiga će biti dostupna od početka svibnja na www.amazon.com

Melissa Holbrook Pierson je inače napisala i jako zanimljivu knjigu o ženama i njihovoj fascinaciji konjima:









KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK