Šaptač, trener ili biheviorist - koja je razlika i kako odabrati?
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Dr.sc.Irena Petak
Ako ste još uvijek u potrazi za pravom osobom koja će vas podučiti kako odgojiti psa ili riješiti njegov problem u ponašanju, savjetujem da prvo pročitate naše članke o povijesti i metodama treninga te o vrstama problema u ponašanju - ovaj članak se nastavlja na njih.
Prije dosta godina na našoj televiziji bio je prikazan film Šaptač konjima (za one mlađe generacije link je tu). U filmu se prikazuje kako šaptač pomaže psihički teško traumatiziranom konju da se oporavi nakon prometne nesreće u kojoj je stradao. Možda je upravo ova priča pridonijela dobroj prihvaćenosti mnogobrojnih (često samoprozvanih) šaptača psima.
Naime, ideja da postoje ljudi koji su odrasli s nekom vrstom životinja pa stoga naslućuju njihove misli i osjećaje, vrlo je privlačna. Sasvim je sigurno da je takvih ljudi bilo u prošlosti, a možda su potekli upravo od onih dječaka koji su živjeli i spavali s lovačkim psima, kako to opisuje Rujana u ovom članku.
Šaptači/ce su ljudi s bogatim iskustvom, ali bez edukacije o životinjama.
Oni ih, kako kažu - jednostavno „osjećaju“. U tome ne bi bilo problema da se ovaj naziv nije počeo zlorabiti pojavom Cezara Milana, čiji se rad po mišljenju mnogih relevantnih stručnjaka - teško može nazvati „šaptanjem psima“. Stoga je recimo u Britaniji proljetos pokrenuta akcija kako bi se pokušao zabraniti njegov nastup - ovaj plakat je dio te akcije, (op.ur.):
Međutim, „šaptanje“ psima nije nešto što prosječnog vlasnika psa može netko podučiti - jer opisati taj „osjećaj“, koji se razvija godinama, gotovo je nemoguće.
Trening pasa nešto je sasvim drugo! Treneri uče raditi sa psima u praksi i teoriji, te polažu ispite u određenim školama ili klubovima. Ovisno o programu, neki uče više a neki manje teorije, pošto je kod treninga naglasak na radu s psima koje konkretno treba trenirati, podučiti ih neku vještinu. Treneri mogu učiti pse osnove lijepog ponašanja, kao što je na primjer učenje psa da sjedne, legne, dođe kada ga se zove, ne povlači na povodcu ili da šapu – ali to iskusni vlasnici mogu raditi i sami. Osim toga, treneri također ljude i pse uče nekim sportskim aktivnostima kao što je njuškarenje, dog dancing, frizbee, agility i sl. ali i školovanju spasilačkih pasa - u Hrvatskoj većinu ovih disciplina možete učiti u KOSSP i u nekim privatnim školama.
Dakle, kod nas za sada samo HKS ima pravo izdati licencu za trenera pri odjelu za športsku radne kinologiju, no u svijetu postoje brojne mogućnosti edukacije za trenere i trenerice: neke se sastoje od on-line predavanja i slanja video-materijala, a druge zahtijevaju da trener uživo pokaže svoje znanje rada sa psom. Na primjer u Njemačkoj nitko se ne može proglasiti trenerom bez položenog ispita u nekoj za to predviđenoj školi.
U ovom smislu treneri/ce su biti učitelji pasa, ali postoje i treneri za druge vrste životinja. Općenito, kako se mijenjalo naše znanje o podučavanju djece, tako se promijenio i način rada sa životinjama (novi i stari način – više u prvom tekstu). Treneri koji rade specifično sa psima, mogu ih podučavati raznim vještinama (i dužnostima). Samo dio trenera radi sa psima ljubimcima i oni moraju znati podučavati vlasnike. Dakle, dobri treneri znaju ne samo kako pse učiti kroz zabavu, već i kako prenijeti znanje vlasnicima.
Ako negdje naletite na termin "dreser" ili "dresura" - u hrvatskom jeziku je to stari naziv za rad sa psima (i drugim životinjama), koji se danas još uvijek ponekad koristi u praksi jednakoznačno s treningom. Povijesno, možemo reći da je dresura rad temeljen na starim metodama, dok je trening moderni način rada koji se temelji na znanstveno potvrđenim metodama.
Otkad su psi postali članovi obitelji, preuzeli su (nažalost) i sve ostale naše probleme, poput stresa. Psiholozi koji savjetuju ljude s problemima u ponašanju, primijetili su da ih često pitaju i o psihologiji kućnih ljubimaca. Naime, u nekim se državama može studirati zajedno psihologija i zoologija. Tako školovani psiholozi/psihologinje utrli su put savjetnicima i savjetnicama za ponašanje (što je više europski pojam) ili animalnim bihevioristima (što je više američki pojam) – odnosno onima koji se specifično bave problemima u ponašanju pasa, „životinjskim psiholozima“. Upravo zato što su ovo započeli psiholozi, većina terminologije je preuzeta iz njihove struke, pa je tek 2006. godine pokrenuta rasprava kako bi nazivlje poremećaja u ponašanju postalo ipak više „životinjsko“.
Savjetnici za ponašanje životinja prema standardima nekih europskih organizacija (npr. APBC) moraju imati završene minimalno tri godine sveučilišnog studija relevantne struke – kod nas su to psihologija, biologija/zoologija, animalne znanosti ili veterinarska medicina, te se specifično stručno usavršavati na području ponašanja životinja (tečaj za pseće trenere nije u ovom smislu stručna edukacija). Prema američkom sustavu, animalni biheviorist/ica također mora imati sveučilišno obrazovanje, no ipak bihevioristom za pse (ili mačke, ili konje,…) se može nazvati i trener s dugogodišnjim iskustvom i znanjem etologije tj. biologije ponašanja (genetika, epigenetika, evolucija, fiziologija, ekologija) vrste s kojom radi.
Posebno, doktori veterinarske medicine koji se bave kliničkim slučajevima problema u ponašanju nazivaju se veterinarskim ili kliničkim bihevioristima (npr. dr. Sophia Yin). Oni su jedini ovlašteni da životinjama prepišu lijekove za probleme u ponašanju! Njih ima vrlo malo pošto se većini veterinara ne isplati provesti sate u „psihoanalizi“ životinja, dok im istovremeno u čekaonici veći broj pacijenata umire. Međutim, možemo reći da i životinja s pravim „psihičkim bolestima“ ima vrlo malo zato što se još uvijek češće vlasnici odluče eutanazirati životinju nego ju liječiti, a djelomično i zbog toga što im se uskraćuje (ili bi se barem trebala uskratiti) mogućnost da imaju potomstvo.
Dakle, ako tražite savjet za svog ljubimca, razmislite kome ćete se obratiti! U Hrvatskoj i cijeloj regiji pitanje ovog nazivlja nije regulirano pa zato treba biti oprezan. Mnogobrojni se nazivaju trenerima, ali ako nemaju potvrdu o školovanju za trenera (na hrvatskom ili nekom drugom jeziku)…
Međutim, s potvrdom ili bez - neki dobro rade sa psima, a neki ne. Možda je nabolje da poslušate nečiju preporuku ili se oslonite na vlastiti osjećaj i promatranje raspoloženja svog psa.
Imajte pri tome na umu da su neka sredstva rada s psima zabranjena Zakonom o zaštiti životinja:
Prema točki 2., članku 7, zabranjeno je: "koristiti tehničke uređaje, pomoćna sredstva ili naprave kojima se u obliku kazne utječe na ponašanje životinja, uključujući bodljikave ogrlice ili sredstva za školovanje koja uključuju uporabu električne struje ili kemijskih tvari, čijim korištenjem se uzrokuje bol" te je njihovo korištenje unatoč toj zabrani jasan pokazatelj neznanja o principima učenja, kao i novijih spoznaja o fizičkom zdravlju pasa od strane onih koji to koriste u svrhu treninga pasa ljubimaca.
Kod problema u ponašanju prvo provjerite da je vaš pas zdrav! Zatim, potražite savjet kod savjetnika za ponašanje ili animalnog biheviorista. Svakako se uvjerite je li adekvatno školovan/a da može razumjeti sve razine problema u ponašanju životinje (tekst o vrstama problema u ponašanju). Nikada nemojte sami odabirati lijekove za pse (i druge životinje) – to zna i smije odrediti samo doktor/ica veterinarske medicine.
Kao i treneri, i savjetnici za ponašanje životinja i veterinarski bihevioristi imaju svoje krovne organizacije, ali one nisu nacionalne, nego međunarodne. Za postati član takve organizacije potrebno je zadovoljiti određene uvijete, odnosno imati određeni stupanj edukacije, te određeno iskustvo u praksi. Te organizacije osiguravaju certifikate svojim članovima – to znači da su provjerili njihovu stručnost! Također, kada neki vlasnik kućnog ljubimca ili veterinarska klinika treba osobu provjerene stručnosti, te organizacije pružaju informaciju – preporučuju svoje članove provjerenih kvalifikacija.
U našoj regiji ovo još uvijek nije dobilo na važnosti. Većina vlasnika pasa ne razumije što pojedini certifikat znači, odnosno koja razina edukacije ili stručnost stoji iza nekog „fensi“ naziva. Zatim, naši vlasnici pasa ne pretražuju međunarodne stranice u potrazi za lokanim stručnjacima koji bi bili odgovarajući za rad sa psom. Konačno, u čitavoj našoj regiji postoje dva i pol čovjeka koji bi imali pravo na ovakav međunarodni certifikat. Upravo zbog toga ovaj tekst je važan za razumijevanje problematike i trebao bi potaknuti vlasnike da traže osobu odgovarajućih kvalifikacija – koju su onda prema tome i spremni platiti…
Dakle, kada bismo usporedili s ljudima, onda je trening - pseća škola (osnove koje svi psi trebaju savladati), savjetovanje za probleme u ponašanju je odlazak psihologu (traume iz djetinjstva, strahovi, agresivnost, propale veze s prijašnjim vlasnicima, i sl.), a kada su potrebni lijekovi - tada sudjeluje veterinarski biheviorist kao psihijatar.
Nadam se da će vam ovi savjeti koristiti u odabiru prave osobe za vas i vašeg ljubimca. Javite nam se sa svojim pitanjima i iskustvima!
Ako vam se sviđa ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje problematično/agresivno ponašanje, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. kako bi napravila procjenu i napravila precizan program rada s vašim psom.
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
Ako ste još uvijek u potrazi za pravom osobom koja će vas podučiti kako odgojiti psa ili riješiti njegov problem u ponašanju, savjetujem da prvo pročitate naše članke o povijesti i metodama treninga te o vrstama problema u ponašanju - ovaj članak se nastavlja na njih.
Prije dosta godina na našoj televiziji bio je prikazan film Šaptač konjima (za one mlađe generacije link je tu). U filmu se prikazuje kako šaptač pomaže psihički teško traumatiziranom konju da se oporavi nakon prometne nesreće u kojoj je stradao. Možda je upravo ova priča pridonijela dobroj prihvaćenosti mnogobrojnih (često samoprozvanih) šaptača psima.
Naime, ideja da postoje ljudi koji su odrasli s nekom vrstom životinja pa stoga naslućuju njihove misli i osjećaje, vrlo je privlačna. Sasvim je sigurno da je takvih ljudi bilo u prošlosti, a možda su potekli upravo od onih dječaka koji su živjeli i spavali s lovačkim psima, kako to opisuje Rujana u ovom članku.
Šaptači/ce su ljudi s bogatim iskustvom, ali bez edukacije o životinjama.
Oni ih, kako kažu - jednostavno „osjećaju“. U tome ne bi bilo problema da se ovaj naziv nije počeo zlorabiti pojavom Cezara Milana, čiji se rad po mišljenju mnogih relevantnih stručnjaka - teško može nazvati „šaptanjem psima“. Stoga je recimo u Britaniji proljetos pokrenuta akcija kako bi se pokušao zabraniti njegov nastup - ovaj plakat je dio te akcije, (op.ur.):
Međutim, „šaptanje“ psima nije nešto što prosječnog vlasnika psa može netko podučiti - jer opisati taj „osjećaj“, koji se razvija godinama, gotovo je nemoguće.
Trening pasa nešto je sasvim drugo! Treneri uče raditi sa psima u praksi i teoriji, te polažu ispite u određenim školama ili klubovima. Ovisno o programu, neki uče više a neki manje teorije, pošto je kod treninga naglasak na radu s psima koje konkretno treba trenirati, podučiti ih neku vještinu. Treneri mogu učiti pse osnove lijepog ponašanja, kao što je na primjer učenje psa da sjedne, legne, dođe kada ga se zove, ne povlači na povodcu ili da šapu – ali to iskusni vlasnici mogu raditi i sami. Osim toga, treneri također ljude i pse uče nekim sportskim aktivnostima kao što je njuškarenje, dog dancing, frizbee, agility i sl. ali i školovanju spasilačkih pasa - u Hrvatskoj većinu ovih disciplina možete učiti u KOSSP i u nekim privatnim školama.
Dakle, kod nas za sada samo HKS ima pravo izdati licencu za trenera pri odjelu za športsku radne kinologiju, no u svijetu postoje brojne mogućnosti edukacije za trenere i trenerice: neke se sastoje od on-line predavanja i slanja video-materijala, a druge zahtijevaju da trener uživo pokaže svoje znanje rada sa psom. Na primjer u Njemačkoj nitko se ne može proglasiti trenerom bez položenog ispita u nekoj za to predviđenoj školi.
U ovom smislu treneri/ce su biti učitelji pasa, ali postoje i treneri za druge vrste životinja. Općenito, kako se mijenjalo naše znanje o podučavanju djece, tako se promijenio i način rada sa životinjama (novi i stari način – više u prvom tekstu). Treneri koji rade specifično sa psima, mogu ih podučavati raznim vještinama (i dužnostima). Samo dio trenera radi sa psima ljubimcima i oni moraju znati podučavati vlasnike. Dakle, dobri treneri znaju ne samo kako pse učiti kroz zabavu, već i kako prenijeti znanje vlasnicima.
Ako negdje naletite na termin "dreser" ili "dresura" - u hrvatskom jeziku je to stari naziv za rad sa psima (i drugim životinjama), koji se danas još uvijek ponekad koristi u praksi jednakoznačno s treningom. Povijesno, možemo reći da je dresura rad temeljen na starim metodama, dok je trening moderni način rada koji se temelji na znanstveno potvrđenim metodama.
Otkad su psi postali članovi obitelji, preuzeli su (nažalost) i sve ostale naše probleme, poput stresa. Psiholozi koji savjetuju ljude s problemima u ponašanju, primijetili su da ih često pitaju i o psihologiji kućnih ljubimaca. Naime, u nekim se državama može studirati zajedno psihologija i zoologija. Tako školovani psiholozi/psihologinje utrli su put savjetnicima i savjetnicama za ponašanje (što je više europski pojam) ili animalnim bihevioristima (što je više američki pojam) – odnosno onima koji se specifično bave problemima u ponašanju pasa, „životinjskim psiholozima“. Upravo zato što su ovo započeli psiholozi, većina terminologije je preuzeta iz njihove struke, pa je tek 2006. godine pokrenuta rasprava kako bi nazivlje poremećaja u ponašanju postalo ipak više „životinjsko“.
Savjetnici za ponašanje životinja prema standardima nekih europskih organizacija (npr. APBC) moraju imati završene minimalno tri godine sveučilišnog studija relevantne struke – kod nas su to psihologija, biologija/zoologija, animalne znanosti ili veterinarska medicina, te se specifično stručno usavršavati na području ponašanja životinja (tečaj za pseće trenere nije u ovom smislu stručna edukacija). Prema američkom sustavu, animalni biheviorist/ica također mora imati sveučilišno obrazovanje, no ipak bihevioristom za pse (ili mačke, ili konje,…) se može nazvati i trener s dugogodišnjim iskustvom i znanjem etologije tj. biologije ponašanja (genetika, epigenetika, evolucija, fiziologija, ekologija) vrste s kojom radi.
Posebno, doktori veterinarske medicine koji se bave kliničkim slučajevima problema u ponašanju nazivaju se veterinarskim ili kliničkim bihevioristima (npr. dr. Sophia Yin). Oni su jedini ovlašteni da životinjama prepišu lijekove za probleme u ponašanju! Njih ima vrlo malo pošto se većini veterinara ne isplati provesti sate u „psihoanalizi“ životinja, dok im istovremeno u čekaonici veći broj pacijenata umire. Međutim, možemo reći da i životinja s pravim „psihičkim bolestima“ ima vrlo malo zato što se još uvijek češće vlasnici odluče eutanazirati životinju nego ju liječiti, a djelomično i zbog toga što im se uskraćuje (ili bi se barem trebala uskratiti) mogućnost da imaju potomstvo.
Dakle, ako tražite savjet za svog ljubimca, razmislite kome ćete se obratiti! U Hrvatskoj i cijeloj regiji pitanje ovog nazivlja nije regulirano pa zato treba biti oprezan. Mnogobrojni se nazivaju trenerima, ali ako nemaju potvrdu o školovanju za trenera (na hrvatskom ili nekom drugom jeziku)…
Međutim, s potvrdom ili bez - neki dobro rade sa psima, a neki ne. Možda je nabolje da poslušate nečiju preporuku ili se oslonite na vlastiti osjećaj i promatranje raspoloženja svog psa.
Imajte pri tome na umu da su neka sredstva rada s psima zabranjena Zakonom o zaštiti životinja:
Prema točki 2., članku 7, zabranjeno je: "koristiti tehničke uređaje, pomoćna sredstva ili naprave kojima se u obliku kazne utječe na ponašanje životinja, uključujući bodljikave ogrlice ili sredstva za školovanje koja uključuju uporabu električne struje ili kemijskih tvari, čijim korištenjem se uzrokuje bol" te je njihovo korištenje unatoč toj zabrani jasan pokazatelj neznanja o principima učenja, kao i novijih spoznaja o fizičkom zdravlju pasa od strane onih koji to koriste u svrhu treninga pasa ljubimaca.
Kod problema u ponašanju prvo provjerite da je vaš pas zdrav! Zatim, potražite savjet kod savjetnika za ponašanje ili animalnog biheviorista. Svakako se uvjerite je li adekvatno školovan/a da može razumjeti sve razine problema u ponašanju životinje (tekst o vrstama problema u ponašanju). Nikada nemojte sami odabirati lijekove za pse (i druge životinje) – to zna i smije odrediti samo doktor/ica veterinarske medicine.
Kao i treneri, i savjetnici za ponašanje životinja i veterinarski bihevioristi imaju svoje krovne organizacije, ali one nisu nacionalne, nego međunarodne. Za postati član takve organizacije potrebno je zadovoljiti određene uvijete, odnosno imati određeni stupanj edukacije, te određeno iskustvo u praksi. Te organizacije osiguravaju certifikate svojim članovima – to znači da su provjerili njihovu stručnost! Također, kada neki vlasnik kućnog ljubimca ili veterinarska klinika treba osobu provjerene stručnosti, te organizacije pružaju informaciju – preporučuju svoje članove provjerenih kvalifikacija.
U našoj regiji ovo još uvijek nije dobilo na važnosti. Većina vlasnika pasa ne razumije što pojedini certifikat znači, odnosno koja razina edukacije ili stručnost stoji iza nekog „fensi“ naziva. Zatim, naši vlasnici pasa ne pretražuju međunarodne stranice u potrazi za lokanim stručnjacima koji bi bili odgovarajući za rad sa psom. Konačno, u čitavoj našoj regiji postoje dva i pol čovjeka koji bi imali pravo na ovakav međunarodni certifikat. Upravo zbog toga ovaj tekst je važan za razumijevanje problematike i trebao bi potaknuti vlasnike da traže osobu odgovarajućih kvalifikacija – koju su onda prema tome i spremni platiti…
Dakle, kada bismo usporedili s ljudima, onda je trening - pseća škola (osnove koje svi psi trebaju savladati), savjetovanje za probleme u ponašanju je odlazak psihologu (traume iz djetinjstva, strahovi, agresivnost, propale veze s prijašnjim vlasnicima, i sl.), a kada su potrebni lijekovi - tada sudjeluje veterinarski biheviorist kao psihijatar.
Nadam se da će vam ovi savjeti koristiti u odabiru prave osobe za vas i vašeg ljubimca. Javite nam se sa svojim pitanjima i iskustvima!
Ako vam se sviđa ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje problematično/agresivno ponašanje, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. kako bi napravila procjenu i napravila precizan program rada s vašim psom.
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.