Menu

Bjesnoća - povijest bolesti

Napisala: Rujana Jeger

Bjesnoća je smrtonosna virusna bo­lest centralnoga živčanog sustava koja se manifestira simptomima upale mozga i leđne moždine. Riječ je o zoonozi od koje ljudi obolijevaju nakon ugriza zaražene životinje a još se uvijek ubraja u najteže i najsmrtonosnije akut­ne virozne bolesti današnjice te u pravilu završava smrću.

Uzročnik bjesno­će (lyssavirus) izaziva upalu mozga i moždine, te uzrokuje niz neuroloških simptoma, jake bolove, smetenost, poremećeno mentalno stanje, tzv. hidrofobiju (strah od vode), te paralizu (video pogledajte ovdje, no upozoravamo da nije za osjetljive).

Vrijeme inkubacije varira od par dana do nekoliko godina, a obično traje 2-6 tjedana - zavisi o količini virusa, mjestu ulaska u tijelo i stanju imuniteta zaražene osobe. Uzročnik se nalazi u slini zaražene životinje, a na čovjeka se prenosi ugrizom ili (rijetko) kontaktnim putem sa zaraženim moz­gom, krvlju, slinom i drugim sekretima životinje, koji u žrtvu mogu ući preko sitnih ranica te sluznica.

S obzirom na način prijenosa bjesnoća se dijeli na:
urbanu bjesnoću koju prenose psi - naj­češći oblik bjesnoće u svijetu, 98% svih slučajeva u ljudi urokovano je ugrizom psa
silvatičnu ili šumsku bjesnoću koju najče­šće prenose lisice, vukovi, medvjedi i druge šumske životinje te glodavci
– bjesnoću kod šišmiša
Jedina učinkovita mjera zaštite od tzv. ur­bane bjesnoće je cijepljenje.


Djelo­tvornog liječenja bjesnoće kod psa nema, a kod čovjeka je temelj tzv. po­st-ekspozicijske profilakse u stvari cjepivo, koje je djelotvorno - ako se primijeni na vrijeme.

Jako je važno svaku ranu ili ogrebotinu nastalu od po­tencijalno sumnjive životinje odmah teme­ljito isprati vodom i sapunom, a o daljnjem postupku u slučaju sumnje na infekciju više pročitajte ovdje.

Bjesnoća je vrlo vjerojatno puno starija nego sama etimologija naziva za virus bjesnoće – Lyssavirus.
Lyssa je grčka riječ koja je opisivala divlje ludilo, bijes, iracionalno stanje – najčešće u bitci. Homer u Ilijadi koristi tu riječ u kontekstu psa – kada Ajaks kaže kako “Ne uspijeva ubiti tog bijesnog psa” – misleći na Hektora.
Znači li to da je već u njegovo vrijeme postojala bjesnoća kao bolest?
Caelius Aurelianus koji je u 5 st.n.e. pisao o medicini, tvrdi da je to najraniji zapis o bjesnoći i da je Homer zacijelo imao na umu patnju osobe zaražene “hidrofobijom” kada opisuje Tantalove muke u Hadu (paklu starih Grka ulaz u koji je čuvao troglavi pas Kerber). Tantal je uvijek bio žedan ali nije mogao piti...

cerberus.blake

Cerberus, William Blake (1757 – 1827)

U Ilijadi se nadalje spominje transformacija Prijamove udovice Hekabe u “bijesnu kuju”.


Platon lyssu spominje u erotičnom kontekstu – no ako imamo na umu da muški pacijent par dana prije smrti u zadnjoj fazi bolesti ima konstantne erekcije te je zabilježeno i do 30 ejakulacija dnevno – možda se referira na te simptome? Iako zvuči dobro – ako čovjek već umire, da bar umre sretan – na osnovu viđenih snimki pacijenata u zadnjem stadiju bjesnoće, oni uglavnom više nisu svjesni sebe. Za žene slični simptomi nisu zabilježeni.

MesopotamiaMap02

Međutim, prvi poznati zapis o bjesnoći možda je čak i nekih 4000 godina star – u Mezopotamskom kodeksu Eshnunne (oko 1930. pne), kaže se da vlasnik psa koji ima simptome bjesnoće treba spriječiti istoga da nekoga ugrize – ukoliko se to ipak dogodi, vlasnik psa dužan je platiti visoku novčanu kaznu – 40 šekela srebra - njegovoj obitelji (za roba samo 15, oni su jeftini).

U stvari, možda je još znakovitije postojanje najstarijeg vica ikada zapisanog klinastim pismom na Akadskom jeziku (koji uopće nije smiješan, pa ste ga slobodni preskočiti – tada su valjda imali drugačiji smisao za humor):

Babilonca ugrize pas, pa se on odmah uputi u grad Isin. Tamo mu svećenik obavi blagoslov izlječenja i zadovoljni pacijent ga pozove kod sebe u Nippur kako bi ga počastio gala večerom i dva velika piva (da, Mezopotamija je kolijevka piva, postoji recept star 5000 godina)! Svećenik ga upita kako će ga naći u Nippuru. Pacijent krene objašnjavati: kreneš glavno ulicom pa bulevarom i desno nakon što skreneš lijevo, tamo ćeš sresti ženu imenom Belta-Sharrat-Apsi koja ima divan vrt i prodaje povrće – pitaj nju i pokazati će ti. Da ne duljim, poslije puno peripetija (instrukcije nisu baš bile logične), svećenik ustanovi da dotična piljarica nije najljubaznija žena na svijetu i priča zaguljeni dijalekt tako da svećenik nikada ne nalazi pacijenta koji ga je obećao počastiti....

Međutim, možda se pitate zašto bi netko radi ugriza psa hodočastio svećeniku skroz u drugi grad, 40 km daleko (vjerojatno pješke)?

Zato što je taj svećenik bio ujedno i iscjelitelj i to ne bilo koji već glavni upravitelj, šangu – glavnog hrama božice zdravlja Ninisine, poznate i pod imenom Gula čiji je simbol bio – pas.

gula

Kipić psa posvećen liječniku/svećeniku boginje Ninisine/Gule s natpisom:
"za život Sumu-Ela, kralja Larse" (1894–1866 pne) - Muzej Louvre, Foto: Marie-Lan Nguyen

U zapisima toga doba u Mezopotamiji ima puno referenci na bjesnoću: u privatnim pismima (“Poput bijesna psa je – ne zna se protiv koga će se sljedećeg okrenuti”); u omenima koje predskazuju svećenici iz utrobe životinja (spominje se poseban dio jetre iz kog se “vidi” da će netko oboljeti od bjesnoće): u astrologiji (pomrčine mjeseca u određenim razdobljima smatralo se da predskazuju epidemiju bjesnoće kod pasa); u proročanstvima (Marduk, tada glavni bog – prijeti da će napustiti Babilon i na njega baciti pošast, između ostaloga i bjesnoću: “Psi će postati bijesni i gristi ljude”).

Za ugriz bijesnog psa govorilo se kako pas u ustima nosi sjeme (spermu), i tamo gdje ugrize ostavlja svoje dijete, pa bi se pacijentu poželjelo: “Neka ugriz ne napravi štence!” To ipak upućuje na svijest o postojanju nekog agensa u slini psa.

420px Ravi Varma Dattatreya
http://www.hinduhumanrights.info/dogs-in-hinduism/

Prije nekih 2000 godina, u Indiji je napisan klasični ajurvedski tekst pod nazivom Sus’ruta samhita za koji se smatra da sadrži skup znanja autorovog pretka koji je živio tisuću godina prije njega. U tom je tekstu (u kojem se spominje 51 operacija - od carskog reza do operacije nosa) – cijelo je poglavlje posvećeno upravo bjesnoći, pa kaže: “Osoba koju je ugrizla bijesna životinja urla i laje kao životinja koja ju je ugrizla” te uzrokuje gubitak funkcija i sposobnosti koje je imala kao čovjek. Tu se prvi puta spominje “strah od vode” odnosno hidrofobija, te se detaljno opisuju neurološki simptomi: slinjenje, gubitak kontrole nad mišićima, jezivo mentalno stanje, itd.

Dakle, jasno je da je bjesnoća postojala tisućama godina i predstavljala ogroman problem u suživotu ljudi i pasa. Naime, s obzirom na to da je vrijeme inkubacije između ugriza i prvih nejasnih simptoma poput prehlade i žarenja na mjestu ugriza – par tjedana do nekoliko mjeseci, pa čak i godina – a samo su neki od pasa bili doista i zaraženi – bilo je teško povezati “hidrofobiju” i zarazu. Pogotovo u srednjem vijeku kada su mnoga antička medicinska saznanja zaboravljena, a najveći je strah sijala ipak – kuga.

rabid dog medieval
Ilustracija: https://goo.gl/images/6QnXox

Stoga bismo možda trebali blagonaklono gledati na tretmane koje su naši jadni preci upotrebljavali ne bi li se izliječili....

Već spomenuti indijski medicinski priručnik savjetuje krvarenje (rezanje) rane, te kauterizaciju (paljenje iste) – što je u stvari dosta pametan savjet, a ukoliko je rana površinska možda može biti i učinkovit. Uz to se pacijentu daje posebna vrsta kruha pa bar neće umrijeti praznog želuca.

U kineskom se pak medicinskom priručniku autora Ge Honga iz 3.stoljeća navodi da se na ranu stavlja spaljeni divlji pelin (Artemisia vulgaris). što je svakako bilo manje štetno nego sljedeći savjet: uhvatiti i ubiti psa koji vas je ugrizao, izvaditi mu mozak i njime trljati ranu. Naime, Lyssavirus se danas i dokazuje tako da se testira mozak životinje kod koje se posumnja na bjesnoću (i to ne dok je živa :/).

Rimljani su imali raznorodne “lijekove” – osim krvarenja i kauterizacije rane, na nju se mogla stavljati sol, pa čak i rasol. Neki liječnici su pacijentima savjetovali parnu kupelj kako bi “iznojili” bolest, dok bi drugi na ranu sipali vino, tri dana za redom.

Plinije Stariji, koji je poginuo prilikom erupcije Vezuva 79.ne – savjetuje da se na ranu nanese pepeo dlake s repa psa koji je ugrizao pacijenta, a može poslužiti bilo koji crv koji jede pasji leš. Također će “koristan” biti komadić platna na koji ste nanijeli menstrualnu krv kuje.

Ne manje ili više učinkovito će biti spaljivanje glave bijesnog psa – ili se pepeo stavlja na ranu – ili ju pacijent naprosto može pojesti. Ako vam ovo nije dovoljno, dalje navodi davljenje štenaca u vodi i jedenje njihove jetre, drek od kokoši i voluharica, spaljene piliće od lastavice, odbačenu kožu zmije, itd.

obelix
"Baš su šašavi ti Rimljani!"

Ukoliko bi već nastupili simptomi hidrofobije, rimski liječnik Celsus savjetuje kako je najbolje pacijenta iznenada gurnuti u tank vode – ako ne zna plivati, neka potone i napije se vode, pa ga se u zadnji čas izvuče – a ukoliko zna plivati, povremeno ga treba gurnuti pod površinu dok se ne naguta vode. Ukoliko uslijed ovog tretmana dobije grčeve u mišićima, iz tanka s vodom ga se može ubaciti u kadu punu vrelog ulja.


U srednjem vijeku su štovali Sv. Huberta koji je i danas svetac-zaštitnik lovaca. Prema legendi, on je bio franački plemić iz 7. st. kojemu se jednoga dana u lovu ukazao bog u liku bijeloga jelena s križem između rogova. On mu je naredio da se javi biskupu Lambertu kako bi ga pokrtstio. Od tada Hubert vodi pobožan život i jednoga dana i sam postaje biskup. U opatiji u mjestu Andage pohranjeni su njegovi posmrtni ostaci a i crkva i grad od tada nose njegovo ime. U 16. stoljeću se tu osniva i bolnica. U kojoj se, između ostaloga – liječi i pacijente zaražene bjesnoćom.

saint hubert of liege 05
http://catholiccuisine.blogspot.com/2010/11/st-hubert-patron-of-hunters-november.html


U tu svrhu pacijentu bi zarezali čelo, a u ranu stavili konac iz plašta Sv.Huberta. Ranu bi potom zamotali i tijekom tih 9 dana pacijent bi morao biti odjeven u bijelu odjeću, postiti i moliti se, a zabranjeno mu je bilo češljati kosu. Na deseti bi se dan skidao i spaljivao zavoj.
Zadnje takvo “liječenje” obavljeno je 1919. – četrdeset godina nakon što je Louis Pasteur izumio cjepivo!

Louis Pasteur

Louis Pasteur (1822-1895) bio je francuski kemičar kojeg se slobodno sjetite kada pijete mlijeko, pivo, vino ili sok – pošto se po njemu proces zagrijavanja na 60-100 stupnjeva kako bi se spriječilo djelovanje mikroorganizama na kvarenje istih, zove – pasterizacija.


Bio je vrlo svestran čovjek, koji se bavio svim i svačim, pa tako i epidemijom kokošje kolere - kada je primijetio da virusi izloženi zraku više ne mogu uzrokovati bolest.
Ako bi takvim oslabljenim (atenuiranim) virusima cijepio kokoši, one se od izloženosti svježim virusom više ne bi razboljele.
Taj je postupak ponovio sa antraksom kod goveda. Učinak ga je ohrabrio da se odvaži i na istovjetan postupak s virusom bjesnoće. Međutim, Pasteur i njegovi suradnici su trebali slinu živih zaraženih pasa koju su skupljali u epruvete uz ogroman rizik po vlastito zdravlje.
Zatim bi virus injektirali u zečeve, te sušili njihove kičmene moždine kako bi iz njih dobili atenuirane viruse kojima su zatim injektirali pse, a Pasteur ga je imao ozbiljnu namjeru uskoro iskušati i na sebi...

pasteur meister jpg
https://www.awesomestories.com/asset/view/LOUIS-PASTEUR-MEETS-JOSEPH-MEISTER-Louis-Pasteur-and-the-Rabies-Virus

No jednoga dana - dok je cjepivo još bilo u fazi ispitivanja, kod Pasteura su doveli devetogodišnjeg dječaka Josepha Meistera kojeg je upravo bio izgrizao bijesan pas – nakon konzultacija s pedijatrom i neurologom, pristao je dječaka cijepiti probnim cjepivom (prvo pravo cjepivo razvio je tek nešto kasnije Pasteurov suradnik Emile Roux). Tretman od 13 cijepljenja u 11 dana je bio uspješan, a dječak ne samo što se nije razbolio, već je doživotno bio domar par godina kasnije osnovanog Instituta Pasteur koji je udario temelje mikrobiološkim, virološkim i imunološkim istraživanjima zahvaljujući kojima ni mi niti naši ljubimci ne moramo više umirati od mnogih neizlječivih bolesti.

U Hrvatskoj je obavezno godišnje cijepljenje pasa protiv bjesnoće uvedeno 1950. godine, te taj protokol za sada još uvijek stoji, unatoč tome što je u nekim drugim zemljama odnedavna uvedeno cijepljenje svake 3 godine. Obrazloženje Uprave za Veterinarstvo možete pročitati ovdje, a više o osnovnom cijepljenju štenaca i pasa možete pročitati ovdje.

Naslovna ilustracija: drvorez iz 17 st.

Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!

Pasji život™

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete  link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem - znate vi dobro koji ste, dosadilo nam je biti vaša samoposluga za ideje.










KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK