Menu

Igor Gaćeša - Birajte društvo za svog psa baš kao i za dijete

Pažnja, prvih 5 koji mi se jave na mail dobijaju 33,333 % popusta na upad za sljedeće predavanje koje će se održati 28.06. u 18 sati u trgovini Skala, Savska 159!

Igora Gaćešu, savjetnika za ponašanje pasa sam već neko vrijeme željela upoznati - ne samo zato što piše dobar blog o psima ili zbog zanimljivih predavanja, već i kao jedinog hrvatskog studenta glasovite Norvežanke Turid Rugaas, autorice knjige (i koncepta) Umirujući signali kod psa.

gacesa

BDNJ: Igore, za početak nam ispričaj kako je počela karijera jednog savjetnika za ponašanje pasa?


IG: Moj interes za pse traje otprilike deset godina. Sve je počelo sasvim slučajno kroz bavljenje vlastitim psom, no ono što mi se u to vrijeme nije svidjelo jesu tradicionalne metode odgajanja koje se temelje uglavnom na upotrebu sile, kažnjavanje i pokušajima „dominiranja“ nad psom – što ukratko zvuči suludo, ali mnogi i danas vjeruju da psi tako funkcioniraju.

BDNJ: Da, nevjerojatan je broj ljudi koji misli da s psima treba grubo, pogotovo kada su veći...

IG: Pa, da, to je vjerojatno i bio jedan od mojih motiva za traženje novih saznanja i informacija o nekom drugom načinu i pristupu.  No, osim samog pristupa u odgoju i tehnike kako psa naučiti da nešto radi, zapravo su me više zanimali odgovori na pitanja kako psi komuniciraju, zašto se ponašaju na određen način ili koliko različito od nas doživljavaju okolinu kojom su okruženi. To je ono čime se zapravo ovdje nitko nije tada bavio, niti mi je mogao dati konkretne odgovore na ta pitanja, što iz današnje perspektive i nije loše, jer to je ono što me je potaklo na školovanje u inozemstvu i učenju o psima na jedan posve drugačiji način.

BDNJ: I tako si krenuo trbuhom za znanjem.....

IG: Da, školovao sam se u Austriji pod mentorstvom Turid Rugaas. Osim teoretskih saznanja koja su nužna za razumijevanje psećeg ponašanja, ono što sam tamo naučio jest jedan posve drugi i drugačiji način odnosa i ophođenja prema psima.

BDNJ: Kako bi definirao taj način?

IG: To je način koji uključuje prije svega razumijevanje, a potom i ravnopravnost - lišen je bilo kakve potrebe nadmetanja i prisiljavanja životinje da nešto radi zato što mora. Zapravo, rekao bih da su to bili odlični temelji za nastavak učenja o ponašanju pasa i podučavanju, ali i korištenjem tih saznanja u praktičnome radu.

BDNJ: Ali nisi tu stao, zar ne?

IG: Kao i u svakom poslu, tako se i u ovome potrebno stalno educirati i usvajati nova saznanja, pa se i moja daljnja edukacija odnosi uglavnom na inozemstvo, a izdvojio bih onu o dobrobiti, ponašanju, emocijama i kogniciji kod životinja, u organizaciji Kraljevskog zoološkog društva Škotske, u Edinburghu. Tamo sam imao prilike puno čuti o emocijama kod životinja, kognitivnim sposobnostima i povezanošću sa dobrobiti, nečemu o čemu se kod nas jako malo govori a i kada se govori tada se stavlja uglavnom u aktivistički kontekst a ne znanstveni.

BDNJ: Imaš li neki uzor koji bi izdvojio?

IG: Ne mogu reći da imam uzor, niti mislim da je moguće da netko zna baš sve, stoga nastojim od svagoga naučiti ponešto, i zato mi je drago sa sam imao prilike čuti primjerice Marca Bekoffa, Jaak Pankseppa, Jonathan Balcombe, Patriciju McConell, Raya Coppingera i druge.

BDNJ: Opiši nam čime se jedan savjetnik za ponašanje pasa konkretno bavi? Kako izgleda praksa?

IG: Prvenstveno se bavim savjetovanjem vlasnika koji su se susreli s nekim od problema u ponašanju svojeg psa i žele ga riješiti. Međutim, to izgleda znatno drugačije od onoga kako gledamo na televiziji zadnjih godinu ili dvije – da ja dođem u kuću, pola sata razgovaram, potom uzmem psa i popravim ga, na opće veselje i suze radosnice cijele obitelji s kojom pas živi. U stvarnosti, to izgleda potpuno drugačije. Ono što je važno da vlasnici razumiju i o čemu pričamo na prvom susretu je da ja ne mogu riješiti problem koji imaju sa svojim psom, već im mogu pomoći svojim znanjem i biti podrška tijekom rada, a oni sami moraju biti ustrajni na rješavanju problema, što iskreno mnogo puta nije niti lako niti jednostavno.

BDNJ: Koliko to traje, na primjer - mislim, prosječno?

IG: Ovisi od slučaja do slučaja, ponekad je potrebno da vlasnici djelomično promjene i svoje navike ili dio svog načina života podrede svojem ljubimcu na određeni vremenski period.Isto tako neki slučajevi su u nekoj obitelji lako rješivi i moguće je realtivno brzo ostvariti napredak, dok će u nekoj drugoj to biti znatno sporiji proces. Zbog toga problemi u ponašanju zahtjevaju individulan pristup kako psu tako i njegovoj obitelji i prilagođavanje načina rada njihovim mogućnostima. U svakom slučaju zbog kojeg se vlasnici obrate za pomoć, naći će se čimbenici koji idu u prilog rješavanju problema i oni koji ne idu – važno je da obitelj bude svjesna i jednih i drugih i da u sklopu toga stvore realna očekivanja. Nažalost, nisu svi vlasnici  spremni na to, pa ima i vrlo uspješnih priča - kao i onih ne toliko uspješnih. No to je dio ovog posla, s kojim se je potrebno naučiti nositi.

BDNJ: Osim toga, radiš ili si radio na nekim projektima s Teom Selaković i Jelenom Kallay, a sve je imalo veze i s Gorankom Rosandom Furlan, koje sam već sve predstavila u ovoj rubrici. Kako je došlo do suradnje?

IG: Da, osim što nastojim pomoć vlasnicima prilikom rješavanja problema u ponašanju, dopredsjednik sam udruge Psi pomagači – udruge za educiranje i certificiranje terapijskih timova. Zapravo sve je krenulo više – manje spontano; prvo kao suradnja s Teom Selaković, rehabilitatoricom koja je željela uključiti svojeg psa Širu u rad s djecom s teškoćama u razvoju. Zatim smo prošle godine u ovo vrijeme dobili poziv od Goranke iz udruge Indeficienter Pet therapy, za sudjelovanje na prvoj međunarodnoj pet therapy konferenciji, tijekom koje smo imali svoja izlaganja – Tea je napravila prezentaciju o uključivanju Šire u svakodnevni rad s korisnicima, dok sam ja održao predavanje o tome po čemu su psi toliko specifični i zbog čega su pogodni za uključivanje u terapijske aktivnosti, kao i na što je potrebno paziti kako bi i njima to bila ugodna aktivnost. Oba izlaganja su jako dobro primljena, naručito kod kolega iz inozemstva koji se ovim poslom bave već jako dugo, što je nama bio znak da smo na dobrom putu. Iako smo se poznavali i prije, tijekom konferencije smo se bolje povezali s Vidom Živković, sadašnjom koordinatoricom udruge i Jelenom Kallay, te uvidjeli da svi imamo iste interese i isti cilj.

BDNJ: A za razgovor si jedva našao vremena jer si radio na nečemu - sada priznaj što je to bilo!

IG: S ponosom mogu reći da je prije tjedan dana počela edukacija prvih terapijskih timova. U Udruzi Psi pomagači moje zaduženje je procjena osobnosti pasa kandidata za pse pomagače, držanje predavanja iz područja podučavanja, ponašanja i dobrobiti pasa pomagača te praktični rad s voditeljima pasa u kojem će mi pomagati i Vida koja je trenutno pri završetku Karen Pryor kliker trening akademije. No, što se tiče stručnog dijela edukacije, tu su još i Tea Selaković koja drži predavanja iz područja edukacijske rehabilitacije i Sandra Tolić, naša polaznica edukacije ali i predavač, psihologinja koja će sa polaznicima podjeliti svoje znanje i iskustvo. Naravno, već kad nabrajam ne smijem niti zaboraviti naše volontere, koji uskoče kada je god potrebno i hvala im na tome. Iskreno, jako me veseli biti dio tog tima koji će pružiti u Hrvatskoj nešto novo, a to je da svi koji imaju psa koji je pogodan za uključivanje u terapijske i druge aktivnosti, imaju mjesto gdje će moći dobiti znanje kako da to i učine. Pritom naravno, sigurnost korisnika, ali i dobrobit pasa je kriteriji koji se mora ispoštovati i oko toga nema kompromisa.

BDNJ: Moje dvije prijateljice sa svojim psima pohađaju još jednu tvoju aktivnost - njuškarenje. Reci nam nešto o tome!

IG: Da, njuškarenje je pak aktivnost koja je za razonodu psima i njihovim vlasnicima, sastoji od nekoliko različitih aktivnosti temeljenih na olfaktornim sposobnostima pasa. Zapravo je odličan oblik mentalne stimulacije pasa, ali utječe i na samopouzdanje psa, razvija suradljivost između njega i vlasnika te produbljuje vlasnikovo povjerenje u svojega ljubimca. Aktivnosti koje su uključuju njuškarenje su traženje predmeta, otkrivanje mirisa, slijeđenje traga. Nama nije cilj da psi postanu odlični tragači i da pronalaze nestale ljude, za to postoje druge udruge i klubovi, već nam je cilj da vlasnici i psi provode vrijeme koje će biti na obostrano zadovoljsvo, zato su i treninzi ležerni, vlasnik ne treba niti redovito dolaziti na treninge...

BDNJ: Nedavno su čitatelji/ce ovdje mogli čitati tvoj tekst koji je kritizirao električne ogrlice, davilice i slična "pomagala" kojima se u svome radu ne koristiš - reci nam kojim se onda metodama koristiš?

IG: U svome radu vodim se time da dajem samo one savjete koji, ako i ne pomognu, neće niti na koji način ostaviti neželjene posljedice na ponašanje psa, njegovo emotivno stanje ali i zdravstveno stanje. Mislim da je to minimum profesionalne etičnosti koju je potrebno ispuniti onda kada radite za živim bićem. Nažalost kod nas ne postoje nikakvi standardi a kamoli etički kodeks kojeg bi se trebalo pridržavati, pa mnogi još smatraju da je jedini uspjeh postići to da pas promjeni ponašanje, bez obzira na koji način i s kojim posljedicama i rizikom. Kada radite s problemima u ponašanju, u velikoj većini slučajeva radite na promjeni emocionalnog stanja životinje i zbog toga uvijek kažem vlasnicima i obiteljima, da problem nije to što pas primjerice laje, reži, uništava i sl., već je problem kako se on osjeća i zbog čega to radi. Zaboravljamo ili ne znamo, da mi ljudi s životinjama dijelimo osnovna emocionalna stanja, psi mogu osjećati tugu, tjeskobu, ljutnju, frustraciju ali i sreću i zadovoljstvo… i kao što se na naše ponašanje odražavaju naše emocije, isto tako će se odraziti i na pseće ponašanje. Zbog toga, kada promijenite emocionalno stanje životinje, dobiti ćete i promjenu u ponašanju. Apsolutno je besmisleno (i okrutno) kažnjavati pse i ljutiti se na njih zato što izražavaju svoje emocije. Primjerice ako pas uništava zato što osjeća tjeskobu kažnjavanjem ćemo samo povećati tjeskobu i dovesti do eskalacije problema. Čak ako kažnjavanjem zaustavite neki problem, recimo pas prestane lajati na prolaznike, to je privremeno rješenje, jer niste promijenili razlog i motivaciju zašto to čini. A kada god „zagrebemo“ ispod površine svakog problema, vidjeti ćemo da su strah, tjeskoba i frustracija najčešći razlozi problema naših ljubimaca. Zato se moj rad temelji na metodama koje će promjeni emocije životinje, a tu nema mjesta grubostima, prisiljavanju, korekcijama, kažnjavanju, ili različitoj opremi koja uzrokuje bol ili nelagodu.

BDNJ: No sam si ranije rekao da to najčešće ne ide na brzinu, a ljudi danas jedva imaju vremena za sebe....

IG: Pa čuj, kao i kod ljudi, rad na emocijama nije nešto „na brzinu“ za što je potrebno samo tjedan ili dva ili jednomjesečni tečaj poslušnosti, već je nešto što može potrajati mjesecima. Također, rezultati su u početku vrlo mali i vrlo suptilni tako da je potrebno stalno ukazivati vlasnicima na njih, jer ih najčešće niti ne primjećuju, što može biti za neke obeshrabrujuće. Isto tako, uspjeh nije linearan, tj. kod svakog slučaja imamo uspona i padova, no kada pogledamo unatrag šest mjeseci bitno je da vidimo da se pas osjeća bolje i da su problemi ublaženi.

BDNJ: A što je s agresivnim psima, može li ih se rehabilitirati na taj način? Većina ljudi još uvijek vjeruje u čvrstu ruku...

IG: Kada se govori o tzv. „pozitivnim metodama“, onda se uvijek lome koplja na agresivnim slučajevima, kao primjeru na kojem takve metode ne funkcioniraju. Što ukratko nije točno već upravo suprotno, poznato je da agresijom stvaramo agresiju. Prije svega, kada govorimo o agresivnom ponašanju, to nije jedan problem u ponašanju nego ih je obično više. Pas se ne ponaša agresivno cijelo vrijeme, agresivno ponašanje ima svoju povijest i svoj kontekst i na te dvije činjenice temelji se program rješavanja problema. Kada ustanovimo zašto to pas radi, onda možemo osmisliti način kojim ćemo osigurati sigurnost dok se problem ne riješi. To je na prvom mjestu. Zatim se može raditi na  samom uzorku agresivnog ponašanja a njih može biti mnogo, no niti jedan ne uključuje želju psa da „zavlada“ nad nama ili nad drugim psom. Izjave u smislu: „Neću valjda pričati s njime dok želi napasti čovjeka“ ili:
„Ne možete lijepo sa psom koji u šetnji želi napasti svakog psa“, govori samo o nedovoljnom poznavanju i ponašanju pasa i načinima rješavanja problema. Ako se radi o vlasnicima, onda im se to ne smije zamjeriti, jer oni niti ne moraju znati kako se baviti problemima u ponašanju, no kada pročitam takvo što od nekoga tko se smatra stručnjakom za pse (što god da to značilo), onda to ukazuje na nedovoljnu educiranost. To se događa zato što se kod nas još uvijek ne razdvajaju kinološke discipline i sport, od bavljenja ponašanjem pasa i problemima u ponašanju i potrebnoj (drugačijoj) edukaciji.

BDNJ: Što sve treba uzeti u obzir kada se radi o agresivnom ponašanju?

IG: Kod svakog slučaja agresivnog ponašanja treba dobiti cijelu „sliku“ – uzeti u obzir i provjeriti zdravstveno stanje psa, dob psa, situacije u kojima pas iskazuje agresivno ponašanje i koliko su one predvidljive, ako je došlo do ugriza, potrebno je ocijeniti stupanj ugriza (postoje skale prema kojima se to može ustanoviti), uzeti o obzir članove obitelji, njihovu dob i njihove mogućnosti. Sve skupa odrediti će što učiniti u određenom slučaju. I zbog toga nije izazov u tome mogu li ja, koji zastupam pozitivne metode, promijeniti ponašanje psa, izazov je u tome da to može učiniti obitelj psa, u okolišu u kojem žive i u situacijama u kojima se svaki dan nalaze.

BDNJ: Imaš li kakav paradigmatski primjer?

IG: Navesti ću za primjer samo jedan slučaj; veliki pas koji je do trenutka dok nismo počeli raditi ugrizao šest ljudi koji su došli u stan vlasnika. Nakon otprilike 2-3 mjeseca rada postigli smo to da ja mogu doći u njihov stan i da pas bude dovoljno opušten u smislu da me ne treba stalno imati „na oku“. Pritom nismo koristili nikakav oblik prisile i sl., već smo samo bili obzirni prema njegovim komunikacijskim signalima i pazili da ih poštujemo, te da svaki moj dolazak bude popraćen ugodom. I upravo smo time postigli opuštenost psa i promjenu njegova emocionalnog stanja, ali i promjenu u ponašanju prema meni. Međutim u ovom slučaju izazov je bio da i vlasnik tj. jedan od članova obitelji u kojoj pas živi radi prema savjetima koje dobije, umjesto da primjenjuje grubosti koje su davale brzo ali kratkotrajno rješenje, pa se  problem manifestirao kada on nije bio prisutan. Dakle, kao što je vidljivo iz primjera, nije stvar može li se takvim pristupom promijeniti ponašanje psa, već je pitanje žele li i mogu li svi dovoljno surađivati da dođe do promjene u ponašanju?!

BDNJ: Znači li to da je vlasnik uvijek kriv za ponašanje svojeg psa?

IG: Nipošto, osobno sam jako protiv one tvrdnje „kakav vlasnik takav pas“, jer mnoga istraživanja pokazuju da je vlasnik samo jedan od faktora koji utječu na ponašanje psa. Naprosto se moramo pomiriti s činjenicom da je ponašanje skup vrlo kompleksnih procesa, a na ponašanje će utjecati čak i preporođeni period, dakle period prije nego li je naš pas i ugledao ovaj svijet. No vlasnici moraju biti svjesni, da čak i ako nisu „krivi“ za probleme u ponašanju svojih pasa, da su odgovorni za svojeg psa. Prema tome onog trenutka kada odlučimo na koji način se ophodimo prema psu, kojim metodama ga odgajamo, ako dođe do problema - kako ga rješavamo, to je ono što je pod našim utjecajem i u tome moramo biti odgovorni i znati što zbilja činimo svojim postupcima i kako će se to odraziti na našeg psa, njegovo ponašanje ali i kvalitetu njegova života.

BDNJ: Znači li to da su svi problemi u ponašanju rješivi?

IG: Mislim da je još jedan „mit“ koji se pokušava stvoriti, da je bez obzira na sve moguće riješiti svaki problem u ponašanju pasa, što nažalost nije točno. Ako to ne uspijemo onda su krive metode, mi sami, ili netko treći odkoga smo potražili pomoć.Zapravo, ako smo sasvim OK s time da nije moguće izliječiti sve bolesti naših pasa, zbog čega smatramo da je moguće riješiti svaki problem u ponašanju naših pasa? Zbilja postoje slučajevi u kojima su okolnosti takve da se jako malo toga može učiniti ili naprosto vlasnici nemaju uvjeta i mogućnosti da išta naprave. Primjerice u nekoj drugoj obitelji bi takav slučaj bio rješiv ili bi bilo moguće ostvariti solidan napredak. Neki psi zbilja jesu vrlo opasni psi, puno čimbenika ih je učinilo takvima, i uvijek treba uzeti u obzir tko su članovi obitelji i koliko je rad s takvim psom zapravo siguran. Uvijek treba paziti i na dobrobit psa ali i na dobrobit i sigurnost članova obitelji, a to katkad nije lagano uravnotežiti. Nadalje, kod nas ne postoje dovoljno educirani veterinari koji bi psima propisali specifičnu medikamentalnu terapiju za pojedine probleme u ponašanju, a koja bi mogla pomoći ili da se problem stavi pod kontrolu ili da se lakše može raditi na njemu. Na sreću, ipak su takvi slučajevi zapravo vrlo rijetki.

BDNJ: Što bi izdvojio kao najvažnije kada govorimo o odgoju i socijalizaciji pasa?

IG: Pa prije svega je važno da vlasnici zbilja razumiju svoje pse i da odgoj temelje ne na tome što ne žele od svojih pasa, već da ih ohrabruju i potiču da rade ono što je prihvatljivo. Osobno se zalažem za odgoj koji će se temeljiti na usvajanju i učenju dobrih (poželjnih) navika, a ne pukom odgovaranju na vlasnikove naredbe. Iako zvuči možda apstraktno, moguće je pse odgajati na način da sami znaju što u kojoj situaciji da učine, primjerice da pozdrave goste donoseći neku igračku, umjesto skačući po njima i lajući…Sljedeća stvar koja je jako važna, odnosi se na to da psima moramo omogućiti da razviju svoje potencijale, a jedan od njih su i odlične komunikacijske vještine. Prirodno, psi su društvene životinje, a za društvene životinje jako je važno znati kako izbjeći sukob i razumjeti jedni druge. Psi imaju odlične predispozicije za to, koje mi kroz socijalizaciju trebamo razviti u prave talente. A tu mnogi griješe kada misle da je za socijalizaciju dovoljno pustiti psa na livadu i u park da trči drugim psima. Takvo što može biti pogubno za društveni život psa i razvoj njegovih komunikacijskih vještina, ako se psi nađu u „lošem društvu“. Dakle, socijalizacija podrazumijeva „razumijem što mi govoriš i znam ti adekvatno odgovoriti na to“. Jako je važno da psi u međusobnoj igri i druženju poštuju jedni druge i razumiju se. Baš kao što kaže Marc Bekoff, znanstvenik koji se jako puno bavi proučavanjem životinjske igre, igra sadrži nekoliko pravila: prvo pitaj, budi pošten, slijedi pravila i ispričaj se ako pogriješiš. I kada promatramo interakciju pasa sa dobro razvijenim komunikacijskim vještinama, lako ćemo uočiti te elemente. A za naše štene ili mladog psa, upravo je društvo takvih pasa ono što će mu omogućiti da razvije svoje društvene vještine do punog potencijala. Ponoviti ću ono što sam čuo ovaj vikend od Sare Mareković, naše polaznice edukacija za terapijske timove i kinologinje, a to je nešto što bi svaki vlasnik trebao imati na umu: „Kao što birate društvo za Vaše dijete, tako trebate i birati društvo za Vašeg psa“. I zbog toga je jedan od važnijih stvari da vlasnici nauče više o komunikaciji pasa kako bi znali odabrati dobro društvo za svog ljubimca.

BDNJ: To je jasno, ali mnogi ljudi nemaju vremena čitati knjige - stoga reci kako vlasnici pasa mogu naučiti više o komunikaciji - "na brzinu" :)

IG: O komunikaciji najviše možete naučiti od pasa samih, promatrajući ih, no prije toga morate znati što uopće promatrati i kako na koji način. O tome sam govorio na svom predavanju "Razgovaraju li psi?" koje povremeno održavam a upotpunjeno je kratkim filmićima, fotografijama i drugim materijalima.

BDNJ: Hvala Igore, čula sam da je auditorij bio dupkom pun - nadam se da ću i ja moći sljedeći puta prisustvovati! Do sljedećeg predavanja preporučam svima da pročitaju kratki tekst tvoje mentorice Turid Rugaas o smirujućim signalima kod psa, a ovdje možete naći predavanje Stanleya Corena o komunikaciji pasa. 

gacesa predavanje copy


I na kraju evo jednog zanimljivog dokumentarca o nekim odgojnim metodama, za one koje zanima još više!




















KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK