Hrvatski planinski pas - Tornjak
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Ljiljana Nakić Petrina, autorica knjige Hrvatski planinski pas Tornjak
Pisati o tornjaku danas nakon tolikih godina provedenih s tornjacima, a to je preko pola mog svjesnog dijela života, zapravo mi nije lako, jer nakon svih ovih godina i hrpe mojih dragih tornjaka s kojima sve dijelim, najteže je odlučiti – od kuda početi? O čemu pisati? Što reći, a što izostaviti? Cijela knjiga bila je premalo za sve što bih mogla, željela ili trebala reći u vezi tornjaka, ili kao informaciju, naputak, smjernicu za sve koji tornjaka ne poznaju, koji nisu (još) imali sreću i radost susresti ove posebne pse, ali za one koji su tornjaka možda upoznali s „krive strane“. Kažu mi prijatelji da u mojim ranijim napisima o tornjacima pršti emocionalnost, da se moja ljubav za tornjaka može gotovo „opipati“, a mnogi hladniji, racionalniji čitatelji reći će da moje pisanje nije dovoljno objektivno, kažu da u pisanju previše glorificiram tornjaka.
Moguće je, ali ni umjetničko djelo ne izaziva podjednak utisak na svakog. Jedni se ushite, drugi ostaju hladni, ali za tornjaka - za to „umjetničko djelo“ nastalo u srazu naše kulture, geografsko-klimatskih uvjeta, potreba i vjerovanja našeg naroda kroz više od 950 godina povijesti na našim prostorima vrijedi isto što vrijedi za svakog drugog psa – da nije za svakoga! Ali ajmo nekim redom, od pitanja kakvi su to psi, otkuda su došli ... pa ćemo kasnije stići do karaktera i temperamenta pasmine. Tornjak po službenoj nomenklaturi i podjelama koje aktualno važe od 2005. g pripada u drugu FCI skupinu (II), najbrojniju od svih 10 FCI grupa pasmina. Ranije je tornjak godinama kao još uvijek FCI nepriznata pasmina (na izložbama po Hrvatskoj i BiH) bio uvršten i izlagao se zajedno s drugim psima ovčarskih i pastirskih pasmina I (1) FCI grupe, i to dugi niz godina - od početka 80-tih otkako je prvi puta jedan tornjak uopće izlagan na izložbi pasa. Od 2005. tornjak je nakon više desetljeća upornog i predanog rada brojnih kinologa entuzijasta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stekao status 'provizorno priznate' pasmine kod Svjetske kinološke federacije (FCI), a definitivno je priznat kao pasmina 7. studenog 2017. godine na Generalnoj skupštini FCI-a u Leipzigu, nakon tog 10 godišnjeg provizornog priznanja.
Foto:HKS
Na posljednjem prošlogodišnjem zagrebačkom zimskom CACIB-u (međunarodna izložba pasa svih pasmina) održanom od 25. do 27. studenog, tornjaci su predstavljeni u jako velikom broju (86 prijavljenih tornjaka) i sudac iz Danske, gdin Jorgen Hindse koji je od strane FCI-ja određen da u subotu 26. 11. 2016. na Specijalki za tornjake, ocjenjuje našu pasminu bio je prema vlastitim riječima više nego oduševljen, njegove riječi su bile da „mu je bila čast toga dana suditi toliko odličnih i prelijepih pasa i da će toplo preporučiti na skorašnjoj Generalnoj skupštini FCI-ja konačno punopravno priznanje bosansko-hercegovačko-hrvatskog pastirskog psa tornjaka“. G. Hindse je govorio, a mi, izlagači, vlasnici i uzgajivači, djeca, mladi i odrasli, poredani obodom ringa svako sa svojim tornjakom na vodilici uz nogu stajali smo u velikom BIS ringu i plakali od radosti i ganuća ... Predivan osjećaj, trenuci za pamćenje ... Tornjak, naš pastirski pas, nakon svih ovih godina, muke i truda, rada, borbe za svakog vrijednog psa konačno postaje službeno priznata pasmina!!! Sad nam još samo preostaje sačekati sljedeću Generalnu Skupštinu Fci-ja. I do kraja ove godine nadamo se i tom čudu - da ova naša velika, lijepa, čupava, emocionalna, ali stabilna i mirna, nadasve pametna beštija s planine nakon duge tisućuljetne ispisane povijesti svoje 'pasmine' konačno službeno stekne pasminski status međunarodno potpuno izjednačen sa svim drugim čistokrvnim pasminama, preko 350 pasmina koliko ih danas broji FCI.
Makar meni kao običnom vlasnici i uzgajivačici tornjaka nikad neće biti jasno kako i zašto je FCI - Međunarodna kinološka federacija našeg tornjaka prebacila iz I FCI skupine u kojoj se nalazi većina pastirskih pasmina pasa (engleski 'Livestock Guardian Dogs' = LGD ) i ovčarskih pasmina - u II FCI skupinu u kojoj su pinčeri, šnauceri, molosi i švicarski pastirski psi....te zakučaste stvari ulaze u domenu kinološke politike i nama malim, običnim uzgajivačima nisu poznate.Ali kako je, tako je, sad smo tu gdje jesmo, tornjak - punim imenom 'Bosanskohercegovačko – Hrvatski pastirski pas tornjak' spada uII (2) FCI skupinu: Pinčeri i Šnauceri, Molosi i švicarski pastirski psi, odsjek 2: Molosi, pododsjek 2: Planinski psi. Standard tornjaka prihvaćen je 16/05/2007 pod brojem 355. Pišem sve ovo za uvod da se lakše orijentirate tko ili što su tornjaci – kakva je to pasmina?Da podsjetimo najprije da je tornjak po svojoj funkciji pastirac, pastirski pas. Dakle tornjak je jedan od onih starih tipova pasa (namjerno neću upotrijebiti riječ 'pasmina') koje su tisućama godina unatrag prvi ovčari trebali za pomoćnike uz svoju stoku, jer je upravo ovca od svih domaćih životinja nakon psa, prva domesticirana vrsta. Po svemu sudeći, pastirski su psi bili među najstarijim od danas poznatih skupina tipova pasa.
Kažem tipova jer pasmine su naravno došle tek znatno kasnije, ovakve kakve poznajemo 'pasmine' nisu dugog vijeka, većinom niti dva stoljeća, a mnoge čak i kraće.
U dugom povijesnom hodu - više od 15 tisuća godina koliko se sa sigurnošću zna da pas prijateljuje s čovjekom, priča o pasminama pojavljuje se tek negdje sredinom devetnaestog stoljeća. Jer riječ 'pasmina' po definiciji '- skup jedinki istog ili sličnog izgleda' u upotrebi je manje od dva stoljeća, dok su tisućama godina ranije ljudi pse koji su im isključivo služili za neki rad pa su ih međusobno razlikovali upravo i samo po funkciji, odnosno prema svrsi „upotrebe“. Pas je oduvijek bio vrlo korisna životinja, od čistača i sakupljača smeća uz ljudske nastambe, pomagača u lovu, čuvara stoke, pa sve do golemih ratnih pasa ...
"To je vuk, to je vuk!" vape ove srednjovjekovne ovce - Iluminacija: British Library
Pa su tako kroz ljudsku povijest psi bili razlikovani jedni od drugih kao psi za lov, za ratovanje, za obranu stada od vukova, kasnije se se pojavili mali 'damski' psi za plemkinje ... Makar su psi unutar istog tipa mogli nekad čak posve različito izgledati, tijekom cijele povijesti druženja psa i čovjeka, međusobno su razlikovani prema istovrsnoj namjeni - funkciji, a tek gašenjem feudalizma i naglim procvatom srednje klase pojavljuje se zajedno s industrijskom revolucijom prvi 'jednolikim izgledom usmjeren' uzgoj pasa. Pojavljuju se prve pasmine.
Uzgoj pasa doživio je procvat i nevjerojatan bum, ali ono što je najviše karakteriziralo uzgoj i držanje pasa krajem 20 stoljeća bilo je gubljenje izvornih uloga većine pasmina i uzgoj pasa raznih 'pasmina' sada samo i gotovo isključivo za kućne ljubimce, kojima je jedini zadatak biti društvo svojim vlasnicima. Od gubljenja izvorne uloge sačuvale su se tek neke lovne pasmine, neke radne (psi u službi vojske i policije) i ipak, zahvaljujući velikim predatorima kao što je vuk i medvjed - većina pastirskih pasmina sačuvali su izvornu funkciju, među njima i naš tornjak. Možemo zaista biti sretni i zahvalni što se čovjek zaustavio u svojem istrebljujućem i uništavajućem pohodu pa vuka i medvjeda ipak nije uspio istrijebiti. Pisani dokazi postoje i sačuvali su se iz davnih dana, još od 11. stoljeća o tom da je tornjak, ovakav kakvog ga znamo nastao i razvio se na prostoru davnašnje Hrvatske, koja je u prošlosti kao što znamo obuhvaćala nešto drugačiji geografski prostor nego što je to danas slučaj.
Louis Gallait - Hrvatski stražar sa psom, 19.st - Ermitrage
Iz tih starih pisanih dokumenata saznajemo kako je tornjak nekad izgledao, a opis tog starog psa gotovo je 'u dlaku' identičan opisu današnjeg tornjaka:
"Canis montanus", latinski ili prevedeno "Pas planinac" raspostranjen je po čitavoj gorskoj Hrvatskoj ... Zadatak mu je čuvanje i obrana vlasnika i njegove imovine, posebno stoke i kuća od svih napasnika, a napose od (kurjakova) vukova i medvjeda. Canis montanus je visine 4-5 pedljeva (60 do 75 cm), razne boje dlake i to crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene ili je šarene boje dlake: između bijele boje sa ostalim navedenim bojama, a ima i pasa sa tri boje dlake. Dlaka mu je više ravna, na prijelazu između kratke u dugu dlaku. Uha su viseća, a rep obrastao gustom i dugom dlakom .... (prema pok. profesoru Stjepanu Romiću) ".
Tornjak sedamdesetih godina prošlog stoljeća, "opremljen" sredstvom protiv ganjanja zečeva izumljenim najvjerojatnije još u antici...foto:Tihomir Kovačević
Zapisi o izgledu i namjeni psa koji opisom u potpunosti odgovara današnjem tornjaku, u tim prvim povijesnim zapisima poznat samo pod imenom 'canis montanus' sačuvani su u starim manuskriptima hrvatske katoličke crkve iz raznih perioda od 1067. g, 1374. u zapisima Đakovačkog biskupa Petra Horvata, te 1752. godine u spisima Đakovačkog kanonika i upravitelja biskupskih imanja Đakovačke biskupije Petra Lukića. Dakle tornjak ili 'canis montanus' pas planinac za razliku od hrpe ostalih modernih pasmina koje su relativno vrlo kretkovjeki postoji znatno dulje u istovjetnom obliku, izgledu, naravi i temperamentu jer je izgled bio određen njegovom funkcijom i uvjetima života u kojima je nastao.
Foto: Tihomir Kovačević, pastiri '70-tih XX.st.
Sad kad smo definirali izgled i gabarite tornjaka koji se nisu promijenili već sigurno 950 godina, moramo se zapitati kakvog je karaktera i kakvog temperamenta ovaj naš od predaka nasljeđeni pastirac, koji je - a to nismo napomenuli ranije - gašenjem ekstenzivnog ovčarenja gotovo pa i sam nestao zajedno sa praksom nomadskog ovčarenja, od čega je sačuvan ljubavlju i upornim radom većeg broja entuzijasta prvenstveno hrvatskih kinologa u posljednjih manje od pola stoljeća?
Jer koliko god se često prilikom izbora psa „kemija desi“, desi se „klik“, čovjek se zanese lijepim izgledom, što se na žalost vrlo često kasnije pokaže kao pogrešan izbor, jer lijep pas je tek izgled, ali pas nije slika! Pas je živo biće, osoba! A osobnost svakog psa, tako i tornjaka čini – karakter i temperament. Kasniji zajednički suživot čovjeka i psa određuju potrebe, navike i osobnost čovjeka kojima bi pas svojim karakterom, potrebama, i osobnošću morao odgovarati. Stoga se svaki potencijalni budući vlasnik psa najprije mora detaljno upoznati s karakterom i temperamentom svog željenog psa, odnosno pasmine koju netko planira nabaviti. U tom i leži prednost čistokrvnih pred mješancima,jer kod čistokrvnih unaprijed znamo kakav karakter i temperament možemo očekivati kod odraslog psa, pri nabavci šteneta, naravno, dok je to kod mješanaca uvijek „mačak u vreći“.
Karakter tornjaka je tipičan karakter pastirskog psa, kakav imaju i brojne druge pasmine. Ali ipak i uvelike samosvojan, jer osim boje krzna, upravo ga neke osobitosti karaktera najviše razlikuju od ostalih pastirskih srodnika. Za razliku od nekad najzastupljenijih pastiraca u bivšoj nam državi, Šarplaninaca, ili istočnijeg srodnika, Kavkaskog ovčara za koje svi znamo kakvog su žestokog karaktera, jer su obje pasmine obrambeni - odosno agresivno-obrambeni psi, tornjak je pak defanzivno obrambeni pas. Tornjak je - posebice van prostora koje doživljava svojima i na kojima je zadužen za čuvanje - gotovo pa neutralan, za prolaznike posve nezainteresiran, uravnoteženiji je i mirnijeg temperamenta od žestokih pastirskh pasmina s istoka, a ipak je agilniji, oprezniji i nepovjerljiviji od pastirskh pasmina koje obitavaju zapadnije diljem Europskog kontinenta, kakav je posebno dosta raširen i pozant Veliki Pirinejac. Generalno gledajući, pastirci idući od zapada prema istoku Euroazijskog kopna bivaju sve žešćeg karaktera ... a Tornjak je negdje i geografski i karakterno – u sredini.Zapravo gotovo jednako kako se i naš narod tijekom svoje burne povijesti našao u sredini na razmeđi zapada i istoka, između različitih naroda, vjerovanja, načina života.
Tornjak je po karakteru upravo je dovoljno žestok i neprikosnoven čuvar na prostoru kojeg čuva, ali istovremeno jako vezan, topao i krajnje blag i nježan za svoje ljude, za bliske prijatelje i za djecu. Tornjak je takav kakvog ga je oblikovao naš narod. Za pastirskog psa neobično nježan u odnosu na svog čovjeka i njegovu obitelj, koje čuva uvijek i svugdje, kao što istovremeno čuva i svu imovinu svog čovjeka, po cijenu života. Van svog prostora koji čuva, odrastao tornjak u svakodnevnoj šetnji u pravilu posve je nezainteresiran za druge ljude koje susreće u prolazu ili za domaće životinje; vrlo rijetko ima potrebu juriti mačke, samo ukoliko ih nije susretao u ranom štenećem uzrastu, kokoši i drugu perad ne zamjećuje uopće, a ako je slobodno pušten bez lajne ne pokazje agresije niti prema drugim (neagresivnim) psima (uz uvjet prethodnog pravilnog odgoja i dobre socijalizacije). Uzgojen u našoj kulturi gdje se nikad nije cijenila slijepa agresivnost, ni među ljudima, isto tako ni među psima, tornjak je pastirac nježne duše, a ako se desio koji agresiviji primjerak, taj je uklonjen iz uzgoja.
Ali tornjak nije pas za dugotrajno samovanje, poput nekih drugih pastiraca. Nastali u narodu gdje je uz stado uvijek bio pastir, čovjek, nikad tornjaci nisu bili prepušteni sami sebi bez dulje blizine čovjeka poput šarplaninca ili kavkasca, koji bi znali tjednima ili dulje sami biti na planinskim pašnajcima. U našem narodu stada, psi i ljudi svoje zime provodili su u nižim predjelima, u selima, dok bi se ljeti izdizali na više planinske pašnjake. Vjerojatno je upravo to razlog ovoj tornjakovoj društvenosti i „mekoći“ karaktera i posebnoj ljubavi za djecu, koliko god da je van svog prostora nezainteresiran za odrasle, tornjak je, posebno u mladoj dobi, jako razigran i veseo u društvu djece. Ali da nekog ne zavara ova hrpa blistave dlake i da netko zbog ljepote kojom ovi psi zrače na prvu ne podcijeni tornjaka, mora se istaknuti da je tornjak na svom prostoru, pa jeli to tor, pašnjak s ovcama, kuća, stan, dvorište, garaža, automobil ili brod, bilo što u vlasništvu njegova čovjeka – beskompromisan čuvar! On čuva i ne odstupa, i s tim neočekivani posjetitelji moraju računati.
Tornjak je unatoč svojoj ljepoti i nježnom izrazu oka i lica – jako ozbiljan čuvar, a naročito može biti opasan u svim uvjetima smanjene vidljivosti, posebno noću i u sumrak i s tim svaki gradski (urbani) vlasnik tornjaka također mora računati. Preko dana ponašanje posve neutralnog i mirnog tornjaka koji slobodno šeta među ljudima, biciklistima, joggerima, drugim psima, u sumrak i noću drastično se mijenja. Ne zaboravite to! Naši tornjaci su kroz povijest svojeg postojanja usvojili u svoj genetski kod to da se „prijatelji“ u prolazu pozdravljaju, a oni koji se ne pozdravljau i približavaju se pak ili prebrzo ili na neobičan način su „sumnjivci“, posebice noću i u sumrak ... Uvjerena sam da mnogim prolaznicima djelujem čudna kad u sumrak ili noću šetam moje tornjake i unaprijed s par metara daljine pozdravljam sve koji prilaze ... Ali to je poruka mojim psima „Ovaj je prijatelj, ne treba ga pojesti !“ Tornjacima je to znak da je onaj koji prilazi „prijatelj“, u suprotnom se, ako nema glasne komunikacije, a neko nam se u sumrak užurbano približava odmah postave u obrambeni stav ...
Ponekad čuvaju i čitav grad :)
Promatraju, osluškuju s maksimalnim oprezom – jer taj koji se približava bez riječi u uvjetima smanjene vidljivosti – po njihovoj logici je – opasan! Ako još uz šutnju i tišinu u kojoj prilazi ima i kapuljaču ili kapu na glavi, eh, onda se sa psima već moram sklanjati u stranu ... tornjacima su takvi posebno sumnjivi i s tim se zaista valja računati unaprijed. Dobra osobina im je da gotovo svi tornjaci vrlo brzo popamte susjede u ulici ili kvartu, posebno sve susjede s kojima ste u prijateljstvu, isto tako memoriraju i sve često prolazeće osobe iz ulice i na njih ne laju, kao niti na drage pse iz kvarta koje poznaju iz dnevnih šetnji, ali zato su prava grmljavinska oluja za nepoznate pse koji prolaze mimo njihovog prostora, za susjede koji vas „nemaju rad'“, a za poštare i ostale su „nemoguća misija“. Kad doma imate tornjaka u širokom luku zaobilazit će vas i Jehovini svjedoci, ali i povorke maškarane djece u vrijeme poklada/fašnika. Kao i svi drugi nepozvani „gosti“ ...
Još nešto vrlo važno moram spomenuti, njihova osobina koja meni posebno paše je da se razinom potreba za aktivnošću jako lako usklade s vlasnikom, a i inače su ko i svi pastirci „štedljivci energije“ , ovo naravno vrijedi za odrasle pse, dok su u mladosti i ranoj štenećoj dobi, zbilja vrlo, vrlo, vrlo razigrani.
Kasnije s odrastanjem njihova se aktivnost iskazuje isključivo po vani, u šetnji, koja bi poželjno trebala biti po različitim prostorima, jer su tornjaci krajnje inteligentna bića, radoznali i vole istraživati i upoznavati nove mirise na novim prostorima, kad su vani, oni su aktivni i uključeni ...
Priča o inteligenciji tornjaka je ipak posebno poglavlje i za to bi mi trebao neki drugi članak, u ovaj više priče ne stane, ali samo da kažem – tornjak je zaista osoba koja misli, razmišlja, donosi odluke i prosuđuje. I zbog toga također nije pas za svakog čovjeka.
A kad smo kod potreba za šetnjom, tornjaci se uključe kad vide da se ide vani, a doma su doslovno u OFF modu ... Šetnja za njih nikad ne može biti preduga. Ali isto tako kad su po doma, po kući ili po dvoru, najčešće mirno leže, gotovo su „nevidljivi“, obično biraju neko mjesto s kojeg imaju dobar „pregled nad situacijom“, ako je to u kući, onda negdje otkud vide sva vrata i sve prolaze u isti mah i drijemaju ili čak spavaju...
Dok ne skuže da se ide van, a to su u stanju osjetiti čim vi na šetnju pomislite, i bez obzira jeste li uzeli uzicu u ruku i jeste li u odjeći za šetnju ili ne, oni znaju kad se ide vani ... i tad se skače, veseli i raduje beskrajno, bez obzira koliko im je godina života, i tako cijeli život do duge i duboke starosti koju najčešće prožive u dobrom zdravlju i veseli ko štenad. To su tornjaci!
STANDARD
Visina 60 (ženke) -75 cm (mužjaci)
Težina 38-65 kg
Boja – krzno tornjaka je bijela osnova s više ili manje boje. Obojanost može biti: crna, crna s paležom (trikolor), smeđa, medeno žuta, siva (vučje siva, ali ta je i najmanje popularna). Boje po krznu tornjaka može biti od vrlo malo, pa imamo gotovo posve bijelih tornjaka s nešto rijetkih obojanih točki, pa do tornjaka s više ili manje "ploča" obojanosti, do tornjaka obojanih u "plaštu" koji prekriva cijelo tijelo osim vrha njuške, donjih djelova nogu, vrha repa, prsiju, stomaka i "ogrlice", plašt može biti crni ili smeđi, a nekad su postojali posve i posve crni primjerci sa svijetlim obrazima, njuškom i paležom, no taj tip obojanosti (Garov) se na žalost izgubio. Narod je prema obojanosti krzna tornjaku davao i načešća imena u pasmini: Šarov/Šara, Grivo/Griva, Grlin, Bilov, Medi/Medov, Garov ...
Dlaka
– dvostruka, gusta i mekana poddlaka koja se (jednom do dva puta u
godini linja) i duga, kostretasta pokrovna dlaka posebno bujna griva oko
vrata (u mužjaka), na "zastavicama" na prednjim nogama i "hlače" na
butinama. Bujno odlakan i kitnjast rep posebna je oznaka pasmine i
tornjak ga u aktivnosti uvijek nosi nad razinom leđa.
Zdravlje – tornjak je izuzetno zdrava pasmina s vrlo malo bolesti inače uobičajenih za druge pse. Uz dobru hranidbu, njegu i primjerenu razinu tjelesne aktivnosti može doživjeti i više od 14 godina. Od genetskih bolesti provjera zdravlja roditelja obavezno se vrši na postojanje displazije kukova, što je uobičajeno za sve velike i brzo rastuće pasmine pasa.
Naravno,
ako želite bilo kojeg pasminskog psa, potrebno je da se unaprijed
raspitate koje su dobre uzgojne linije i da ne „štedite“ kupujući
štancerske pse od neregistriranih uzgajivača – ovo su samo neke smjernice koje će vam pomoći procijeniti uzgajivačnicu, a specifično o tome kako odabrati Tornjaka pročitajte ovdje.
I na kraju, kao i uvijek - vaši su komentari (ispod teksta, molim) više nego dobrodošli, kao i fotografije – poslati ih možete na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Naslovna fotografija, kao i sve ostale koje nisu drugačije potpisane - Ljiljana Nakić-Petrina
Image Gallery
View the embedded image gallery online at:
http://rujanajeger.com/index.php/pasmine-pasa/item/583-hrvatski-planinski-pas-tornjak#sigProGalleria6839aa8251
http://rujanajeger.com/index.php/pasmine-pasa/item/583-hrvatski-planinski-pas-tornjak#sigProGalleria6839aa8251