Kastracija kao obavezna zakonska mjera? Evo kako smo kao društvo do toga dogurali....
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Petra Puvača, Udruga Sedma od Devet
Kastracija?
Da, svakako.
Ne zbog pasa.
Zbog ljudi.
Onih ljudi koji neće prijaviti jer se ne žele zamjerati susjedima i familiji.
I zbog Ministarstva.
I zbog gradonačelnika.
I zbog načelnika.
I svih onih koji do sada nisu radili svoj posao.
Daleke, daleke 2004. godine dogodilo se nešto čudesno, počelo je mikročipiranje koje je od te iste daleke 2004. zakonska obaveza svih vlasnika pasa.
I to najkasnije sa 90 dana starosti psa, a ne jednom kad te ulovi inspekcija.
Od te daleke, daleke 2004. do danas, unatoč propisanim kaznama i kontrolama, barem je polovica pasa nečipirana.
Kažem barem - jer od te daleke, daleke 2004. do danas ne postoji niti statistika o broju čipiranih pasa naspram broja nečipiranih pasa zaprimljenih barem u registrirana skloništa koja ponovo imaju zakonsku obavezu voditi evidenciju pasa koji su ušli u to isto sklonište, pa onda shodno tome možemo samo, nakon razgovora sa kolegama iz udruga i skloništa, tek informirano nagađati o broju nečipiranih pasa.
S time da nije loše napomenuti da postoje i nečipirani psi koji nikada neće ući u «sustav» odnosno koji će život provesti i skončati bez da itko zna da su postojali.
Što također naravno nije u skladu sa zakonom.
Možda sad već lagano počinjete shvaćati zašto nam se kastracija nameće kao rješenje problema u kojem smo se našli.
I zašto zapravo kastracija ima najmanje veze sa psima.
Novi je Zakon opisivan i dočekan kao dugo očekivano sunce nakon kiše.
I ok, nije zakon loš, mogli bi čak reći i da je dobar.
Zakon je ukinuo usmrćivanje psa, uveo je obavezu registriranja pri Ministarstvu ukoliko se želite baviti uzgojem, propisao je osnivanje nekakvih radnih tijela pri jedinicama lokalne samouprave te im dao mrvicu veću autonomiju u provođenju zakona.
No, jel' kužite kako sam upotrijebila no umjesto da kažem ali - uvijek taj ali.
Zakon o obaveznom označavanju pasa mikročipom je postojao od 2004.
I to ne samo 2004.
Nego i svake slijedeće godine i to tako sve do ove 2018. godine kada su se jedinice lokalne samouprave (u daljnjem tekstu JLS) - sjetile da bi možda onako, slučajno, mogle provesti kontrolu i popisati sve pse na svom teritoriju, čisto eto da vide koliko ih imaju i koliko je pasa držano sukladno Zakonu, odnosno sad o dijelu zakona koji govori o obaveznom označavanju mikročipom.
Trebalo im je ravno 14 godina da odluče pomaknuti dupe i pogledati oko sebe. A ne bi niti to da ih Zakon nije na to obavezao i nije ukinuo usmrćivanje i obavezao skloništa na kastraciju čime cijena zbrinjavanja raste, a broj skloništa pada jer se sada oni koji to rade isključivo radi financijske koristi miču jer bez ubijanja i s obavezom kastracije skloništa više nisu toliko profitabilna koliko bi oni željeli.
Ako ništa drugo, sada barem znamo tko je vodio sklonište iz ljubavi prema psima i sa iskrenom željom za pomaganjem, a tko je punio džepove ubijajući nesretne pse (p.s. neki su se sad prebacili iz šinteraja u hotel za pse jer misle da su ljudi valjda toliko glupi pa da će popušit' spiku da je to iz ljubavi).
Da se vratimo na temu, 14 je godina prošlo od kad je uvedeno i zakonom propisano označavanje pasa koje nam posljedično omogućuje da one koji pse napuštaju ili na bilo koji drugi način krše Zakon kažnjavamo.
14 se godina nije uspjelo provesti zakon u dovoljnom postotku da bi označavanje dovelo i do kažnjavanja.
14 se godina dopušta ljudima da krše Zakon i nikome ništa.
Osim psima, oni u pravilu plaćaju cijenu našeg kršenja Zakona i to najčešće glavom, bilo pod kotačima, bilo od vatrenog oružja, bilo eutanazijom u skloništima.
I to Zakon koji je vrlo lako kontrolirati. Prođeš s čitačem čipa po psu i odmah znaš je li čipiran ili nije.
Otprilike jednako toliko dugo isti taj Zakon o zaštiti životinja propisuje i da «Posjednici kućnih ljubimaca moraju osigurati kontrolu razmnožavanja životinja pod njihovim nadzorom kao i da « Posjednici moraju zbrinjavati mladunčad vlastitih kućnih ljubimaca u skladu s odredbama ovoga Zakona, a u slučaju nekontroliranog razmnožavanja, kada ne žele sami zbrinuti mladunčad, snose troškove njihovog zbrinjavanja.»
Dakle što se zbrinjavanja potomstva pasa tiče novi zakon nije donio nikakve novitete osim što sada u zakonu piše da veterinarska inspekcija prilikom kažnjavanja može izreći i obavezu trajne sterilizacije kućnog ljubimca te da ministar može propisati obaveznu sterilizaciju na područjima za koja JLS utvrdi velik broj napuštenih pasa.
No bit ostaje ista.
Vlasnici odnosno posjednici dužni su osigurati kontrolu razmnožavanja svojih ljubimaca i pobrinuti se za potomstvo sukladno Zakonu (a ne lopatom, sjekirom, vrećicom ili kantom vode).
Jedinice lokalne samouprave već dugo imaju mogućnost propisati načine i uvjete držanja ljubimaca na svojem području koje uključuje i mjeru trajne sterilizacije, odnosno ono o čemu se ovih dana neumoljivo priča, a to je kastracija svih pasa osim onih registriranih pri Ministarstvu jer to su kao, uzgojni.
Namjerno pišem kao, uzgojni obzirom da još uvijek nije izašao pravilnik kojim bi se uvjeti uzgoja detaljno opisali i propisali pa za sad ostaje mogućnost da apsolutno svaka šuša uključujući i mene upiše svog psa i sebe u Ministarstvo i legalno štanca šta stigne i koliko god stigne.
I to je ta velika novost koju su Prijatelji životinja, kao i oni koji dijele njihovo mišljenje da nema razlike između štancera i uzgajivača (dok ja kao što vidite smatram da itekako ima) dočekali sa osmjehom na licu, a većina udruga sa nevjericom u očima.
I naravno da na teoretskoj razini nova odredba o upisu svih uzgajivača u upisnik pri Ministarstvu ima smisla i pozitivan je korak naprijed jer sada postoji mogućnost evidentiranja, pa se onda nadajmo se kada su već evidentirani mogu i kontrolirati, a oni koji nisu evidentirani mogu kazniti, pa ćemo nekako doći i do toga da je i dobrobit životinja negdje u priči.
No ponovno ću napomenuti da zakon o označavanju mikročipom postoji već 14 godina i nikom ništa.
Napomenuto ću i da štanceri postoje već godinama, baš kao i oglasnici na kojima se oglašavaju i opet - nikome ništa.
Posebno ću napomenuti da je ne samo kontraproduktivno nego i potpuno neopravdano, a bome i bezobrazno odgovorne uzgajivače trpati u isti koš sa štancerima,
pa makar se ideološki ne slagali sa uzgojem jer uvjeti držanja pasa kod jednih i drugih su neusporedivi.
Kada govorimo o novom Zakonu o zaštiti životinja kao i o odredbi Grada Čakovca o obaveznoj kastraciji, svakako trebamo uzeti u obzir da je na zakon utjecalo stanje u romskim naseljima u Međimurju te da je upravo ta situacija poslužila kako bi se na jednom mjestu zorno pokazalo kako se Zakon uopće ne provodi i koje su posljedice ne provođenja zakona.
2009. godine stotine su pasa ubijene u nekoliko romskih naselja da bi u prosincu 2015. godine u naseljima bilo oko 2500 pasa, a u prosincu 2017. oko 3000 pasa čime je zorno prikazano da ubojstvo pasa ništa ne rješava. Situacija u romskim naseljima pokazala je i kako je sustavno neprovođenje zakona zapravo dozvola svima za kršenje tog istog zakona, jer mnogi su stanovnici okolnih ne-romskih naselja koristili situaciju u romskim naseljima za izbacivanje svojih neželjenih pasa upravo u ili u blizini romskih naselja, ali i ne samo tamo.
Psi se na žalost izbacuju po cijeloj Hrvatskoj samo je na nekim mjestima zbog infrastrukture i običaja broj napuštenih pasa vidljiviji nego na drugim mjestima.
Ono što je uz sve do sada spomenuto, još važno spomenuti je - naša opća društvena inercija.
Nemoguće je da nikada nitko nije svjedočio izbacivanju psa na ulicu, nemoguće je da nitko nikada nije vidio da su susjedu odjednom nestali svi štenci, ili da mu se pas sam šeće ulicom, ili da nikada nije išao kod veterinara čime se susjed često hvali. No gotovo nikada nitko ništa ne prijavljuje jer nema vremena, jer ne zna kome, jer se ne želi zamjerati. I svi tako okreću glavu na drugu stranu dok se problem gomila.
I onda netko skupi dovoljno hrabrosti (jer za ovakvu je odluku potrebna velika doza hrabrosti) i iskoristi svoje zakonsko pravo o obaveznoj kastraciji za sve i svi se čude, i nikome ne paše.
Slažem se da je odluka mogla bili bolje sročena, da sam ju ja pisala - izgledala bi nešto kao obavezna kastracija za sve osim za radne, službene, pse sz zdravstvenim rizicima kojima je narkoza kontraindicirana i pse sa uzgojnom dozvolom, no i u postojećem obliku - nužna je.
Nužna je, ne zato što se odgovornim vlasnicima želi oduzeti pravo na odlučivanje u vezi vlastitog psa, ne zato što se želi sve pse podvrgnuti anesteziji i operativnom zahvatu nego zato što smo kao društvo došli do točke kada smo očigledno i na žalost zbog vlastite komocije, lijenosti ili želje za profitom problematiku prekomjernog broja, a posljedično tome i napuštanja pasa doveli do takvih ekstrema da su i institucije koje su do sada okretale glavu shvatile veličinu problema.
Kao što sam na početku napisala - kastracija pasa kao odgovor na problem - da, ali ne zbog pasa nego zbog nas.
I ovog puta psi plaćaju naše greške, samo ovog puta ne glavom nego spolnim organima.
I na kraju, ono što je važno napisati i shvatiti jest da bi ova mjera obavezne kastracije trebala biti samo mjera koja nam daje vrijeme da promjenimo način na koji se prema psima odnosimo.
Vrijeme u kojem neće nastajati višak novih pasa dok na prikladan način zbrinjavamo sve one koje smo već doveli na svijet i u probleme, vrijeme koje nam je potrebno da shvatimo da psi nisu strojevi za štancanje niti plišane igračke.
Vrijeme dok kao društvo ne odrastemo i postanemo odgovorni za sebe, svoje postupke i svoje ljubimce.
Kastracija koliko god da je trenutno opravdana i nužna nije i ne bi smjela biti trajna mjera. Ja bih recimo ljudima dala opciju da kastriraju ili da plaćaju porez sve dok psi nisu kastrirani - konačno, treba biti svjestan da svaka prinuda, bez obzira koliko genijalna ideja - izaziva revolt.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem - znate vi dobro koji ste, dosadilo nam je biti vaša samoposluga za ideje.
Kastracija?
Da, svakako.
Ne zbog pasa.
Zbog ljudi.
Onih ljudi koji neće prijaviti jer se ne žele zamjerati susjedima i familiji.
I zbog Ministarstva.
I zbog gradonačelnika.
I zbog načelnika.
I svih onih koji do sada nisu radili svoj posao.
Daleke, daleke 2004. godine dogodilo se nešto čudesno, počelo je mikročipiranje koje je od te iste daleke 2004. zakonska obaveza svih vlasnika pasa.
I to najkasnije sa 90 dana starosti psa, a ne jednom kad te ulovi inspekcija.
Od te daleke, daleke 2004. do danas, unatoč propisanim kaznama i kontrolama, barem je polovica pasa nečipirana.
Kažem barem - jer od te daleke, daleke 2004. do danas ne postoji niti statistika o broju čipiranih pasa naspram broja nečipiranih pasa zaprimljenih barem u registrirana skloništa koja ponovo imaju zakonsku obavezu voditi evidenciju pasa koji su ušli u to isto sklonište, pa onda shodno tome možemo samo, nakon razgovora sa kolegama iz udruga i skloništa, tek informirano nagađati o broju nečipiranih pasa.
S time da nije loše napomenuti da postoje i nečipirani psi koji nikada neće ući u «sustav» odnosno koji će život provesti i skončati bez da itko zna da su postojali.
Što također naravno nije u skladu sa zakonom.
Možda sad već lagano počinjete shvaćati zašto nam se kastracija nameće kao rješenje problema u kojem smo se našli.
I zašto zapravo kastracija ima najmanje veze sa psima.
Novi je Zakon opisivan i dočekan kao dugo očekivano sunce nakon kiše.
I ok, nije zakon loš, mogli bi čak reći i da je dobar.
Zakon je ukinuo usmrćivanje psa, uveo je obavezu registriranja pri Ministarstvu ukoliko se želite baviti uzgojem, propisao je osnivanje nekakvih radnih tijela pri jedinicama lokalne samouprave te im dao mrvicu veću autonomiju u provođenju zakona.
No, jel' kužite kako sam upotrijebila no umjesto da kažem ali - uvijek taj ali.
Zakon o obaveznom označavanju pasa mikročipom je postojao od 2004.
I to ne samo 2004.
Nego i svake slijedeće godine i to tako sve do ove 2018. godine kada su se jedinice lokalne samouprave (u daljnjem tekstu JLS) - sjetile da bi možda onako, slučajno, mogle provesti kontrolu i popisati sve pse na svom teritoriju, čisto eto da vide koliko ih imaju i koliko je pasa držano sukladno Zakonu, odnosno sad o dijelu zakona koji govori o obaveznom označavanju mikročipom.
Trebalo im je ravno 14 godina da odluče pomaknuti dupe i pogledati oko sebe. A ne bi niti to da ih Zakon nije na to obavezao i nije ukinuo usmrćivanje i obavezao skloništa na kastraciju čime cijena zbrinjavanja raste, a broj skloništa pada jer se sada oni koji to rade isključivo radi financijske koristi miču jer bez ubijanja i s obavezom kastracije skloništa više nisu toliko profitabilna koliko bi oni željeli.
Ako ništa drugo, sada barem znamo tko je vodio sklonište iz ljubavi prema psima i sa iskrenom željom za pomaganjem, a tko je punio džepove ubijajući nesretne pse (p.s. neki su se sad prebacili iz šinteraja u hotel za pse jer misle da su ljudi valjda toliko glupi pa da će popušit' spiku da je to iz ljubavi).
Da se vratimo na temu, 14 je godina prošlo od kad je uvedeno i zakonom propisano označavanje pasa koje nam posljedično omogućuje da one koji pse napuštaju ili na bilo koji drugi način krše Zakon kažnjavamo.
14 se godina nije uspjelo provesti zakon u dovoljnom postotku da bi označavanje dovelo i do kažnjavanja.
14 se godina dopušta ljudima da krše Zakon i nikome ništa.
Osim psima, oni u pravilu plaćaju cijenu našeg kršenja Zakona i to najčešće glavom, bilo pod kotačima, bilo od vatrenog oružja, bilo eutanazijom u skloništima.
I to Zakon koji je vrlo lako kontrolirati. Prođeš s čitačem čipa po psu i odmah znaš je li čipiran ili nije.
Otprilike jednako toliko dugo isti taj Zakon o zaštiti životinja propisuje i da «Posjednici kućnih ljubimaca moraju osigurati kontrolu razmnožavanja životinja pod njihovim nadzorom kao i da « Posjednici moraju zbrinjavati mladunčad vlastitih kućnih ljubimaca u skladu s odredbama ovoga Zakona, a u slučaju nekontroliranog razmnožavanja, kada ne žele sami zbrinuti mladunčad, snose troškove njihovog zbrinjavanja.»
Dakle što se zbrinjavanja potomstva pasa tiče novi zakon nije donio nikakve novitete osim što sada u zakonu piše da veterinarska inspekcija prilikom kažnjavanja može izreći i obavezu trajne sterilizacije kućnog ljubimca te da ministar može propisati obaveznu sterilizaciju na područjima za koja JLS utvrdi velik broj napuštenih pasa.
No bit ostaje ista.
Vlasnici odnosno posjednici dužni su osigurati kontrolu razmnožavanja svojih ljubimaca i pobrinuti se za potomstvo sukladno Zakonu (a ne lopatom, sjekirom, vrećicom ili kantom vode).
Jedinice lokalne samouprave već dugo imaju mogućnost propisati načine i uvjete držanja ljubimaca na svojem području koje uključuje i mjeru trajne sterilizacije, odnosno ono o čemu se ovih dana neumoljivo priča, a to je kastracija svih pasa osim onih registriranih pri Ministarstvu jer to su kao, uzgojni.
Namjerno pišem kao, uzgojni obzirom da još uvijek nije izašao pravilnik kojim bi se uvjeti uzgoja detaljno opisali i propisali pa za sad ostaje mogućnost da apsolutno svaka šuša uključujući i mene upiše svog psa i sebe u Ministarstvo i legalno štanca šta stigne i koliko god stigne.
I to je ta velika novost koju su Prijatelji životinja, kao i oni koji dijele njihovo mišljenje da nema razlike između štancera i uzgajivača (dok ja kao što vidite smatram da itekako ima) dočekali sa osmjehom na licu, a većina udruga sa nevjericom u očima.
I naravno da na teoretskoj razini nova odredba o upisu svih uzgajivača u upisnik pri Ministarstvu ima smisla i pozitivan je korak naprijed jer sada postoji mogućnost evidentiranja, pa se onda nadajmo se kada su već evidentirani mogu i kontrolirati, a oni koji nisu evidentirani mogu kazniti, pa ćemo nekako doći i do toga da je i dobrobit životinja negdje u priči.
No ponovno ću napomenuti da zakon o označavanju mikročipom postoji već 14 godina i nikom ništa.
Napomenuto ću i da štanceri postoje već godinama, baš kao i oglasnici na kojima se oglašavaju i opet - nikome ništa.
Posebno ću napomenuti da je ne samo kontraproduktivno nego i potpuno neopravdano, a bome i bezobrazno odgovorne uzgajivače trpati u isti koš sa štancerima,
pa makar se ideološki ne slagali sa uzgojem jer uvjeti držanja pasa kod jednih i drugih su neusporedivi.
Kada govorimo o novom Zakonu o zaštiti životinja kao i o odredbi Grada Čakovca o obaveznoj kastraciji, svakako trebamo uzeti u obzir da je na zakon utjecalo stanje u romskim naseljima u Međimurju te da je upravo ta situacija poslužila kako bi se na jednom mjestu zorno pokazalo kako se Zakon uopće ne provodi i koje su posljedice ne provođenja zakona.
2009. godine stotine su pasa ubijene u nekoliko romskih naselja da bi u prosincu 2015. godine u naseljima bilo oko 2500 pasa, a u prosincu 2017. oko 3000 pasa čime je zorno prikazano da ubojstvo pasa ništa ne rješava. Situacija u romskim naseljima pokazala je i kako je sustavno neprovođenje zakona zapravo dozvola svima za kršenje tog istog zakona, jer mnogi su stanovnici okolnih ne-romskih naselja koristili situaciju u romskim naseljima za izbacivanje svojih neželjenih pasa upravo u ili u blizini romskih naselja, ali i ne samo tamo.
Psi se na žalost izbacuju po cijeloj Hrvatskoj samo je na nekim mjestima zbog infrastrukture i običaja broj napuštenih pasa vidljiviji nego na drugim mjestima.
Ono što je uz sve do sada spomenuto, još važno spomenuti je - naša opća društvena inercija.
Nemoguće je da nikada nitko nije svjedočio izbacivanju psa na ulicu, nemoguće je da nitko nikada nije vidio da su susjedu odjednom nestali svi štenci, ili da mu se pas sam šeće ulicom, ili da nikada nije išao kod veterinara čime se susjed često hvali. No gotovo nikada nitko ništa ne prijavljuje jer nema vremena, jer ne zna kome, jer se ne želi zamjerati. I svi tako okreću glavu na drugu stranu dok se problem gomila.
I onda netko skupi dovoljno hrabrosti (jer za ovakvu je odluku potrebna velika doza hrabrosti) i iskoristi svoje zakonsko pravo o obaveznoj kastraciji za sve i svi se čude, i nikome ne paše.
Slažem se da je odluka mogla bili bolje sročena, da sam ju ja pisala - izgledala bi nešto kao obavezna kastracija za sve osim za radne, službene, pse sz zdravstvenim rizicima kojima je narkoza kontraindicirana i pse sa uzgojnom dozvolom, no i u postojećem obliku - nužna je.
Nužna je, ne zato što se odgovornim vlasnicima želi oduzeti pravo na odlučivanje u vezi vlastitog psa, ne zato što se želi sve pse podvrgnuti anesteziji i operativnom zahvatu nego zato što smo kao društvo došli do točke kada smo očigledno i na žalost zbog vlastite komocije, lijenosti ili želje za profitom problematiku prekomjernog broja, a posljedično tome i napuštanja pasa doveli do takvih ekstrema da su i institucije koje su do sada okretale glavu shvatile veličinu problema.
Kao što sam na početku napisala - kastracija pasa kao odgovor na problem - da, ali ne zbog pasa nego zbog nas.
I ovog puta psi plaćaju naše greške, samo ovog puta ne glavom nego spolnim organima.
I na kraju, ono što je važno napisati i shvatiti jest da bi ova mjera obavezne kastracije trebala biti samo mjera koja nam daje vrijeme da promjenimo način na koji se prema psima odnosimo.
Vrijeme u kojem neće nastajati višak novih pasa dok na prikladan način zbrinjavamo sve one koje smo već doveli na svijet i u probleme, vrijeme koje nam je potrebno da shvatimo da psi nisu strojevi za štancanje niti plišane igračke.
Vrijeme dok kao društvo ne odrastemo i postanemo odgovorni za sebe, svoje postupke i svoje ljubimce.
Kastracija koliko god da je trenutno opravdana i nužna nije i ne bi smjela biti trajna mjera. Ja bih recimo ljudima dala opciju da kastriraju ili da plaćaju porez sve dok psi nisu kastrirani - konačno, treba biti svjestan da svaka prinuda, bez obzira koliko genijalna ideja - izaziva revolt.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem - znate vi dobro koji ste, dosadilo nam je biti vaša samoposluga za ideje.