Menu

Pet memo: Želimo da vam naše usluge zatrebaju što kasnije!

Vjerojatno danas ili sutra idete na groblje, nosite cvijeće i sjećate se svojih najmilijih - ljudi, naravno. No što je s životinjama?
Jedino groblje za kućne ljubimce u Hrvatskoj - a spadalo je u najstarija groblja tog tipa u Evropi - uz ona u Parizu i Londonu s kraja 19 stoljeća, bilo je u Rijeci, na Kozali. Nažalost, 2001. godine je zatvoreno zbog Zakona o veterinarstvu.

groblje

Možda netko od vas ima neko imanje, vrt ili neko tajno mjesto gdje ste sahranili ljubimca (ilegalno, ne znam jeste li to znali?), ali većina nas je bez ikakvog mjesta gdje bismo odnijeli cvijeće ili kakvu kost - bilo to danas ili bilo koji drugi dan kada nam nedostaje ljubimac. Ja svoje pse u različitim kombinacijama - navalite hakeri! - uglavnom održavam živima u vidu lozinki za elektronske naprave, a u mom su telefonu još uvijek brojevi ljudi kojih više nema jer ih nemam srca obrisati.


U svom sam životu sahranila samo dvije životinje - jednu bebu ježa u vrtu i jednog štenca u parku u Beču, kako sam u knjizi tragikomično i opisala (grob sam kopala žlicom za juhu)...psi su mi obično uginuli kod veta, dok smo ih pokušavali spasiti, ili pak zato što nije bilo druge nego ih uspavati. Iako sam svoju metuzalemicu Chili naumila sahraniti uz sve počasti u vrtu svoje mame u Istri ispod bijele trešnje, na žalost, morao ju je uspavati veterinar u 5 ujutro u mom krilu dok je vani bilo pola metra snijega. Bilo je to prije gotovo tri godine - on je samo promrmljao: "Ne brini, ja ću se za sve pobrinuti!" i odnio ju je u njezinoj košarici... ja sam bila totalno shrvana, naravno zahvalna sam mu do neba što je usred noći došao jer bi do jutra sirotica bila ugušena u plućnom edemu. Ali to mu tada nisam mogla reći - nisam mogla ni govoriti. Platila sam mu za sve nekoliko dana kasnije. Možda sam mu trebala dati i za jaknu koju sam natopila suzama. Ali ako ništa drugo, bar se znamo dugo godina - ali prethodna sam dva psa ostavila na dvije različite klinike u Austriji gdje ljudi ne plaču jedni drugima na ramenu pod normalno....
Bilo bi mi drago da imam neko mjesto prisjećanja, poput ovog u vrtu moje mame:

IMG 0940


Nažalost, mojoj je prijateljici prije godinu dana kuja oboljela od negog groznog tumora i nakon duge i junačke borbe, morala se od nje rastati - ona mi je prva skrenula pažnju na to da u Hrvatskoj postoji krematorij za životinje, Pet memo.

U međuvremenu sam se malo intenzivnije počela baviti čitanjem i pisanjem o povijesti i arheologiji psa, te sam uvidjela da se snaga te emotivne veze može vidjeti i kroz rituale sahranjivanja: najstariji ikada poznati kostur psa potječe tako iz jednog groba gdje je pas sahranjen zajedno s dvoje ljudi, u Njemačkoj - prije čak 14 000 godina! Ne postoji slika tog ukopa, pošto je pronađen u rudniku 1914., upravo kada je počeo Prvi svjetski rat, ali zato je sljedeći najstariji ukop psa (nađen u Izraelu) star čak 12 000 godina i vrlo dirljiv: starija osoba ruku drži na štenetu i oboje leže na boku, kao da spavaju.


ain mallaha copy

Ukopi pasa su poznati tijekom sljedećih tisućljeća po cijelom svijetu - bilo s ljudima, ili sami, psi su sahranjivani od Japana do Sjeverne i Amerike - ponekad s grobnim prilozima u vidu hrane ili zdjelica i dekica, a u nekim dijelovima Južne Amerike i Egiptu su čak i mumificirani! Groblja za kućne ljubimce počela su nicati u Evropi i Americi tijekom 19. stoljeća, a epitafe i spomenike kućnim ljubimcima poznajemo već i u antičkom periodu. Eto, nedavno je čak jedno groblje u državi New York izdalo dozvolu da se u istom grobu mogu sahranjivati ljudski i životinjski pokojnici!

Ne mogu sada da a se ne prisjetim slučaja iz 2012. kada je jedna Amerikanka oporučno poželjela da se njezinog dugogodišnjeg psa vodiča ubije i sahrani s njom!

S jedne strane, to je posve okrutno i glupo, ne samo zbog same životinje, nego i zbog neke druge slijepe osobe kojoj je taj pas mogao biti vodič još barem nekoliko godina - no ako stvar sagledam s povijesne strane - pas je uvijek imao ritualnu ulogu u ukopima ljudi. Pretpostavlja se da je služio kao psihopomp - onaj koji duše vodi na onaj svijet, stoga ih se nekada žrtvovalo i stavljalo ljudima u grobove, tako da ta njezina želja nije posve bez pozadine, iako je prilično....hm...arhaična, rekla bih.

kerber
Kerber, starogrčki pas čuvar svijeta podzemlja, Hada.

Ali moram priznati, koliko god ne volim razmišljati o tome kako psi žive stvarno prekratko za moj ukus - drago mi je da danas u Hrvatskoj postoji tvrtka poput Pet memo. Ako mi već pas mora uginuti, da bar mogu tu urnicu pohraniti negdje ili pepeo rasuti na mjesto koje mu je značilo. Ok, ne baš svoj krevet, ali znate već što mislim....

Stoga sam pred Svisvete odlučila napraviti intervju s vlasnikom, Ivanom Družetom, mladim managerom koji je jednoga dana, šokiran onime što mu je ispričala prijateljica veterinarka, dao otkaz i odlučio vlasnicima ljubimaca u Hrvatskoj ono najteže učiniti donakle lakšim!

BDNJ: Ivane, moram priznati da već preko godinu dana znam za vas, ali nisam "lajkala" stranicu na Facebooku - iz nekog glupog sujevjerja valjda. Reci mi, kako si uopće došao na ideju o krematoriju - jesi li imao nekog ljubimca koji je uginuo pa si se suočio s tom bolnom temom "odlaganja opasnog otpada" (kako se to stručno naziva), koja je tvoja priča?

ID: Pa zapravo i ne - ideja se rodila prije par godina, iz razgovora sa prijateljicom veterinarkom koja je baš izgubila svog psa. Tada sam se prvi puta susreo sa emocijama osobe koja je izgubila kućnog ljubimca, dugogodišnjeg prijatelja, tj člana obitelji. Imao sam sreće da takvo iskustvo do sada ja osobno nisam proživio. Od tada sam počeo razmišljati o osnivanju krematorija za kućne ljubimce, i počeo pripremati taj uistinu zahtjevan projekt. Prije tri godine odlučio sam prekinuti dugogodišnju managersku karijeru i osnovati vlastito poduzeće i započeo borbu i pripremu sve dokumentacije potrebne za otvaranje jednog krematorija.

BDNJ: Znači, tada Hrvatska još nije bila u EU? Sjećam se da se po forumima pisalo o tome da bi se u Samoboru trebalo otvoriti neko groblje za kućne ljubimce...

ID: Da, obzirom da je to bilo vrijeme prije priključenja RH EU, cijela država je poslovala u nekoj međufazi, u procesu prihvaćanja nekog novog zakonskog okvira te svih pravilnika i procedura. Samo osnivanje businessa je bilo uistinu dugo i zahtjevno, ali radi se o Hrvatskoj priči koju bi mogao ispričati svaki poduzetnik, samo u slučaju kada se bavite jednom ovako delikatnom djelatnosti koja u sebi ima i dio poslovanja koji potencijalno može utjecati i na zdravlje ljudi, onda jedna takva klasična priča postaje još značajno teža. 

BDNJ: Kako to misliš na zdravlje ljudi? govorimo li sada o psihičkom ili o fizičkom zdravlju?

ID: Zakon (ne samo onaj EU, ali taj posebno) ne dozvoljava zakapanje kućnih ljubimaca niti na javnim niti na privatnim površinama, jer takva praksa uistinu može ugroziti zdravlje i ljudi i životinja koje se nalaze u blizini. Preko životinjskih organizama koji žive pod zemljom, a zatim preko glodavaca može doći do ugrožavanja zdravlja drugih životinja i ljudi, a još je gora situacija ukoliko je tlo vodo propusno ili bogato podzemnim vodama što je čest slučaj u Hrvatskoj. Ukoliko se radi o životinji uginuloj nakon bolesti, postoji visoka razina opasnosti da se bolest prenese dalje, a ukoliko se radi o eutanaziranom kućnom ljubimcu, tada je i mala količina sredstva za eutanaziju opasna za sva bića u okolini.

BDNJ: Znala sam da je nelegalno, ali nisam nikada razmišljala zašto je to tako, znam samo da su brigu o uginulom ljubimcu obično preuzimale veterinarske službe - a što se onda s njima zbivalo, ne znam.

ID: Jedina opcija koju su prije otvaranja Pet memo imali vlasnici ljubimaca bila je da svojeg uginulog prijatelja ostave ili predaju veterinaru (u svojoj ambulanti ili na Veterinarskom fakultetu), kao što si rekla. Svaka veterinarska stanica ili fakultet, zakonski mora imati ugovorenu poslovnu suradnju sa poduzećem za sanaciju uginulih životinja, odnosno kafilerijom. Drugim riječima, ukoliko poštujemo zakon koji stvarno prije svega štiti zdravlje nas samih i ostalih živih organizama, kao što sam već spomenuo, svaki naš ljubimac završavao je u masovnoj obradi i uklanjanju zajedno sa uginulim bolesnim ili zaraznim životinjama sa farmi, pregaženim životinjama sa ceste, ostacima iz procesa klanja… složit ćeš se – nimalo prihvatljiva praksa!

BDNJ: Nisam sigurna da sam željela znati detalje...ali sjećam se da niti Beč nije imao groblje niti krematorij za životinje 2005. kada mi je tamo uginuo stari pudl Charlie....znači da ne zaostajemo previše za susjednim zemljama?

ID: Austrija sada odnedavno ima krematorij i groblje, ali i u mnogim drugim zemljama EU ili razvijenijim zemljama svijeta krematoriji za životinje postoje već niz godina, a neki od njih poput krematorija i groblja za kućne ljubimce „Hartsdale“ pored New Yorka stariji su i od 100 godina. Vlasnici navedenog krematorija bili su nam od velike pomoći i podrške pri stvaranju i osnivanju Pet memo, pa im i ovim putem zahvaljujemo. U takvim društvima opraštanje od kućnih ljubimaca ima dignitet, svi oni svoj životni put završavaju kremiranjem, daleko od bilo kakvih kafilerija.

Hartsdale Pet Cemetery NY


BDNJ: Mene zanima kako se nosiš sa emocijama vlasnika, spomenuo si da već godinu dana imaš ljubimca, Bostonskog terijera Felixa, udomljenog u odrasloj dobi - sada nas sigurno bolje razumiješ? No kako ti je kada ti ljudi plaču na ramenu? Moram pitati jer znam da ću jednoga dana (nadam se, nipošto uskoro) i ja biti jedna od njih? Kako izdržavaš to?

ID: Nitko od nas o tom trenutku kada ostanemo bez prijatelja ne želi niti razmišljati, želimo ga odmaknuti, odgoditi, praviti se da nikada neće doći. I koliko god bili svjesni da ga ne možemo izbjeći, gotovo uvijek nas smrt iznenadi, bilo da se radi o čovjeku ili životinji. Tako i naši klijenti, vlasnici ljubimaca tu smrt i kraj jednog životnog puta doživljavaju na različite načine i specifično za svakog od nas, pojedinačno. Od ljudi koji ste što prije žele odmaknuti od svega i pokušati zaboraviti do onih koji inzistiraju da svog ljubimca sami donesu na rukama, i budu sa njim koliko god je to moguće. Zakonski, nažalost, u većem dijelu zemalja EU nije moguće da vlasnici prisustvuju samom procesu kremiranja, što je slučaj i u Hrvatskoj. Nikada neću zaboraviti kada sam bio pozvan po jednog psa - osoba koju naravno nikada prije nisam vidio ridala mi je u zagrljaju možda čak i deset minuta, cijela mi je košulja bila mokra, ali izdržao sam zato jer sam znao da sam joj time pomogao....

BDNJ: Pretpostavljam da ljudi ne kremiraju samo pse već i mačke i druge životinje?

ID: Pa zapravo većinu kućnih ljubimaca, naravno da je najviše pasa i mačaka, ali ljudi na kremiranje donose i zečeve, hrčke, ptice i reptile. Inače, moram reći da je jedno od pitanja koje često muči vlasnike: „Kako mogu biti siguran da ću dobiti pepeo baš od mog ljubimca?"

Pet memo posluje strogo po pravilima zakona i pravilnika koji reguliraju naš rad i vodimo detaljnu evidenciju svakog pojedinog procesa, točne podatke o životinji o kojoj se radi i cijelog niza dodatnih elemenata koje zakon definira, i to za svakog ljubimca koji je ikada došao kod nas. Pored toga, Pet memo je i član IAOPCC, međunarodne udruge koja regulira oblik i način našeg poslovanja i osigurava kvalitetno i detaljno praćenje ostataka svakog kućnog ljubimca kako bi osigurali da ni u kom slučaju ne može doći do zamjene ili greške. Pri svakom individualnom spaljivanju samo se jedna životinja spaljuje u procesu i pepeo koji se uklanja nakon spaljivanja pripada u potpunosti i samo tom pojedinom ljubimcu.

BDNJ: A što bi poručio čitateljima? Kako se nositi s gubitkom?

ID: Samo odvajanje od ljubimca i nastavak života bez dugogodišnjeg prijatelja je težak proces, doživljavamo ga svi različito i prije svega zahtjeva vrijeme. Ne preporuča se da ubrzo nakon smrti ljubimca uzimamo novog, kao „zamjenu“, ali o toj temi postoji cijeli niz literature, a i puno izvora na webu.

Sukladno jednom od pravila udruge, Pet memo ima na raspolaganju i psihologa sa kojim surađujemo a kojeg možemo preporučiti ljudima koji takav proces prolaze izuzetno teško i kojima je takva vrsta pomoći posebno potrebna.

BDNJ: S obzirom da ste u Samoboru, znači li to da ljudi mogu računati na vas samo u Zagrebu i okolici, ili u cijeloj Hrvatskoj? Također moram reći da sam očekivala veće cijene...

ID: Ne, Pet memo svoje usluge vrši na području cijele Hrvatske, a imali smo i klijente iz Bosne, Srbije, Slovenije, pa čak i Engleze, Mađare ili Amerikance koje je smrt njihovog ljubimca zatekla u Hrvatskoj. Dostupni smo našim klijentima u svako doba dana i noći, i sve dane u godini.

Pri stvaranju Pet memo moji suradnici Korana Szabo, Mirko Zgorelec i ja pokušali smo se maksimalno voditi okruženjem u kojem živimo i ne nuditi uslugu ili proizvod već mogućnost. Zato smo i naše cijene postavili na razini nekih od uobičajenih veterinarskih zahvata i usluga kako bi usluga bila pristupačna većem broju građana koji se za nju odluče. Pa tako ako usporedite sa okruženjem, vidjet ćete da su naše cijene znatno niže nego npr. u Austriji ili Sloveniji.

Obzirom da u Hrvatskoj tek stvaramo svijest i nudimo nešto novo, i naše poslovanje je još uvijek na granici profitabilnosti, pa evo i ovim putem zahvaljujemo svima na podršci i širenju informacija. Ovo nije usluga koju je prihvatljivo reklamirati, već je usluga za koju samo trebate znati da postoji.

A i mi Vam želimo da Vam naše usluge trebaju što kasnije i da sa svojim malim dlakavim, pernatim, bodljikavim ili ljuskastim ljubimcem proživite još mnoge sretne godine, znajući da jednom (tamo negdje daleko) kada dođe taj trenutak imate izbor i našu apsolutnu podršku u najtežim trenucima.

petmemo logo


I što na kraju reći?

Možda o osjećaju gubitka najbolje govori pjesma Britanskog pisca najpoznatijeg po "Knjizi o džungli", Rudyarda Kiplinga:

The Power of the Dog

There is sorrow enough in the natural way 
From men and women to fill our day; 
And when we are certain of sorrow in store, 
Why do we always arrange for more? 
Brothers and sisters, I bid you beware 
Of giving your heart to a dog to tear.

Buy a pup and your money will buy 
Love unflinching that cannot lie-- 
Perfect passsion and worship fed 
By a kick in the ribs or a pat on the head. 
Nevertheless it is hardly fair 
To risk your heart to a dog to tear.

When the fourteen years which Nature permits 
Are closing in asthma, or tumour, or fits, 
And the vet's unspoken prescription runs 
To lethal chambers or loaded guns, Then you will find--it's your own affair-- 
But ... you've given your heart to a dog to tear.

When the body that lived at your single will, 
With its whimper of welcome, is stilled (how still!) 
When the spirit that answered your every mood 
Is gone--wherever it goes--for good, 
You will discover how much you care, 
And will give your heart to a dog to tear.

We've sorrow enough in the natural way, 
When it comes to burying Christian clay. Our loves are not given, but only lent, 
At compound interest of cent per cent. Though it is not always the case, I believe, 
That the longer we've kept 'em, the more do we grieve: 
For, when debts are payable, right or wrong, 
A short-term loan is as bad as a long-- 
So why in--Heaven (before we are there) 
Should we give our hearts to a dog to tear?

I na kraju, da znate da i zvijezde pate - ova pjesma Red Hot Chili Peppersa govori o smrti psa kojeg je imao Flea, a ime joj je bilo Martian:



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK