Menu

Pasmine od davnina, 2. dio - Egipat, Grčka i Rim


Nastavak teksta Pasmine od davnina, 1.dio

EGIPAT


thutmose1map

Inače se od svakodnevnog života koji se odvijao tako davno vrlo malo očuva, ali u Egiptu to nije slučaj pa imamo sreće: grobne slikarije, reljefi, artefakti i sačuvani tekstovi govore o tome da je upravo pas bio najomiljeniji ljubimac. Iako Egipat povezujemo s kultom mačke, odnosno boginje Bastet, istina je da su u slučaju smrti psa ljudi brijali glavu i obje obrve, baš kao u slučaju smrti člana obitelji, dok su u slučaju smrti mačke brijali samo jednu obrvu...


Mnogi su faraoni sahranjeni sa svojim pasjim ljubimcima, pa tako je najstariji zabilježeni egipatski pas Abuwtiyuw, također pisan kao Abutiu - najstarija životinja čije nam je ime ostalo sačuvano.

abuwtiuw

Abuwtiyuw - njegov nadgrobni natpis

Smatra se da je bio kraljevski pas čuvar faraona Šeste dinastije (2345-2181. pne), a sahranjen je uz sve počasti u nekropoli sa zapadne strane Keopsove piramide u Gizi. Ime faraona nam nije poznato.

egypt dog copy

...možda je izgledao ovako...
...ili ovako...
mummified dog


Evo još nekih popularnih imena pasa u faraonskom Egiptu; Dobar pastir, Pouzdan, Crnko, Bjelko, Strelko, Petko, Šestko (poput rimskih imena Quintus i Sextus), Žderko, Lonac, Gradska cura i Beskoristko - često s prefiksom abu ili jwjw (vau).

egipatski psi



Sudeći po sačuvanim ostacima egipatske kulture, Egipćani su poznavali nekoliko pasmina pasa - neki su bili "domaći", dok su drugi bili uvezeni; naime, Egipat je bio velesila toga vremena, tako da nas to ne treba začuditi!

Dugonogi izduženi psi poput suvremenog Ibicanskog ili Faraonskog psa bili su ljubimci aristokracije, kako u doba faraona, tako i u srednjovjekovnoj Evropi. Držali su ih u luksuznim štenarama i imali su svoje sluge a služili su za lov na zečeve, ibex antilope i divlje magarce - takav je lov česti prikaz u grobovima imućnih pripadnika viših slojeva.

Hunting


Ovi su psi tipični za period do 16 st pne kada se Egipat počinje širiti sjeverno prema Eufratu i južno prema Kartumu kada Memfis i Teba (Luxor) postaju mjesta gdje se miješaju utjecaji grčkog, hititskog, babilonskog, sirijskog, perzijskog, nubijskog i  azijskog porijekla, veliki centri - kako diplomacije, tako i trgovine.

Trgovina je naravno podrazumijevala i razmjenu živih dobara - Egipćani su voljeli egzotiku pa su nam zabilježeni crteži malih kratkonogih pasa s uspravnim ušima i pasa sličnih Basenjiju, s zafrknutim repom, oba porijeklom iz Afrike.


Dogs from the egyptian monument

Prikazi 15-3 st. pne - bilježe male pse koji sjede ispod stolice u raznim varijacijama i bojama krzna. Njihova imena ponekad sadrže sufiks -hti - etnički naziv za crne afrikance a jedan trgovački inventar navodi male pse iz Nubije i Libije kao dio danka plaćen faraonu.

pabasa dog


Masivni psi tipa molosa/mastifa pojavljuju se nakon invazije Hiksa, azijskih nomada koji su sa sobom donijeli konje, kočije i kompozitni luk. Ti su psi bili uzgajani specifično za napad na ljude i stoga su uvijek bili na kratkom lancu i u kontaktu samo s jednim vodičem. Takva je ratna strategija bila tako inovativna (ne samo konji i kočije, već i ratni psi) da su je Egipćani odmah usvojili!

Egypt Hyksos Ahmose
Faraon Ahmose u borbi protiv Hiksa - njihovim oružjem

Assyrian war-guard-hunting dog Niniveh ca 645 BC
Mnogi kasniji narodi preuzeli su ratne pse od Egipćana, pa tako i Asirci - prikaz s Asurbanipalove palače u Ninivi

Uglavnom možemo zaključiti da se psi u Egiptu u faraonska vremena mogu podijeliti na nekoliko osnovnih tipova koji nalikuju današnjima:

dogsgroup

To naravno ne znači da oni sasvim sigurno vuku direktno podrijetlo iz faraonskih vremena - ne u strogo genetskom smislu.
No s obzirom da su se egipatski visoki slojevi vjenčavali usko unutar zajednice i porodice, moguće je da su takvu praksu provodili i na psima pa su dobili i zadržali tako karakteristične oblike. Međutim, ne postoje arheološki dokazi da moderni Ibicaneri, Salukiji, Faraonski psi itd. - vuku porijeklo direktno iz egipatskih vremena. No Basenji je posve druga priča!

anubis

U Egiptu je, mađu mnogim drugim kultovima bogova sa životinjskom glavom/u liku životinje, svoju sljedbu imao i Anubis - bog s glavom šakala (ili psa?).

Međutim, ne treba idealizirati prošla vremena - tada su, baš kao i danas - gradovi bili preplavljeni neželjenim psima, lutalicama koji su se hranili od smeća pa su čak postojale službe  - posebne patrole s dresiranim psima i babunima koje su rastjerivale čopore na tržnicama i ulicama gradova. To znači da su psi već u to vrijeme imali dvojaku ulogu - s jedne strane su bili obožavani i uživali sve počasti, dok su s druge bili rastjerivani, ubijani pa čak i žrtvovani božanstvu...

GRČKA

greek-empire-map

Grčka je civilizacija u antičko doba također poznavala nekoliko tipova pasa - tako nam je filozof i prirodoslovac Aristotel (4. st. pne) zabilježio 3 "korisna" tipa pasa (možda bismo ih mi danas nazivali pasminama); Epirski, Lakonski i Moloski. Nažalost, n
ije ih opisao - samo je smatrao kako Lakonske kuje treba pariti s Molosima da bi štenad imala eleganciju majke i hrabrost oca.

Vatican image black background SPQR BW 2
Lakonski psi su možda izgledali ovako...

Arheologija potkrepljuje da je bilo tri osnovne varijacije: veliki ovčarski psi, nešto u stilu današnjeg Šarplaninca ili Pirinejca, lovački psi (poput legendarnog Laelapsa) i masivni psi tipa molosa - doduše, danas su dva od tri tipa sadržana u imenu ove pasmine - Epirski Molos - koji po tipu nalikuje i našem šarplanincu:




Naravno, kao i u Egiptu, ulice gradova bile su prepune i napuštenih pasa (osim Atene gdje su psi zbog straha od bjesnoće bili zakonom zabranjeni) -više nam se naravno sačuvalo od povlaštenih pasa. Tako znamo da su Lakonjani bili posebno cijenjeni kao lovci na brzu lovinu - začeve ili srne, možda su ti psi bili uvezeni iz Egipta ili križani s egipatskim psima.

ARTHEMIS

Artemida i pas

Znamo da su lovački psi bili pod pokroviteljstvom božice Artemide  - ona je bila božica lova i imala je čopor lovačkih pasa; na godišnjoj bi se svetkovini vlasnici i psi najeli na zajedničkoj gozbi od žrtvovanih koza i janjaca. Također znamo da su se održavale utrke pasa, te da bi pobjednici bili ovjenčani cvijetnim vijencima, baš kao i sportaši na sportskim igrama.

Psi su imali još jedno sveto mjesto - bio je to hram boga Maleatasa, (koji je kasnije pripisan bratu božice lova Artemide, Apolonu) koji se štovao na planini Kynortion, pored grada Epidaura. Kynortion znači planina ustajućeg psa, a tamo bi vlasnici žrtvovali bogu kako bi osigurali dobar lov i blagoslov za svoje pse. Zanimljivo je da je Epidaur bio središte kulta Apolona i kasnije Asklepija, gdje su psi živjeli u hramu te pomagali dijagnosticirati bolesti pacijenata koji su dolazili - ali o tome u sljedećem izlaganju...

apolon i artemida copy

Božanski blizanci - Apolon i Artemida

Psi su također prinošeni na žrtvu božici Hekati, ali o tome više pročitajte ovdje.

T16.2Hekate
Heraklo, Kerber i Hekata

Grci nisu bili posebno sentimentalni, ali nam je sačuvano nekoliko nadgrobnih spomenika posvećenih psima, poput ovog u Nacionalnom Aheološkom muzeju u Ateni:


375bc
Ovaj je ljepotan sahranjen otprilike 375. pne

Filozof Diogen je pse hvalio kao iskrene, vjerne, bez lažne skromnosti i srama - za razliku od ljudi! Živio je baš poput psa, u kućici od bureta, a pripadao je filozofskoj školi cinicizma, čije ima dolazi od portika u Ateni zvanog Κυνόσαργες (Kinosarges), najranijeg sastajališta cinika - kasnije se pak smatralo da su cinici dobili ime po psima (grč.
κυνικός, kinikos - poput psa).

Jean-Léon Gérôme - Diogenes - Walters 37131 copy
Diogenov život - u romantičnoj viziji slikara iz 19.st

Naime, pripadnici te škole bili su bezobrazni i agresivni - Diogen je rekao: "Ostali psi grizu svoje neprijatelja, a ja grizem svoje prijatelje kako bih ih spasio!"


alexander diogenes
Diogen Aleksandru Makedonskom: "Zaklanjaš mi sunce, pomakni se malo!"

Inače je bio poznat i po tome što se zamjerio Aleksandru Makedonskom - a on je pak bio poznat po svojoj ogromnoj ljubavi prema molosima, čak je digao i mauzolej za svoju kuju Peritas i sahranio je sa svim počastima te naredio lokalnom stanovništvu da svake godine održavaju svetkovine u njezinu čast.


sarkofag
Tzv.Aleksandrov sarkofag (ne zna se gdje je Aleksandar bio pokopan, ali je prikazan u reljefu, možete vidjeti i pse koji ratuju na obje strane - Perzijskoj i Grčkoj

Smatra se da su molosi u grčku stigli tokom Aleksandrovih pohoda na Perziju, iako možda vuku podrijetlo od plemenske skupine Molossis s granice današnje grčke i Albanije. bilo kako bilo, evo priče o tome kako su obranili grad Korint;


Pedeset molosa je čuvalo perimetar Korintskih zidina - dok su vojnici spavali, psi su obranili citadelu od neprijatelja i svi su ubijeni osim jednoga, Sortera. Građani Korinta su poginulim psima podigli mramorni spomenik - a Sorter je dobio penziju i srebrnu ogrlicu s natpisom : "Sorteru, branitelju i spasitelju Korinta, od sada si pod zaštitom prijatelja"

Dog statue in Vatican Museum
Ovo nije Peritas, ali mogla je tako izgledati - kip molosa iz muzeja u Vatikanu

RIM

30. godine pne Rimsko carstvo je apsorbiralo klasičnu Grčku civilizaciju i u zlatno se doba protezalo od Egipta, Sirije, Male Azije, Sj. Afrike, Evrope, pa sve do Danske, pa čak i Britanije.

342romanempiremap

Pasji život u Rimu izgledao je opet vrlo slično današnjem - nesretni ulični psi su se snalazili a bogatiji ljudi i aristokracija nabavljali su "egzotične pasmine" iz sjeverne Evrope, bliskog istoka i Afrike. Njihovim miješanjem stvorena je cijela paleta pasa, pa čak i oni kovrčave dlake poput pudla ili mali psi za krilo, poput maltezera. Iako je nejasno radi li se o psiću s Malte ili Mljeta (Melitae), znamo da je nekoliko tih psića otišlo iz Rima u 5. stoljeću kao poklon Bizantskom dvoru.

Naravno da su Rimljani imali i lovačke (canes venatici) i pastirske pse, ali oni se nisu posebno razlikovali od tipova koje sam već spomenula u Grčkoj....

hare-hunting
Lov na zečeve

hunting hounds Bardo Museum
Hrtoliki psi na moziku iz muzeja Bardo u Tunisu

Najpoznatija pasmina u Rimu svakako je bio Molos, zvijer od preko pedeset kilograma - navodno je jedan pas mogao vojnika pod punom ratnom opremom srušiti s konja i - pa, zaklati ga. Naravno da su Rimljani tu sposobnost Molosa iskoristili za potrebe arene - publika je oduvijek bila gladna kruha, igara i krvi pa su Molosi često bili izgladnjivani nekoliko dana kako bi poslužili kao krvnici za prijestupnike - na radost gledatelja.

cave canem

PAZI SE PSA!

Bataljoni ovih pasa služili su u rimskim legijama duž problematične sjevernoafričke i bliskoistočne granice, a bili su i važno oružje u osvajanju novih teritorija:
 

Pas se pojavljuje na 5:15 min...(i samo je jedan, ali vrijedan)

Naravno, nisu samo Rimljani uvidjeli da su psi dobro oružje, rimski konzul Gaj Marije se susreo sa zastrašujućim psima u ratu protiv Kimbra, i to u rukama žena, a Kelti su svoje velike i vitke pse oblačili u oklope sa šiljcima i tako da po učinku nisu zaostajali za Molosima:

oklopljeni psi


Rimljani su se u Britaniji susreli s psom koji je svojom sposobnošću da obori bika na zemlju impresionirao vojne dužnosnike do te mjere da su jednog oficira poslali da češlja današnju pokrajinu Winchester u potrazi za najboljim primjercima za Rimsku arenu gdje bi ih suočili na sljedeći način:
4 protiv lava, 3 protiv medvjeda, ili jednoga protiv naoružanog gladijatora, za borbu na život i smrt. U miru su Molosi, baš poput ostalih vojnika, preuzimali ulogu tjelesnih zaštitnika prominentnih i bogatih građana i njihovih imanja.
Moguće je da iz tog doba potječu neke današnje pasmine - kelti su također imali pse po opisu nalik retrieverima koji su mogli aportirati ranjenu divljač bez da je ubiju, te pse poput krvosljednika koji su imali nevjerojatan njuh, a moguće je i da su vestigatores bili prethodnici terijera - ganjali su manji plijen pod zemljom. O nekim ranosrednjevjekovnim i srednjevjekovnim pasminama možete pročitati u prvom dijelu izlaganja. U svakom slučaju, rimski pisac Columella je u svom djelu De Re Rustica (o agronomiji) savjetovao da svaki dom ima dva psa; jednog crnog za dvorište da ga ne vide lopovi i jednog manjeg i svijetle boje za kuću.


PompeiiMuseum
Odlijev psa u muzeju u Pompejima

boypup
Dječak i njegov štenac

Rimljani su taktiku obuke vojnih pasa preuzeli od Kelta, a ona je gotovo posve identična onoj današnjoj (uključujući i opremu - osim što se danas koriste i moderniji materijali od prokuhane kože) koju smo vidjeli poslije izlaganja:

Dani andautonije 2014-05-08 0123
Publika u očekivanju...

Dani andautonije 2014-05-08 0158
Robert Kranjčec i Fenix - nije molos, već njemački ovčar radne linije...
...markirant Vlado u ulozi napadača...
Dani andautonije 2014-05-08 0175

Fenix miran kao beba nakon demonstracije odbrane i napada...
Dani andautonije 2014-05-08 0198

...dapače, eto ga na uzici vodi mali Filip Kranjčec!
Dani andautonije 2014-05-08 0199

Robert inače obučava pse za vojsku i policiju - trening jednog takvog psa počinje s tri mjeseca, a traje devet mjeseci.
Ovo je odgovor na moje sumnje oko toga može li zapravo pas oboriti čovjeka s konja u galopu i savladati ga:



A ovo je pas koji je pomogao naći i ubiti Osamu Bin Ladena:


I NA KRAJU DA SE RAZUMIJEMO - OSOBNO NE PODRŽAVAM NI LOV NITI BORBE PASA A POGOTOVO RATOVANJE UZ POMOĆ PASA - samo iznosim (povijesne) činjenice koje su fascinantne...
















KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK