Menu

Jesu li psi oduvijek bili čovjekovi pomagači u lovu?

Napisala: Rujana Jeger

Prapovijesni japanski grobovi pružaju nam do sada najbolji dokaz da su psi bili naši sudruzi u lovu, piše časopis Science.

Prije nego što su psi postali naši prijatelji, prvo su bili pomoć u lovu – možda su još uvijek djelovali u liku vuka koji je mogao tragati i oboriti plijen – te dopustiti čovjeku da ga s njima podijeli. To je i logično, zar ne? Pogotovo ako znamo da je s lukom i strijelom ili kopljem teško odmah oboriti životinju, a mnoge ranjene životinje mogu još uvijek prilično daleko odmaći prije nego konačno kolabiraju, a nije ih uvijek baš lako naći – pogotovo bez nosa kao što je pasji. Međutim, koliko god to logično zvučalo, nauka uvijek traži konkretne, materijalne dokaze. No nedavno objavljeno istraživanje u sklopu kojeg je pronađeno preko 100 prapovijesnih pasjih ukopa u Japanu koje bi moglo dokazati da su psi ne samo oduvijek pružali pomoć u lovu, već najvjerojatnije u teškim vremenima bili čak i odgovorni za ljudski opstanak u nekim dijelovima svijeta.

Istraživanje je provela dr.Angela Perri koja se 2011. priključila grupi japanskih biznismena u lovu na divljeg vepra u šumama pokraj Hiroshime, u želji da vidi kako psi pomažu ljudima u lovu. Doduše, nije bilo potrebe da ode baš tako daleko od Engleske gdje su, doduše, divlje svinje već valjda skoro istrijebljene – evo kako svoj posao (javlja lovcu gdje su svinje i obigrava oko njih - nije mu zadatak da ih napadne, ali može doći do direktnog sukoba) obavlja rođak moje kujice Joy u Poljskoj:



Angela Perri, zooarheologinja na Max Planck institutu za evolucijsku antropologiju u Leipzigu, još uvijek se prisjeća toga vepra za kojega kaže da je jurio poput vlaka! Mogu potvrditi da susret s divljom svinjom nije baš najugodnije iskustvo, sama sam se susrela s jednim ovećim primjerkom u Istri, dok sam noću šetala pse pored susjedovog krumpirišta (više to ne radim)....Pixie i Liza su arlaučući pobjegle prema kući, dok se Joy upinjala da se istrgne s uzice ne bi li pokazala za što je sposobna, a ja sam je vukla prema kući, trudeći se da ne trčim kako ne bih prase inspirirala da nas poganja!
krvosljednik

Krvosljednik je evropska kontinentalna pasmina koja potječe još iz srednjeg vijeka


Uglavnom, Japanci su u lov na divlje svinje poveli krvosljednike i Shibe Inu (koji nisu baš puno veći od Parson Russella), te ih pustili u šumu da lociraju plijen. U roku od deset minuta začulo se karakteristično lajanje kojim su dali do znanja da je plijen u blizini (uh, taj lavež jako dobro znam, to znači da moram juriti po šumi da nađem svoje pseto i nadati se da je plijen neka zvijer na drvetu a ne lisica/jazavac/vepar). Lovcima bez pasa bi trebali sati da natrapaju na divlju svinju, ako bi uopće i uspjeli – nije da prasci sjede okolo i čekaju.

A Shiba Inu named Kazumi

Shiba Inu je najmanja od 6 autohtonih Japanskih pasmina

Uglavnom, možda je Angela i bila u pravu kada je otišla u Japan – pošto je tamo našla gomilu znanstvene literature o drevnim psima, a najviše u ovirima Jomon kulture, koja je trajala otprilike od 16 000-2400 godina p.n.e. Jomonci su bili lovci i sakupljači koji su u sjevernim dijelovima Japana živjeli od lova na kitove i dupine, dok su oni s juga bili ponajviše orijentirani na ribolov. Međutim, Jomonci u umjerenoj klimi najvećeg otoga Honshu su uglavnom lovili šumske životinje – s vremenom su bizoni i slonovi prije oko 12-10 000 godina prepustili pozornicu manjim životinjama poput srndaća, jelenova i veprova.

map japan labeled


U takvoj šumi su psi od neprocjenjive vrijednosti (i ne samo tamo, kao što znamo psi se odlično snalaze i u prašumama Konga i u pustinjama Australije, kao i snjegovima Aljaske), te su idealno „opremljeni“ osjetilima i sposobnostima koje im omogućavaju da traže i nađu te osiguraju (drže/ometaju dok ljudi ne dođu) ili obore plijen. Dokaze za to našla je i u arheološkoj literaturi Japana – naime, prije kojih 9000 godina Jomonci su počeli sahranjivati svoje pse na isti način kao i ljude – u humcima napravljenim od morskih školjaka.

Kao i u drugim prapovijesnim pasjim grobovima širom svijeta – dakle, od Japana do Južne Amerike – psi su polegnuti na bok u položaju fetusa, kao da spavaju. Osteološka analiza je pokazala da su mnogi od njih tokom života imali tipične ozljede lovačkih pasa, od slomljenih zuba do slomljenih nogu ili rebara, ali većina je tih ozljeda bila stara, što je dokaz da su se ljudi o njima brinuli dok ne ozdrave. U nekim su grobovima nađeni i prilozi, poput narukvice od školjaka ili jelenskih rogova, što stvarno znači da su te lovačke pse poštovali jednako kao i lovce.

grab links

Gore: Jomonski pseći grob
Dolje: rekonstrukcija Jomonskog psa na osnovu grobnog nalaza
grab rechts


Sve u svemu, postoji oko 110 takvih ukopa koji prestaju prije 2 500 godina kada se Jomonci okreću poljoprivredi i lov gubi na važnosti a pseće se kosti počinju pojavljivati u „kuhinjskom otpadu“ (jamama s otpacima), često s tragovima noža, što je dokaz da su pse počeli – jesti.

Činjenica da su pse štovali samo na području Japana u kojem su bili nezamjenjivi partneri u lovu trebao bi biti dovoljan dokaz da je doista tako i bilo. Uz to, na istočnoj je obali otoka Honshu nađeno i ogromno brončano zvono s gravurom na kojoj se lijepo vidi vepar okružen lovačkim psima i naoružani lovac.

jomonci

Na žalost, mi ljudi smo dokazali da nismo lojalni poput pasa – kada nam više nisu bili potrebni za preživljavanje, izgubili su svoj privilegirani status. Ponovno će ga dostići tek nekoliko tisuća godina kasnije, kada postaju ono po čemu su danas najpoznatiji – kućni ljubimci.


Po pitanju vjernosti bismo od njih morali još štošta naučiti, zar ne?

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK