Menu

Najstariji zajednički grob čovjeka i psa otkriva ali i skriva još mnoge tajne...

Napisala: Mag.arch. Rujana Jeger

Nedavno sam držala predavanje o jednom jako važnom arheološkom nalazu i nekim novim spoznajama vezanim za jednog od najstarijih pasa na svijetu, pa eto za vas koji niste bili tamo – obećala sam tekst!

IMG 1813
Uvod u predavanje dao je Dr.sc.Ivor Karavanić, moj bivši profesor i stručnjak za život ljudi u prapovijesti koji je i pokazao kako se izrađivalo kameno oruđe i oružje
IMG 1788 2


Dakle, krajem prošle godine je izašao znanstveni rad veterinara-arheozoologa Luca Janssensa i njegovog tima stručnjaka u kojem su iznijeli zanimljivu novu analizu posmrtnih ostataka psa iz najstarijeg zajedničkog groba ljudi i psa na svijetu.

Grob je nađen u rudniku bazalta nedaleko naselja Oberkassel blizu grada Bonna (danas je to već predgrađe), 1914. godine. Nažalost, djelomično je uništen prije nego su radnici prepoznali ljudske kosti i nažalost ih nestručno potrpali u kutiju od dinamita. Većina kostiju dvoje ljudi, grobni prilozi i kosti psa - za kojega se tada mislilo da je vuk pa su ubačene u neku ladicu Landesmuseuma da ne ugledaju svjetlo dana sljedećih 60 godinica - prilično su dobro očuvane, no položaj pokojnika ne znamo, iako bi nam dosta toga bilo jasnije....no tako je to u mojoj struci, arheologiji – preostalo nam je da sklapamo puzzle od ostataka, kako god znamo i umijemo!

U početku se mislilo da su dvoje pokojnika žrtve nekog zločina, zatim da se radi o Rimljanima pošto je u blizini bio vojni logor/gradić Castrum Bonensis, sve dok nije došao stručnjak s Univerziteta u Bonnu, Max Viewiegh koji je prema grobnim nalazima shvatio da se ipak radi o ljudima koji su živjeli u kameno/ledeno doba (da vas sad ne zamaram terminima).... puno kasnije, grob je datiran uz pomoć analize aktivnog ugljika (tzv. C14) i ispostavilo se da su pokojnici sahranjeni prije oko 14 200 godina! Pomnijom analizom arheolozi Nobis (1977) i Benecke (1987) su ustanovili da “vučje” kosti u grobu pripadaju psu! Time je Bo (tako ga ja zovem od milja, zato što se grob zove Bonn-Oberkassel) postao jedan od 6 za sada sigurno potvrđenih pasa na svijetu, iako ne najstariji.

Priča o ovom grobu je prilično zanimljiva, pa sam čak ove godine bila pozvana na godišnji kongres američkih arheologa zato što je organizirana posebna sekcija na temu “inovativnih pristupa u odnosima ljudi i pasa” na koju smo bili pozvani i nas par Evropljana koji se bavimo tim opskurnim područjem – arheologijom pasa. Pozvani smo iznijeti nove teorije koje su još neobjavljeni, friški radovi, pa smo moj mentor Darcy Morey s Univerziteta u Radfordu i ja za tu priliku napisali rad koji ćemo uskoro objaviti a tiče se upravo ovog groba – ne smijem iznositi detalje za sada neobjavljenog rada, ali svakako ćete ga moći pročitati jednom kada bude objavljen.

Uglavnom, znamo da su muškarac od nekih 45-50 godina starosti, žena od 20tak i pas od oko 7 mjeseci položeni istovremeno u grob, zato što su posuti crvenim okerom – hematitom, što je bio onodobni pogrebni običaj, čak su i Neandertalci tako sahranjivali svoje mrtve. U grobu se nalazila i jedna izrezbarena igla za kosu od jelenjeg roga, mala polomljena skulptura jelena, jedan jelenji zub, jedan pasji zub starijeg primjerka životinje, jedna igla za šivanje s ušicom te dobar dio kostura psa – znamo da je pas u grob bio položen čitav, pošto se zna koji bi dio bio u grobu da je bio poputnina u vidu hrane (da, da, ima i toga). Nažalost, kako sam navela – ne znamo je li pas bio pored ljudi, iznad njih, ispod njihovih nogu ili između njih – što bi omogućilo bolji uvid u međusobne odnose (položaj tijela u grobu nam dosta govori).

bopar

Foto: Bosinski

Muškarac je bio jake, teške građe, mišićav (to se zna po kostima), četvrtastog lica, grubih crta, visok oko 168 cm i težak oko 73 kg, što je dosta krupno za ondašnje ljude. Osim starog prijeloma podlaktice desne ruke koja je zarasla u mladosti, te paradentoze i upale jednog zuba – na kostima nije bilo vidljivog uzroka smrti.

Žena je bila nježne građe, visine oko 153 cm i 50tak kg, nježnih crta lica, bez izrazitih mišića (moguće je da nije bila prisiljena teško raditi, iako je život tada bio poprilično brutalan, nomadski, lovačko-sakupljački), preživjela je sigurno jedan ako ne i dva porođaja te osim paradentoze na njoj također nije bilo vidljivog uzroka smrti.

Njih su dvoje bili u dalekom srodstvu po majci, ali ne znamo u kakvom su međusobnom odnosu bili – muž i žena, suradnici u nekoj aktivnosti, prijatelji...

Bonn oberkassel rekonstrukcije lica
Foto: Bosinski

Lica oboje pokojnika su rekonstruirana, pa možete vidjeti da bi se lijepo uklopili među nas, pošto ionako spadaju među tzv. moderne ljude. Imajte na umu da su Homo sapiens sapiens (mi) došli u Europu prije oko 50 tisuća godina iz Afrike, a ovdje su tada već nekih 200 000 godina živjeli Homo sapiens neandertalensis, o čemu imate čitav muzej u Krapini – posjetite ga, zaista je vrijedan pažnje!

IMG 1814 copy
Foto: British Museum of Natural History, autori braća Kennis

Evo, slobodno pogađajte koji od ove dvojice na fotki je naš direktni predak i pogledajte kako su modeli nastali :)


Uglavnom, za sada znamo – uz pomoć najmodernijih genetskih analiza kao i arheoloških istraživanja - da su psi nastali od vuka u Evropi prije kojih 20-16000 godina, no pošto imamo vrlo malo nalaza iz toga vremena, može se smatrati da su još uvijek bili rijetke životinje i zbog toga – vrlo vjerojatno poprilično cijenjene.

S obzirom da se smatra kako su psi bili naši najraniji pomagači u lovu, te pošto znamo da ljudi u prosjeku – bez obzira love li lukom i strijelom u Kongu ili puškom u Švedskoj – uz pomoć pasa ulove oko 60% više divljači nego bez njih, logično bi bilo pretpostaviti da korijen našeg “druženja” potječe upravo iz ove zajedničke aktivnosti. U mehanizme domestikacije ne bih ovdje ulazila, ali domestikacija psa je bitno ranija i bitno drugačiji proces nego što je to bila kasnije s ovcama i kozama prije cca 10 000 godina i govedima nešto kasnije. Vuka, naime – bez željeznog oruđa i pomagala – ne možete zarobiti u u nikakvu strukturu koju su mogli izgraditi ljudi u tom podneblju i u to vrijeme. Uostalom, rizik je prevelik da čovjek bude ozlijeđen a to bi u doba prije antibiotika bilo vrlo opasno po život. Iz toga se može zaključiti da smo i mi i oni imali uzajamne koristi iz tog odnosa. Stoga se kaže da su psi vukovi koji su “iskoristili antropogenu ekološku nišu” – tako da ako se osjećate iskorišteno dok vaš ljubimac spava u krevetu dok vi crnčite da biste imali za finu klopicu, igračke, krevetiće i kaputiće – imate pravo. Tisuće godina kasnije, njihova se investicija isplatila – većina pasa živi jednako dobro ili loše kao i njihovi vlasnici, dok smo vukove gotovo posve istrijebili! Psi žive na svim kontinentima na kojima žive i ljudi, a većina pasa u zapadnom svijetu živi daleko bolje nego većina ljudi u zemljama tzv. Trećeg svijeta o kojem uglavnom ne razmišljamo. Tijekom zabilježene povijesti bili su čak zaštićeni i zakonom, pogotovo lovački psi, a danas imamo vrlo dobre Zakone o zaštiti životinja – nažalost, kao i mnogi drugi dobri zakoni u Lijepoj našoj i susjednim državama – uglavnom se dosljedno ne provode.

Uglavnom, činjenica je da su tijekom duge zajedničke povijesti psi obnašali mnoge uloge u ljudskom društvu, od hrane i pomagača u lovu do simbola božanstva i pomagača u liječenju, do kućnog ljubimca i terapijskog psa....pa čak i pratioca na “onaj svijet”, što je možda bila uloga Boa u ovom grobu. A možda i nije.

Kada smo već konačno kod Boa, Dr.Janssens je nakon detaljne analize sačuvanih ostataka ustanovio da je siroti Bo sa 19-23 tjedna obolio od štenećaka, te od istoga umro u dobi od oko 28 tjedana. U odrasloj bi dobi bio visok oko 50 cm i težak oko 20-tak kg, dakle možda baš tu negdje kao dingo, ali vjerojatno s dužom dlakom s obzirom na klimu...

kosturko bo
Foto: Janssens


S obzirom da znamo da i danas od štenećaka 50% zaraženih pasa umire unatoč čudima moderne medicine, te da za taj virus nema lijeka (no srećom postoji cjepivo), možete li zamisliti kolika je briga i njega bila potrebna da se Bo održi na životu u ledeno doba? Vrlo vjerojatno je netko (ili više njih) morao dežurati, brisati proljev, povraćotinu, sline iz nosa, davati vodu svako malo – pomalo....možda žvakati hranu pa mu stavljati u usta...vjerojatno su imali neke ljekovite trave, ali svakako nisu imali infuziju. Bolest je trajala tjednima, utvrdio je Dr. Janssens zahvaljujući lezijama na zubima, oko zuba na kostima, te na caklini. Paradentozne promjene nekarakteristične za tu dob su ukazale upravo na štenećak:

perrooberkassel2 06e1eb1b 1280x720
Izvor: Janssen

Nije jasno je li Bo uginuo od bolesti, ili je možda ubijen iz milosrđa – no arheolog Street koji se već neko vrijeme bavi ovim nalazom napomenuo je da postoji vjerojatnost da su Boa smatrali posebnim radi mogućih neuroloških simptoma bolesti, poput padavice, čudnih repetitivnih radnji poput vrtnje u krug i grizenja/gutanja tvrdih predmeta što se još naziva pika ili cage biter syndrome pošto takvi psi obično u bolničkom boksu grizu rešetke, što vodi ka ozljedama desni i kostiju oko zuba te lomljenja zuba.

S obzirom da na osnovu komparativne etnologije znamo da su za šamane u takvim društvima obično birali ljude s nekim sličnim zdravstvenim stanjima, moguće je da je i Bo zbog svoje bolesti smatran životinjom koja je glasnik ili avatar božanskog. Znamo da Aboridžini u Australiji Dinga smatraju praocem svih ljudi, a Dingo je domesticirani pas koji je dospio na taj kontinent prije kojih 5300 godina, što potvrđuju i arheologija i genetika, te da je prapovijesno pećinsko slikarstvo u Europi prikazivalo sve životinje toga vremena osim vuka/psa i čovjeka (koji se pojavljuje isključivo kao vrlo stilizirana figura na samo par mjesta), što nam možda može dati naslutiti da je vuk/pas u to vrijeme bio ili jako svakodnevna ili vrlo posebna životinja.



U nekim se religijama lik boga ne smije likovno prikazivati, dok su u drugima neke životinje avatari (otjelotvorenje) božanstva, npr. sveta krava u Hinduizmu – stoga Indijci nikada ne jedu govedinu. Naša civilizacija se načelno grozi jedenja pasjeg mesa, iako smo u prošlosti to radili i ritualno kao i u slučaju nužde – no o tome nekom drugom prilikom.


Bilo kako bilo, Bo je očito bio jako važna životinja – možda zato što su tada psi bili rijetki, možda zato što su bili način da neka mala zajednica u to vrijeme preživi (postoji i teorija o tome da bez pasa možda ne bi bilo niti nas s obzirom na tadašnje uvjete života) – međutim, zaključak Dr.Janssensa je uz dužno poštovanje – meni prilično plitak. On naime smatra kako je Bo bio ljubimac to dvoje ljudi, pa su se zato toliko trudili da ga održe na životu. Međutim – zašto su oni završili u grobu s uginulim psom? Bez vidljivog uzroka smrti? Iako je pas poprilično sigurno sam uginuo?

Bonn oberkassel plakat glavna fotka

Crtež: Dario Koch za Landesmuseum Bonn - lijepa slika ali pitanje je koliko je točna....

Previše je tu nepoznanica da bismo samo tako olako zaključili da se radilo o ljubimcu, iako smatram da su ljudi u to vrijeme imali posve jednake emocionalne kapacitete kao i mi danas. No psi postaju kućni ljubimci tek u kasnom srednjem vijeku, iako imamo nekih ranijih spomenika u doba stare Grčke koji svjedoče o emocionalnoj povezanosti čovjeka i psa – no oni su još uvijek rijetki izuzeci. Pravi je izazov pokušati ne promatrati jedan takav nalaz kroz naše moderne naočale, te postupke ljudi u dalekoj prošlosti tumačiti vlastitim iskustvom. No od svih mogućih objašnjenja, čini mi se da je “ljubimac” u cijelom ovom kontekstu – ishitren zaključak.

Više o tome jednoga dana kada objavimo svoju teoriju ;)

I na kraju – znam da postoji trend necijepljenja protiv zaraznih bolesti – ali tko je jednom vidio štene oboljelo od štenećaka, parvoviroze ili drugih zaraznih bolesti protiv kojih danas imamo cjepivo, sigurna sam da će vam reći što i ja – nemojte riskirati. Puno je više razloga zašto cijepiti, nego zašto ne cijepiti. Zar zaiste želite da vam neki arheolog jednoga dana kopa po kostima i otkriva ovakve stvari? ;)
Više o štenećaku, simptomima i načinu liječenja pročitajte ovdje.

Ukoliko se zateknete u gradu Bonnu, posjetite Boa i njegove ljude u stalnom postavu Landesmuseuma!


Ukoliko vam se sviđa ovaj članak slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!

Pasji život™

Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
















KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK