Menu

Povezanost bolesti s problemima u ponašanju

Kao što znate, povremeno objavljujem kvalitetno napisana i dobro dokumentirana iskustva čitatelj/ica sa specifičnim zdravstvenim problemima njihovih pasa. Evo stoga još jednoga koje mi je stiglo u obliku emaila kao komentar na tekst, a meni se činilo vrlo korisno za podijeliti s vama. Napisala ga je Matea Katić Topić, a ja sam ga minimalno preradila u tekst za koji se obje nadamo da će možda nekome i pomoći.
Veterinarka iz veterinarske bolnice Hospivet u kojoj se liječi njezina kujica Tosa, dr.sc. Tajana Obradović, dr.vet. med. bila je ljubazna da kroz razgovor objasni sve pojedinosti slučaja, na čemu smo joj neizmjerno zahvalne, a tu je i kratak komentar etologinje/stručnjakinje za ponašanje životinja dr.sc. Irene Petak dipl.ing.bio

maksimir

Matea i Tosa

MATEA: Moja je kujica Tosa udomljena mješanka Tosa Inu, Rotvajlera, Stafforda i Prese Canario - ovo znamo jer je leglo bilo neželjeno i oba su roditelja bila poznata. Tosa je u svoje 3 godine ispunila naš život s dodatnih 47kg ljubavi. Naša priča s njom započinje kad je imala 4 mjeseca. Udomili smo bezbrižno, veselo i zaigrano štene. Upisali smo se u školu (KOSSP - više za mene, a manje za nju :)), puno se šetali, socijalizirali, vježbali trikove, družili se s ljudima, s djecom... Ništa nije bio problem.

mala
Tosa kao štene

Vrlo brzo nakon prvih cjepiva i nekoliko sezonskih bolesti, Tosa se sa svojih 6 mjeseci počela čudno ponašati - nije dala nepoznatima da joj priđu, izmicala se, bježala, počela se bojati. S vremena na vrijeme to je znalo eskalirati u panični strah, htjela je iskočiti iz vlastite kože. Pripisali smo to pubertetu i odrastanju, odnosno fazama/prozorima socijalizacije kod pasa. Već tad je imala 20-tak kilograma i nije ju bilo moguće šetati bez unaprijed pomno smišljenog plana - po malim ulicama, sa što manje ljudi, zvukova i ometanja. 


U KOSSP-u je divno napredovala, a na svim je ispitima imala samo jedan veliki nedostatak - nitko joj nije mogao prići. Da li je moguće da sam nešto toliko krivo napravila, a radila sam sve kako bi i danas?! Savršeno normalan pas je postao strašljiv i agresivan u najčudnijim i najglupljim mogućim trenucima. Šetnje su postale najgora noćna mora. Moj je muž službeno izjavio da psa više ne može šetati, nakon što mu se jednom istrgnula s lajne i počela trčati po cesti u središtu grada. Igrom slučaja ipak ju je uspio uloviti. i tako je sve spalo na mene. Svog prvog psa, kojeg ne bi mijenjala za ništa na svijetu, službeno sam uništila – ja.

Počela sam se savjetovati s nekolicinom trenera kod kojih sam uzela privatne sate (troje trenera, od kojih su neki radili s najtežim i najagresivnijim slučajevima iz azila). No koliko god da smo s njom vježbali, Tosa je bila nepredvidiva. Što je vrijeme više odmicalo, to je ona bila gora. Ljudi po cesti su počeli primjećivati psa u panici, podvijenog repa, psa koji reži i laje ako mu se netko približi.

Za sve sam krivila sebe.

Nakon silnih treninga poslušnosti, stanje se nije mijenjalo. Slomila sam se. Pas koji reži na svaku dobru ruku koja mu se pruži, pas zbog kojeg sam naučila imati oči na leđima... Njezino neprilagođeno ponašanje je nešto s čime jednostavno nije bilo lako živjeti u gradu. Zbogg svega što nam se događalo našla sam se pod ogromnim pritiskom.

Nakon što sam pročitala stotine članaka o agresiji (koliko prosječan vlasnik vjerojatno ne bi pročitao za života nekoliko svojih pasa), odlučila sam konačno riješiti problem, zato što sam se osjećala odgovornom. U to vrijeme sam bila aktivan član jednog američkog foruma (mastiff forum) na kojem sam saznala jako puno korisnih stvari pa sam počela kopati po temama vezanim uz strahove. Preko foruma sam došla do jednog članka i do veterinarke koja se bavila upravo tom vrstom problema kod pasa. Dr.med.vet.Jean Dodds bavi se istraživanjem poremećaja štitne žlijezde kod pasa koji za posljedicu (osim niza drugih simptoma) imaju i agresivno ponašanje. Ono se može ispoljavati na različite načine i u različitim oblicima, a osnovna razlika između zdravih pasa i onih koji imaju ovaj poremećaj je u tome što se bolesnog psa ne može rehabilitirati. On je jednostavno - bolestan.


Štitnjača kod pasa uzrokuje čitav niz simptoma, uključujući i bezrazložnu i neosnovanu agresiju. Tosa nije imala niti jedan drugi simptom osim ponašanja. Zdrava dlaka, dobar apetit, normalna težina... ali ja nisam mogla biti mirna. Odmah sutradan, otišla sam kod Tosine veterinarke i zamolila da napravi test.

Nalaze smo čekali 2 dana. Najdulja dva dana u mom životu...

Zvoni mi mobitel, javljam se, stigli su nalazi. Tosa ima hipotireozu, smanjenu količinu hormona štitnjače T4, T3 i FT4 - sve su joj vrijednosti debelo ispod dopuštenih.

Moji su osjećaji u tom su trenutku bili mješavina sreće, tuge i ljutnje. Nitko mi nikad nije spomenuo da bi mogao postojati zdravstveni razlog za njezino ponašanje. Od silnih vlasnika pasa, veterinara, trenera i ljubitelja životinja s kojima sam bila u kontaktu, nitko nikada nije rekao - možda je pas bolestan.

Ljuta sam što je sva krivnja svaljena na nas kao na neodgovorne vlasnike, osobe koje ne znaju što rade...
Strašno me boli činjenica da nisam puno ranije uzela stvar u svoje ruke - imam osjećaj da bih joj uljepšala život i da ne bismo izgubili dvije godine mučeći se.
Tosa je divan pas, za poželjeti, ali osjećam se kriva što je bila bolesna, dok su svi upirali prstom u mene a nju sažalijevali kao da je najgori primjer zlostavljanja...

A nije mogla biti više voljena nego što jest!

mi
Stvarno ne može biti više voljena....

Tosa je trenutno na terapiji, ali kao i kod ljudi, proces određivanja točne doze može potrajati mjesecima. Upravo čekamo naš peti nalaz (u međuvremenu je stigao i odličan je! op.aut.) i držimo fige da će ova količina koju sada uzima biti ona prava. Već je na minimalnoj količini Tosa je bila puno bolje, manje reagirala na podražaje iz okoline, ali pošto su neka njezina ponašanja već naučena, bez sumnje nas čeka još puno posla. Ali nastavljamo tek kad odredimo točnu terapiju.


Na pisanje me potaknuo me članak o strahovima kod pasa koji me vratio u vrijeme kad sam sve redom pokušavala ne bih li spasila svog psa da ostatak života ne provede pod stalnim stresom. Poremećaj štitnjače kod pasa se često manifestira i drugim simptomima te ne mora uključivati poremećaje u ponašanju. Mi smo imali specifičan i rijedak slučaj, ali voljela bih osvijestiti što više ljudi da agresija kod pasa ne mora nužno biti uzrokovana zlostavljanjem ili lošom socijalizacijom. Postoji puno zlostavljanih pasa koji se vrlo brzo rehabilitiraju i nikad ne bi zarežali na ljudsku ruku bez obzira na sve što im se dogodilo. Mislim da je pravo svakog vlasnika da bude informiran i da ponekad sam inzistira na testu, jer na kraju krajeva, nitko bolje ne poznaje naše četveronožne ljubimce od nas samih.

canicross

Tosa i Matea treniraju canicross, foto Marko Gabud

IRENA: Ovo je jako dobar primjer - evo zašto prije rada sa psom prvo treba znati da je 100% zdrav, i zašto je potrebna suradnja veterinara i etologa/bihejviorista.

Tek kada se procijeni psa kroz konzultacije, može se odrediti da li ide veterinaru na liječenje ili na trening, kako bi učio poželjno ponašanje.

Bez obzira što se vlasnica osjeća odgovorno, krivi su treneri koji su, ako vjeruju u svoj način rada, trebali biti dostatno stručni da je upute da drugdje potraži pomoć. Vlasnica i pas zapravo su "žrtve" slike koja se stvorila među ljudima, a to je da su sva rješenja za probleme ponašanja u domeni treninga. To nije točno jer psi, kao i drugi ljubimci, ne dobivaju sve odrednice ponašanja samo učenjem, nego su tu i genetika, epigenetika, prehrana, zdravlje...(više o Ireni možete pročitati ovdje)

Tajana

Tajana s pacijentom

Danas, kao što znamo, postoje brojne pasmine pasa a svaka je karakterizirana određenim načinom ponašanja - što ljudi ponekad ne uzimaju u obzir pri odabiru ljubimca.
Možda smo i zbog toga sve češće svjedoci različitih odstupanja pasa u ponašanju, no postavlja se pitanje postoji li uzrok tom odstupanju i zašto?

Stoga smo popričali s Tajanom Obradović koja je 2003.diplomirala na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala. Bavi se kirurgijom, ortopedijom, oftalmologijom, RTG i UZV dijagnostikom, a radno je iskustvo stjecala po klinicima i fakultetima u Europi (Beč, Budimpešta ) i USA ( Dallas ). Radi u Veterinarskoj bolnici u Zagrebu.

BDNJ: Tajana, možeš li nam reći kakvi problemi u ponašanju pasa mogu imati zdravstveni uzrok?

TO: Ono što sam zamijetila da svaki put kad se pojavi oboljenje mijenja se i ćud životinje. Ukoliko se radi o akutnim bolestima (koje traju kratko i počinju intenzivno) takva promjena ponašanja vidljiva je vlasnicima i veterinarima, međutim u koliko se radi o kroničnim bolestima (bolesti koje traju dugo i počinju blago) promjena u ponašanju životinja promakne i vlasnicima i veterinarima. Na temelju ovoga bih rekla da problem u promjeni ponašanja životinje postoji i da je taj problem vrlo učestao.

BDNJ: Zašto promjene ponašanja u pasa promaknu i vlasnicima i veterinarima?

TO: Kako bih to najlakše opisala? Kod bolesti koje traju dugo, a pogotovo onih koje nastupaju polako potrebno je vremena da vlasnik zamijeti da je pas bolestan. Npr. pas se počne češkati samo povremeno a vlasnik to pripisuje krivoj prehrani ili suhoj koži pa mijenja prehranu...
Nakon par tjedana stanje se djelomično popravi a zatim opet pogorša i pas se ponovno počne češkati. Tada se kupuju šamponi kako bi se otklonio svrbež što traje još poneki tjedan. Potom na kraju posjećuju veterinara, prazne se analne žljezde, problem se ponovno na kratko rješava - ali se opet vraća. Sve skupa je to sad problem koji već traje cca 1,5 - 2 mjeseca.
U tom periodu i vlasnici i veterinari se uglavnom bave problemom svrbeža kože, ali promjene ponašanja u psa koje se razvijaju čak i sporije od same primarne bolesti nitko još ne zamjećuje.
S vremenom takve promjene ponašanja vlasnici jednostavno počinju prihvaćati kao normalno ponašanje svog psa, a da se i ne zapitaju zašto se i od kada počela promjena njegovog ponašanja.


BDNJ: Kakvi su najčešći problemi u ponašanju pasa?

TO: Najčešći problemi koje bih izdvojila su plahost, nervoza i agresija.

BDNJ: Što ti se čini, kada to vlasnici počnu zamjećivati?

TO: Nažalost, probleme u ponašanju pasa vlasnici još ne pripisuju nastalom poremećaju za kojeg treba tražiti pomoć već "posebnoj" (promjenjivoj) ćudi svog psa. Rekla bih da svjesno počnu primjećivati promjene ponašanja tek kad pas postane opasan za njih same ili druge, odnosno toliko plah da šetnja sa njim više nije zabava, odnosno kad pas više nema živi interes za svog vlasnika ili okolinu.

BDNJ: Da li ste u Veterinarskoj bolnici osim Matee imali još vlasnika koji su vam se potužili na probleme u ponašanju svojih pasa?

TO: Jesmo, ali čini mi se da ih je premalo u odnosu na ono što se vidi i čuje na forumima, blogovima, među kolegama ili vidi na ulici.

BDNJ: Možeš li nam ispričati kako je tekao "slučaj Tosa"?

TO: Naravno - Tosa nas je prvi put posjetila 2014. Vlasnici su rekli kako nema tipično ponašanje za tu pasminu i da su problem već pokušali riješiti na više načina, pa su radili i sa nekoliko stručnih trenera. Kako ništa nije davalo zadovoljavajuće rezultate, zatražili su pomoć kod nas.
Na prvi izgled Tosa je kondicijski izgledala prekrasnoi zdravstveno i konstitucijski - zaista nitko ne bi rekao da je pas bolestan. Po ulazu u ambulantu djelovala je znatiželjno, pomalo je odavala dojam da joj je nelagodno, a to je polako prelazilo u nervozu - petljanje oko vlasnikovih nogu. Ostavili smo je da se privikne na prostor i da ima vremena promotriti nepoznate ljude prije nego smo joj prišli. Kad se smirila i sjela iza vlasnikovih nogu odlučili smo joj lagano prići. Odreagirala je iznenađenjem i neugodnošću te se povlačeći od nepoznate ruke. Kad smo ponovno pokušali vrlo uznemireno se počela kretati po prostoriji ne slušajući niti upozorenja vlasnika da se primiri. Doista smo se uvjerili da je njezino ponašanje neprimjereno i neuobičajno za toliko velikog pas i tu pasminu. Napravili smo kompletnu biokemiju krvi i KKS.
U krvi je pronađen šećer ispod granice normale pa je shodno tome test na glukuzu ponovljen u nekoliko navrata natašte i nakon jela. Ponovno su pronađeni nagli padovi šećera u krvi što nas je zajedno sa kliničkom slikom uputilo na sumnju sistemske kandidiaze (gljivica C.albicans) i predložena je pretraga krvi na sistemsku kandidijazu. Napravili smo kulturu krvi i naša sumnja je bila potvrđena nalaskom uzročnika u krvi. Stavljena je na terapiju za sistemsku kandidijazu i nakon 3 tjedna vlasnici se primjetili da se ponašanje počelo mijenjati - više nije pokazivala toliku plahost. Nakon 6 tjedana terapije vlasnicima se činilo da više ne reagira toliko burno na podražaje a nakon 10 tjedana vlasnici nam ukazuju da više nema ekscese u ponašanju, nalazi na sistemsku kandidiozu su negativni i terapija se prekida. Četiri mjeseca nakon prvog dolaska i dijagnostike vlasnici su javili kako je Tosa počela jesti veće količine trave i ima mekšu stolicu kao što smo pretpostavili da bi se moglo se dogoditi uslijed insuficijencije gušterače te uvodimo dodatnu terapije unosom probavnih enzima. Šest mjeseci nakon uvođenja te terapije stanje se očekivano počelo stabilizirati.

No gotovo godinu dana nakon prvog dolaska, vlasnici javljaju kako se Tosa opet počela čudno ponašati, te nalazimo promjene na koži u obliku crnila. Provjeravamo rad štitnjače serološkom pretragom T3, T4 i FT4. Na temelju nalaza uvodimo terapiju nadomjestka hormona štitnjače uslijed hipotiroidoze te se promjene na koži i u ponašanju počinju stabilizirati 2 mjeseca od početka terapije.
U korijenu promjene ponašanja u Tose nalazila se bilo koja kronična sistemska bolest uslijed koje se mjenjala ćud životinje - a sve radi osjećaja slabosti. U slučajevima kada se životinja osjeća slabo, pa čak i kad još ne pokazuje vanjske znakove bolesti, svaka situacija koja je od nje zahtijevala oprez, istraživanje ili moguće postavljanje u smislu zaštite svog integriteta ili svojih vlasnike, za nju je bila previše! Stoga je reagirala plahošću (potrebom da se makne iz novonastale situacije) ili - ako to ne uspije  - agresijom (kako bi što prije otklonila percipiranu opasnost).
Bit rješavanja promjena ponašanja u životinje prvenstveno zahtjeva poznavanje njihove psihologije, otkrivanje mogućih zdravstvenih problema te njihovo rješavanje. Kao što sam gore navela, svaka promjena zdravstvenog stanja u životinje dovodi do promjene njezinog ponašanja. Što bolest sporije i podmuklije napreduje, to se i ćud životinje polaganije mijenja.

veterinar
Tko pita, ne skita - ako primijetite promjene u ponašanju svog odraslog psa navedene na kraju teksta, možda je vrijeme za sistematski!


BDNJ: Ok, Tosa je vjerojatno među rijetkim slučajevima - možeš li nam navesti i neki manje ekstreman primjer - neke uobičajenije bolesti koja je uzrokovala na promjenu ponašanja kod psa?

TO: Imali smo i slučaj kujice od 13 godina koja je unazad godinu dana toliko promijenila svoje ponašanje da joj vlasnici više nisu smjeli staviti ogrlicu ili su se bojali podragati kako ih ne bi ugrizla. Sramežljivo su nas došli pitati ima li tu lijeka ili se radi samo o starosti i čangrizavosti psa jer je inače sve drugo sa njom u redu. Nakon pregleda ustanovili smo da kujica ima hormonalni poremećaj, teški kronični mastitis i to smo izliječili. Nakon završene terapije od 10 dana, kad se vratila doma - vlasnici je nisu mogli prepoznali. Nisu mogli vjerovati da je to onaj stari pas kojeg su toliko voljeli prije nego li je počela mijenjati ćud.


BDNJ: Imaš li za kraj još neku poruku vlasnicima u vezi ove problematike? Nešto na što bi možda trebali obratiti pažnju kako bi se ovaj tip problema uočio na vrijeme?

TO: Pa možda bih samo napomenula da u praksi kod nas u Veterinarskoj bolnici najčešće promjene ponašanja svojih pasa vlasnici vide tek nakon što im mi ukažemo na te promjene.
Evo nekoliko pitanja o kojima bi bilo dobro razmisliti:
Jeste li zamijetili da vaš pas više nema miran san već da noću učestalo mijenja mjesto te da rijetko čvrsto zaspe?
Jeste li zamijetili da više nema toliki interes za šetnjama i za vas?
Jeste li zamijetili da mu je dlaka izrazito prorijeđena i da se prećesto liže?

Odgovori na ovakva pitanja vlasnika najčešće glase: "Pa vjerovatno si traži bolje mjesto za leći"; "Znate, razmazili smo ga!"; "Pa već poznaje sve pse u okolini pa mu se ne ide van a mi smo stalno zajedno, zato mi se više toliko ne veseli" ili - "Star je", odnosno "Imamo upaljeno centralno grijanje pa gubi dlaku", no ako primjećujete ovakve simptome - bilo bi dobro da psa ipak odvedete na sistematski pregled.
Drago mi je kada se vlasnici na kraju terapije prisjete naših pitanja i potvrde kako smo bili u pravu i pas sada spava mirno cijelu noć, ili ponovno ima interes za mene i šetnje, više se uopće ne liže a svi me susjedi pitaju što mu se dogodilo da sad izgleda toliko lijepo...

sleeping
Tosa je sada sretna....

Eto, dragi naši - dakle da zaključimo:
Ako smo i mi živčani kad nas boli zub ili glava, logično je da se i psi tako osjećaju - ukoliko se ponašanje vašeg psa promijeni bez ikakvog uočljivog povoda a trening ne daje rezultate, razmislite o posjeti veterinaru.
A mi želimo i vama i vašim ljubimcima puno zdravlja te se ovim tekstom odjavljujemo, pakiramo te krećemo na dugo očekivani godišnji odmor. Tu i tamo ćemo staviti koju fotku na FB, tek toliko da znate da smo živi (i nadajmo se - zdravi)...vidimo se u rujnu!


Redakcija Bez dlake na jeziku:

Rujana, Liza, Joy i Pixie

 



 




KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK