Klinci i psi - štivo za roditelje i one koji se to spremaju postati
- font size decrease font size increase font size
Autorica: Linde P. Case, The Science Dog, prevela: Rujana Jeger
Evo što će iskočiti googlate li riječi kids and dogs....ovo su samo prvi rezultati potrage....
Upozorenje: Ako vas ove fotografije nisu uzrujale (još gore, ako mislite da su slatke), vjerojatno vam se neće svidjeti ovaj tekst.
Par statističkih podataka: Prema podacima Američkog CDC - centra za kontrolu i prevenciju bolesti, svake godine 4,5 milijuna ljudi ugrize pas. Od ovih prijavljenih ugriza, veliki je broj djece ispod 8 godina, pošto su djeca obično ugrižena dovoljno da bi im bila potrebna medicinska pomoć ili čak hospitalizacija. Također ih je najčešće ugrizao vlastiti pas ili pas kojeg poznaju, najvjerojatnije zbog njihove veličine (misli se na djecu) i tip aktivnosti u koju se uključuju s psom.
Zašto je to iznenađujuće? Zaboga. Ako se u nekoliko sekundi mogu naći ovakve fotografije na Googlu, pretpostavimo da ih ima još puno, puno više, kao i puno više ovakvih svakodnevnih interakcija sa psima. U stvari, ovo ideu prilog činjenici da su psi puno tolerantniji i trpeljiviji nego što mislimo da jesu – neljubazno i riskantno ponašanje djece naspram pasa izgleda da je postalo poput neke društvene epidemije....
Programi prevencije ugriza kod djece: Dobra vijest je da je ovakva statistika dovela do uvođenja programa prevencije ugriza – iako većina nije detaljno proučena, čini se da možemo reći kako ovakvi programi utječu na ponašanje djece. U Americi ih ima nekoliko, ali kod nas za sada djeluje samo Blue Dog – projekt Plavi pas, o kojem možete pročitati ovdje.
Klinci su ok: Rezultati istraživanja upućuju na to da djeca mogu imati velike koristi od programa prevencije ugriza, a starija djeca čak mogu to znanje primijeniti na svoje interakcije s nepoznatim psima. No izgleda da je taj prijenos znanja u praksu, odnosno ponašanje – nešto teži kod manje djece.
(Važno: ne postoji istraživanje koje bi procijenilo promjenu ponašanja djece nakon što su prošla kroz program prevencije – s vlastitim/poznatim psima, što je u stvari vrlo važna tema, pošto većina prijavljenih ugriza potječe od poznatih pasa)
A što s onima iza kamere?
Roditelji, za to vrijeme.... U svojem istraživanju iz 2011. David Schwebel, Barbara Morrongiello i kolege skupili su podatke od roditelja djece stare 3-6 godina. Njihova su otkrića poprilično uznemirujuća:
S obzirom da su roditeljski nadzor i zdrav razum glavne komponente sigurne interakcije između male djece i pasa, ista grupa istraživača fokusirala se na testiranje učinka projekta Plavi pas na – roditelje. Točnije, na to kako je Plavi pas promijenio roditeljski nadzor nad međusobnom interacijom pasa i male djece.
Istraživanje: Istraživači su imali dva cilja – prvo su ispitali tipično ponašanje roditelja djece predškolske dobi u odnosu na vlastito dijete u prisustvu nepoznatog psa. Zatim su procijenili promjene u ponašanju roditelja nakon završenog tečaja za roditelje i djecu.
Testna skupina se sastojala od 55 parova roditelj-dijete, svaki par je imao barem jednog odraslog psa u kući. Polovica je završila tečaj Plavi pas, a druga polovica (tzv. kontrolna skupina) je prošla online tečaj za ponašanje u slučaju požara.
Metoda je podrazumijevala ulazak djeteta i roditelja u sobu u kojoj se nalazio nježan i prijateljski naklonjen pas s trenerom. Roditelji nisu znali kakvog je karaktera, a rečeno im je da je pas u sobi netom prije nego što su ušli. Istraživači su promatrali ponašanje roditelja, odnosno reakcije na činjenicu da im se dijete nalazi u blizini nepoznatog psa. Ocjenjivao se u biti intenzitet njihovog nadzora.
Rezultat: Uzet je u obzir rezultat prije pohađanja i nakon pohađanja Plavog psa
Kao i mnogi drugi treneri, kaže autorica ovog teksta – zgrčim se kad mi kažu: “Oh, on je tako dobar pas! Moja djeca i njihovi prijatelji mu mogu stvarno svašta raditi – sjediti na njemu, vući ga za kožu, za rep, sve on trpi! Idealan je obiteljski pas!” Isto tako me zubi zabole kad čitam emaile od dobronamjernih ali potpuno neupućenih ljudi koji mi šalju fotografije svog djeteta koje se penje po psu, zato što znaju da volim pse....da. Ali ne.
Dragi roditelji: Vaše dijete ne bi smjelo sjediti na psu, jahati ga, ležati na njemu dok spava, grabiti ga za njušku, vući za kožu i rep, ili gurati ruke u njegovu zdjelicu s hranom. Ne samo da takvo ponašanje pokazuje nedostatak poštovanja prema drugom stvorenju, već je i na granici s maltretiranjem, a da ne govorimo koliko je opasno.
Vaš divni obiteljski pas kojem je konačno dojadilo maltretiranje i škljocnuti će zubima pred djetetom kako bi dao do znanja da mu je dosta – ukoliko zahvati dijete, platiti će najvjerojatnije životom.
Ne samo da biste trebali spriječiti svoju djecu da to rade, čak i ako živite s divnim obiteljskim psom koji sve dozvoljava, neko biste trebali sami poslužiti kao primjer za nježnost, poštovanje i ispravno ponašanje prema psima – svim psima, počevši od vlastitog.
EVO KAKO SE NE PONAŠATI PREMA PSIMA (niti bilo kome drugome)
...I KAKO SE PONAŠATI PREMA PSIMA:
I NA KRAJU - KAKO ISPRAVNO POZDRAVITI NEPOZNATOG PSA (I ŠTO IZBJEGAVATI):
Reference:
Evo što će iskočiti googlate li riječi kids and dogs....ovo su samo prvi rezultati potrage....
Upozorenje: Ako vas ove fotografije nisu uzrujale (još gore, ako mislite da su slatke), vjerojatno vam se neće svidjeti ovaj tekst.
Par statističkih podataka: Prema podacima Američkog CDC - centra za kontrolu i prevenciju bolesti, svake godine 4,5 milijuna ljudi ugrize pas. Od ovih prijavljenih ugriza, veliki je broj djece ispod 8 godina, pošto su djeca obično ugrižena dovoljno da bi im bila potrebna medicinska pomoć ili čak hospitalizacija. Također ih je najčešće ugrizao vlastiti pas ili pas kojeg poznaju, najvjerojatnije zbog njihove veličine (misli se na djecu) i tip aktivnosti u koju se uključuju s psom.
Zašto je to iznenađujuće? Zaboga. Ako se u nekoliko sekundi mogu naći ovakve fotografije na Googlu, pretpostavimo da ih ima još puno, puno više, kao i puno više ovakvih svakodnevnih interakcija sa psima. U stvari, ovo ideu prilog činjenici da su psi puno tolerantniji i trpeljiviji nego što mislimo da jesu – neljubazno i riskantno ponašanje djece naspram pasa izgleda da je postalo poput neke društvene epidemije....
Programi prevencije ugriza kod djece: Dobra vijest je da je ovakva statistika dovela do uvođenja programa prevencije ugriza – iako većina nije detaljno proučena, čini se da možemo reći kako ovakvi programi utječu na ponašanje djece. U Americi ih ima nekoliko, ali kod nas za sada djeluje samo Blue Dog – projekt Plavi pas, o kojem možete pročitati ovdje.
Klinci su ok: Rezultati istraživanja upućuju na to da djeca mogu imati velike koristi od programa prevencije ugriza, a starija djeca čak mogu to znanje primijeniti na svoje interakcije s nepoznatim psima. No izgleda da je taj prijenos znanja u praksu, odnosno ponašanje – nešto teži kod manje djece.
(Važno: ne postoji istraživanje koje bi procijenilo promjenu ponašanja djece nakon što su prošla kroz program prevencije – s vlastitim/poznatim psima, što je u stvari vrlo važna tema, pošto većina prijavljenih ugriza potječe od poznatih pasa)
A što s onima iza kamere?
Roditelji, za to vrijeme.... U svojem istraživanju iz 2011. David Schwebel, Barbara Morrongiello i kolege skupili su podatke od roditelja djece stare 3-6 godina. Njihova su otkrića poprilično uznemirujuća:
- 76 % roditelja uvjereno je da je dijete znalo sve što je program Plavi pas nudio (da ponovimo – djeca stara 3 do 6 godina!?)
- - Većina je (65%) roditelja bila uvjerena da će dijete implementirati sve što je naučilo u konkretnu interakciju s vlastitim psom (nije li to pomalo kontreadiktorno, s obzirom da su već ionako mislili da im klinac sve zna...hmmm)
- - Većina je roditelja priznala da nisu pročitali Vodič za roditelje (93% njih!) koji sadrži informacije o sigurnom ponašanju djece prema psima (izgleda da su i roditelji bili sigurni da znaju sve o odgovarajućem ponašanju prema psu)
S obzirom da su roditeljski nadzor i zdrav razum glavne komponente sigurne interakcije između male djece i pasa, ista grupa istraživača fokusirala se na testiranje učinka projekta Plavi pas na – roditelje. Točnije, na to kako je Plavi pas promijenio roditeljski nadzor nad međusobnom interacijom pasa i male djece.
Istraživanje: Istraživači su imali dva cilja – prvo su ispitali tipično ponašanje roditelja djece predškolske dobi u odnosu na vlastito dijete u prisustvu nepoznatog psa. Zatim su procijenili promjene u ponašanju roditelja nakon završenog tečaja za roditelje i djecu.
Testna skupina se sastojala od 55 parova roditelj-dijete, svaki par je imao barem jednog odraslog psa u kući. Polovica je završila tečaj Plavi pas, a druga polovica (tzv. kontrolna skupina) je prošla online tečaj za ponašanje u slučaju požara.
Metoda je podrazumijevala ulazak djeteta i roditelja u sobu u kojoj se nalazio nježan i prijateljski naklonjen pas s trenerom. Roditelji nisu znali kakvog je karaktera, a rečeno im je da je pas u sobi netom prije nego što su ušli. Istraživači su promatrali ponašanje roditelja, odnosno reakcije na činjenicu da im se dijete nalazi u blizini nepoznatog psa. Ocjenjivao se u biti intenzitet njihovog nadzora.
Rezultat: Uzet je u obzir rezultat prije pohađanja i nakon pohađanja Plavog psa
- Prije tečaja: Djeca u obje grupe pokazuju oprez u prisustvu nepoznatog psa, za razliku od roditelja koji ohrabruju dijete da priđe psu, odnosno sami mu prilaze. Većina djece na kraju ulazi u interakciju s psom, ili na vlastitu ili na inicijativu roditelja. Nema razlike između glavne i kontrolne skupine, ali – pazite ovo – roditelji su se ponašali daleko rizičnije nego djeca.
- Nakon tečaja: Djeca su i dalje odgovarajuće oprezna s nepoznatim psom (drugačijim od onog korištenog prije) – ali njihovi roditelji i dalje iskazuju riskantno ponašanje (za one koji razumiju statistiku, to riskantno ponašanje je nebitno smanjeno, razlika je P=0,07)
- Općenito: i prije i poslije su roditelji stajali u blizini djeteta i pazili, što je važno, jer iako su roditelji bili relativno neoprezni, ipak su solidno motrili djecu.
Kao i mnogi drugi treneri, kaže autorica ovog teksta – zgrčim se kad mi kažu: “Oh, on je tako dobar pas! Moja djeca i njihovi prijatelji mu mogu stvarno svašta raditi – sjediti na njemu, vući ga za kožu, za rep, sve on trpi! Idealan je obiteljski pas!” Isto tako me zubi zabole kad čitam emaile od dobronamjernih ali potpuno neupućenih ljudi koji mi šalju fotografije svog djeteta koje se penje po psu, zato što znaju da volim pse....da. Ali ne.
Dragi roditelji: Vaše dijete ne bi smjelo sjediti na psu, jahati ga, ležati na njemu dok spava, grabiti ga za njušku, vući za kožu i rep, ili gurati ruke u njegovu zdjelicu s hranom. Ne samo da takvo ponašanje pokazuje nedostatak poštovanja prema drugom stvorenju, već je i na granici s maltretiranjem, a da ne govorimo koliko je opasno.
Vaš divni obiteljski pas kojem je konačno dojadilo maltretiranje i škljocnuti će zubima pred djetetom kako bi dao do znanja da mu je dosta – ukoliko zahvati dijete, platiti će najvjerojatnije životom.
Ne samo da biste trebali spriječiti svoju djecu da to rade, čak i ako živite s divnim obiteljskim psom koji sve dozvoljava, neko biste trebali sami poslužiti kao primjer za nježnost, poštovanje i ispravno ponašanje prema psima – svim psima, počevši od vlastitog.
EVO KAKO SE NE PONAŠATI PREMA PSIMA (niti bilo kome drugome)
...I KAKO SE PONAŠATI PREMA PSIMA:
I NA KRAJU - KAKO ISPRAVNO POZDRAVITI NEPOZNATOG PSA (I ŠTO IZBJEGAVATI):
Reference:
- Chapman S, Cornwall J, Righetti, Sung J. Preventing dog bites in children: randomized controlled trial of an educational intervention. British Medical Journal 2000; 320:1512-1513.
- Spiegel IB. A pilot study to evaluate an elementary school-based dog bite prevention program. Anthrozoos 2000; 13:164-173.
- Wilson F, Dwyer F, Bennett PC. Prevention of dog bites: Evaluation of a brief educational intervention program for children. Journal of Community Psychology 2003; 31:75-86.
- Schwebel DC, Morrongiello BA, Davis AL, et al. The Blue Dog: Evaluation of an interactive software program to teach young children how to interact safely with dogs. Journal of Pediatric Psychology 2012; 37:272-281.
- Morrongiello BA, Schwebel DC, Stewart J, et al. Examining parents’ behaviors and supervision of their children in the presence of an unfamiliar dog: Does The Blue Dog intervention improve parent practices? Accident Analysis and Prevention 2013; 54:108-113.
P.S.
Postoji i projekt Žuti pas koji je također vrlo koristan, pa bacite oko....