Menu

Zašto je okej tepati psima?

Napisala: Rujana Jeger

Znam da to već vjerojatno radite – ali evo, možda će vam laknuti ako vam kažem da je potpuno u redu tepati debilnim dječjim glasićem kada se obraćate svom (ili bilo kojem drugom) psu. To što vas prolaznici čudno gledaju, ne bi vas trebalo zabrinjavati – da me tako nešto zabrinjava, ne znam kako bih uopće prošetala gradom s 3-4 psa, a sigurna sam da među vama ima onih koji ih imaju i više!


Dakle, moja je specijalnost psovati svoje pse tom imbecilno-tepavom intonacijom, pošto svi znamo da psa koji KONAČNO dođe na poziv ne smijem kazniti što mu je za to trebalo 10 minuta i što je usput omastio brk tko zna (a bojim se da uglavnom znamo) čime, i što ću izludjeti ne znajući gdje je točno (u stvari – sad više nemam taj problem, zahvaljujući GPS spravici)....dakle, upravo u trenu kada izgovaram glasom primjerenim za nagluhe male bebe “Dolazi ovamo stoko, p*** ti materina j**o ti pas mater (a znam da jest), zadaviti ću te!” – naravno da prolaze dvije fine bakice šećući pod ruku i diveći se prirodi – ali nakon susreta sa mnom, ne i društvu.

Inače, kada smo snimali priloge za HTV, moj prijatelj i suradnik rekao je da i ja i treneri i stručnjaci za ponašanje životinja zvučimo “kao neka sekta” jer imamo istu intonaciju i ritmičnost govora kada se obraćamo psima, a koristimo i iste riječi u istom trenutku. U svojom ludilu, shvatila sam to kao kompliment ;)

Mislim, činjenica je da u većini kultura postoje načini govora i intonacije, pa čak i dijalekti (ili izostavljanje dijalekta) u različitim situacijama – službeni jezik služi za komunikaciju s vlastima ili publikom, zatim malo kolokvijalniji jezik (pa čak i dijalekt) kojim se obraćamo poznanicima i naravno opušteni jezik kojim komuniciramo s najbližima. Uz to postoji i taj visoki glas s debilnim izrazima koji nazivamo tepanjem koji koristimo u kontaktu s malom djecom i – gle čuda – psima. Dobro, već znamo da su psi ionako “hakirali” naše oksitocinske puteve sposobnošću direktnog gledanja u oči kojim postižu povišavanje razine hormona ugode u našem tijelu, upravo istim mehanizmom kako to čine djeca. Tako da u stvari ne čudi da im se obraćamo istim ili sličnim načinom kao i djeci.
U nekim se stručnim istraživanjima na temu komunikacije majki s djecom taj jezik naziva “majčinskim” (engleski: Motherese), ali nije ograničen samo na majke – koriste ga i druge odrasle osobe u komunikaciji s malom djecom, kao što sam već spomenula. Zanimljivo je da ga zatim imitiraju i mlađa djeca u komunikaciji s bebama, što bi moglo upućivati i na to da se radi o automatskoj reakciji na mlada/manja/bespomoćna bića.

shutterstock 140936773


U svakom slučaju, istraživanje je pokazalo da djeca jako dobro reagiraju na “majčinski” – ali reagiraju li i psi?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća psihologinje Kathy Hirsh-Pasek (kako odgovarajuće prezime, ha?) i Rebecca Treiman s University of Pennsylvania pokazale su da se psima obraćamo vrlo sličnim jezikom koji su nazvale “pasjim” (engleski: Doggerel), u smislu – govorom namijenjenim obraćanju psima, ne pasjim u smislu jezika koji psi međusobno koriste (a koji ionako nije verbalan u tehničkom smislu riječi).

Činjenica da se često obraćamo djeci i psima na sličan način nije ni čudan kad još pored one priče s okistocinom uzmemo u obzir da se mozak odraslih žena aktivira na isti način i na istom mjestu kada gledaju sliku svog djeteta, kao i svog psa.
shutterstock 554520832

“Pseći” se od “majčinskog” ponešto razlikuje po manjem rasponu riječi (a nadam se i da ljudi ne psuju svoju djecu, pa makar tepajući) – zanimljivo je da pse također upitamo daleko više pitanja nego pripadnike svoje vrste, iako uopće ne očekujemo odgovor kada krenemo papagajski ponavljati “Tko je dobar pas? Jesi ti dobar pas? Tko je moje sunce/zlato/ljubav/______ blabla” dok pas samo maše repom i misli si “Aj ne kenjaj više nego dokaži da me voliš i otvaraj taj hladnjak da naplatim duševnu bol što slušam tvoje kokodakanje cijele dane bez kraja i konca!” Dakle, imajte na umu da koristimo oko 20 puta više ponavljanja kada govorimo psima nego ljudima i pri tome stalno vrtimo fraze poput gore navedene.


Tobey Ben-Aderet s odjela za psihologiju Hunter College-a u New Yorku odlučio je provjeriti kako psi reagiraju na obraćanje na “psećem” i mijenja li takvo obraćanje išta u njihovom ponašanju.

Kako bi istražio reakcije pasa, prvo je snimio žene koje su se obraćale slikama svojih pasa – na tim su slikama bili psi različitih uzrasta. Zatim su snimili iste te žene kako se normalnim glasom obraćaju istraživačima istim zadanim riječima: “Hej, zdravo slatkišu” Tko je dobar pas? Dođi ovamo! Braavo, dobar pas! Dođi ovamo, mišiću! Doobaaar dečko!” (pretpostavljam da točno znate kako to zvuči)....jedina razlika u obraćanju koju su primijetili je bila da su se žene obraćale još višim glasom kada bi gledale slike svojih pasa dok su bili štenad – drugim riječima, svim su se psima obraćale tepanjem, a štencima još i malo više.

Zatim su istraživači stavili zvučnike u prostoriju u kojoj su ispitivali ponašanje pasa i snimali reakcije pasa na obraćanje slici tog psa i isti sadržaj rečenice, ali upućen čovjeku.
shutterstock 169352828

Btw. ova je slika nastala 1899. i na njoj je Jack Russell imenom Nipper koji sluša ploču s nasnimljenim glasom svog vlasnika Marca, brata slikara Francisa Barrauda, na ranom obliku gramofona na navijanje - kasnije je to postao trademark jedne od velikih britanskih glazbenih izdavačkih tvrtki, HMV  

Utvrdili su da štenci najsnažnije reagiraju na “pseći”, da bi snaga te reakcije postupno slabila što su psi stariji – najstariji ispitanici nisu pravili veliku razliku kada bi čuli “pseći” ili normalni govorni jezik.

Znači istraživanje je vrlo jasno pokazalo da “pseći” najučinkovitije utječe na štenad, lako im privlači i zadržava pažnju, dok kod stariji pasa slabi što je istraživače navelo da zaključe kako psi s godinama postanu selektivniji i s vremenom reagiraju isključivo ili uglavnom samo na poznate glasove - a dokazano je da s vremenom i bolje razumiju "ljudski".  Moje je osobno iskustvo da stariji psi reagiraju na poznate glasove SAMO ako im ti glasovi komuniciraju nešto važno, na primjer – “Tko je meni gladan? Je li Liza gladna, hoće Liza papati?” – na to ustaje kao da ne zna što je to osteoartritis i kao da nije eto – danas napunila 12 godina! Drugim dvjema mogu i dalje izgovarati gluposti i prostote i jednako se vesele, iako primjećujem malu razliku u godinama – do sada sam je pripisivala razlici u karakteru, ali sad znam da su u pitanju iskustvo i godine. Joy kojoj će u studenom biti 6 (vrijeme doista leti) prvo posluša što govorim pa odluči nešto (ne)učiniti po tom pitanju (terijeri!), a dvije godine mlađa Pixie skače na bilo kakvo tepanje, pa bilo ono upućeno i nekom drugom (da, nekad tepam i zakonitom, što mogu, drag je i trpan).

Još bih na kraju zaključila da i ljudi s godinama razviju selektivni sluh, pogotovo ako žive s nekim tko stalno klepeće, pa sam tako čitala i neko istraživanje o tome da muškarci ne slušaju baš pažljivo sve što im govorimo, pogotovo dok rade nešto drugo, tipa – gledaju TV i slično. Možete to testirati tako što ubacite u rečenicu neku totalno besmislenu frazu – ja sam se uvjerila rekavši nešto kao: “Gle kak je fora ova odrezana glava od susjeda na prozoru dok pada kiša!” a Jeger je odgovorio “Je, aha.” i nastavio gledati košarku. Možda je to bio trenutak da mu kažem za one cipele koje sam kupila još ljetos na popustu za koje znam da će pitati zašto mu nisam rekla a ja mogu reći da jesam onaj dan kad je Hrvatska izgubila od Turske, “...ne kužim kako se ne sjećaš?”

shutterstock 389603488


Također mislim da se i stariji ljudi s vremenom “isključuju”, ne nužno zbog slabijeg sluha (uostalom i stariji psi slabije čuju), već im se više ne da slušati baš svaku bljezgariju koju su vjerojatno već sto puta čuli u milijun prilika tokom svog dugog života i umorni su već od odgovaranja mlađim i debilnijima od sebe. A pogotovo vole “prečuti” ono što im ne odgovara.

Ukratko – ionako tepamo svojim psima, pa eto sad bar imamo znanstveno pokriće za to, pogotovo dok su još mladi i entuzijastični a ne stari i smoreni od šupljih riječi bez pokrića u slasnim zalogajima.

P.S.
Nemojte pretjerivati sa slasnim zalogajima, pošto je debljina kod pasa vezana za ozbiljne rizike po zdravlje, baš kao i kod ljudi.

Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)







KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK