Parson i Jack Russell terijer
- font size decrease font size increase font size
Foto: Andrina Perić, njezin Parson Russell terijer Lui
Napisala: Rujana Jeger
Prema podjeli FCI (u koju spada i HKS), obje pasmine spadaju u skupinu III, male terijere, a prema namjeni - u jamare.
Moram reći da mi se činilo glupo pisati ove dvije pasmine odvojeno, pošto im je povijest ista, a i morati ću pokazati određenu samokontrolu kako ovaj tekst ne bi imao.....pa jedno 220 stranica koliko ima moja knjiga o psima :)
Dakle, kada sam kupila svoju Jack Russell terijericu Chili von der Heulisse (1994-2012.), Parson Russell terijeri još nisu postojali kao pasmina. Moja sadašnja kujica Joy vom Taffatal (rođ.2011) je Parson Russell terijer, no među njezinim precima kriju se i Chilini, što je u stvari i logično, pošto joj je otac iz iste linije kao i Chili.
Chili s 3 mjeseca
No da počnemo od početka.
Jednog lijepog svibanjskog poslijepodneva John Russell, tada student Oxfordskog sveučilišta, šetao je ulicom. Bio je pred posljednjim ispitom nakon kojeg je trebao postati protestantski svećenik – ali u stvarnosti nije se ubio od studiranja već je svo vrijeme (kao i većina dobrostojećih mladića u to vrijemeI trošio na lov s konjima i psima, te u ribolovu i naravno opijanju u lokalnom pubu.
Uglavnom, toga lijepog dana godine 1819. John Russell je na ulici odjednom ugledao mljekara sa psom. Ali kakvim psom! Kujom terijera koja je u potpunosti odgovarala njegovom idealu psa – odmah je spopao mljekara i vrlo vjerojatno mu ponudio neku bezobraznu sumu novaca te na licu mjesta kupio malu Trump.
U početku bijaše Trump...
Ona je postala fondacijska kuja pasmine koja mu je donijela svjetsku slavu – doduše pod njegovim nadimkom Jack, ali koga briga!
Uglavnom, kada je konačno postao svećenik, dodijelili su mu seosku općinu gdje je mogao do mile volje jahati poljima u društvu svojih pasa – možda ga je njegova pastva i voljela zato što je volio iste stvari kao i oni – pse, konje, žene i cugu (vjerojatno nekako tim redom).
Mala Trump je najvjerojatnije bila križanka Fox i Crnosmeđeg terijera – u stvari, najviše je nalikovala kratkodlakom Fox terijeru ponešto kraćih nogu i mrvicu šire glave.
Russell je odavna sanjao o psu koji je bio dovoljno brz i izdržljiv kako bi mogao trčati rame uz rame s konjima, goničima i lisičarima, a dovoljno malen kako bi mogao ući u lisičju jamu. Stoga i danas pregled psa na izložbi podrazumijeva da mu se prsa moraju moći obujmiti „prosječnim muškim šakama“ kako je zabilježeno u standardu godine 1894.
Carlisle Tack, snimljen 1884.
Drugim riječima, opseg prsa treba otprilike odgovarati opsegu CD-a ili 1,5 l boce Coca Cole, te rebra moraju biti fleksibilna. Pas nije imao zadatak ubiti lisicu, već ju istjerati iz jame kako bi lov što duže potrajao, pa je izbjegavao u mješavinu ubacivati pasmine s ubilačkim instinktom.
Russell i njegovi psi
Kada je John (Jack) Russell umro („...a tisuće su ga ispratile na posljednji počinak, većina njih su bili njegovi prijatelji u lovu“), nasljednici njegovih terijera su doživjeli još neke modifikacije – ubacivanjem Corgija, Jazavčara i nekih toy pasmina terijera njihova je veličina postala varijabilna – no prije svega su bili uzgajani radi svog temperamenta a ne radi izgleda. Jedino je bilo važno da su predominantno bijeli kako bi se jasno razlikovali od plijena.
Vidite zašto su trebali biti bijeli - da se razlikuju od lisice!
No iako su bili konsistentnog temperamenta, britanski Kennel Club ih nije htio priznati kao izložbene pse – što je u stvari bizarno ako uzmemo u obzir da je sam J.Russell bio jedan od osnivača tog kluba!
Iako su Jack Russell terijeri postali najpopularnija pasmina britanskog otočja, ovi živahni, inteligentni, neovisni, tvrdoglavi i beskrajno zabavni (ovisi doduše o vašem smislu za humor) mali psi nisu priznati sve do 2015, vjerovali ili ne – kada je ta odluka Kennel Cluba podigla veliku prašinu među onima koji Jack Russella drže „pravim radnim terijerom“ koji se ne bi trebao podvrgavati „modnim revijama“. U stvari, da bi priča bila još malo zamršenija, pasmina Jack Russell terijer koju priznaje FCI registrirana je u Australiji! Ako vas zanima više o peripetijama oko registracije ovih pasmina, kliknite ovdje.
Joy
Prijeđimo sada na Parson Russell terijera – dakle, pošto su Jackovi prije svega uzgajani zbog temperamenta, prošle su godine prije nego što su ih priznale krovne kinološke organizacije – no to nije spriječilo entuzijaste da osnivaju svoje klubove i izlažu svoje pse unutar njih.
Oni koji su željeli svoje pse vidjeti na Cruftsu i ostalim velikim svjetskim izložbama počeli su se boriti za fiskirani standard, dok su se oni koji su insistirali na radnim odlikama tome oštro usprotivili. U stvari, ponekad mi se čini da ove pse vole ljudi žestokog temperamenta koji se ne boje upuštati se u svakojake vrste konflikata, pa bi se moglo reći da smo vrlo slični svojim psima :)
Uglavnom, ovi prvi su konačno 1989. uspjeli postići registraciju Parson Russell terijera unutar Kennel Cluba, pošto je tada konačno napisan standard prema kojemu su se suci mogli ravnati pri ocjenjivanju pasa.
STANDARD
JACK RUSSELL TERIJER PARSON RUSSELL TERIJER
Visina 25-30 cm Visina 28-38 cm
Težina 5-7 kg Težina 5-8 kg
Boja – preko 51% bijele u dvobojnoj i trobojnoj kombinaciji sa crnom i žutom
Dlaka – oba psa mogu biti kratkodlaka, oštrodlaka (mora se trimati) i tzv. broken varijacija (s brkovima ali dlaka ostaje 2-3 cm duga i ne mora se ali i može trimati) - da se ne lažemo, kratkodlaki se linjaju cijele godine, a drugi nešto manje.
Zdravlje - o urođenim bolestima više možete pročitati ovdje:
JRT PRT
Razina aktivnosti - visoka/manična (kao i većina lovačkih pasa, treba čovjeka koji može izaći na kraj s lovačkim instinktom i barem 2 sata istrčavanja dnevno - nije idealan obiteljski pas jer traži puno pažnje)
Rep se nekada kupirao (Chili je još bila kupirana), no kupiranje ušiju i repova je u međuvremenu zabranjeno Zakonom o dobrobiti životinja i Zakonom o potvrđivanju Evropske konvencije o zaštiti kućnih ljubimaca, a od 2011. takvi se psi ne mogu izlagati na FCI izložbama!
Jedina razlika između ovih pasmina u stvari leži u dužini nogu - Parsoni su doduše nešto sličniji originalnim Russellovim psima – dovoljno brzi i izdržljivi a dovoljno mali za lisičju jamu (iz koje sam prije par mjeseci izvadila Joy, ali to je jedna druga priča :)
Ukratko, u tom malom tijelu počiva dovoljno energije da ne zauzima puno mjesta u stanu, ali zato će njegov ogromni ego biti najsretniji u šumi, na livadi i velikim otvorenim prostorima. No oprez, temperament im je još uvijek lovački, iako pojedini uzgajivači tvrde kako se njihovi psi slažu s mačkama i malom djecom. To ovisi uzimate li psa iz radne ili izložbene linije, Joy je pola-pola, dovoljno da je imala sjajne uspjehe na izložbama i da pokuša uloviti sve što se kreće!
Joy s našom poznatom uzgajivačicom GBGV i PBGV i handlericom Ivom Raić (Ivin pas je pobjednik Svjetske izložbe 2016.)
Iz osobnog iskustva, ovo je pas za aktivne ljude sa smislom za humor i dobrim živcima, nemojte ga potcijeniti - prvo riješite moj upitnik pa razmislite je li ovo doista pas za vas!
Idealan je za sportove poput flyballa, agilityja, a može se iskazati i u sportovima tradicionalno rezerviranim za pse većeg rasta, ali ne i ega - poput napada/obrane (Schutzhund)...
Jack Russellica Twinkie postala je, na primjer - rekorderka za 2016. u jednoj aktivnosti koja je svakako veselija od natjecanja u broju poklanih štakora u minuti koja je bila popularna u 19.st. u Engleskoj:
S ovim je psima potrebno biti dosljedan, ali nikako nasilan! Ulaganje će se svakako isplatiti, ali nemojte se zanositi idejom da ovakvog psa možete šetati bez uzice u blizini prometnice - nikada ne znate kada će ugledati mačku/kunu/vjevericu/zeca/lisicu/jazavca/divlju svinju/drugog psa koji ga gleda u oči - i brzinom munje potrčati u tom smjeru!
Jedan Jackie prošetao se čak i po Južnom, ali i Sjevernom polu (tamo je vjerojatno bio na uzici kako ne bi ganjao polarne medvjede) - Sir Ranulph Fiennes je poveo svoju kujicu Bothie na Transglobalnu ekspediciju 1979-1982.
No najpoznatiji je svakako bio Uggie:
I na kraju, ispod u komentare zalijepite slike pa da vidimo čiji će pas ukrasiti naslovnicu! (ne mogu staviti Joy da me ne optužite za nepotizam :))
Naravno svi će psi na kraju biti objavljeni u foto galeriji!
Pitanje je ovdje tko je u stvari veći :) (Joy oko vrata ima GPS tracker - preporučam svim vlasnicima lovačkih pasa)
Slobodno pošaljite fotku svog Russella - Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)
Naravno, ako želite bilo kojeg pasminskog psa, potrebno je da se unaprijed raspitate koje su dobre uzgojne linije i da ne „štedite“ kupujući štancerske pse od neregistriranih uzgajivača – ovo su neke smjernice koje će vam pomoći procijeniti uzgajivačnicu.
Napisala: Rujana Jeger
Prema podjeli FCI (u koju spada i HKS), obje pasmine spadaju u skupinu III, male terijere, a prema namjeni - u jamare.
Moram reći da mi se činilo glupo pisati ove dvije pasmine odvojeno, pošto im je povijest ista, a i morati ću pokazati određenu samokontrolu kako ovaj tekst ne bi imao.....pa jedno 220 stranica koliko ima moja knjiga o psima :)
Dakle, kada sam kupila svoju Jack Russell terijericu Chili von der Heulisse (1994-2012.), Parson Russell terijeri još nisu postojali kao pasmina. Moja sadašnja kujica Joy vom Taffatal (rođ.2011) je Parson Russell terijer, no među njezinim precima kriju se i Chilini, što je u stvari i logično, pošto joj je otac iz iste linije kao i Chili.
Chili s 3 mjeseca
No da počnemo od početka.
Jednog lijepog svibanjskog poslijepodneva John Russell, tada student Oxfordskog sveučilišta, šetao je ulicom. Bio je pred posljednjim ispitom nakon kojeg je trebao postati protestantski svećenik – ali u stvarnosti nije se ubio od studiranja već je svo vrijeme (kao i većina dobrostojećih mladića u to vrijemeI trošio na lov s konjima i psima, te u ribolovu i naravno opijanju u lokalnom pubu.
Uglavnom, toga lijepog dana godine 1819. John Russell je na ulici odjednom ugledao mljekara sa psom. Ali kakvim psom! Kujom terijera koja je u potpunosti odgovarala njegovom idealu psa – odmah je spopao mljekara i vrlo vjerojatno mu ponudio neku bezobraznu sumu novaca te na licu mjesta kupio malu Trump.
U početku bijaše Trump...
Ona je postala fondacijska kuja pasmine koja mu je donijela svjetsku slavu – doduše pod njegovim nadimkom Jack, ali koga briga!
Uglavnom, kada je konačno postao svećenik, dodijelili su mu seosku općinu gdje je mogao do mile volje jahati poljima u društvu svojih pasa – možda ga je njegova pastva i voljela zato što je volio iste stvari kao i oni – pse, konje, žene i cugu (vjerojatno nekako tim redom).
Mala Trump je najvjerojatnije bila križanka Fox i Crnosmeđeg terijera – u stvari, najviše je nalikovala kratkodlakom Fox terijeru ponešto kraćih nogu i mrvicu šire glave.
Russell je odavna sanjao o psu koji je bio dovoljno brz i izdržljiv kako bi mogao trčati rame uz rame s konjima, goničima i lisičarima, a dovoljno malen kako bi mogao ući u lisičju jamu. Stoga i danas pregled psa na izložbi podrazumijeva da mu se prsa moraju moći obujmiti „prosječnim muškim šakama“ kako je zabilježeno u standardu godine 1894.
Carlisle Tack, snimljen 1884.
Drugim riječima, opseg prsa treba otprilike odgovarati opsegu CD-a ili 1,5 l boce Coca Cole, te rebra moraju biti fleksibilna. Pas nije imao zadatak ubiti lisicu, već ju istjerati iz jame kako bi lov što duže potrajao, pa je izbjegavao u mješavinu ubacivati pasmine s ubilačkim instinktom.
Russell i njegovi psi
Kada je John (Jack) Russell umro („...a tisuće su ga ispratile na posljednji počinak, većina njih su bili njegovi prijatelji u lovu“), nasljednici njegovih terijera su doživjeli još neke modifikacije – ubacivanjem Corgija, Jazavčara i nekih toy pasmina terijera njihova je veličina postala varijabilna – no prije svega su bili uzgajani radi svog temperamenta a ne radi izgleda. Jedino je bilo važno da su predominantno bijeli kako bi se jasno razlikovali od plijena.
Vidite zašto su trebali biti bijeli - da se razlikuju od lisice!
No iako su bili konsistentnog temperamenta, britanski Kennel Club ih nije htio priznati kao izložbene pse – što je u stvari bizarno ako uzmemo u obzir da je sam J.Russell bio jedan od osnivača tog kluba!
Iako su Jack Russell terijeri postali najpopularnija pasmina britanskog otočja, ovi živahni, inteligentni, neovisni, tvrdoglavi i beskrajno zabavni (ovisi doduše o vašem smislu za humor) mali psi nisu priznati sve do 2015, vjerovali ili ne – kada je ta odluka Kennel Cluba podigla veliku prašinu među onima koji Jack Russella drže „pravim radnim terijerom“ koji se ne bi trebao podvrgavati „modnim revijama“. U stvari, da bi priča bila još malo zamršenija, pasmina Jack Russell terijer koju priznaje FCI registrirana je u Australiji! Ako vas zanima više o peripetijama oko registracije ovih pasmina, kliknite ovdje.
Joy
Prijeđimo sada na Parson Russell terijera – dakle, pošto su Jackovi prije svega uzgajani zbog temperamenta, prošle su godine prije nego što su ih priznale krovne kinološke organizacije – no to nije spriječilo entuzijaste da osnivaju svoje klubove i izlažu svoje pse unutar njih.
Oni koji su željeli svoje pse vidjeti na Cruftsu i ostalim velikim svjetskim izložbama počeli su se boriti za fiskirani standard, dok su se oni koji su insistirali na radnim odlikama tome oštro usprotivili. U stvari, ponekad mi se čini da ove pse vole ljudi žestokog temperamenta koji se ne boje upuštati se u svakojake vrste konflikata, pa bi se moglo reći da smo vrlo slični svojim psima :)
Uglavnom, ovi prvi su konačno 1989. uspjeli postići registraciju Parson Russell terijera unutar Kennel Cluba, pošto je tada konačno napisan standard prema kojemu su se suci mogli ravnati pri ocjenjivanju pasa.
STANDARD
JACK RUSSELL TERIJER PARSON RUSSELL TERIJER
Visina 25-30 cm Visina 28-38 cm
Težina 5-7 kg Težina 5-8 kg
Boja – preko 51% bijele u dvobojnoj i trobojnoj kombinaciji sa crnom i žutom
Dlaka – oba psa mogu biti kratkodlaka, oštrodlaka (mora se trimati) i tzv. broken varijacija (s brkovima ali dlaka ostaje 2-3 cm duga i ne mora se ali i može trimati) - da se ne lažemo, kratkodlaki se linjaju cijele godine, a drugi nešto manje.
Zdravlje - o urođenim bolestima više možete pročitati ovdje:
JRT PRT
Razina aktivnosti - visoka/manična (kao i većina lovačkih pasa, treba čovjeka koji može izaći na kraj s lovačkim instinktom i barem 2 sata istrčavanja dnevno - nije idealan obiteljski pas jer traži puno pažnje)
Rep se nekada kupirao (Chili je još bila kupirana), no kupiranje ušiju i repova je u međuvremenu zabranjeno Zakonom o dobrobiti životinja i Zakonom o potvrđivanju Evropske konvencije o zaštiti kućnih ljubimaca, a od 2011. takvi se psi ne mogu izlagati na FCI izložbama!
Jedina razlika između ovih pasmina u stvari leži u dužini nogu - Parsoni su doduše nešto sličniji originalnim Russellovim psima – dovoljno brzi i izdržljivi a dovoljno mali za lisičju jamu (iz koje sam prije par mjeseci izvadila Joy, ali to je jedna druga priča :)
Ukratko, u tom malom tijelu počiva dovoljno energije da ne zauzima puno mjesta u stanu, ali zato će njegov ogromni ego biti najsretniji u šumi, na livadi i velikim otvorenim prostorima. No oprez, temperament im je još uvijek lovački, iako pojedini uzgajivači tvrde kako se njihovi psi slažu s mačkama i malom djecom. To ovisi uzimate li psa iz radne ili izložbene linije, Joy je pola-pola, dovoljno da je imala sjajne uspjehe na izložbama i da pokuša uloviti sve što se kreće!
Joy s našom poznatom uzgajivačicom GBGV i PBGV i handlericom Ivom Raić (Ivin pas je pobjednik Svjetske izložbe 2016.)
Iz osobnog iskustva, ovo je pas za aktivne ljude sa smislom za humor i dobrim živcima, nemojte ga potcijeniti - prvo riješite moj upitnik pa razmislite je li ovo doista pas za vas!
Idealan je za sportove poput flyballa, agilityja, a može se iskazati i u sportovima tradicionalno rezerviranim za pse većeg rasta, ali ne i ega - poput napada/obrane (Schutzhund)...
Jack Russellica Twinkie postala je, na primjer - rekorderka za 2016. u jednoj aktivnosti koja je svakako veselija od natjecanja u broju poklanih štakora u minuti koja je bila popularna u 19.st. u Engleskoj:
S ovim je psima potrebno biti dosljedan, ali nikako nasilan! Ulaganje će se svakako isplatiti, ali nemojte se zanositi idejom da ovakvog psa možete šetati bez uzice u blizini prometnice - nikada ne znate kada će ugledati mačku/kunu/vjevericu/zeca/lisicu/jazavca/divlju svinju/drugog psa koji ga gleda u oči - i brzinom munje potrčati u tom smjeru!
Jedan Jackie prošetao se čak i po Južnom, ali i Sjevernom polu (tamo je vjerojatno bio na uzici kako ne bi ganjao polarne medvjede) - Sir Ranulph Fiennes je poveo svoju kujicu Bothie na Transglobalnu ekspediciju 1979-1982.
No najpoznatiji je svakako bio Uggie:
I na kraju, ispod u komentare zalijepite slike pa da vidimo čiji će pas ukrasiti naslovnicu! (ne mogu staviti Joy da me ne optužite za nepotizam :))
Naravno svi će psi na kraju biti objavljeni u foto galeriji!
Pitanje je ovdje tko je u stvari veći :) (Joy oko vrata ima GPS tracker - preporučam svim vlasnicima lovačkih pasa)
Slobodno pošaljite fotku svog Russella - Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)
Naravno, ako želite bilo kojeg pasminskog psa, potrebno je da se unaprijed raspitate koje su dobre uzgojne linije i da ne „štedite“ kupujući štancerske pse od neregistriranih uzgajivača – ovo su neke smjernice koje će vam pomoći procijeniti uzgajivačnicu.
Image Gallery
View the embedded image gallery online at:
http://rujanajeger.com/index.php/pasmine-pasa/item/501-parson-i-jack-russell-terijer#sigProGalleria6b5007525b
http://rujanajeger.com/index.php/pasmine-pasa/item/501-parson-i-jack-russell-terijer#sigProGalleria6b5007525b