Petra Puvača: Bolje od Mastercarda!
- font size decrease font size increase font size
Petra Puvača, Udruga za zaštitu životinja Sedma od Devet
Petra u emisiji “Kućni ljubimci”
Petra i ja upoznale smo se jesenas u emisiji Kućni ljubimci, kada sam promovirala knjigu a ona svoju novu Udrugu za zaštitu životinja Sedma od Devet.
Od tada pratim njezino djelovanje putem Facebooka, pa sam tako nedavno vidjela da je Sedma od Devet u nepunih godinu dana uspjela spasiti čak 80 životinja!
Odlučila sam da to zaslužuje prvi u nizu razgovora sa raznim psoznalcima, psodobročiniteljima, psodoktorima i inima – bez dlake na jeziku, naravno.
BDNJ (Bez dlake na jeziku): Petra, reci nam koliko je mlada tvoja udruga, koliko ima članova i od čega se sastoji vaše djelovanje?
PP (Petra Puvača): Udruga je još uvijek relativno nova, registrirani smo 24.06.2013. Sad evo imamo već osam mjeseci, i polako, baš kao i beba – pužemo.
Godinu dana nakon registracije napokon možemo aplicirati na gradske natječaje i nadam se realizirati neke malo veće projekte poput besplatnih kastracija kućnih ljubimaca osoba slabijeg imovinskog statusa, uhvati/kastriraj/vrati projekta koji je usmjeren na humano smanjenje populacije uličnih mačaka, kampanju informiranja javnosti o tome što učiniti ako se susretnu sa zlostavljanjem ili zanemarivanjem životinja i slično.
Za sada imamo malen broj članova i definitivno smo u manjku volontera tako da svatko tko želi pomoći u rješavanju problema napuštenih i zanemarenih životinja dobro je došao, pri čemu nije presudna količina vremena koju dnevno može posvetiti udruzi jer mi smo svi volonteri i znamo koliko je teško pronaći slobodno vrijeme.
BDNJ: ti si (s moje točke gledišta :)) jako mlada, apsolventica si ekologije pa zaključujem da ti je ovaj put nekako logičan slijed – otkada “skupljaš životinje po ulici”? Kada si se prvi puta angažirala oko dobrobiti životinja?
PP: Ja osobno sam u spašavanju životinja tj „zaštitarstvu“ već godinama, počelo je kad sam kao klinka hranila pse lutalice svojim gablecom, mlatila (da, bila sam ful opasna klinka od 7 godina :D) kvartovske huligane koji su krali mačiće iz legla i bacali ih u kanalizaciju, pa sam onda s vremenom počela krijumčariti pse u haustor, pa onda kako sam rasla tako su počeli ulaziti u stan. Naravno kako postaješ „odrasliji“ tako uviđaš vlastita ograničenja pa zaključiš da možeš više pomoći u timu pa postaneš volonter u udrugama, imala sam čak priliku i volontirati u azilu i polako tešeš zanat.
I onda eto nakon godina i godina pomaganja dala sam se nagovoriti na osnivanje „svoje“ udruge i tako ostala bez vlastitog života! Zezam se, nije tako strašno, ali da je naporno i teško – jest.
BDNJ: Kako se udruga financira? Kako se snalaziš za privremeni smještaj i od kuda ti sredstva? Što vidiš kao probleme i razlike između udruge i skloništa za životinje?
PP: Najveći problem s kojim se surećemo, osim naravno novaca (ali živimo u državi gdje je svima tako), nedostatak je smještaja za pse i nerazumijevanje na koje ponekada nailazimo zbog toga. Nažalost, ne jednom nam se desilo da su se ljudi izurlali na telefon da koji !“#$% se mi zovemo udrugom kad ne možemo iste sekunde doći po psa.
Ljudi nekako poistovjećuju udrugu sa skloništem a to su stvarno dva različita pojma.
Udruga je, onako iskreno rečeno – hrpa budala koji troše svoje vrijeme i novac, (kolokvijalno poznati pod imenom volonteri) pomažući nekome – u našem slučaju napuštenim životinjama. Obzirom na to da smo mi stvarno samo ljudi koji imaju dobru volju, nismo svemogući.
Sklonište je pak s druge strane propisima reguliran fižički prostor odnosno registriani smještajni kapacitet koji je najčešće u vlasništu pravne osobe i to u pravilu neke veterinarske stanice, a u slučaju grada Zagreba, Ustanove Zoološki vrt pod koji spada Dumovec – sklonište za nezbrinute životinje grada Zagreba.
Pri tome treba napomenuti da sklonište može biti kill i no kill sklonište a to ovisi isključivo o dobroj volji vlasnika skloništa obzirom da je zakonom propisana tek mogućnost a ne obaveza usmrćivanja po isteku 60 dana od dolaska u sklonište.
Naravno, udruga kao i svaka druga pravna ali i fizička osoba, može registrirati sklonište za životinje ali problem nastaje u nedostatku sredstava za izgradnju.
Jer ako želite – a mi kao Udruga i ja osobno – definitivno želimo sklonište koje neće biti psi nagurani po nekoliko u male boksove, nego ugodan i svrsishodan prostor u kojem će i životinje i ljudi moći bez problema i ograničenja provoditi svoje vrijeme i zadovoljiti potrebe za druženjem i zajedništvom, šetanjem i igrom.
BDNJ: Što je potrebno za takvo sklonište? Gdje sada držite životinje do udomljenja?
PP: Za izgradnju takvog skloništa treba izdvojiti oko 2 milijuna kuna i to bez zemljišta i dozvola. Obzirom da nemamo 2 milijuna kuna sada se snalazimo sa privremenim smještajima i dosta se oko toga mučimo.
Pružiti privremeni smještaj životinji koja je pod skrbi naše udruge znači doslovno pružiti joj malo ljubavi i pažnje i krov nad glavom. Za pse i mace koji se nalaze na privremenom čuvanju udruga osigurava hranu, veterinarsku skrb, posudice, lajne, igračkice, dekice – ma, sve što je potrebno za ugodan boravak u privremenom domu.
Udruga i dalje preuzima na sebe oglašavanje i traženje doma čupavcu koji je na privremenom smještaju tako da se od stričeka i teta čuvalica očekuje samo da naše čupavce maze i paze sve ostalo je na nama i u tu svrhu potpisuje se ugovor o privremenom udomljenju kako bi striček i teta čuvalica bili sigurni u svoja prava i „obaveze“ – kao da je nekome obaveza maziti i ljubiti preslatko štene :).
Na žalost, obzirom da je pasa puno a čuvalica malo, neki psi nam se nalaze i u hotelima na plaćenom smještaju što nam je užasan teret, jer za mjesec dana krova nad glavom možemo kastrirati jednu kuju, ili dva psa cijepiti protiv bjesnoće i čipirati, ili 5 štenaca cijepiti protiv zaraznih bolesti.
Što se financiranja Udruge tiče tu u potpunosti ovisimo o donacijama bilo da su one u vidu hrane, potrepština za kućne ljubimce (stare dekice, prerasle ogrlice i lajne, posudice…) ili donacije novaca. Novac se gotovo isključivo troši na plaćanje veterinarskih računa i smještaja, izuzetak su psi koji zbog zdravstvenog stanja zahtjevaju posebnu medicinsku hranu ili dodatke prehrani.
BDNJ: Koja je tajna tvoje učinkovitosti? Kada gledam Facebook, čini mi se kao da psi i mačke – odrasli baš kao i štenci/mačići – izviruju iz svakog grma i vjerujem da se mnogi ljudi pitaju otkuda sve te napuštene i odbačene životinje?
PP: Evo, kroz našu udrugu je u 8 mjeseci prošlo preko 80 – što napuštenih, što zlostavljanih, što ranjenih i bolesnih životinja a to u prosjeku ispadne da svaki treći dan nekome spašavaš život. Možda se to nekome ne čini puno, ali ja sam jako ponosna jer preko 80 spašenih života – od čega do sada udomljeno preko 60, za jednu malu udrugu bez sponzora i s jednim terenskim volonterom stvarno nije malo.
Pitaš me otkuda dolaze psi i mačke?
Svaki pas koji se nalazi na cesti je posljedica neodgovornih vlasnika.
Istina, neki su i rođeni na cesti ali i njihova je majka od nekud došla.
Na žalost, najčešće na cesti završavaju upravo kuje i to najčešće trudne jer predivni brižni gazde zaključe da nemaju kud još i sa štencima a da je njihova kuja valjda blesava što je ostala trudna – neki vjerojatno misle da je po duhu svetome.
Osim odbacivanja trudnih kuja omiljena metoda kontracepcije je i bacanje štenaca: u kutiji, bez kutije, u vrećici, u smeće, u šumu, na cestu , u potok…. ponekad se pitam imaju li ljudi neko natjecanje tko će smisliti najorginalniji način za rješiti se štenaca za koje kao da nisu svjesni da nije odgovorna koja koju su pustili da hoda okolo ili koja se ne može dok je vezana na lancu u dvorištu, na primjer – rješiti mužjaka koji je opsjedaju.
U svakom slučaju, kao da nisu ljudi koji su odgovorni za kuju krivi, nego naravno – ona.
Ali neki štenci su slatki pa se i udome a nekada ljudi i zadrže kojeg, u pravilu do nekih 8 mjeseci jer tada već počinju izgledati odraslo i više nisu onako mali i slatki nego su naporni; te bi jeli, te bi se šetali, te bi se igrali a ljudi onda shvate da nemaju vremena i novaca za to…
Nekada se zalomi i mlađe štenadi jer ljudi očekuju da mali štenci s 3 mjeseca moraju već znati ići na wc i valjda odmah sa vrećicom i pokupit svoju kakicu! Pri tome znaju tu i tamo pojesti i tepih, i tenisicu i nogu od stolca – najčešće u onih 10 sati koliko su sami doma jer njihovi gazde ipak imaju svog posla i ne mogu biti s njima niti im posvetiti pažnju. Ironična sam, ali kako ne bih bila?!
I “najlakše” rješenje za sve probleme je šutnuti psa na cestu pa neka se snalazi kako zna i umije i onda se ti siroti psi na cesti – ako prežive do spolne zrelosti – pare i donose na svijet nove štence, ili se mužjaci tuku oko kuje u tjeranju pa umiru od infekcije, ili naprosto u ljubavnom zanosu podlete pod auto.
I onda me pitaju zašto ja pomažem baš psima i mačkama? Pa eto, upravo zato što je netko za njih i umjesto njih donio odluku i osudio ih na bespomoćno lutanje i preživljavanje.
Utrošeno je tu puno vremena, truda, emocija ali i novaca – ali osjećaj da si nekome ne samo spasio život, nego i pronašao dom gdje je mažen, pažen i voljen – e pa to je bolje od Mastercarda! To je stvarno neprocjenjivo.
BDNJ: Jako mi se sviđa tvoja usporedba – tko šljivi Mastercard, svi znamo da lova ne kupuje ljubav! Imaš li neku poruku za kraj za čitatelje bez dlake na jeziku, osim da kastriraju svoje životinje i budu svjesni da kada uzimaju životinju, preuzimaju odgovornost za nečiji život?
PP: Ljudi, nemojte meni vjerovati na riječ da su psi zakon, primite u svoj dom psa kojem je potrebna pomoć i sami ćete doživjeti ljubav, zahvalnost i odanost koju nećete naći nigdje drugdje i kada to doživite – učite od svog četveronožnog prijatelja.
Ako želite volontirati, udomiti ili na bilo koji način pomoći udruzi Sedma od Devet, kontaktirajte Petru preko Facebooka udruge ili na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ostali podaci udruge:
Udruga za zaštitu životinja “Sedma od Devet”
Naserov trg 4
Zagreb
IBAN HR0623400091110595995
SWIFT PBZGHR2X
PayPal Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ove će vam njuškice biti jako zahvalne:
Udomi me!
Petra u emisiji “Kućni ljubimci”
Petra i ja upoznale smo se jesenas u emisiji Kućni ljubimci, kada sam promovirala knjigu a ona svoju novu Udrugu za zaštitu životinja Sedma od Devet.
Od tada pratim njezino djelovanje putem Facebooka, pa sam tako nedavno vidjela da je Sedma od Devet u nepunih godinu dana uspjela spasiti čak 80 životinja!
Odlučila sam da to zaslužuje prvi u nizu razgovora sa raznim psoznalcima, psodobročiniteljima, psodoktorima i inima – bez dlake na jeziku, naravno.
BDNJ (Bez dlake na jeziku): Petra, reci nam koliko je mlada tvoja udruga, koliko ima članova i od čega se sastoji vaše djelovanje?
PP (Petra Puvača): Udruga je još uvijek relativno nova, registrirani smo 24.06.2013. Sad evo imamo već osam mjeseci, i polako, baš kao i beba – pužemo.
Godinu dana nakon registracije napokon možemo aplicirati na gradske natječaje i nadam se realizirati neke malo veće projekte poput besplatnih kastracija kućnih ljubimaca osoba slabijeg imovinskog statusa, uhvati/kastriraj/vrati projekta koji je usmjeren na humano smanjenje populacije uličnih mačaka, kampanju informiranja javnosti o tome što učiniti ako se susretnu sa zlostavljanjem ili zanemarivanjem životinja i slično.
Za sada imamo malen broj članova i definitivno smo u manjku volontera tako da svatko tko želi pomoći u rješavanju problema napuštenih i zanemarenih životinja dobro je došao, pri čemu nije presudna količina vremena koju dnevno može posvetiti udruzi jer mi smo svi volonteri i znamo koliko je teško pronaći slobodno vrijeme.
BDNJ: ti si (s moje točke gledišta :)) jako mlada, apsolventica si ekologije pa zaključujem da ti je ovaj put nekako logičan slijed – otkada “skupljaš životinje po ulici”? Kada si se prvi puta angažirala oko dobrobiti životinja?
PP: Ja osobno sam u spašavanju životinja tj „zaštitarstvu“ već godinama, počelo je kad sam kao klinka hranila pse lutalice svojim gablecom, mlatila (da, bila sam ful opasna klinka od 7 godina :D) kvartovske huligane koji su krali mačiće iz legla i bacali ih u kanalizaciju, pa sam onda s vremenom počela krijumčariti pse u haustor, pa onda kako sam rasla tako su počeli ulaziti u stan. Naravno kako postaješ „odrasliji“ tako uviđaš vlastita ograničenja pa zaključiš da možeš više pomoći u timu pa postaneš volonter u udrugama, imala sam čak priliku i volontirati u azilu i polako tešeš zanat.
I onda eto nakon godina i godina pomaganja dala sam se nagovoriti na osnivanje „svoje“ udruge i tako ostala bez vlastitog života! Zezam se, nije tako strašno, ali da je naporno i teško – jest.
BDNJ: Kako se udruga financira? Kako se snalaziš za privremeni smještaj i od kuda ti sredstva? Što vidiš kao probleme i razlike između udruge i skloništa za životinje?
PP: Najveći problem s kojim se surećemo, osim naravno novaca (ali živimo u državi gdje je svima tako), nedostatak je smještaja za pse i nerazumijevanje na koje ponekada nailazimo zbog toga. Nažalost, ne jednom nam se desilo da su se ljudi izurlali na telefon da koji !“#$% se mi zovemo udrugom kad ne možemo iste sekunde doći po psa.
Ljudi nekako poistovjećuju udrugu sa skloništem a to su stvarno dva različita pojma.
Udruga je, onako iskreno rečeno – hrpa budala koji troše svoje vrijeme i novac, (kolokvijalno poznati pod imenom volonteri) pomažući nekome – u našem slučaju napuštenim životinjama. Obzirom na to da smo mi stvarno samo ljudi koji imaju dobru volju, nismo svemogući.
Sklonište je pak s druge strane propisima reguliran fižički prostor odnosno registriani smještajni kapacitet koji je najčešće u vlasništu pravne osobe i to u pravilu neke veterinarske stanice, a u slučaju grada Zagreba, Ustanove Zoološki vrt pod koji spada Dumovec – sklonište za nezbrinute životinje grada Zagreba.
Pri tome treba napomenuti da sklonište može biti kill i no kill sklonište a to ovisi isključivo o dobroj volji vlasnika skloništa obzirom da je zakonom propisana tek mogućnost a ne obaveza usmrćivanja po isteku 60 dana od dolaska u sklonište.
Naravno, udruga kao i svaka druga pravna ali i fizička osoba, može registrirati sklonište za životinje ali problem nastaje u nedostatku sredstava za izgradnju.
Jer ako želite – a mi kao Udruga i ja osobno – definitivno želimo sklonište koje neće biti psi nagurani po nekoliko u male boksove, nego ugodan i svrsishodan prostor u kojem će i životinje i ljudi moći bez problema i ograničenja provoditi svoje vrijeme i zadovoljiti potrebe za druženjem i zajedništvom, šetanjem i igrom.
BDNJ: Što je potrebno za takvo sklonište? Gdje sada držite životinje do udomljenja?
PP: Za izgradnju takvog skloništa treba izdvojiti oko 2 milijuna kuna i to bez zemljišta i dozvola. Obzirom da nemamo 2 milijuna kuna sada se snalazimo sa privremenim smještajima i dosta se oko toga mučimo.
Pružiti privremeni smještaj životinji koja je pod skrbi naše udruge znači doslovno pružiti joj malo ljubavi i pažnje i krov nad glavom. Za pse i mace koji se nalaze na privremenom čuvanju udruga osigurava hranu, veterinarsku skrb, posudice, lajne, igračkice, dekice – ma, sve što je potrebno za ugodan boravak u privremenom domu.
Udruga i dalje preuzima na sebe oglašavanje i traženje doma čupavcu koji je na privremenom smještaju tako da se od stričeka i teta čuvalica očekuje samo da naše čupavce maze i paze sve ostalo je na nama i u tu svrhu potpisuje se ugovor o privremenom udomljenju kako bi striček i teta čuvalica bili sigurni u svoja prava i „obaveze“ – kao da je nekome obaveza maziti i ljubiti preslatko štene :).
Na žalost, obzirom da je pasa puno a čuvalica malo, neki psi nam se nalaze i u hotelima na plaćenom smještaju što nam je užasan teret, jer za mjesec dana krova nad glavom možemo kastrirati jednu kuju, ili dva psa cijepiti protiv bjesnoće i čipirati, ili 5 štenaca cijepiti protiv zaraznih bolesti.
Što se financiranja Udruge tiče tu u potpunosti ovisimo o donacijama bilo da su one u vidu hrane, potrepština za kućne ljubimce (stare dekice, prerasle ogrlice i lajne, posudice…) ili donacije novaca. Novac se gotovo isključivo troši na plaćanje veterinarskih računa i smještaja, izuzetak su psi koji zbog zdravstvenog stanja zahtjevaju posebnu medicinsku hranu ili dodatke prehrani.
BDNJ: Koja je tajna tvoje učinkovitosti? Kada gledam Facebook, čini mi se kao da psi i mačke – odrasli baš kao i štenci/mačići – izviruju iz svakog grma i vjerujem da se mnogi ljudi pitaju otkuda sve te napuštene i odbačene životinje?
PP: Evo, kroz našu udrugu je u 8 mjeseci prošlo preko 80 – što napuštenih, što zlostavljanih, što ranjenih i bolesnih životinja a to u prosjeku ispadne da svaki treći dan nekome spašavaš život. Možda se to nekome ne čini puno, ali ja sam jako ponosna jer preko 80 spašenih života – od čega do sada udomljeno preko 60, za jednu malu udrugu bez sponzora i s jednim terenskim volonterom stvarno nije malo.
Pitaš me otkuda dolaze psi i mačke?
Svaki pas koji se nalazi na cesti je posljedica neodgovornih vlasnika.
Istina, neki su i rođeni na cesti ali i njihova je majka od nekud došla.
Na žalost, najčešće na cesti završavaju upravo kuje i to najčešće trudne jer predivni brižni gazde zaključe da nemaju kud još i sa štencima a da je njihova kuja valjda blesava što je ostala trudna – neki vjerojatno misle da je po duhu svetome.
Osim odbacivanja trudnih kuja omiljena metoda kontracepcije je i bacanje štenaca: u kutiji, bez kutije, u vrećici, u smeće, u šumu, na cestu , u potok…. ponekad se pitam imaju li ljudi neko natjecanje tko će smisliti najorginalniji način za rješiti se štenaca za koje kao da nisu svjesni da nije odgovorna koja koju su pustili da hoda okolo ili koja se ne može dok je vezana na lancu u dvorištu, na primjer – rješiti mužjaka koji je opsjedaju.
U svakom slučaju, kao da nisu ljudi koji su odgovorni za kuju krivi, nego naravno – ona.
Ali neki štenci su slatki pa se i udome a nekada ljudi i zadrže kojeg, u pravilu do nekih 8 mjeseci jer tada već počinju izgledati odraslo i više nisu onako mali i slatki nego su naporni; te bi jeli, te bi se šetali, te bi se igrali a ljudi onda shvate da nemaju vremena i novaca za to…
Nekada se zalomi i mlađe štenadi jer ljudi očekuju da mali štenci s 3 mjeseca moraju već znati ići na wc i valjda odmah sa vrećicom i pokupit svoju kakicu! Pri tome znaju tu i tamo pojesti i tepih, i tenisicu i nogu od stolca – najčešće u onih 10 sati koliko su sami doma jer njihovi gazde ipak imaju svog posla i ne mogu biti s njima niti im posvetiti pažnju. Ironična sam, ali kako ne bih bila?!
I “najlakše” rješenje za sve probleme je šutnuti psa na cestu pa neka se snalazi kako zna i umije i onda se ti siroti psi na cesti – ako prežive do spolne zrelosti – pare i donose na svijet nove štence, ili se mužjaci tuku oko kuje u tjeranju pa umiru od infekcije, ili naprosto u ljubavnom zanosu podlete pod auto.
I onda me pitaju zašto ja pomažem baš psima i mačkama? Pa eto, upravo zato što je netko za njih i umjesto njih donio odluku i osudio ih na bespomoćno lutanje i preživljavanje.
Utrošeno je tu puno vremena, truda, emocija ali i novaca – ali osjećaj da si nekome ne samo spasio život, nego i pronašao dom gdje je mažen, pažen i voljen – e pa to je bolje od Mastercarda! To je stvarno neprocjenjivo.
BDNJ: Jako mi se sviđa tvoja usporedba – tko šljivi Mastercard, svi znamo da lova ne kupuje ljubav! Imaš li neku poruku za kraj za čitatelje bez dlake na jeziku, osim da kastriraju svoje životinje i budu svjesni da kada uzimaju životinju, preuzimaju odgovornost za nečiji život?
PP: Ljudi, nemojte meni vjerovati na riječ da su psi zakon, primite u svoj dom psa kojem je potrebna pomoć i sami ćete doživjeti ljubav, zahvalnost i odanost koju nećete naći nigdje drugdje i kada to doživite – učite od svog četveronožnog prijatelja.
Ako želite volontirati, udomiti ili na bilo koji način pomoći udruzi Sedma od Devet, kontaktirajte Petru preko Facebooka udruge ili na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ostali podaci udruge:
Udruga za zaštitu životinja “Sedma od Devet”
Naserov trg 4
Zagreb
IBAN HR0623400091110595995
SWIFT PBZGHR2X
PayPal Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ove će vam njuškice biti jako zahvalne:
Udomi me!