Menu

Što s psom koji se boji grmljavine?

Moja prijateljica O. ima malog Shih Tzua kojeg zovemo Šišumirko. Šišumirko je jedan slatki čupavi plahi psić - modno psetance, kako ona to voli reći (mali je ipak pas modne dizajnerice). Elem, moja jadna prijateljica ne može izlaziti kada pada kiša i grmi jer se Šišumirko tako boji da mu mora dati Normabel i ležati pored njega kako ne bi skviknuo od straha. Naravno, morali smo je zbog toga malo zaje...! "Jadan mali Šiško, trči kući, hajde, hajde...." na prvu kap kiše - naravno, kada nemaju problem, ljudi znaju biti okrutni.
A onda me snašla karma - prošloga se ljeta Joy odjednom počela bojati groma! U dobi od skoro dvije godine, tako da znate, vi zluradnici poput mene - kazna vas može snaći bilo kada! Dakle, šetali smo po otoku Žutu, kišica je pomalo rominjala, pogled pucao na divne otočiće prema otvorenom moru, sve je mirisalo na suho Smilje.... a onda je grom opalio u more!? BRUUUUUUMM KRAAAAAK TRAASSSS!!

lightning

Sljedeće čega se sjećam je moj mali pas koji se odjednom zaletio prema meni (uvijek jaše kao drug Tito na čelu kolone) i bez ikakve najave mi skočio u ruke koje sam na sreću instinktivno ispružila! (tome sam je inače ranije pokušavala naučiti danima, ali nije išlo)
Te je noći neveralo, a jadna Joy se stiskala uz posve ravnodušnu Lizu i dahtala, cvilila i dramila cijele noći....

wtf copy

I tako svaki puta tokom prošlih godinu dana - u slučaju da nas je grmljavina zatekla vani - ili bi pokušala pobjeći kući (ukoliko bi bila daleko od mene) ili mi se popeti na glavu (doslovno) - a onda smo jednoga dana otišle u grupnu šetnju s još nekim ljudima i njihovim psima - sve skupa, bilo je 7-8 pasa.
A onda je krenulo krkanje! I to bez kiše!
Joy je počela paničiti ali mi smo svi odlučili ponašati se kao da je sve ok i svim smo psima povremeno davali nagradice i hodali dalje po stazi (ionako drugo nismo ni mogli pošto smo se nalazili vrlo daleko od civilizacije).... kada je Joy shvatila da se drugi psi ne boje, počela se relativno mirnije ponašati, pa je čak i uzimala keksiće iz ruke, ali rep je bio među nogama (što je za jednog terijera posve neobična poza).
Od tog dana mi se čini da je dosta bolje, iako me prekjučer po noći probudila smatrajući da je najbolje mjesto za sakriti se od gromova moj jastuk i glava! Dobro da nije Bernardinka!
Naravno, ujutro me nazvala neispavana O. pa smo razmijenile frustracije - Šišumirko je morao opet dobiti Normabel. Tako se rodila ideja da žicam Anu Odak da nam napiše štogod o strahu od groma - ako se odrasli pas može početi bojati, pomislila sam - onda se valjda može i prestati, uz odgovarajuće odgojne metode.
P.S. U međuvremenu sam Šišumirku kupila Thundershirt - djelovanje? Paaaa.....thundershit.....izgleda da je on u onih 20% (piše da 80% pasa pomaže :))

Muzički interludij - obrada AC/DC - Thunderstuck:


A sada da vidimo što Ana kaže:

Strah, panika, smrzavanje - najveća noćna mora koju vlasnik jednog četveronošca može imati! Proces kroz koji pas prolazi je veoma nelagodan, rekla bih čak - tužan za gledati, te se najčešće vlasnici priklone upotrebi tableta za smirivanje ili kapi (npr. Bachove kapi).

Postoji li rješenje i je li prekasno pomoći odraslom psu?!
Iz osobnog iskustva iz života sa Lujom koji se bojao pločica, betona, staklenih površina, nepoznatih predmeta u mraku, galame, novih prostora i mogla bi nabrajati do sutra... ne, nije.
Povremeno znam reći da on svake sekunde živi kao da će mu nešto možda baš danas pasti na glavu, međutim - došla sam do toga da je on sada jedan veseli pas, koji se samo povremeno sjeti da bi mu nešto moglo pasti na glavu...

Fear

Moje ulaganje da bi dobila ovaj stupanj ugode kod njega bilo je svakodnevno, rekla bih čak stil života. 

Zašto volim reći "stil života"?!

Psu nadasve treba biti podrška uvijek, njegova sigurna luka, njegov osobni heroj. Samopouzdanje kod psa treba graditi, pomoći mu da istražuje, da prevlada samostalno raznorazne situacije, da upozna puno toga novoga, da iskusi brdo podražaja - sve je to način na koji s psom treba - živjeti. Ne možemo sve odraditi u periodu socijalizacije, te nakon toga dignuti ruke i smatrati da je pas spreman na apsolutno sve. Mi smo ti koji živimo s tim psom kao "team" cijeli život, pa tako se treba i ponašati. Ako psu nešto nije ugodno, nemojte ga gurati u takvu situaciju, maknite ga van. Nitko ne voli biti prisiljavan na nešto - kako mi, tako i oni.

Fearful dog behavior
Ako niste sigurni kada se vaš pas boji, proučite ove znakove...

Idealno je svakako psa koji je plah ili se boji naučiti da kod vas može uvijek potražiti pomoć. Na taj način se ne morate bojati da bi pas mogao pobjeći kada nešto vidi ili čuje i tako izletiti na cestu, već se možete nadati da će doći upravo vama. Ovo povjerenje svakako nećete dobiti ako psa gurate u njemu stresne situacije. 

black-dog-scared-face

Uzmite u obzir da se pas može bojati recimo kante za smeće navečer u parku. Nama je to možda smiješno, ali on vidi veeeeliko čudovište sa 105 nogu.

scared-dog2
"JAOJAOJAO! Ima 105 nogu, majke mi!"

Recimo, ja se bojim visine do te mjere da ako gledam na TVu radnike na dizalicama, toliko mi se znoje ruke i postane mi slabo da bi se mogla ugušiti koliko mi se grlo osuši (dok ovo samo tipkam, malo mi se isto zavrtilo..). Da sjedite pored mene sigurno bi bili u čudu i ne bi imali pojma što se sa mnom dešava, ali to je moj strah.

your-fear-of-heights

Ogromni strah. I da, sigurno neću hodati po rubu mosta kako bi se riješila straha. No, postepeno i uz jaaaako dobro osiguranje možda bi poželjela (ako me netko drži za ruku) riješiti se toga straha. Put do psećeg mozga je poprilično sličan.. 

fear copy
Pričaj mi o tome...

Neke ideje i pojmovi koje ću pojasniti su:

DESENZIBILIZACIJA ili pomaganje psu tako da ga izlažemo tome što mu je nelagodno korak po korak u određenom vremenu. Npr, ako je riječ o grmljavini sigurno si mislite kako ću ga izlagati grmljavini kada ne mogu poželjeti da grmi kada god ja poželim. E, domišljati ljudi sjetili su se, pa postoje CDi sa zvukom grmljavine koje možete doma puštati psu (postoje isti i sa razno raznim drugim zvukovima). Ovaj proces traje i treba se micati u minimalnim koracima. Ako vi imate bilo koji strah promislite samo koliko bi vama trebalo da ga se riješite. Ne brzajte, svaki korak koji preskočite će vas samo koštati toga da ćete se u jednom trenu opet morati vraćati i raditi sa psom sve ispočetka. Budite smireni, podrška, imajte hranu i igračku i ulijte psu samopouzdanje. Vi morate biti također cool, da bi pas mogao biti cool u toj situaciji uz vas.


Druga ideja koja mi pada na pamet je KONTRAKONDICIONIRANJE ili metoda kojom se neka nelagoda povezuje s ugodom (hrana ili igračka, nekim psima maženje). Nekim oblikom ovoga koristim se za Novu godinu. Koji sat prije ponoći, opremim se hrpom čaša u kojima stoji dehidrat, a po cijelom stanu stoje igračke...

Fireworks 4

Kada krene serija eksplozija prije ponoći, hrpu dehidrata posipam u navratima po stanu, skačem, pjevam, igram se, angažiram se tako da je sve toliko pozitiva da obavezno moram Novu godinu slaviti sama jer izgledam kao luđakinja! Toliko je veselo u stanu, da nema ni vremena ni jedan pas razmišljati uopće o pucanju.
hny
Ova moja je luda....

Ne moram napominjati da mi pse ostaviti doma same za Novu uopće ne pada na pamet, smatram da bi im uvalila doživotni stres, a za time jednostavno ne vidim potrebu. Ovo radim bez obzira što Kota uopće nema problema sa pucanjem, a ni Lujo nakon toliko godina truda, no smatram da ne treba riskirati i da je pozitiva uvijek dobar izbor...

Evo još malo o pozitivi i kako ju primijeniti:


Za kraj svakako još imam jedan savjet, a to je da nema potrebe da nelagodu popratite svojom reakcijom. Nemojte reagirati i uzbuđivati se ili ispitivati psa kako je jer tako samo skrećete pozornost na to da je taj događaj bio jako bitan, a vi ne želite da bude bitan. Ako vi ostanete hrabri, kao pravi heroj, veća je vjerojatnost da će i pas biti u tom stanju. Ja se uvijek sjetim kako Spiderman ima cool facu kada se penje po onim neboderima od barem 50 katova i pomislim, možda da sa tom cool facom dođe po mene, pa možda bi ja svladala svoj strah od visine :)

pg-11-spiderman
"Anaaaa, dođi k meeeniii!"

I na kraju, da i ja nešto dodam - priznanje: "Ja sam Rujana Jeger i ja se bojim visine! I ne, Spiderman mi ne bi pomogao!" Dapače, meni su se ruke znojile dok sam stavljala ONU fotku (znate vi dobro koju) u tekst.
Pa eto malo o akrofobiji za Anu, mene i sve vas koji znate na koju fotku mislim:



Za razliku od mene, ova se Jack Russellica nimalo ne boji visine (možda da ONA dođe po mene...):


KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK