Menu

Tea Selaković: Ja imam viziju!

Teu Selaković sam upoznala na jednom svom predstavljanju knjige o psima - krivo sam joj napisala posvetu - ako se uopće taj švrakopis može nazvati pismom - neki budući arheolozi će ga sigurno prozvati Nelinear Ž i nikada neće biti dešifrirano! Tada nisam znala tko je Tea niti čime se bavi, ali nekako nas je povezalo čudo Facebooka i konačno su mi se posložile kockice! Ovaj intervju je možda mrvicu rezultat grižnje savijesti, ali svakako i prilika da s vama podijelim čuda koja psi i ljudi mogu zajedno postići!

BDNJ: Tea, neću te pitati kako si uopće došla na zamisao da uključiš svog psa u neki vid svog posla - ali me zanima tvoj put - kako ste ti i Šira postale tim i što si sve morala poduzeti kako bi ostvarila svoju - kako ti to voliš reći - viziju?

TS: Sve što se dogodilo, svi događaji koji su prethodili ostvarenju moje vizije su se savršeno posložili kako bi me naveli da shvatim kako je uključivanje psa u moj rad idealna stvar za mene. Sada, kad se vratim natrag u to razdoblje sa smiješkom se prisjećam događaja koji su mi se onda činili lošim a sada sam sretna što se sve upravo tako dogodilo, jer da nije - moj život ne bi bio bogatiji za jedno prekrasno biće. Po struci sam edukacijski rehabilitator (stari, nikada zaboravljen naziv je defektolog). Do sada sam promijenila nekoliko radnih mjesta, radila s djecom, mladima i odraslima s raznim teškoćama, bolestima, potrebama. Svoje radno iskustvo gledam kao svoju osobnu škrinjicu s blagom, bogatija sam za mnoga divna poznanstva, prijateljstva, iskustva i znanja upravo zbog svih tih zamjena, ugovora na određeno i otkaza. Još na fakultetu me zanimalo uključivanje životinja u terapijske aktivnosti.

BDNJ: Da, ali kod nas je to još uvijek nešto posve novo, zar ne? Oprosti na mom neznanju, ali životinje se u terapiji i u svijetu koristi tek dvadesetak godina, iako sam sigurna da je svatko od nas tko ih ima svjestan koliki je njihov učinak. Evo, ja prva priznajem da bih na poslovne sastanke najradije vodila svoje tri zvijeri - a ponekad i povedem koju kako bih smanjila razinu stresa. Je li početak bio onako, poslovično - težak?

TS: Naprosto sam proučavala sve što se moglo naći na internetu (jer literaturu na hrvatskom jeziku je gotovo nemoguće za naći). Vjerojatno me moja ideja cijelo vrijeme usmjeravala da konačno počnem raditi kao savjetnica korisnika obitelji terapijskih pasa. Taj divan posao me vodio po cijeloj Hrvatskoj, obilazila sam obitelji koje imaju terapijskog psa i savjetovala ih kako, na koji način najbolje ga uključivati u terapijske aktivnosti s njihovim djetetom s teškoćama. Nakon dvije godine sam na žalost prestala to raditi ali se ljubav i vjera u pse u meni već toliko usadila da sam odlučila nabaviti svog psa s kojim ću raditi. To je bila moja vizija! Iskoristila sam trenutak nezaposlenosti, kako bi se posvetila stvaranju nove prilike i gradnji sebe kao terapeuta.

BDNJ: I kako si se odlučila baš za Širu? Jesi li se baš odmah zaljubila u nju ili si dugo i svjesno tragala za idealnim psom?

TS: Vrlo štreberski sam napravila popis kakvog psa želim, od vanjskog izgleda, dobi, osobnosti. Bilo mi je važno da je to pas koji nema dom, iz azila, skloništa, ceste, mala duša koja još nije našla svoje mjesto na ovome svijetu. Sve sam dobro razmislila, čak sam sastavila popis stvari koje želim da pas nauči kroz 6 mjeseci. Ubrzo mi se javila poznanica s viješću da ima savršenog psa za mene. Tako je i bilo. Mala čupavica, mješanka stara oko pet mjeseci. Otišla sam je vidjeti i zaljubila se. S obzirom da sam ozbiljno shvatila svoju viziju i da sam bila svjesna da ne želim imati samo kućnog ljubimca već i psa koji će sa mnom ići na posao i raditi ponekad vrlo zahtjevne stvari, uzela sam par dana kako bi razmislila i nakon toga se dogovorila da je uzimam na 2 tjedna kroz koje ću je testirati, upoznati i vidjeti je li ona pravi pas za mene i jesam li ja pravi čovjek za nju. Tako samo nas dvije krenule u zajedničku avanturu.

BDNJ: Dakle, posve racionalni pristup - što se za mene nikada ne bi moglo reći - moji su psi uvijek bili posljedica slučaja ili spontane odluke, ali negdje sam pročitala uzrečicu: "Nikada ne dobijete psa kojeg želite, već onog kakav vam je potreban!" Kada gledam unatrag, za mene to štima, a u neku ruku i za tebe, čini mi se....

TS: Pa eto - prosudi sama; nakon mjesec dana sam dobila poziv iz Hrvatskog saveza udruge cerebralne i dječje paralize. Rekli su kako traže terapeuta i pitali jesam li zainteresirana. Saživljena sa svojim vizijom rekla sam da jesam ali imam jedan uvjet, a to je rad s psom. Ako je pas dobro došao onda sam i ja. Na prvi razgovor sam došla s psom, jer su rekli da im ideja zvuči zanimljivo. Šira je u prvih 3 minute odradila svoje, svi su se zaljubili u nju i tako smo nas dvije, nakon svega par mjeseci već imale posao! Moja vizija se počela ostvarivati. Polako sam je uvodila u posao pod mentorstvom trenera.

BDNJ: Sada me naravno zanima i tko je taj guru - trener, kako si ga našla i kako si znala da je pravi čovjek za vas?

TS: Upoznale smo ga sasvim slučajno, ako slučajnosti postoje. S obzirom na moj ozbiljan pristup odmah sam tražila tečajeve, školice, radionice gdje bi mogla ići sa Širom. Bilo mi je teško naći nešto prikladno za nas. To su uglavnom tečajevi poslušnosti temeljeni na prisilama, postavljanju autoriteta i sl. Znala sam da to nije za nas, moj pas prvenstveno mora biti sretnan što je sa mnom i SVE mora raditi jer to nju veseli a ne jer se boji kazne i moje ljutnje. Poznanica mi je preporučila jedan tečaj za mlade pse, pa smo krenule. Igor Gaćeša– naš trener je došao na jednu radionicu, već pri kraju i nekako smo počeli pričati o Širi, pitala sam ga par pitanja i njegovi odgovori su mi se jako svidjeli. Kroz pozitivnu komunikaciju, shvatiti kako psu omogućiti da bude uspješan, razumjeti ga, sebe prilagoditi… sve su to izrazi koje je spominjao i ja sam bila kupljena. Samo da je moja Širkica sretna.

BDNJ: Zvuči svakako kao više od slučajnosti ...i kako ste počele?

TS: Samo uključivane nje u moj rad je tekao toliko prirodno kao da to već radimo godinama.  Djeca su bila oduševljena, roditelji zadovoljni, Šira brzo učila kako doći do keksića, šefica ponosna na novost u Hrvatskom savezu udruga cerebralne i dječje paralize a ja sam zahvalna što mi se vizija tako brzo ostvaruje.

BDNJ: .... i na kraju švenk na sada i ovdje...

TS: U malo više od godine dana od moje početne ideje uključivanja psa u svoj rad do sada kada sam predsjednica udruge Psi pomagači kojoj je glavni cilj edukacija svih zainteresiranih za uključivanje svojih psećih ljubimaca u neki oblik terapijskih i drugih aktivnosti.

Uz mene osnivači udruge su moji vizionari Jelena Kallay, Vida Živković i Igor Gaćeša – svatko sa svojim znanjem i stručnošću doprinosi kvaliteti edukacije koju udruga provodi. Nekako nas je život spojio jer svi radimo na dobrobiti, kvaliteti života, razumijevanju pasa, a s obzirom da je Hrvatska mala zemlja bilo je samo pitanje vremena kada ćemo se svi 4 naći na istom mjestu u isto vrijeme. To je bio Medulin 2013 na prvoj međunarodnoj Pet therapy konferenciji koju je organizirala Udruga Pet Therapy Indeficienter Vinkuran, odnosno Goranka i Aleš Furlan.
U roku od tri dana, koliko je trajala konferencija, prepoznali smo zajedničke ideje i vizije i odlučili nastaviti zajedničkim snagama mijenjati svijest ljudi. Sada to i radimo, svatko na svoj način u svojim mogućnostima, uz međusobnu podršku kao kolege stručnjaci ali i prijatelji. 

BDNJ: ... kraj putovanja?

TS: Ne, jer moja priča se nastavlja, uključuje sve više ljudi koji su uvidjeli dobrobiti uključivanja pasa u mnoge aspekte naših života i potrebu za pozitivnom komunikacijom i razumijevanju pasa kao živa bića s vlastitim potrebama i reakcijama na okolinu.

Mislim da ova fotografija govori sve:
šira u akciji

Dakle, poštovano čitateljstvo bloga - ako vam treba terapija ili vas zanima pružanje iste - mislite li da je vaš pas talent poput Šire ili i vi imate viziju - javite se Udruzi Psi pomagači, jer - kako Tea kaže - pitanje je događa li se išta na ovome svijetu baš posve slučajno!

šira i tea

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK