Menu

Jesu li baš svi mali psi živčani i zašto?

Draga Rujana,
čitam da si vlasnica velikog i malog psa pa bi mi možda mogla odgovoriti na pitanje: zašto su mali psi uglavnom živčani?
Moj mastif ih se s pravom boji, stalno ga bezobrazno napadaju bez ikakva razloga, nekada mi ga je žao kad me pogleda onim svojim okama kao da pita što je sad opet kriv.

T.


Izgleda da je glavna podjela u Svijetu pasa ona na Male i Velike pse... kako na nebu, tako i na Zemlji. Amen.

Istina, ja se nalazim negdje u međuprostoru - imam dva mala (7 i 8 kg) i jednog velikog (30 kg). Pustimo po strani sada onu kategoriju pasa između cca 12-14 pa do 20 kg jer se oni karakterom uglavnom (kažem, uglavnom) uklapaju u Velike pse.
Naime, Mali psi nisu samo anatomska kategorija, već i duhovna, odnosno možda točnije - duševna.

Naime, često čujem (a i vidim) da su "mali psi živčani". Radi se o Sindromu malih pasa, a kao što sam u knjizi već spomenula, neki ga nazivaju i Napoleonovim kompleksom...Napoleon je, naime navodno bio niskog rasta zbog čega je valjda pokorio čitavu Evropu. Ono što sam i sama par puta primijetila je i da ljudi sitnoga rasta znaju biti....pa, zeznuti - možda otuda dolazi ona: "Otrov se čuva u malim bočicama".

A možda je sve to bezvezna generalizacija koja proizlazi iz našeg OČEKIVANJA da mali ljudi (dobro, možda prije žene), odnosno psi automatski moraju biti umiljati, slatki, bezazleni i na neku foru - bebasti!
Muškarci niskoga rasta k tome vjerojatno imaju i dosta problema pri odrastanju jer su djeca i tinejdžeri okrutni pa ne čudi što su ponekad najžešći štemeri upravo malog rasta. I da, zato što su mali, u prednosti su samo ako udare prvi!

Što nas dovodi ponovno na male pse:
recite iskreno, da ste Chihuahua i da vam u susret ide Doga - ne, idemo radije ovako: probajte zamisliti, ako imate 60 kilograma, da prema vama ide osoba od cca 800 kilograma! Recimo, poput ovećeg konja na stražnjim nogama! Vjerujem da vam ne bi bilo svejedno, pa biste se ili počeli tresti i bježati ili počeli urlati "Makniseodmenekonjujedan!"

No kao što često čujemo - nije sve u veličini. Mislim, kod susreta. Ok, ovo je ispalo nespretno. ali neka.

Naime, poznati znanstvenik koji se bavi psima, Dr.James Serpell, proveo je istraživanje, doduše na vlasnicima, koje je podijelio u dvije grupe te zamolio da ocijene svoje pse prema razini agresivnosti prema rezultatima online upitnika C-BARQ - Canine Behavioural Assesment and Research Questionnaire.
To je istraživanje, koje je provedeno u sklopu Centra za interakciju između životinja i društva Univerziteta Pensilvanija, donijelo navodno vrlo iznenađujuće rezultate... kako za koga.

Vlasnike malih pasa sigurno neće iznenaditi da u agresiji prednjače Jazavčar i Chihuahua. Ono što mene kao vlasnicu istoga ne samo da ne iznenađuje, već mi nije jasno kako je tek na trećem mjestu - Jack Russell terijer.
Ja imam Parson Russell terijera - razlika je samo u dužini nogu, ali opakost je ista - dapače, poznati "pasji" autor Mark Derr u knjizi "A Dog's Best Friend" (moja literatura za more) napisao je kako su poneki terijeri puno agresivniji od vukova jer napadaju bez provokacije ili upozorenja, te kako se ta njihova osobina osim za lov "standardne" divljači na otoku Guam koristi kako bi pronašli/istrijebili indonezijske smeđe zmije stablašice koje ugrožavaju autohtonu ptičju populaciju:

jrt2 guam


E sad - paralelno s tom "opakom zlicom" Joy koja je u stvari vrlo pristojna kada NIJE na uzici (osim kada vidi njoj omrznute pasmine: Pit bull, Stafford, Dogo Argentino i Bull terijer - blago meni), imam i Pixie, napuštenu mješanku koja je samo kilogram teža i nekoliko centimetara veća od Joy ali je posve drugačijeg karaktera!
Blaga je, pa čak i ponešto uplašena od stvarno velikih pasa poput Doge moje prijateljice Marine, ali nikada ne reži i ne laje na druge pse niti na ljude.

Radi li se dakle o "prirodi" zvijeri ili odgoju? Priroda ili odgoj (Nature Vs.Nurture) vječno je pitanje, bez obzira radi li se o psima - ili ljudima!

Dakle, imamo za primjer dva psa:

Photo from 19 Jun 2014


Joy, kao i njezina prethodnica Chili, naprosto spadaju u tu "nezgodnu" pasminu koja u svojoj biti uopće nije mala rastom zbog toga što je namijenjena za žnjaranje po rukama, već zato što mora ući u lisičju, jazavčevu i slične jazbine, te moći jurcati po mjestima gdje se zadržavaju štakori. Mnogi Austrijanci, pa tako i vlasnik njezina djeda, s ovim psima idu čak i u lov na divlje svinje!
Je li agresivnost nasljedna?

Naime, zanimljivo je da je istraživanje o kojem vam pričam pokazalo povišenu agresivnost kod pasa iz lovne linije Engleskog Španijela u odnosu na one Španijele iz izložbene linije, što po meni potvrđuje da bi psi poput Joy (majka iz radne, otac iz izložbene linije) mogli biti agresivniji. Znači, njezin je karakter ipak stvar prirode?

A opet, unatoč vrlo štreberskom odgoju koji sam provodila kao eksperiment da vidim koliko se dobro može socijalizirati takvog terijera i do koje mjere može biti poslušan (a sve u svrhu knjige), Joy ipak/još uvijek/zauvijek(?) ima problem s drugim psima dok je na uzici, te agresivno reagira na ljude koji:
teturaju, čudno hodaju, prilaze joj naglo i bez da je prvo oslove i/ili gledaju je ravno u oči dok se mimoilazimo. Također nije luda za djecom, pogotovo ako trče i vrište.

Pixie se gore navedenih pojava umjereno boji, što je čini opreznom.

O životinjama tipa mačka, vjeverica, štakor, kuna, jazavac (o, da, ali ne pred sudom već na Radićevom šetalištu usred Zagreb) ne moramo ni govoriti. Podrazumijeva se da Joy potpuno poludi i počne urlati kao da je kolju te se trga ili bježi - ali na to svaki vlasnik takve pasmine treba biti spreman. Ako nije, neka nabavi neku drugu pasminu jer taj dio je definitvno - priroda.
Pixie potrči metar-dva za Joy, iz čiste automatike pa se odmah vrati pod moje noge.

Iako na svemu tome s njima (osim plijenskog nagona kod Joy) stalno radim, moram priznati da (ako ćemo iskreno) - niti ja nisam luda za ljudima koji teturaju, prilaze mi naglo, bulje u mene, a ni za djecom koja trče i vrište.
K tome - nerviraju me i vrištavi mali psi.

Onda je možda problem ipak u meni, ali ne znam je li u mojoj prirodi ili odgoju :)))

Znam da je moj problem svakako bio, kao što sam u knjizi napisala, kada je moj srednji Pudl Charlie postao strašljivac koji je iz straha napadao sve druge pse, bez obzira na veličinu - a sve je počelo kada ga je napao jedan Napuljski mastif... (ako vas zanima što je bilo dalje, molim kupite ili posudite knjigu...ili čekajte da taj odlomak objavim na blogu u rubrici Iz knjige)
Naime, Pudli u Serpellovoj ljestvici stoje točno ispod crte po agresiji prema drugim psima. Znači da je upravo moj strah za njega i trauma koju smo oboje doživjeli tu granicu pomaknula, sigurno nemalo zahvaljujući tome što sam se i ja bojala ponovnog napada!

Kiki, moja prva mala mješanka (nakon Fox terijera Pola koji se fajtao sa svima, što nije neobično za tu pasminu, a ja sam bila klinka i... ma pročitajte knjigu :)) nije bila naročito agresivna ni prema kome, iako je imala jedva 5 kilograma. A da sam je baš nešto odgajala i nisam.

U najnovijem istraživanju prema kojem svi mali psi imaju povišenu razinu IGH-1 faktora, koji im omogućava dulji život, otkriveno je da ih ta komponenta također čini agresivnijima od velikih pasa.

No iz vlastitog primjera bih zaključila (na uzorku od ukupno 5 malih pasa i 1 velikog), da je - uz neke iznimke (mali psi uzgojeni u specifične svrhe), ključ "živčanoće" kod malih pasa ipak većim dijelom - u vlasniku.

Toliko od mene.

Podij prepuštam Ani Odak:

Mali i slatki, bijeli, šareni, sa plosnatom njuškom, velikim ušima, klempavim ušima, čupavi, bez dlake, s mašnicama ili bez njih, najčešće na fleksi povodnicima i poprilično lajavi - da, svakodnevnica gotovo svakog šetača četveronošca. Nebrojeno puno puta su se ta mala bića zaletila na moju, primila Kotu za stražnju nogu ili samo luđački lajala na moje pse dok sam ja u pekari ili dućanu. Stvarno mi to zna biti tužno, jer mi ta mala bića povremeno uopće ne nalikuju na pse, već na čudovišta sa previše baterija u sebi.

Kako se to točno dogodi - kada ti psići postanu "čudni"?! I kako?!

mali psi

"Mi? Čudovišta??"

To maleno divno biće u periodu šteneće dobi bude stvarno predivno, minijaturno, slatko klupko stvoreno za maženje i draganje, ali smatram da također zaslužuje tretman obuke, odgoja i pravila kao da će narasti u njemačku dogu npr.
Svaki odgovoran vlasnik ne bi trebao dopuštati da se svom psu tolerira nešto samo zato što će biti malen rastom.
Ja recimo mrzim kada psi skaču na mene, bili oni maleni ili veliki, za mene to ne dolazi u obzir. Zašto? Jednostavno zato! :)

Popustiti štenetu - jako je lako. Neodoljivo je, maleno je, krhko je, a pametno je i dobro će to iskoristiti. To je svakako prva pogreška, koju većina meni poznatih vlasnika radi - padne na te diiiiivne velike molećive oči! Da me nebi krivo shvatili, ja sam se jako borila s Kotinim krasnim pogledom, a onda još i to plavo oko, bila je tak medena i uvijek oko nogu. No realno, puno je lakše postaviti stvari od početka. Pas kao novi član naše obitelji nije zbunjen, vi se odpočetka držite nekih svojih pravila i situacija u kućanstvu je jednostavnija i sređena.
Druga po meni velika pogreška je strah. Rezultat straha je pas koji je stalno na povodniku i/ili dizanje štenaca u ruke.
Mogućnost od ozljede svakako postoji, meni je to barem jasno - moj pas zbog ozljede nema jedan kuk, no život ide dalje i psi moraju imati svoje mogućnosti da si ispušu energiju.
Štene mora upoznati svijet, velike i male pse, netko mora zalajati na njega, netko ga pretrčati, netko natezati i malo se nakesiti, mora vidjeti sve i upijati sve. Vi možete procijeniti da li želite psa izvesti van iz parka, maknuti se od nekog psa ili zaobići možda neku livadu na kojoj vidite čopor pasa koji vam se baš ne sviđaju ili ljudi koji vam se ne sviđaju :).
Ali ostavite paniku doma, budite razumni vlasnik, izbjegnite stvari na vrijeme ako vam se ne sviđaju.
Ako svog novog psa do godine dana vodite na povodniku i onda ga pustite, on nema pojma da je cesta posvuda, da je ogavna hrana koju ljudi bacaju s prozora na svakom ćošku i da to ne smije jesti, da nije poželjno skakati po ljudima, a bogme ni tjerati mačke.
Ako to nije radio na povodniku, razlog tome je to što nije mogao, a ne to što nije želio. Niste ga naučili da se to ne smije, samo ste ga spriječili.
Sjetila sam se sada situacije od prije par dana. Naime, imam na čuvanju štene bordera od prijateljice Zrinke koje je trenutno staro oko tri mjeseca. Majušna hoda bez povodnika sa moja dva psa i odaziva se na svoje ime, te za svaku pozitivnu stvar dobija kolačić i lijepo odrasta u dobrog i medenog psa.
I tako ja šetam po svom kvartu, prilazi mi čovjek, fascinirano se zaustavlja i pita da koliko je to štene staro i zašto i kako se uopće usudim hodati s njim bez povodnika?! Bio je jako simpatičan i oduševljen i veoma sretan na količini pusa koje je dobio od moje trio fantastikus ekipe. Odgovorila sam mu iskreno: "Ako ne krenete od početka, nećete nikada pustiti psa!" - stvarno to i mislim.
Što je pas veći, teretniji i masivniji, to je teže vladati s njim. Stoga bolje upoznaje svijet, iako je možda već ušao u pubertet pa ima hrpu svojih ludih ideja, ali vlasnik ga je vjerojatno ipak naučio što se (ne)smije - silom prilika.
Ista stvar vrijedi i za malene pse, a koji zbog straha većinom (p)ostaju žrtve fleksi uzice. To je u redu, ako je psima tako dobro. Ali po ponašanju mnogih se ipak vidi da nije.
U mom kvartu većina starijih baka i deda šeta svoje male peseke na fleksicama, u čemu čak vidim nešto dobro: iako zbog godina drugačije ne mogu, to ih motivira da izađu van i kreću se.


Vlasnici velikih i malenih pasa poručujem da paze jedni na druge. To što vi volite svoje pse ne znači da ih trebaju ili žele voljeti svi drugi - psi ili ljudi. Zato budite kulturni i fini.. Do čitanja :)

P.S. Sada ću biti iskrena i priznati da stvarno želim imati jednu dugodlaku Čiuvavicu više od svega. No želim da bude pas, a ne maleni pas.. Mislim da kužite kaj želim reći :)
 


A ja vas još sve pozivam da sudjelujete u J.Serpellovom istraživanju na temu pasmina i agresije - ja sam već ispunila upitnik za svoja tri psa.
Uskoro očekujte tekst o rezultatima - neke su me stvari iznenadile!
Pozitivno ili negativno? Pratite blog i saznati ćete...

Za upitnik kliknite ovdje (poželjno je umjereno znanje engleskog jezika)

I na kraju, evo zašto Jack Russell možda (ni)je idealan "psić" za svako kućanstvo:




KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK