Menu

Zašto je okej tješiti uplašenog psa

Napisala: Rujana Jeger

Svaki put kad sam u Istri ili na moru, opsjednuta sam vremenskom prognozom. Ne zato što sam posebno luda za suncem ili naročito zimogrozna – prije svega to radim radi pasa. Naime, kada odsjedamo u tuđim kućama, psi nemaju dostup niti u spavaću sobu a kamoli u krevet – ako su vam ikada rekli da ne smijete psa naučiti da ide u krevet jer je to onda zauvijek čiča miča gotova priča – nije. Psi savršeno dobro skuže gdje su dobrodošli i na koji komad namještaja smiju u čijoj kući, što naravno neće značiti da nikada neće pokušati prekršiti postavljena pravila, baš kao i svi mi, uostalom.

Mislim da je mjesto gdje sam najviše alkohola popila bilo selo u Tunisu gdje sam sudjelovala u arheološkoj ekspediciji – tamo je naime alkohol nedostupan u lokalima, a petkom i u trgovinama. Mrzim pivo, ali tamo sam ga morala popiti svaki dan samo zato što je bilo zabranjeno.

No vratimo se mi na prognozu.

Motrim tu glupu prognozu samo zato što mrzim kada dođe do nevremena tamo gdje ne mogu spavati u krevetu sa svojim psima – zato što u protivnom moram spavati u krevetu svojih pasa koji je ipak ponešto manje mekan i čist nego moj. Činim to zato što znam da se ne boje grmljavine kad su pored mene, a pošto se držim dogovora, nema mi druge. Ležim tako ljetos u kuhinji iznajmljene kuće na Kornatima, na nekoj plastičnoj ležaljci i onoj spužvi za plažu, stare mi kosti škripe, a na meni dvije male beštije, gnijezde se tako da se ne mogu ni mrdnuti. Naravno da ne spavam pa drndam po „fejsu“ znajući da gruva anticiklona (a možda je i ciklona, nikad ne znam koja je koja) i po ostatku zemlje, pa repostam neki tekst o tome kako psa naučiti da se ne boji/manje boji grmljavine – nek’ se nađe i drugim supatnicima.

Samo da znate, moje se od objavljivanja tog teksta nisu posve prestale bojati, ali kad su uz mene, ne tresu se i ne dahću - a kad ih mazim, čak se i vesele – nije da bi baš išle u šetnju, ali mrze kišu ionako.

I naravno, razvije se ispod teksta neka rasprava, kako to obično biva...pse se ne smije tješiti, kažu Prvi – inače se njihov strah „zacementira“! Pse se mora tješiti, u protivnom pas ima osjećaj da je „Pale sam na svijetu“ – žeste se Drugi.

Treći se pitaju jesu li u pravu Prvi ili Drugi, i tako. Fejs.
shutterstock 175025756


E, pa evo što o tome misli Patricia McConnell, jedna od najvećih i najstarijih „mangi“ u svijetu bihejviorizma/etologije (nauke o ponašanju životinja), autorica mnogih vrijednih knjiga, tekstova i vlasnica centra za edukaciju pasa i vlasnika:

Godinama su nas učili da tješenjem uplašenog psa samo postižemo još gori učinak. Čini se logično, ako se vodimo samo podražajem i odgovorom na njega: pas čuje grmljavinu, potrči k vama a vi ga pomazite. I eto – upravo ste psa nagradili što je pobjegao k vama dok je grmilo, ma još gore – što se uopće i preplašio nevere.

Ali to nije točno – evo zašto: prvo, nema tog maženja koje će psu biti dostatna nagrada za paničan strah. Psima strah nije ništa manje strašan nego što je to nama ljudima. Svrha straha je da tijelu signalizira da postoji opasnost i da bi dotično tijelo trebalo pod hitno nešto učiniti da opasnost, zajedno sa popratnim strahom – nestane.

Pokušajte zamisliti ovakvu situaciju:

Upravo jedete slaju od vanilije, kadli vam netko usred noći pokuša provaliti u stan. Biste li se zbog toga sljedeći puta kada jedete isti taj slajo počeli još više bojati da će vam netko provaliti u stan? Mogli biste eventualno osjećati neugodu prisjećajući se pokušaja provale, ali svakako se ne biste počeli tresti i zvati policiju.

shutterstock 419837719

A ima i još jedan razlog zašto maženje uplašenog psa ne može nikome naškoditi – spremni?

Istraživanje provedeno na psima koji se boje grmljavine kaže da maženje ne smanjuje stres kod psa. E, pa ako ne smanjuje stres, kako onda ga onda može zacementirati?
Prije nego sada graknete kako se vaš pas smiri kada ga mazite, imajte na umu ove tri stvari: nisam ja radila istraživanje, moji se psi smire kad ih mazim i baš me briga što kaže dotično istraživanje – ja se bolje osjećam kad ih mazim, a njima ne škodi. prema tome – mazim ih!“

Okej, na stranu sad humor, evo što je istraživanje točno pokazalo: autori su mjerili razinu kortizola (hormona stresa) i ustanovili da se ta razina ne smanjuje u prisustvu vlasnika (ali zanimljivo je da se smanjuje u prisustvu drugih pasa). Inače, zanimljivo je još i da se kod ljudi razina kortizola smanjuje u dodiru s vlastitim psima, iako to ne vrijedi i za iste te pse – ali: i kod pasa i kod ljudi se povećava razina drugih hormona i neurotransmitera kao što su oksitocin, prolaktin i beta-endorfin – koji su svi odreda zaduženi za osjećaj ugode i povezanosti s drugom osobom (bez obzira na broj nogu).

Drugim riječima, možda maženje psu ne snižava razinu kortizola dok vani grmi, sijeva, vrijeme se mijenja, ali se očito svejedno pojavljuje osjećaj ugode.

Dapače, poptuno je nemoguće da se psa može pokvariti maženjem u trenucima straha – naime, 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća odgoj djece je isto nalagao da se djecu ne podiže u ruke i ne tješi kada su uplašena....naravno da su psiholozi u međuvremenu utvrdili da su djeca roditelja koji su ih hrabrili i podržavali odrasla u hrabre i stabilne ljude, a ne ovisne plačipi*ke.

shutterstock 601418018


Najgora šteta nastala „ne mazi psa dok se boji“ pristupom u stvari nema veze s nevremenom, već s problemima koji nastaju kada pokušavate objasniti ljudima što je to klasično kontrakondicioniranje (u daljnjem tekstu KKK). „KKK može biti jako dobar način za promjenu ponašanja zato što mijenja emociju koja pokreće određeno ponašanje“ - tipičan primjer toga je npr. bacanje nagradica psu koji se boji muškaraca (moj Jeger u takvim slučajevima oko sebe „sije“ sitno narezani špek i sir ;))

Naravno, netko će se možda zapitati – ako nagrađujem psa dok laje na velikog čupavca (ili bradatog hipstera, kolica za djecu, kante za smeće, itd.), neće li onda još više lajati na njega? Ne – ne ako laje iz straha. Podsjećam, strah nije baš zabavan i možete mi dati šest pizza s mozzarellom di buffala – svejedno neću pristati skočiti padobranom, niti bungeejem niti paraglajderom ili kako se već zovu sve te sprave za strmekavanje kroz zrak prema tvrdoj majčici zemljici.

Dakle, sijanje nagradica ili loptica od strane neznanca prema plahom psu naučiti će ga da se ne boji samo ukoliko je nagrada zbilja vrijedna (okej, parsto soma eura i mogu razmisliti o skakanju u tandemu) a neznanac dovoljno daleko (nema šanse da mi netko plati parsto tisuća eurića da skočim). Mic po mic, nagradicu po nagradicu, i moći ćete nagovoriti plahog psa da priđe neznancu/ponjuši dječja kolica/kantu za smeće, itd.

Znam da nije lako ljude nagovoriti da pokušaju, pogotovo što je teorija o dominaciji/vođi čopora (ma koliko pogrešna bila i sam se autor te teorije, David L. Mech - pokajao i ispravio, bacite pogled na video ispod) uhvatila maha zahvaljujući C. Millanu. Ali eto, upravo smo tako Jeger i ja kontrakondicionirali i Pixie i nekoliko drugih pasa na privremenom boravku kod nas koji su se bojali muškaraca.



Klasično kontrakondicioniranje je prilično učinkovita metoda rješavanja psa različitih strahova, no treba napomenuti da učinkovitost te metode ovisi od nekoliko faktora, među kojima je i intenzitet straha kao i vaša razina spremnosti na rad s psom, o čemu više možete pročitati ovdje.
Jako je važno da ukoliko radite s psom na reduciranju straha od – na primjer – groma, pas bude na uzici kako se ne bi mogao zatrčati kući.
Nemojte mu uzeti za zlo ako vaš pas potrči prema kući, pogotovo ako je pas ili strah relativno novi – neki automatski trče vlasniku kada su uplašeni, dok drugi trče u smjeru kuće (što može biti izuzetno opasno, pogotovo u gradu). Pixie je bar godinu dana bježala u smjeru kuće ali pomoću KKK naučila je sada pobjeći k meni, čak i digne šapice i želi da je uzmem u ruke.
Inače, kako znate da ste imalo promijenili stanje duha svoga psa? Možda neće odmah dići rep i početi veselo mahati, ali ako blago uplašenog psa potapšete i kažete mu par veselih riječi popraćenih slasnim zalogajem, promatrajte ga – ukoliko je djelovalo, vrlo vjerojatno će se stresti kao da otresa vodu sa sebe i bar malo podići rep. Stresanje je radnja (kod suhog psa, naravno) koja označava promjenu mentalnog stanja, pa tako možete primijetiti da se psi otresu nakon jela, nakon igre, nakon spavanja, itd.
shutterstock 164912411

Kod nekih pasa možda i nećete postići potpuno oslobađanje od straha, ali ja sam postigla da su Joy i Pixie obje funkcionalne u kući tijekom grmljavinskih nevremena, ne tresu se, ne dahću, ne cvile ako sam ja s njima u prostoriji – i naravno da ih mazim, ako mi se uvale u krilo. U šetnji za grmljavine Joy je sada taman toliko funkcionalna da obavi i vuče doma ako je uzici ili k meni ako je bez, dok Pixie na moju veliku žalost nije dogurala do te faze i dalje neće uzeti zalogaj ako grmi, niti želi izaći kada je nevrijeme. Srećom imamo mali vrt pa je dovoljan za slučaj apsolutne frke. U stanju je ne obavljati ništa po 20 sati, ali znam da ima još takvih pasa i pokušavam i dalje raditi na njezinom strahu od grmljavine, kao i petardi...međutim, za razliku od straha od petardi, klasično kontrakondicioniranje je manje učinkovito kod grmljavine pošto se ne radi samo o iznenadnom glasnom zvuku, već psi osjete i promjene u zraku, miris, elektricitet oblaka (dakle sve one stvari koje ljudi često niti ne osjete bez barometra – osim nas metereopata ;)) pa se već unaprijed mogu početi bojati onoga što osjete da dolazi.

shutterstock 259055774

“Ima doduše jedan način kojim možete otežati psu život, a to je ako se i sami bojite onoga čega se i on boji” – najčešći takav primjer su vlasnici koji se i sami boje grmljavine i oni koji se boje drugih pasa, odnosno najčešće vlasnici malih pasa koji nisu baš socijalizirali svoje pse na vrijeme iz straha ili su doživjeli neko traumatsko iskustvo pa se boje svog psa pustiti da se igra s drugima, o čemu malo više možete naći ovdje.

Pojam kojim se ovaj fenomen označava naziva se emocionalna zaraza - ukoliko se ikada nađete u situaciji u kojoj se i vi i pas bojite, pokušajte duboko disati, obratite pažnju na svoj stav tijela i ako se bojite da ćete početi vrištati, radije ne ispuštajte bilo kakve zvuke jer je poznato da pas neće doći na poziv vlasniku koji širi feromone straha/adrenalin. Pokušajte se praviti cool, možda uspijete vremenom prevariti i sebe i svog psa, a možda i sve oko sebe. a na kraju se i prestanete bojati – znam da zvuči suludo, ali meni uspijeva u 90% slučajeva. Btw. svi oni koji vam kažu da se baš nikada ničega ne boje – ne brinite, muljaju. A možda su smuljali i sebe - bilo kako bilo – cilj je postignut!

Dakle, da ponovimo – tješenjem i maženjem nećete “pokvariti” svog psa i “zacementirati” mu strahove, možda mu čak pomognete, a tepanje je čak nedavno dobilo i znanstveno pokriće, prema tome – napunite džepove keksićima, srce ljubavlju & lijepim riječima i samo hrabro – vremenske nam nepogode opet dolaze, biti će prilike za učenje!

shutterstock 152410070

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK