Psi i ljudski jezik - kako ga u stvari uče?
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Rujana Jeger
"Ja znam misliti," ponosno je rekao Nathaniel. "Ponekad mislim baš puno. Ali ne smijem misliti poput ljudi. Bruce kaže da ne smijem. Kaže da moram misliti pasje misli i pustiti ljudske na miru. Kaže da su pasje misli jednako dobre kao ljudske, pa možda i puno bolje."
Grant je ozbiljno klimnuo glavom. "Ima u tome nečega, Nathaniel. "Ipak moraš misliti drugačije od čovjeka, moraš---"
"Ima puno toga što psi znaju a ljudi ne znaju," pohvalio se Nathaniel. "Mi možemo vidjeti i čuti stvari koje ljudi ne vide i ne čuju. Nekada noću zavijamo pa nas zbog toga psuju. Ali kada bi mogli vidjeti i čuti stvari koje mi možemo, ukipili bi se od straha. Bruce kaže da smo...da smo...."
"Vidoviti?" upitao je Grant.
"Tako je," rekao je Nataniel. "Ne mogu se uvijek sjetiti tih svih riječi."
Clifford.D.Simak, Grad
Ok, ovo je odlomak iz (odličnog) Sci-Fi romana u kojem psi govore i ostaju na Zemlji kako bi održali ljudsku kulturu dok su ljudi otperjali na Jupiter, ali činjenica je da iako psi ne mogu govoriti ljudskim jezikom (za sada :)) i možda ne razumiju nužno monologe o (be)smislu života - svaki vlasnik psa zna da uistinu razumiju dosta toga. Uostalom, mnogi ste to komentirali nakon prethodnog teksta o tome kako razumiju više nego što se do sada mislilo i da na isti način procesuiraju jezik. Dapače, često nas znaju iznenaditi do kuda to razumijevanje ide, pa sam odlučila napisati nešto o tome kako uče....
Na primjer, vjerojatno ste već odavno čuli za Border colliea Rica ili kuju iste pasmine, Chaser – oni razlikuju više stotina naziva za razne predmete – naravno da su to izuzeci s kojima se puno (i stručno) radilo, ali pozabavimo se malo tim procesom učenja.
Za početak, netko od vas je spomenuo kako psi razlikuju predmete po nazivu – npr. štap/loptica, a znamo i da razlikuju objekte od radnji - npr. sjedi/donesi. Drugim riječima – mogli bismo reći da psi dakle u neku ruku - razlikuju imenice od glagola!
Border collie Rico postao je poznat 2004. kada je u časopisu Science izašao članak u kojem je objavljeno kako zna imena čak 200 različitih predmeta.
Rico (1994 – 2008)
To je otkriće zaintrigiralo psihologa Johna Pilleya s Wofford Collega, vlasnika kuje Chaser iste pasmine - sedam godina kasnije, Pilley je objavio kako je Chaser naučila nazive čak 1022 različita predmeta – više od 800 plišanaca, 116 loptica, 26 frizbija te oko 100 različitih plastičnih predmeta. “Kada Chaser pokažemo neki predmet i damo mu naziv, ona razumije da se taj naziv odnosi upravo na taj predmet a ne neki drugi.” kaže Pilley.
Pilley je o Chaser objavio i knjigu...
Chaser i Rico nisu samo naučili i upamtili nove nazive, već su znali donijeti i igračku koja još nema naziv, odnosno posve im je nova – kada bi dobili naredbu da donesu jedinu nepoznatu igračku u prostoriji, točno bi znali da moraju donijeti onu čije ime prvi puta čuju!
Rico u "fast mapping" akciji - potrazi za do sada još nepoznatim i neimenovanim predmetom
Kod djece se ovaj proces naziva “fast mapping” i do nedavno se smatralo se da tu sposobnost imaju samo ljudi (kao i obično, mi uvijek mislimo da smo najunikatnija bića u svakom pogledu). Doduše, Pilley naglašava kako djeca to mogu ponoviti nakon samo jednog pokušaja, dok je Chaser trebalo nekoliko “proba” kako bi novi naziv prešao iz kratkoročne u dugoročnu memoriju.
No to ne znači da ove sposobnosti imaju samo Borderi; Jorkširski terijer Bailey razlikuje oko 120 različitih igračaka. Stvar je samo u tome da neke pasmine imaju prirodno bolji fokus na čovjeka i komunikaciju s njim, a komunikacija – odnosno trening – naravno pospješuje i povećava obim pasjeg znanja.
Dakle, kao što spomenuh, uz sposobnost pamćenja različitih naziva igračaka, psi su u stanju razumjeti i nazive za radnje – uostalom, kako bi inače razumjeli komande poput: “dođi”, “sjedi”, “lezi”, “donesi” ili “fuj/pusti”, pa tako Chaser razlikuje kada je traže da uzme, odnosno dotakne šapom ili nosom različite predmete.
Chaser se u slobodno vrijeme ponaša kao i svi drugi psi :)
Zanimljivo je kako Pilley objašnjava da Chaser ne interpretira “donesi čarapu” kao jednu riječ: “dosnesičarapu”, već jako dobro razlikuje različite radnje i može ih primijeniti u odnosu na različite predmete. Pa čak i moja Liza koju nisam baš previše toga učila, zna razliku između “donesi štap”, “donesi čarapu” i “donesi lopticu” (iako ponekad pokuša muljati pa donese ono što joj je prvo pod njuškom :)
Evo što na to kaže moja omiljena autorica mnogih knjiga o psima i profesorica primijenjene životinjske bihejvioristike Patricia McConell: “Razumijevanje pretpostavlja da dijelimo iste reference, odnosno da imamo jednako razumijevanje oko toga što je predmet a što radnja. Izgleda da bar neki psi to mogu.”
Chaser, osim što zna, dakle - razliku između predmeta i radnje, razlikuje i kategorije predmeta: neke su stvari naprosto “igračke”, druge “frizbiji”, a naravno da “loptice” imaju svoju vlastitu kategoriju!
Naravno, tu se sada može raspravljati razumije li pas doista sam jezik ili se radi “samo” o – treningu, te upotrebljavaju li ovi psi doista “fast mapping”, ili je riječ o procesu koji samo tako izgleda...
Bilo kako bilo, Alexandra Horowitz u svojoj knjizi “Svijet iz pseće perspektive” već u neku ruku predviđa kako nam ovakvi slučajevi ukazuju da je vrijeme da konačno shvatimo kako je pseća kongnitivna sposobnost dovoljno razvijena da bi razumjeli jezik u datom kontekstu, kao što je i najnovije istraživanje uostalom pokazalo.
Naravno, takva i slična istraživanja pokazuju što sve psi mogu, što ne znači da to i svakodnevno čine. U stvari, koliko naši psi razumiju naš jezik najviše ovisi o nama.
Mi smo ti koji psu pružamo vezu između riječi i njihovih značenja, što znači da obim vokabulara nekog psa ovisi ne samo o motivaciji psa već i motivaciji vlasnika (i sposobnosti istoga da motivira svog psa, što isto nije uvijek lako).
Chaser kao štene - ali ne brinite, nikada nije kasno za učenje!
Pilley je Chaser počeo trenirati (ili učiti, što bi možda bio točniji pojam) s pet mjeseci i svaki bi joj predmet imenovao 20-40 puta tokom samo jednog treninga kako bi bio siguran da je upamtila naziv. Ako sada imate ludu želju nešto slično početi sa svojim psom, imajte na umu da je dobro da pas bude gladan, da imate pri ruci nagradice i da trening ne smije trajati duže od 2-3 minute, bar u početku, kako pas ne bi izgubio koncentraciju.
Također treba imati na umu da su oba psa također bila vrlo motivirana, no taj tip motivacije nije prosječan – svaki će vam trener reći da ne obraćaju svi psi pažnju na riječi, pa čak niti kada se radi o primjercima unutar iste pasmine, a među pasminama također postoje dosta velike razlike i zato i postoje radni i lovački psi, na primjer. Ovi prvi dobro reagiraju na komande, a drugi (ovisno o skupini) u pravilu baš i ne, pogotovo ako love u čoporu ili im zadaci zahtijevaju visoku razinu neovisnosti, kao kod tragača ili jamara.
Bez obzira na pasminu, osim gore navedenoga - nemaju svi psi jednake sposobnosti verbalnog procesuiranja, što je možda primijetio svatko od nas tko ima više pasa. Također, što je pas stariji, više razumije – pa čak i ako s njime aktivno ne radite na tome.
E sad – kako psi u stvari uče riječi?
Patricia McConnell smatra da učenje riječi obično ovisi o načinu na koji se one uvode – vlasnici koji koriste različite riječi – npr: “Donesi plavu, donesi lopticu!” često imaju pse s velikim “vokabularom”. S druge strane, objašnjava kako je njezin pas Willie (Border collie koji radi ”u struci”, dakle aktivno ovčari na njezinoj farmi) kojeg je godinama učiila riječi koje označavaju različite radnje bio jako zbunjen kada bi ga pokušala naučiti nazive predmeta. Naravno da sve ovisi o tome kako ih se uči – ukoliko ne nauče ne samo različite nazive predmeta već i radnji, psima neće biti lako “razumjeti" ljudski jezik.
Chaserine loptice - kada ih vidite ovako na hrpi, ipak izgledaju impresivno, zar ne?
Još je jedna caka u učenju važna – ako ste zapeli dokazati da je vaš najdraži psić genijalac, probajte kombinirati neku radnju s različitim predmetima, a zatim različite radnje s nekoliko predmeta, npr: “daj štap/loptu/čarapu” pa zatim "daj/takni nosom/takni šapom čarapu" (ili već nešto drugo). Ako uvijek kombinirate “čarapu” sa “daj”, pas neće naučiti fleksibilnost koja je potrebna da bi se dotjeralo do razine Rica, a kamoli Chaser.
Chaser u akciji s tri predmeta/tri radnje:
Ovakve stvari se najbrže uče uz pomoć kliker treninga koji na najbolji način daje psu do znanja kada je nešto dobro napravio. Naravno, nakon svake uspješne radnje, ne zaboravite psa barem verbalno pohvaliti, jer vidjeli smo u istraživanju kako to djeluje na njih! Lijeva će mu moždana polutka odmah zamahati repom!
Evo kako se stvara emotivna vrijednost :)
Dakle, način učenja ima ogromnu ulogu – na primjer, kada bi Pilley stavio dva predmeta pred Chaser i tražio ju da mu donese svaki prema imenu, nije mogla. No kada bi joj dopustio da se na jednom treningu neko vrijeme igra s jednim, pa u sljedećem treningu s drugim, tada bi svaki od njih za nju počeo imati određenu emotivnu vrijednost - taj se proces zove sukcesivna diskriminacija. Najteže je navesti psa da počne razlikovati dva predmeta, kasnije navodno ide lakše – kažem navodno, jer sam ja stala na čarapa/loptica/štap, ali Joy recimo zna “gdje je druga loptica?” – pošto obično istrčavam 4 psa s 4 loptice pa ih uvijek posiju po livadi....jedno vrijeme je razlikovala i zelenu od crvene, ali smo crvenu izgubili.
"Joy, di je zelena loptica?"
Baš zbog toga što učenje može biti dosta teško, ljudi često brzo odustanu.
Također će vam svaki profi trener reći da budete jasni i koristite što manje riječi, dakle umjesto: “Di je loptica? Di je? Ha? Di je sad ta loptica, brzo je nađi, jesam ti rekla? Razumiješ ti mene, di ti je sad nestala ta loptica?” dovoljno je samo “Gdje je loptica?” i onda pustite psa da je traži, a kada nađe, najprije ga pohvalite a tek onda prijeđite na sljedeću komandu, npr. “donesi”.
Na primjer, službene pse se uči tek najosnovnije komande (npr. pomagače - o čemu možete više naći ovdje) s obzirom da njima greške nisu dopuštene zbog prirode posla.
Uglavnom, profesionalni treneri se maksimalno koriste melodijom i naglašavanjem fraza, stoga koriste uglavnom kraće fraze i uvijek naglašavaju vlasniku da smanji obim riječi kada nešto želi od psa, barem u početku učenja.
Tomislav Fiket koji sa mnom radio priloge za HTV o psima rekao je: “Vi svi zvučite kao sekta! Svi na isti način naglašavate i govorite "BrAAAvo, doOobar pAs!”
E sad – možda još uvijek mislite kako se u slučaju Rica ili Chaser u stvari radi o posebnim psima čije su sposobnosti “običnim smrtnicima” nedostižne i da su moja Liza ili Joy ili vaš Vigor, Joey ili Mišo – prosjek.
Naravno, treba uzeti u obzir da mnogi psi nemaju doma psihologe i znanstvenike koji su si uzeli u zadatak ispitati koliko riječi može naučiti jedan pas, ali većina nas se može složiti da razumiju mnoge riječi i fraze, a pogotovo one koje život znače poput: “papicaaaa”, “idemo van”, “gdje je_____(ime drage osobe ili predmeta)?” Ali reagiraju li oni baš na naše riječi ili se “odajemo” na druge načine?
Psi izvlače gomilu informacija iz kontekstualnih sitnica, pošto nas stalno promatraju i pravi su antropolozi, o čemu sam već pisala. A pogotovo dobro razumiju govor tijela za koji mi možda nismo niti svjesni da ga upotrebljavamo, kao i ritam, naglasak i intonaciju kojom govorimo te naše raspoloženje koje vjerojatno jako dobro osjete preko njuha/feromona koje u određenim stanjima izlučujemo. Kunem se da Joy točno zna kada sam tužna, kao što također dobro zna kada nisam usredotočena na šetnju – to su trenuci kada zna izvesti neku nepodopštinu, tipa zbrisati za lisicom/vjevericom/mačkom/jazavcem ili već kakvom drugom beštijom na što ja tek onda dobijem slom živaca – zanimljivo kako me tada nema potrebu tješiti.
Stoga možete pokušati upotrijebiti neke druge riječi ali izgovoriti ih na isti način kao frazu, na primjer: “idemo van?” – npr. “uzmemo stan?” (evo, moji su odmah digli glave), pa ćete vidjeti.
Pitanje je dakle koliko oni u stvari razumiju intonaciju a koliko samu riječ, pogotovo što mi u pravilu uvijek intoniramo riječi na isti način i vjerojatno u sličnom kontekstu.
Na primjer, moja stara Chili je reagirala na “mačka” (dobila bi slom živaca i lajala vrteći se u krug), no kasnije je već ludovala i na Njemačka”, Grčka”, “(izraz na ženski spolni organ koji završava na –čka)” i “čka”, kao i na “drž'ga!”(nevjerojatno, ali kada sam bila jako mlada, to mi je bilo smiješno....mladost-ludost). Naravno, u prisustvu date životinje govorili bismo The Cat, kako ne bi skužila.
Što me u stvari podsjeća na djetinjstvo – kada sam bila predškolka, živjeli smo u jednosobnom stanu, pa su se moji roditelji svađali na engleskom da ja ne bih skužila. Onda sam rekla da želim na tečaj engleskog za predškolce – naivci nisu skužili zašto. Kada sam počela učiti engleski, skužili su da moraju primijeniti drugi jezik pa se od tada svađali na talijanskom. Upisala sam i talijanski. Da se nisu razveli, možda bih govorila i više od tri strana jezika :)
Dakle, razumije li Mišo/Srećko/Pixie riječi onako kako ih mi izgovorimo ili možda nekako drugačije? Ako ih uvijek upotrebljavamo u istom kontekstu i okolnostima, najvjerojatnije je da ih jednako definiraju. Mijenjanje konteksta, međutim, daje bolji uvid u njegovo razumijevanje – ja sam Lizu učila na Jegerovo ime, odnosno nadimak. Pitala bih: “Liza, di je Andi?” a on bi odgovorio “Liza, tu sam!”
"Liza, di je Andi?"
To smo učili njezinog prvog proljeća (biti će tome čak 11 godina...) u Istri dok je on bauljao po grmlju tražeći šparoge, a ja sam htjela da ga Liza nauči naći kada to od nje zatražim.
Elem, dugo sam mislila da Liza savršeno dobro zna gdje je Andi i da kuži što od nje tražim. Na primjer, kada bi nazvao da mi kaže da je u trgovini na uglu, par minu ta kasnije ja bi pitala “Liza, di je Andi?” a ona bi trčala prema vratima i uz malo sreće on bi upravo ulazio u dvorište. Ali kada on stoji u prostoriji a ja pitam “A di je Andi?” sva tri psa potrče lajući prema vratima. Ok, možda ja imam tri debila, ali me tješi što je sličan primjer negdje na svom blogu iznijela i Patricia McConnell koja je Willija učila na ime svog muža Jima. Pa ako ona kao bihejvioristica nije uspjela s Border colliejem, onda me malo manje sram.
Znači, za pse je izrazito važan kontekst jer im same riječi ne govore koliko i nama, stoga je vrlo vjerojatno da oni uzimaju u obzir puno više toga nego što je nama potrebno – možda bi se to dalo usporediti s komunikacijom s ljudima koji ne govore isti jezik, pa se automatski počnemo međusobno sporazumijevati “rukama i nogama”, odnosno gestikulacijom pojasniti što pokušavamo reći (ili razumjeti).
Dakle, već smo ustanovili da psi razumiju glagole, no pasja definicija neke radnje može biti drugačija od naše – klasični primjer navodi Ian Dunbar: “Što psi misle da znači “sjedi”? Mi smatramo da se ta riječ odnosi na sjedeći položaj, ali ako psa koji već sjedi tražite da sjedne, on će najvjerojatnije leći. Njemu “sjedi” dakle znači da se treba približiti zemlji.” Dakle, imajte u vidu da kada pas posluša neku zapovijed u određenom kontekstu ali ne i u drugačijem, to ne mora nužno značiti da je neposlušan, već možda da trebamo malo bolje precizirati što zapravo hoćemo, a to isto nije lako ako čovjek nema iskustva ili mu nema tko pokazati.
Zato su tu korisne pseće školice/tečajevi poslušnosti i upravo zato se treninzi odvijaju u početku uvijek u istom prostoru i kontekstu, ali kasnije se izlazi i “na teren”, kako bi naučili uz sva moguća ometanja i u drugačijim okolnostima. Ja sam svoje pse uvijek prvo učila “dođi” i ime još u stanu, zatim u dvorištu (gdje se čuju mnogi zvukovi i osjete mirisi – kroz našu se ogradu doduše ne vidi), pa na obližnjoj livadi i na kraju u šumi, gradu, kafiću i slično.
Da zaključim – s obzirom da ponekad ne razumijemo ni sami sebe a kamoli drugog čovjeka koji govori istim jezikom, a pogotovo kada izostaju aspekti komunikacije koji nisu samo verbalni (govor tijela je važniji nego što mislimo, zato ljudi pred važne sastanke nekada rade sa stručnjacima koji im objašnjavaju i kako da sjede, stoje, intoniraju, gestikuliraju, itd.) – trebali bismo biti sretni ne samo što nas psi imaju volje uopće saslušati :), a o poslušnosti da i ne govorimo!
Dakle – ako od psa želite nešto, dajte mu to do znanja jasno i pomozite mu da razumije strani jezik. Oni ionako bolje kuže ljudski nego mi pseći!
I na kraju, za entuzijaste, evo kako Pilley objašnjava proces učenja:
P.S.
Imajte na umu da je pasmina Border collie radna pasmina, odnosno da se radi o psima koji imaju snažnu potrebu za radom/učenjem - ako nemate dovoljno vremena udovoljiti toj potrebi (minimalno 3 sata dnevno), nemojte nabavljati takvog psa jer nezaposlen može postati nesretan i destruktivan! Kao i mnoge radne i lovačke pasmine, uostalom, zato uvijek ponavljam: ako baš hoćete pasminu, prvo se dobro informirajte o njezinim karakteristikama/originalnoj namjeni i nemojte zanemarivati urođene instinkte pasmina koje nisu stvorene isključivo nama za igru, društvo i zabavu!
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)
"Ja znam misliti," ponosno je rekao Nathaniel. "Ponekad mislim baš puno. Ali ne smijem misliti poput ljudi. Bruce kaže da ne smijem. Kaže da moram misliti pasje misli i pustiti ljudske na miru. Kaže da su pasje misli jednako dobre kao ljudske, pa možda i puno bolje."
Grant je ozbiljno klimnuo glavom. "Ima u tome nečega, Nathaniel. "Ipak moraš misliti drugačije od čovjeka, moraš---"
"Ima puno toga što psi znaju a ljudi ne znaju," pohvalio se Nathaniel. "Mi možemo vidjeti i čuti stvari koje ljudi ne vide i ne čuju. Nekada noću zavijamo pa nas zbog toga psuju. Ali kada bi mogli vidjeti i čuti stvari koje mi možemo, ukipili bi se od straha. Bruce kaže da smo...da smo...."
"Vidoviti?" upitao je Grant.
"Tako je," rekao je Nataniel. "Ne mogu se uvijek sjetiti tih svih riječi."
Clifford.D.Simak, Grad
Ok, ovo je odlomak iz (odličnog) Sci-Fi romana u kojem psi govore i ostaju na Zemlji kako bi održali ljudsku kulturu dok su ljudi otperjali na Jupiter, ali činjenica je da iako psi ne mogu govoriti ljudskim jezikom (za sada :)) i možda ne razumiju nužno monologe o (be)smislu života - svaki vlasnik psa zna da uistinu razumiju dosta toga. Uostalom, mnogi ste to komentirali nakon prethodnog teksta o tome kako razumiju više nego što se do sada mislilo i da na isti način procesuiraju jezik. Dapače, često nas znaju iznenaditi do kuda to razumijevanje ide, pa sam odlučila napisati nešto o tome kako uče....
Na primjer, vjerojatno ste već odavno čuli za Border colliea Rica ili kuju iste pasmine, Chaser – oni razlikuju više stotina naziva za razne predmete – naravno da su to izuzeci s kojima se puno (i stručno) radilo, ali pozabavimo se malo tim procesom učenja.
Za početak, netko od vas je spomenuo kako psi razlikuju predmete po nazivu – npr. štap/loptica, a znamo i da razlikuju objekte od radnji - npr. sjedi/donesi. Drugim riječima – mogli bismo reći da psi dakle u neku ruku - razlikuju imenice od glagola!
Border collie Rico postao je poznat 2004. kada je u časopisu Science izašao članak u kojem je objavljeno kako zna imena čak 200 različitih predmeta.
Rico (1994 – 2008)
To je otkriće zaintrigiralo psihologa Johna Pilleya s Wofford Collega, vlasnika kuje Chaser iste pasmine - sedam godina kasnije, Pilley je objavio kako je Chaser naučila nazive čak 1022 različita predmeta – više od 800 plišanaca, 116 loptica, 26 frizbija te oko 100 različitih plastičnih predmeta. “Kada Chaser pokažemo neki predmet i damo mu naziv, ona razumije da se taj naziv odnosi upravo na taj predmet a ne neki drugi.” kaže Pilley.
Pilley je o Chaser objavio i knjigu...
Chaser i Rico nisu samo naučili i upamtili nove nazive, već su znali donijeti i igračku koja još nema naziv, odnosno posve im je nova – kada bi dobili naredbu da donesu jedinu nepoznatu igračku u prostoriji, točno bi znali da moraju donijeti onu čije ime prvi puta čuju!
Rico u "fast mapping" akciji - potrazi za do sada još nepoznatim i neimenovanim predmetom
Kod djece se ovaj proces naziva “fast mapping” i do nedavno se smatralo se da tu sposobnost imaju samo ljudi (kao i obično, mi uvijek mislimo da smo najunikatnija bića u svakom pogledu). Doduše, Pilley naglašava kako djeca to mogu ponoviti nakon samo jednog pokušaja, dok je Chaser trebalo nekoliko “proba” kako bi novi naziv prešao iz kratkoročne u dugoročnu memoriju.
No to ne znači da ove sposobnosti imaju samo Borderi; Jorkširski terijer Bailey razlikuje oko 120 različitih igračaka. Stvar je samo u tome da neke pasmine imaju prirodno bolji fokus na čovjeka i komunikaciju s njim, a komunikacija – odnosno trening – naravno pospješuje i povećava obim pasjeg znanja.
Dakle, kao što spomenuh, uz sposobnost pamćenja različitih naziva igračaka, psi su u stanju razumjeti i nazive za radnje – uostalom, kako bi inače razumjeli komande poput: “dođi”, “sjedi”, “lezi”, “donesi” ili “fuj/pusti”, pa tako Chaser razlikuje kada je traže da uzme, odnosno dotakne šapom ili nosom različite predmete.
Chaser se u slobodno vrijeme ponaša kao i svi drugi psi :)
Zanimljivo je kako Pilley objašnjava da Chaser ne interpretira “donesi čarapu” kao jednu riječ: “dosnesičarapu”, već jako dobro razlikuje različite radnje i može ih primijeniti u odnosu na različite predmete. Pa čak i moja Liza koju nisam baš previše toga učila, zna razliku između “donesi štap”, “donesi čarapu” i “donesi lopticu” (iako ponekad pokuša muljati pa donese ono što joj je prvo pod njuškom :)
Evo što na to kaže moja omiljena autorica mnogih knjiga o psima i profesorica primijenjene životinjske bihejvioristike Patricia McConell: “Razumijevanje pretpostavlja da dijelimo iste reference, odnosno da imamo jednako razumijevanje oko toga što je predmet a što radnja. Izgleda da bar neki psi to mogu.”
Chaser, osim što zna, dakle - razliku između predmeta i radnje, razlikuje i kategorije predmeta: neke su stvari naprosto “igračke”, druge “frizbiji”, a naravno da “loptice” imaju svoju vlastitu kategoriju!
Naravno, tu se sada može raspravljati razumije li pas doista sam jezik ili se radi “samo” o – treningu, te upotrebljavaju li ovi psi doista “fast mapping”, ili je riječ o procesu koji samo tako izgleda...
Bilo kako bilo, Alexandra Horowitz u svojoj knjizi “Svijet iz pseće perspektive” već u neku ruku predviđa kako nam ovakvi slučajevi ukazuju da je vrijeme da konačno shvatimo kako je pseća kongnitivna sposobnost dovoljno razvijena da bi razumjeli jezik u datom kontekstu, kao što je i najnovije istraživanje uostalom pokazalo.
Naravno, takva i slična istraživanja pokazuju što sve psi mogu, što ne znači da to i svakodnevno čine. U stvari, koliko naši psi razumiju naš jezik najviše ovisi o nama.
Mi smo ti koji psu pružamo vezu između riječi i njihovih značenja, što znači da obim vokabulara nekog psa ovisi ne samo o motivaciji psa već i motivaciji vlasnika (i sposobnosti istoga da motivira svog psa, što isto nije uvijek lako).
Chaser kao štene - ali ne brinite, nikada nije kasno za učenje!
Pilley je Chaser počeo trenirati (ili učiti, što bi možda bio točniji pojam) s pet mjeseci i svaki bi joj predmet imenovao 20-40 puta tokom samo jednog treninga kako bi bio siguran da je upamtila naziv. Ako sada imate ludu želju nešto slično početi sa svojim psom, imajte na umu da je dobro da pas bude gladan, da imate pri ruci nagradice i da trening ne smije trajati duže od 2-3 minute, bar u početku, kako pas ne bi izgubio koncentraciju.
Također treba imati na umu da su oba psa također bila vrlo motivirana, no taj tip motivacije nije prosječan – svaki će vam trener reći da ne obraćaju svi psi pažnju na riječi, pa čak niti kada se radi o primjercima unutar iste pasmine, a među pasminama također postoje dosta velike razlike i zato i postoje radni i lovački psi, na primjer. Ovi prvi dobro reagiraju na komande, a drugi (ovisno o skupini) u pravilu baš i ne, pogotovo ako love u čoporu ili im zadaci zahtijevaju visoku razinu neovisnosti, kao kod tragača ili jamara.
Bez obzira na pasminu, osim gore navedenoga - nemaju svi psi jednake sposobnosti verbalnog procesuiranja, što je možda primijetio svatko od nas tko ima više pasa. Također, što je pas stariji, više razumije – pa čak i ako s njime aktivno ne radite na tome.
E sad – kako psi u stvari uče riječi?
Patricia McConnell smatra da učenje riječi obično ovisi o načinu na koji se one uvode – vlasnici koji koriste različite riječi – npr: “Donesi plavu, donesi lopticu!” često imaju pse s velikim “vokabularom”. S druge strane, objašnjava kako je njezin pas Willie (Border collie koji radi ”u struci”, dakle aktivno ovčari na njezinoj farmi) kojeg je godinama učiila riječi koje označavaju različite radnje bio jako zbunjen kada bi ga pokušala naučiti nazive predmeta. Naravno da sve ovisi o tome kako ih se uči – ukoliko ne nauče ne samo različite nazive predmeta već i radnji, psima neće biti lako “razumjeti" ljudski jezik.
Chaserine loptice - kada ih vidite ovako na hrpi, ipak izgledaju impresivno, zar ne?
Još je jedna caka u učenju važna – ako ste zapeli dokazati da je vaš najdraži psić genijalac, probajte kombinirati neku radnju s različitim predmetima, a zatim različite radnje s nekoliko predmeta, npr: “daj štap/loptu/čarapu” pa zatim "daj/takni nosom/takni šapom čarapu" (ili već nešto drugo). Ako uvijek kombinirate “čarapu” sa “daj”, pas neće naučiti fleksibilnost koja je potrebna da bi se dotjeralo do razine Rica, a kamoli Chaser.
Chaser u akciji s tri predmeta/tri radnje:
Ovakve stvari se najbrže uče uz pomoć kliker treninga koji na najbolji način daje psu do znanja kada je nešto dobro napravio. Naravno, nakon svake uspješne radnje, ne zaboravite psa barem verbalno pohvaliti, jer vidjeli smo u istraživanju kako to djeluje na njih! Lijeva će mu moždana polutka odmah zamahati repom!
Evo kako se stvara emotivna vrijednost :)
Dakle, način učenja ima ogromnu ulogu – na primjer, kada bi Pilley stavio dva predmeta pred Chaser i tražio ju da mu donese svaki prema imenu, nije mogla. No kada bi joj dopustio da se na jednom treningu neko vrijeme igra s jednim, pa u sljedećem treningu s drugim, tada bi svaki od njih za nju počeo imati određenu emotivnu vrijednost - taj se proces zove sukcesivna diskriminacija. Najteže je navesti psa da počne razlikovati dva predmeta, kasnije navodno ide lakše – kažem navodno, jer sam ja stala na čarapa/loptica/štap, ali Joy recimo zna “gdje je druga loptica?” – pošto obično istrčavam 4 psa s 4 loptice pa ih uvijek posiju po livadi....jedno vrijeme je razlikovala i zelenu od crvene, ali smo crvenu izgubili.
"Joy, di je zelena loptica?"
Baš zbog toga što učenje može biti dosta teško, ljudi često brzo odustanu.
Također će vam svaki profi trener reći da budete jasni i koristite što manje riječi, dakle umjesto: “Di je loptica? Di je? Ha? Di je sad ta loptica, brzo je nađi, jesam ti rekla? Razumiješ ti mene, di ti je sad nestala ta loptica?” dovoljno je samo “Gdje je loptica?” i onda pustite psa da je traži, a kada nađe, najprije ga pohvalite a tek onda prijeđite na sljedeću komandu, npr. “donesi”.
Na primjer, službene pse se uči tek najosnovnije komande (npr. pomagače - o čemu možete više naći ovdje) s obzirom da njima greške nisu dopuštene zbog prirode posla.
Uglavnom, profesionalni treneri se maksimalno koriste melodijom i naglašavanjem fraza, stoga koriste uglavnom kraće fraze i uvijek naglašavaju vlasniku da smanji obim riječi kada nešto želi od psa, barem u početku učenja.
Tomislav Fiket koji sa mnom radio priloge za HTV o psima rekao je: “Vi svi zvučite kao sekta! Svi na isti način naglašavate i govorite "BrAAAvo, doOobar pAs!”
E sad – možda još uvijek mislite kako se u slučaju Rica ili Chaser u stvari radi o posebnim psima čije su sposobnosti “običnim smrtnicima” nedostižne i da su moja Liza ili Joy ili vaš Vigor, Joey ili Mišo – prosjek.
Naravno, treba uzeti u obzir da mnogi psi nemaju doma psihologe i znanstvenike koji su si uzeli u zadatak ispitati koliko riječi može naučiti jedan pas, ali većina nas se može složiti da razumiju mnoge riječi i fraze, a pogotovo one koje život znače poput: “papicaaaa”, “idemo van”, “gdje je_____(ime drage osobe ili predmeta)?” Ali reagiraju li oni baš na naše riječi ili se “odajemo” na druge načine?
Psi izvlače gomilu informacija iz kontekstualnih sitnica, pošto nas stalno promatraju i pravi su antropolozi, o čemu sam već pisala. A pogotovo dobro razumiju govor tijela za koji mi možda nismo niti svjesni da ga upotrebljavamo, kao i ritam, naglasak i intonaciju kojom govorimo te naše raspoloženje koje vjerojatno jako dobro osjete preko njuha/feromona koje u određenim stanjima izlučujemo. Kunem se da Joy točno zna kada sam tužna, kao što također dobro zna kada nisam usredotočena na šetnju – to su trenuci kada zna izvesti neku nepodopštinu, tipa zbrisati za lisicom/vjevericom/mačkom/jazavcem ili već kakvom drugom beštijom na što ja tek onda dobijem slom živaca – zanimljivo kako me tada nema potrebu tješiti.
Stoga možete pokušati upotrijebiti neke druge riječi ali izgovoriti ih na isti način kao frazu, na primjer: “idemo van?” – npr. “uzmemo stan?” (evo, moji su odmah digli glave), pa ćete vidjeti.
Pitanje je dakle koliko oni u stvari razumiju intonaciju a koliko samu riječ, pogotovo što mi u pravilu uvijek intoniramo riječi na isti način i vjerojatno u sličnom kontekstu.
Na primjer, moja stara Chili je reagirala na “mačka” (dobila bi slom živaca i lajala vrteći se u krug), no kasnije je već ludovala i na Njemačka”, Grčka”, “(izraz na ženski spolni organ koji završava na –čka)” i “čka”, kao i na “drž'ga!”(nevjerojatno, ali kada sam bila jako mlada, to mi je bilo smiješno....mladost-ludost). Naravno, u prisustvu date životinje govorili bismo The Cat, kako ne bi skužila.
Što me u stvari podsjeća na djetinjstvo – kada sam bila predškolka, živjeli smo u jednosobnom stanu, pa su se moji roditelji svađali na engleskom da ja ne bih skužila. Onda sam rekla da želim na tečaj engleskog za predškolce – naivci nisu skužili zašto. Kada sam počela učiti engleski, skužili su da moraju primijeniti drugi jezik pa se od tada svađali na talijanskom. Upisala sam i talijanski. Da se nisu razveli, možda bih govorila i više od tri strana jezika :)
Dakle, razumije li Mišo/Srećko/Pixie riječi onako kako ih mi izgovorimo ili možda nekako drugačije? Ako ih uvijek upotrebljavamo u istom kontekstu i okolnostima, najvjerojatnije je da ih jednako definiraju. Mijenjanje konteksta, međutim, daje bolji uvid u njegovo razumijevanje – ja sam Lizu učila na Jegerovo ime, odnosno nadimak. Pitala bih: “Liza, di je Andi?” a on bi odgovorio “Liza, tu sam!”
"Liza, di je Andi?"
To smo učili njezinog prvog proljeća (biti će tome čak 11 godina...) u Istri dok je on bauljao po grmlju tražeći šparoge, a ja sam htjela da ga Liza nauči naći kada to od nje zatražim.
Elem, dugo sam mislila da Liza savršeno dobro zna gdje je Andi i da kuži što od nje tražim. Na primjer, kada bi nazvao da mi kaže da je u trgovini na uglu, par minu ta kasnije ja bi pitala “Liza, di je Andi?” a ona bi trčala prema vratima i uz malo sreće on bi upravo ulazio u dvorište. Ali kada on stoji u prostoriji a ja pitam “A di je Andi?” sva tri psa potrče lajući prema vratima. Ok, možda ja imam tri debila, ali me tješi što je sličan primjer negdje na svom blogu iznijela i Patricia McConnell koja je Willija učila na ime svog muža Jima. Pa ako ona kao bihejvioristica nije uspjela s Border colliejem, onda me malo manje sram.
Znači, za pse je izrazito važan kontekst jer im same riječi ne govore koliko i nama, stoga je vrlo vjerojatno da oni uzimaju u obzir puno više toga nego što je nama potrebno – možda bi se to dalo usporediti s komunikacijom s ljudima koji ne govore isti jezik, pa se automatski počnemo međusobno sporazumijevati “rukama i nogama”, odnosno gestikulacijom pojasniti što pokušavamo reći (ili razumjeti).
Dakle, već smo ustanovili da psi razumiju glagole, no pasja definicija neke radnje može biti drugačija od naše – klasični primjer navodi Ian Dunbar: “Što psi misle da znači “sjedi”? Mi smatramo da se ta riječ odnosi na sjedeći položaj, ali ako psa koji već sjedi tražite da sjedne, on će najvjerojatnije leći. Njemu “sjedi” dakle znači da se treba približiti zemlji.” Dakle, imajte u vidu da kada pas posluša neku zapovijed u određenom kontekstu ali ne i u drugačijem, to ne mora nužno značiti da je neposlušan, već možda da trebamo malo bolje precizirati što zapravo hoćemo, a to isto nije lako ako čovjek nema iskustva ili mu nema tko pokazati.
Zato su tu korisne pseće školice/tečajevi poslušnosti i upravo zato se treninzi odvijaju u početku uvijek u istom prostoru i kontekstu, ali kasnije se izlazi i “na teren”, kako bi naučili uz sva moguća ometanja i u drugačijim okolnostima. Ja sam svoje pse uvijek prvo učila “dođi” i ime još u stanu, zatim u dvorištu (gdje se čuju mnogi zvukovi i osjete mirisi – kroz našu se ogradu doduše ne vidi), pa na obližnjoj livadi i na kraju u šumi, gradu, kafiću i slično.
Da zaključim – s obzirom da ponekad ne razumijemo ni sami sebe a kamoli drugog čovjeka koji govori istim jezikom, a pogotovo kada izostaju aspekti komunikacije koji nisu samo verbalni (govor tijela je važniji nego što mislimo, zato ljudi pred važne sastanke nekada rade sa stručnjacima koji im objašnjavaju i kako da sjede, stoje, intoniraju, gestikuliraju, itd.) – trebali bismo biti sretni ne samo što nas psi imaju volje uopće saslušati :), a o poslušnosti da i ne govorimo!
Dakle – ako od psa želite nešto, dajte mu to do znanja jasno i pomozite mu da razumije strani jezik. Oni ionako bolje kuže ljudski nego mi pseći!
I na kraju, za entuzijaste, evo kako Pilley objašnjava proces učenja:
P.S.
Imajte na umu da je pasmina Border collie radna pasmina, odnosno da se radi o psima koji imaju snažnu potrebu za radom/učenjem - ako nemate dovoljno vremena udovoljiti toj potrebi (minimalno 3 sata dnevno), nemojte nabavljati takvog psa jer nezaposlen može postati nesretan i destruktivan! Kao i mnoge radne i lovačke pasmine, uostalom, zato uvijek ponavljam: ako baš hoćete pasminu, prvo se dobro informirajte o njezinim karakteristikama/originalnoj namjeni i nemojte zanemarivati urođene instinkte pasmina koje nisu stvorene isključivo nama za igru, društvo i zabavu!
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)