BAT - Behaviour Adjustment Training, nova svjetska fora za reaktivne pse!
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Paulina Polak
Moje ime je Paulina i imam reaktivnog psa Rudija.
Mnogo puta mi se događa da, kada kažem da je Rudi reaktivan, ljudi ne znaju što to točno znači i/ili su skloni osuđivati i njega kao psa i mene kao vlasnicu, pa evo prije nego se zapitate klasična pitanja - a unaprijed već znam koja....
Ne, reaktivnost nužno ne podrazumijeva agresiju.
Ne, Rudi nije takav jer ga nisam dobro odgojila.
Ne, nisam ga učila da laje i trči za biciklima.
Ne, reaktivnost nije faza.
Ne, ne moram Rudija okrenuti na leđa i derati se na njega ako laje.
A ne moram ga ni lupiti.
Ne, Rudiju neće biti bolje ako „jednostavno pustite psa da dođe do nas pa će se već nekako dogovoriti“.
Ne, ne želim pokazati Rudiju tko je gazda.
Kada bih osobno morala opisati reaktivnost, rekla bih da je to jedna zeznuta i kompleksna stvar, kako za psa, tako i za njegovog vlasnika. "Pseća literatura" taj termin opisuje malo drugačije. Najjednostavnije rečeno, reaktivnost se definira kao pretjerana reakcija na neki vanjski podražaj. Psi mogu biti reaktivni na ljude, druge pse, druge životinje, različite vrste zvukova ili pokreta. Neki psi su reaktivni u samo određenim situacijama, odnosno reagiraju na samo određene stvari (npr. muškarce koji nose kape; velike crne pse; bicikle), dok se kod nekih pasa čini da mogu reagirati na bilo što. Ta pretjerana reakcija manifestira se lajanjem, režanjem, cviljenjem, navlačenjem na povodcu u smjeru podražaja, nasrtanjem na podražaj, fingiranjem ugriza pa čak i pravim ugrizom.
Ako uzmemo u obzir da određeno ponašanje postoji da bi utjecalo na danu situaciju, vrlo se lako može zaključiti kako se psi, u njima stresnim situacijama, ponašaju na način kako se ponašaju jer ih to vodi k nekom cilju.
Probat ću to objasniti na primjeru mog Rudija, malog crnog mješanca tko zna kakvih sve vrsta terijera:
Reaktivan je na bicikle, role, skejtborde, motore i druge pse.
U datoj situaciji, recimo prebrzom prilasku drugog psa, počet će luđački lajati, režati i fingirati ugriz.
Zbog toga će se drugi pas najčešće spuštenog repa vratiti natrag k svome vlasniku.
Rudi je tako naučio da to ponašanje funkcionira.
Meni, kao Rudijevoj vlasnici i općenito vrlo odgovornoj i samokritičnoj osobi, to se ponašanje nikako nije sviđalo.
Rudija za to u tim trenutcima nije bilo briga. Rudi je tada samo mislio: „Hej, pa ovo pali! Obranio sam se od strašnog čudovišta!!“
Rudi, dakle, nije bio loš pas.
Rudi je u tim situacijama samo reagirao onako kako je mislio da je najbolje za njega jer se nije znao drugačije nositi sa tom situacijom.
Slična se stvar događala s biciklima, rolama, skejtbordima i motorima. Općenito, sve što se imalo brže kretalo, Rudi je naganjao, lajao i grizao.
Nakon par dana histeriziranja, plakanja, razmišljanja o tome kako sam grozna vlasnica, kako je moj pas najgori na svijetu i općenito - srama kojeg sam osjećala dok je on izvodio svoje predstave po kvartu - odlučila sam kontaktirati trenericu Zrinku Bojanić iz Udruge Dog Dancing Team, koja me uvela u predivan svijet pozitivnog i humanog načina rada s kućnim ljubimcima.
Riječi koje bih posebno voljela da primijetite su pozitivan i human.
Zašto?
Jer nažalost - neki ljudi još uvijek misle kako bi se Rudijeva ponašanja mogla riješiti na drugačije načine:
Korekcijama, fizičkom prisilom, „kratkim, brzim trzajem“, okretanjem na leđa (tzv. alpha roll), korištenjem opreme koja psima nanose bol (električne ogrlice, davilice, i ogrlice s bodljama) i sl. Zašto nikad ne bih s Rudijem, a niti s jednim drugim psom, radila na takav način? Te metode najčešće stvaraju privid rješavanja problema.
Jedino što korekcije govore psima je nešto tipa: „ŠUTI I TRPI!“
Istina, pas će brže prestati lajati i režati. Ali zašto? Jer će naučiti da to donosi neugodu.
Zbog toga se pas sasvim sigurno neće osjećati bolje i mogao bi postepeno prestati upozoravati vlasnika na to kada se ne osjeća ugodno.
Prije ili kasnije došlo bi do gašenja umirujućih signala i upozorenja koji svaki pas daje prije samog ugriza, njegovo bi ponašanje postalo nepredvidljivo, a samim time i opasno. S razlogom svoje pse određujemo kao kućne LJUBIMCE, a sumnjam da bilo kojem stvorenju koje tako nazivamo želimo nanositi bol i nelagodu.
Razmišljajući i razgovarajući sa Zrinkom na koje sve načine da pomognem Rudiju, osim dobro znanih tipova pozitivnog treninga kontrakondicioniranja i desenzibilizacije, Zrinka mi je spomenula BAT i kako je čula da se radi o novom konceptu rehabilitiranja agresivnih, reaktivnih i plašljivih pasa. Odmah smo pitale Google o čemu se radi, a on nam je izbacio zanimljivu internetsku stranicu američke trenerice Grishe Stewart, osobe koja je cijeli taj koncept treninga i izmislila pokušavajući rehabilitirati svog psa. Kupila sam online knjigu BAT 2.0. i pročitala ju u četiri dana. Toliko me zainteresirao taj način rada sa psima da sam se odmah išla informirati o mogućem održavanju seminara u Europi. Tako sam nabasala na seminare koje je Grisha trebala održati u Madridu, Portugalu i Ghentu. Te sam divne vijesti javila Zrinki i odlučile smo otputovati u Ghent na dvodnevni BAT seminar.
Seminar je započeo uvodom u to što je zapravo BAT.
Dakle, BAT je vrsta psećeg treninga u kojoj treneri postavljaju situacije slične onima u kojima bi određeni pas mogao reagirati, ali opet dovoljno različite jer pas ima dovoljno prostora da istraži područje, promatra i uči o podražaju koji mu stvara nelagodu.
BAT zapravo psu daje neku vrstu reality checka.
Psi koji bi inače pretjerano reagirali imaju priliku naučiti iz iskustva da svijet i nije tako strašan i pun "monstruma" kako im se nekad čini.
Upravo ta mogućnost da polako, sa sigurne udaljenosti uče o podražaju razlikuje BAT od ostalih metoda pozitivnog treninga.
Naravno, nagradice nisu zabranjene, ali se koriste samo u hitnim slučajevima.
Također, u BAT-u mi pratimo psa, a ne on nas.
Objasnit ću kako to ukratko funkcionira kroz tri temeljne komponente BAT treninga o kojima smo puno učile na samom seminaru:
1. Leash skills (u prijevodu - baratanje uzicom)
U BAT treningu ne koristimo se običnim, svakodnevnim povodnikom već dužom lajnom od otprilike 5 metara dužine kako bi pas mogao slobodno bauljati i osjećati se slobodno, ali opet biti pod kontrolom. S obzirom na to da su tako duge lajne nespretne za rukovanje, u paru ili u grupama od troje ljudi uvježbavale smo desetak različitih tipova rukovanja njima koje uključuju sljedeće: način na koji držimo lajnu u početnoj poziciji, skraćivanje i produljivanje lajne bez zapetljavanja, držanje lajne tako da ju ne možemo slučajno ispustiti iz ruku, dobivanje pseće pažnje bez naglog povlačenja, nježnog i sporog zaustavljanja psa i sl. Svaki tip rukovanja ima posebnu funkciju i koristi se u točno određenim situacijama.
Da, vježbali smo jedni na drugima! I ne, kao što vidite, nikada u životu nije kasno da promijenite metodu rada!
2. Survival skills (u prijevodu - sposobnost preživljavanja ;))
Odnosi se na vještine preživljavanja u periodu dok treniramo sa psom, a ne želimo si upropastiti ono što je pas naučio ili još uči. Njima se koristimo kako bismo spriječili daljnje gomilanje loših iskustava kod psa. Zapravo, radi se o vještinama kojima se služimo da bismo prošli kroz situacije koje naš pas još nije u stanju odraditi.
Primjerice, dok sam s Rudijem učila da ne treba vikati, psovati i prijetiti baš svakom psu kojeg vidi na cesti, radila sam sljedeće: prelazila sam cestu ako smo na istoj strani ulice vidjeli psa koji ide direktno prema nama, sakrivala se iza kontejnera/ grmlja/ automobila i čekala da drugi pas prođe, naučila ga da pogleda u mene čim vidi drugog psa, radila trikove kako bih mu odvratila pozornost s drugog psa, šopala ga poslasticama do besvijesti, trčala, skakala, skvičala i veselo ga dozivala ne bi li umjesto lajanja ipak izabrao mene.
3. BAT set-up (u prijevodu: režiranje situacija)
To je, zapravo, najvažniji dio BAT treninga. On simulira situaciju sličnu onoj u kojoj pas inače reagira, ali prethodno razrađenu i isplaniranu na takav način da ipak može prirodno i sigurno komunicirati s podražajem, biti svjestan da je on tamo, ali dobiti mogućnost da procesuira tu informaciju te - kao krajnji i željeni rezultat - promijeni svoje reakcije. Grisha Stewart ih u svojim knjigama naziva i generalnim probama za svakodnevni život.
Za njih niste dovoljni samo vi, vaš pas i trener, nego i pomoćnici koji će glumiti podražaje.
Moram priznati da je bilo zabavno glumiti pse na ulici!
Ukratko ću opisati kako bi izgledao BAT set-up s Rudijem zbog njegove reaktivnosti na druge pse:
Dakle, na nekom mirnijem području nalazili bi se Rudi, trener i ja kao Rudijeva vlasnica.
S druge strane, na sigurnoj udaljenosti, nalazili bi se pomoćnici: drugi pas i njegov vlasnik.
Trening počinje onog trenutka kad Rudi spazi tog psa.
Najčešće, ukoliko je podražaj na dovoljno velikoj udaljenosti, pas neće reagirati, nego će se vratiti njuškanju tla ili istraživanju područja na kojem se nalazi.
Pratila bih Rudijevo prirodno kretanje, ne navodeći ga prema podražaju, ma koliko god mi to primamljivo izgledalo.
Poanta je pratiti psa i dobro razumjeti njegov govor tijela, a glavna ideja da pas opušteno vrluda područjem.
Ukoliko se pas ipak fokusira na podražaj, treba ga polako zaustaviti, opustiti lajnu te svojim govorom tijela navesti da se udalji.
Ne preporuča se dozivati psa osim ako je zaista pretjerano fokusiran i vrlo blizu pretjeranog reagiranja.
Sve u svemu, treba ostati u tzv. BAT zoni opisanoj na slici.
Također, bilo bi dobro obogatiti područje finim poslasticama, posudicama s vodom, ponekad i privatnom igračkom ili mirisom psa koji pomaže u BAT set-up-u kako bi psu bilo što zanimljivije. Kao krajnji rezultat treninga s Rudijem, njegov odgovor na prisustvo drugog psa ne bi više trebao biti: „Oh, evo opet onog čudovišta kojem moram pokazati koliko me plaši, nervira i frustrira!“, nego: „Pa taj pas uopće nije loša ideja, ovo bi moglo biti zanimljivo!“
Naravno, postoji još cijeli niz detalja na koje treba paziti, ali ovo predstavlja generalnu ideju...
BAT je zaista jedna divna novost u psećem svijetu. Mislim - kada ga jednom shvatite, to postane način života za vas i vašeg psa.
Možda vam se na prvu loptu učini da je BAT vrlo dosadan. Međutim, dosada i nije tako loša stvar.
Dapače, mislim da psima koji pokazuju znakove agresije, reaktivnosti i straha upravo to i treba; što manje uzbuđenja i stresa tijekom svakodnevnog života te dobro izgrađen način suočavanja s problemom. Kad malo bolje promislim, ne treba li nam to svima?
Materijali s radionice i "nakit" koji furaju suradnice Pasjeg života ;) (ovo "žniranje" uzice je zapravo jedan dio BAT tehnike, a BAT uzicu možete kupiti ovdje)
Za kraj, bacite oko na ovaj video u kojem Grisha Stewart objašnjava BAT:
O autorici:
Naša nova suradnica Paulina Polak za sebe kaže kako je "još malo pa bivša studentica, a buduća profesorica hrvatskog jezika i književnosti". Uz veliku ljubav koju gaji prema čitanju i radu s djecom, njezin život obogaćuju dva psa, Rudi i Flokica, koji su Paulinu svojim ponašanjem i osobnostima "natjerali da dublje zaroni u pasji svijet i odluči se dodatno obrazovati u području psećeg ponašanja".
Jednog dana, kad konačno (do)odraste, možda postane i trenerica pasa. Dotad samo uživa u čitanju, informiranju i učenju te radu sa svoja dva hahara.
Na naslovnici (s lijeva): Zrinka Bojanić, Grisha Stewart, Paulina Polak
Sve fotke: Privatna arhiva Zrinke Bojanić i Pauline Polak
Ilustracije: Lily Chin za www.grishastewart.com
Ukoliko vam se sviđa ovaj članak slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem. Znamo koji ste, dosadilo nam je biti vaša samoposluga za ideje.
Moje ime je Paulina i imam reaktivnog psa Rudija.
Mnogo puta mi se događa da, kada kažem da je Rudi reaktivan, ljudi ne znaju što to točno znači i/ili su skloni osuđivati i njega kao psa i mene kao vlasnicu, pa evo prije nego se zapitate klasična pitanja - a unaprijed već znam koja....
Ne, reaktivnost nužno ne podrazumijeva agresiju.
Ne, Rudi nije takav jer ga nisam dobro odgojila.
Ne, nisam ga učila da laje i trči za biciklima.
Ne, reaktivnost nije faza.
Ne, ne moram Rudija okrenuti na leđa i derati se na njega ako laje.
A ne moram ga ni lupiti.
Ne, Rudiju neće biti bolje ako „jednostavno pustite psa da dođe do nas pa će se već nekako dogovoriti“.
Ne, ne želim pokazati Rudiju tko je gazda.
Kada bih osobno morala opisati reaktivnost, rekla bih da je to jedna zeznuta i kompleksna stvar, kako za psa, tako i za njegovog vlasnika. "Pseća literatura" taj termin opisuje malo drugačije. Najjednostavnije rečeno, reaktivnost se definira kao pretjerana reakcija na neki vanjski podražaj. Psi mogu biti reaktivni na ljude, druge pse, druge životinje, različite vrste zvukova ili pokreta. Neki psi su reaktivni u samo određenim situacijama, odnosno reagiraju na samo određene stvari (npr. muškarce koji nose kape; velike crne pse; bicikle), dok se kod nekih pasa čini da mogu reagirati na bilo što. Ta pretjerana reakcija manifestira se lajanjem, režanjem, cviljenjem, navlačenjem na povodcu u smjeru podražaja, nasrtanjem na podražaj, fingiranjem ugriza pa čak i pravim ugrizom.
Ako uzmemo u obzir da određeno ponašanje postoji da bi utjecalo na danu situaciju, vrlo se lako može zaključiti kako se psi, u njima stresnim situacijama, ponašaju na način kako se ponašaju jer ih to vodi k nekom cilju.
Probat ću to objasniti na primjeru mog Rudija, malog crnog mješanca tko zna kakvih sve vrsta terijera:
Reaktivan je na bicikle, role, skejtborde, motore i druge pse.
U datoj situaciji, recimo prebrzom prilasku drugog psa, počet će luđački lajati, režati i fingirati ugriz.
Zbog toga će se drugi pas najčešće spuštenog repa vratiti natrag k svome vlasniku.
Rudi je tako naučio da to ponašanje funkcionira.
Meni, kao Rudijevoj vlasnici i općenito vrlo odgovornoj i samokritičnoj osobi, to se ponašanje nikako nije sviđalo.
Rudija za to u tim trenutcima nije bilo briga. Rudi je tada samo mislio: „Hej, pa ovo pali! Obranio sam se od strašnog čudovišta!!“
Rudi, dakle, nije bio loš pas.
Rudi je u tim situacijama samo reagirao onako kako je mislio da je najbolje za njega jer se nije znao drugačije nositi sa tom situacijom.
Slična se stvar događala s biciklima, rolama, skejtbordima i motorima. Općenito, sve što se imalo brže kretalo, Rudi je naganjao, lajao i grizao.
Nakon par dana histeriziranja, plakanja, razmišljanja o tome kako sam grozna vlasnica, kako je moj pas najgori na svijetu i općenito - srama kojeg sam osjećala dok je on izvodio svoje predstave po kvartu - odlučila sam kontaktirati trenericu Zrinku Bojanić iz Udruge Dog Dancing Team, koja me uvela u predivan svijet pozitivnog i humanog načina rada s kućnim ljubimcima.
Riječi koje bih posebno voljela da primijetite su pozitivan i human.
Zašto?
Jer nažalost - neki ljudi još uvijek misle kako bi se Rudijeva ponašanja mogla riješiti na drugačije načine:
Korekcijama, fizičkom prisilom, „kratkim, brzim trzajem“, okretanjem na leđa (tzv. alpha roll), korištenjem opreme koja psima nanose bol (električne ogrlice, davilice, i ogrlice s bodljama) i sl. Zašto nikad ne bih s Rudijem, a niti s jednim drugim psom, radila na takav način? Te metode najčešće stvaraju privid rješavanja problema.
Jedino što korekcije govore psima je nešto tipa: „ŠUTI I TRPI!“
Istina, pas će brže prestati lajati i režati. Ali zašto? Jer će naučiti da to donosi neugodu.
Zbog toga se pas sasvim sigurno neće osjećati bolje i mogao bi postepeno prestati upozoravati vlasnika na to kada se ne osjeća ugodno.
Prije ili kasnije došlo bi do gašenja umirujućih signala i upozorenja koji svaki pas daje prije samog ugriza, njegovo bi ponašanje postalo nepredvidljivo, a samim time i opasno. S razlogom svoje pse određujemo kao kućne LJUBIMCE, a sumnjam da bilo kojem stvorenju koje tako nazivamo želimo nanositi bol i nelagodu.
Razmišljajući i razgovarajući sa Zrinkom na koje sve načine da pomognem Rudiju, osim dobro znanih tipova pozitivnog treninga kontrakondicioniranja i desenzibilizacije, Zrinka mi je spomenula BAT i kako je čula da se radi o novom konceptu rehabilitiranja agresivnih, reaktivnih i plašljivih pasa. Odmah smo pitale Google o čemu se radi, a on nam je izbacio zanimljivu internetsku stranicu američke trenerice Grishe Stewart, osobe koja je cijeli taj koncept treninga i izmislila pokušavajući rehabilitirati svog psa. Kupila sam online knjigu BAT 2.0. i pročitala ju u četiri dana. Toliko me zainteresirao taj način rada sa psima da sam se odmah išla informirati o mogućem održavanju seminara u Europi. Tako sam nabasala na seminare koje je Grisha trebala održati u Madridu, Portugalu i Ghentu. Te sam divne vijesti javila Zrinki i odlučile smo otputovati u Ghent na dvodnevni BAT seminar.
Seminar je započeo uvodom u to što je zapravo BAT.
Dakle, BAT je vrsta psećeg treninga u kojoj treneri postavljaju situacije slične onima u kojima bi određeni pas mogao reagirati, ali opet dovoljno različite jer pas ima dovoljno prostora da istraži područje, promatra i uči o podražaju koji mu stvara nelagodu.
BAT zapravo psu daje neku vrstu reality checka.
Psi koji bi inače pretjerano reagirali imaju priliku naučiti iz iskustva da svijet i nije tako strašan i pun "monstruma" kako im se nekad čini.
Upravo ta mogućnost da polako, sa sigurne udaljenosti uče o podražaju razlikuje BAT od ostalih metoda pozitivnog treninga.
Naravno, nagradice nisu zabranjene, ali se koriste samo u hitnim slučajevima.
Također, u BAT-u mi pratimo psa, a ne on nas.
Objasnit ću kako to ukratko funkcionira kroz tri temeljne komponente BAT treninga o kojima smo puno učile na samom seminaru:
1. Leash skills (u prijevodu - baratanje uzicom)
U BAT treningu ne koristimo se običnim, svakodnevnim povodnikom već dužom lajnom od otprilike 5 metara dužine kako bi pas mogao slobodno bauljati i osjećati se slobodno, ali opet biti pod kontrolom. S obzirom na to da su tako duge lajne nespretne za rukovanje, u paru ili u grupama od troje ljudi uvježbavale smo desetak različitih tipova rukovanja njima koje uključuju sljedeće: način na koji držimo lajnu u početnoj poziciji, skraćivanje i produljivanje lajne bez zapetljavanja, držanje lajne tako da ju ne možemo slučajno ispustiti iz ruku, dobivanje pseće pažnje bez naglog povlačenja, nježnog i sporog zaustavljanja psa i sl. Svaki tip rukovanja ima posebnu funkciju i koristi se u točno određenim situacijama.
Da, vježbali smo jedni na drugima! I ne, kao što vidite, nikada u životu nije kasno da promijenite metodu rada!
2. Survival skills (u prijevodu - sposobnost preživljavanja ;))
Odnosi se na vještine preživljavanja u periodu dok treniramo sa psom, a ne želimo si upropastiti ono što je pas naučio ili još uči. Njima se koristimo kako bismo spriječili daljnje gomilanje loših iskustava kod psa. Zapravo, radi se o vještinama kojima se služimo da bismo prošli kroz situacije koje naš pas još nije u stanju odraditi.
Primjerice, dok sam s Rudijem učila da ne treba vikati, psovati i prijetiti baš svakom psu kojeg vidi na cesti, radila sam sljedeće: prelazila sam cestu ako smo na istoj strani ulice vidjeli psa koji ide direktno prema nama, sakrivala se iza kontejnera/ grmlja/ automobila i čekala da drugi pas prođe, naučila ga da pogleda u mene čim vidi drugog psa, radila trikove kako bih mu odvratila pozornost s drugog psa, šopala ga poslasticama do besvijesti, trčala, skakala, skvičala i veselo ga dozivala ne bi li umjesto lajanja ipak izabrao mene.
3. BAT set-up (u prijevodu: režiranje situacija)
To je, zapravo, najvažniji dio BAT treninga. On simulira situaciju sličnu onoj u kojoj pas inače reagira, ali prethodno razrađenu i isplaniranu na takav način da ipak može prirodno i sigurno komunicirati s podražajem, biti svjestan da je on tamo, ali dobiti mogućnost da procesuira tu informaciju te - kao krajnji i željeni rezultat - promijeni svoje reakcije. Grisha Stewart ih u svojim knjigama naziva i generalnim probama za svakodnevni život.
Za njih niste dovoljni samo vi, vaš pas i trener, nego i pomoćnici koji će glumiti podražaje.
Moram priznati da je bilo zabavno glumiti pse na ulici!
Ukratko ću opisati kako bi izgledao BAT set-up s Rudijem zbog njegove reaktivnosti na druge pse:
Dakle, na nekom mirnijem području nalazili bi se Rudi, trener i ja kao Rudijeva vlasnica.
S druge strane, na sigurnoj udaljenosti, nalazili bi se pomoćnici: drugi pas i njegov vlasnik.
Trening počinje onog trenutka kad Rudi spazi tog psa.
Najčešće, ukoliko je podražaj na dovoljno velikoj udaljenosti, pas neće reagirati, nego će se vratiti njuškanju tla ili istraživanju područja na kojem se nalazi.
Pratila bih Rudijevo prirodno kretanje, ne navodeći ga prema podražaju, ma koliko god mi to primamljivo izgledalo.
Poanta je pratiti psa i dobro razumjeti njegov govor tijela, a glavna ideja da pas opušteno vrluda područjem.
Ukoliko se pas ipak fokusira na podražaj, treba ga polako zaustaviti, opustiti lajnu te svojim govorom tijela navesti da se udalji.
Ne preporuča se dozivati psa osim ako je zaista pretjerano fokusiran i vrlo blizu pretjeranog reagiranja.
Sve u svemu, treba ostati u tzv. BAT zoni opisanoj na slici.
Također, bilo bi dobro obogatiti područje finim poslasticama, posudicama s vodom, ponekad i privatnom igračkom ili mirisom psa koji pomaže u BAT set-up-u kako bi psu bilo što zanimljivije. Kao krajnji rezultat treninga s Rudijem, njegov odgovor na prisustvo drugog psa ne bi više trebao biti: „Oh, evo opet onog čudovišta kojem moram pokazati koliko me plaši, nervira i frustrira!“, nego: „Pa taj pas uopće nije loša ideja, ovo bi moglo biti zanimljivo!“
Naravno, postoji još cijeli niz detalja na koje treba paziti, ali ovo predstavlja generalnu ideju...
BAT je zaista jedna divna novost u psećem svijetu. Mislim - kada ga jednom shvatite, to postane način života za vas i vašeg psa.
Možda vam se na prvu loptu učini da je BAT vrlo dosadan. Međutim, dosada i nije tako loša stvar.
Dapače, mislim da psima koji pokazuju znakove agresije, reaktivnosti i straha upravo to i treba; što manje uzbuđenja i stresa tijekom svakodnevnog života te dobro izgrađen način suočavanja s problemom. Kad malo bolje promislim, ne treba li nam to svima?
Materijali s radionice i "nakit" koji furaju suradnice Pasjeg života ;) (ovo "žniranje" uzice je zapravo jedan dio BAT tehnike, a BAT uzicu možete kupiti ovdje)
Za kraj, bacite oko na ovaj video u kojem Grisha Stewart objašnjava BAT:
O autorici:
Naša nova suradnica Paulina Polak za sebe kaže kako je "još malo pa bivša studentica, a buduća profesorica hrvatskog jezika i književnosti". Uz veliku ljubav koju gaji prema čitanju i radu s djecom, njezin život obogaćuju dva psa, Rudi i Flokica, koji su Paulinu svojim ponašanjem i osobnostima "natjerali da dublje zaroni u pasji svijet i odluči se dodatno obrazovati u području psećeg ponašanja".
Jednog dana, kad konačno (do)odraste, možda postane i trenerica pasa. Dotad samo uživa u čitanju, informiranju i učenju te radu sa svoja dva hahara.
Na naslovnici (s lijeva): Zrinka Bojanić, Grisha Stewart, Paulina Polak
Sve fotke: Privatna arhiva Zrinke Bojanić i Pauline Polak
Ilustracije: Lily Chin za www.grishastewart.com
Ukoliko vam se sviđa ovaj članak slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem. Znamo koji ste, dosadilo nam je biti vaša samoposluga za ideje.