Je li pasmina doista važna?
- font size decrease font size increase font size
Već sam pisala o tome kako su nastale pasmine - naime, većina je pasmina u stvari nastala u samo oko 150 godina, od sredine 19 stoljeća. Mateja Janeš, mag. ing. agr. i oplemenjivanja životinja je na jednom izlaganju govorila o problemima inbreedinga, te o metodama koje mogu "stati na rep" genetskim bolestima kod rasnih pasa.
Stoga evo jednog teksta posvećenog mješancima (koje Mateja rado naziva - Strassen potpourri) - jer svi su psi jednako važni! Uostalom, koliko bi nas doista moglo nabrojati sve svoje pradjedove i prabake a čukundjedovima i čukunčukunbakama da i ne govorim ;)
Jedna mala obitelj čiji otac Marley još uvijek živi u krugu jedne tvornice i čeka na udomljenje...
Naime, gotovo smo svakodnevno svjedoci mnogih zanemarivanja, odbacivanja i nasilja nad psima, a s druge strane sve brojnijim udomljenjima mješanaca i križanaca iz raznih skloništa, udruga i šinteraja (gdje se životinje nakon 60 dana usmrćuju). Očito je da ljudi više ne robuju toliko onoj ideji iz prošle tribine i minulih stoljeća da "Nitko tko je netko ne može sebi dopustiti da naokolo vuče mješanca"
Stoga se postavlja pitanje - je li pasmina uopće važna?
Jedna od ove dvije ljepotice odbačena je kao štene, druga "masno plaćena" - volim ih jednako i dam se kladiti da prosječan čitatelji/ica teško može skužiti koja je koja....
Ljudi koji imaju pasminske pse najčešće smatraju da jest - većina ljudi smatra da se kod mješanaca ne može predvidjeti karakter i veličina. No s druge strane, prečesto je vidljivo kako se ljudi pri nabavci psa navode ponajviše - fizičkim izgledom!
Naravno da to nije posve čudno - uostalom, ne zaljubljujemo se na prvi pogled zato što je netko dobar u duši (to ionako u tom trenutku još i ne znamo, zar ne?) već zato što izgleda na određeni način i zbog nečega nas privlači.
Ne mogu govoriti za druge, ali mene privlače visoki muškarci tamne duge kose i mali bijeli brkati psi nabrijanog karaktera. Kada bih zagazila u amatersku psihoanalizu, ispada da je moj otac, koji nije bio baš dovoljno prisutan u mom životu - bio visok i tamnokos, te dugokos. Nakon što sam godinama na zidu svoje dječje sobe držala poster malog bijelog psa sa smeđom flekom preko oka, s 12 sam godina dobila foksterijera - stjecajem okolnosti, doduše. Sigurna sam da su oboje obilježili moj život....
Ako ste ikada pogledali moju web stranicu ili FB profil, znate da u međuvremenu osim velike i crne Lize imam čak dva mala bijela brkata bića - Pixie je ona sa smeđom flekom preko oka.
Bila je odbačeni pas kojeg nisam ga mogla dalje udomiti jer sam se u nju potpuno i beznadno zaljubila na prvi pogled - nisam ni sama sebi mogla objasniti što me tjera da si na vrat navalim trećeg psa i to preko volje svom voljenom. Tek sam nakon par mjeseci skužila da beskrajno nalikuje psu s mog postera na zidu dječje sobe.
A unatoč Trećem Psu (a tko je čitao knjigu, zna da je Jeger imao "Zakon Dva Psa") - uskoro će nam i 30 godišnjica. Jeger ima tamnu dužu kosu.
Sigurna sam da bi većina vas mogla naći takve sličnosti i "podudarnosti" i u svojim životima...naravno da isprva "padamo" na izgled, a tek kasnije shvatimo kakav je netko karakter - te izađemo s njim na kraj ili ne.
Kada se radi o ljudima, obično je stvar dosta jednostavna - ako se dvoje ljudi ne slaže, obično ne ostanu zajedno, konačno i katolička crkva će izgleda ljudima dopustiti da se razvode...
No stvar s psima je malo osjetljivija - kao što znamo, oni su o nama posve ovisni (pošto se nalazimo u poprilično urbaniziranom svijetu) prema tome - ako se ne složimo s karakterom nekog psa, a nismo spremni "poraditi na vezi" - skloni smo psa izbaciti na cestu i prepustiti sudbini.
Samim time, pošto je društveno biće, pas će uskoro naći kompu - nekog drugog psa, a još bolje kuju, koja je doživjela istu sudbinu. I njih će dvoje začeti vlastitu obitelj...
Naravno, nekada do takvih događaja dolazi zbog rata, potresa, poplava i sličnih katastrofa...
Da skratim - sve je više križanaca, odnosno mješanaca - neke zemlje i gradovi preplavljeni su uličnim psima što pak dovodi do raznih drugih problema koji se obično rješavaju masovnim smaknućima dojučerašnjih najboljih prijatelja i prve domesticirane životinje na svijetu, bez koje nas, vrlo je lako moguće - možda ne bi ni bilo.
Dakle, skloništa za životinje i šinteraji puni su mješanaca, a iako je trend udomljavanja u uzletu, svejedno ne posustaje ni kupovina pasa. Da se razumijemo, i sama imam jednog rasnog psa i ne osuđujem ljude koji kupuju pse.
Odnosno, ne osuđujem one ljude koji su zainteresirani i informirani o određenoj pasmini te spremni izlaziti na kraj - ili još bolje, uživaju u karakteristikama te pasmine.
Osuđujem zato one koji "štancaju" pse bez papira i one koji misle da je kupovinu psa moguće obaviti za sitan novac od gorespomenutih. Naime, moguće je, ali nije etički. O tome sam već dosta pisala, ali da ukratko ponovim - takvi psi nemaju zdravstvene preglede, testove niti uzgojnu dozvolu. Čistokrvni psi su skloni kojekakvim nasljednim bolestima pa je stoga važno kupiti od provjerenih i odgovornih uzgajivača, ali to obično košta barem dvostruku ili trostruko više nego što ćete platiti za "čistokrvnog maltezera od odličnih roditelja bez papira" na Njuškalu.
Elem, dok se jedni kunu da se "ljubav ne može platiti" - što zvuči sjajno, ali nije točno ni među ljudima, te zaključuju kako su "mješanci pametniji i zdraviji" - što također zvuči sjajno ali ne mora biti pravilo - drugi tvrde kako se "karakter mješanaca ne može predvidjeti" pa je zato bolje kupiti čistokrvnog psa.
Što zvuči možda donekle logično, da nismo svjedoci toga kako je čak i to koje pasmine ljudi kupuju podložno trenutnoj modi i trendu, pa se eto baš u zadnje vrijeme super prodaju haskiji i slični polarni psi jer se na TV vrti
"Igra prijestolja". Ne vjerujem da su baš svi koji ih kupuju svjesni toga da će morati svaki dan četkati psa, usisavati, te da je za takvog psa dosta šetnje - oko 15 km dnevno!
Sansa Stark (Sophie Turner) udomila je jednog od štenaca koji su glumili vukove u seriji
Kada im taj slatki čupavi mladunac poklopa trosjed, sve papuče i krene guliti tapete sa zidova, možda će netko i unajmiti trenera za pse (što košta i zahtijeva dosta vremena) ali mnogi će vlasnik takvog psa "prepustiti sebi" - ili ga naprosto propustiti pokupiti iz šinteraja, kada pas samovoljno produži šetnju (jeste li se ikada pitali zašto se rijetko viđaju haskiji koji šetaju po šumi bez povodnika?)
Naravno, generaliziram kao primjer - možemo se poslužiti i primjerom Jack Russell terijera, ali već sam ga "izraubala" u knjizi. No eto novi detalj - morala sam kupiti 2000 kuna montažne ograde jer mi je pas počeo skakati sa 2,5 m visokog zida u želji da podavi sve mačke u Istri!
Zašto bi netko uopće želio kupiti ovakvog psa ako nije lovac???
Možda zato jer je odrastao ispod postera....ili zato jer mu je prvi pas bio takav (i podletio pod auto)? Ili zato jer nije na vrijeme naletio na uličnog psa koji tako izgleda...
No je li baš točno da se ne može znati kakav će mješanac ispasti? I je li istina da se karakter rasnog psa uvijek može predvidjeti? A što s teorijom da su mješanci zdraviji?
Odlučila sam stoga Mateju podvrgnuti unakrsnom ispitivanju kojeg ste možda bili i svjedoci - za početak sam htjela znati (kao i većina vlasnika Strassen Potpourri pasa) - je li moguće pogledati mješanca i zaključiti koja je kombinacija po srijedi?"
Mateja: Na žalost, odgovor je - NE
Pas mješanac naslijedio je mješavinu gena i osobina, pa je nemoguće reći koji od tih gena, odnosno koja osobina je došla od koje pasmine. On je možda proizvod 5-6 ili više pasmina, uzmimo za primjer tvoju Pixie čiji sam uzorak uzela za DNK analizu (pratite blog ako želite saznati rezultat, trebao bi uskoro biti gotov):
· Ako su oboje njezinih roditelja čistokrvni i iste pasmine (što nisu), Pixie bi bila čistokrvna.
· Ako su oboje njezinih roditelja čistokrvni ali različitih pasmina (kao što ti misliš da bi mogli biti), Pixie bi bila križanka:
· Ako je jedno od njezinih roditelja čistokrvno a drugo križanac, pa....tu se stvari kompliciraju. Ako su joj roditelji cavalier + cavalier/Jack Russell ona bi se još uvijek smatrala križankom, zato jer se još uvijek radi o dvije pasmine, samo u različitim omjerima. Čak i ako je kombinacija cavalier/JRT+cavalier/JRT, još uvijek bi bila križanka - dakle, ključno je što su dvije pasmine.
· Ali....ako se u kombinaciji pojavi treća pasmina, na primjer ako je majka cavalier/JRT a otac JRT/beagle ili cavalier/pekinezer+JRT/beagle....Pixie je mješanka. Različite pasmine donose joj različite gene i osobine, pa postaje nemoguće odrediti koje osobine (ili geni) dolaze od koje pasmine. A obično je kod mješanaca u igri daleko više od 3-4 pasmine.
Drugim riječima, ljudi koji bace pogled na mješanca i "odrede" mu kombinaciju pasmina u stvari mogu samo nagađati. Naprosto je previše pasmina i previše gena u igri koji mogu proizvesti određeni tip glave, kut pod kojim pas nosi uši, oblik repa, dužinu dlake, boju i sl., te previše načina na koji se ti geni mogu posložiti da bi to bilo moguće tek tako odrediti.
Na primjer:
Jedini način na koji možemo odrediti čega je Pixie kombinacija bilo bi genetsko testiranje.
Ja sam uzela bris obraza od Pixie i Joy (za referencu da vidim ima li krvi Parsona/JRT-a kao što ti pretpostavljaš), mog Cavaliera kralja Charlesa Chinkyja (jer ti se čini da bi mogla imati Cavaliera) a neke sam druge male pasmine imala u databazi na fakultetu.
O samom procesu genetske analize detaljnije uskoro....
Osim što se tebi činilo fora da saznaš, bez obzira što ti to ne znači previše pošto ju ionako voliš - ipak postoji dobar razlog za to: ukoliko je križanka pasmina za koje si ti uvjerena da jest, bilo bi ju dobro testirati/pregledati na tipične bolesti: na primjer, JRT/Parson imaju 2 tipa ataksije koji se mogu otkriti genetskim testiranjem, zatim primarnu luksaciju leće i problema s patelama, dok Cavalierci mogu imati siringomijeliju, srčanu insuficijenciju, displaziju kuka, primarnu luksaciju leće, kao i luksaciju patele....
Ako vas zanima za koje bolesti možete napraviti DNK testiranje, posjetite ovu stranicu i pogledajte pod svoju pasminu.
Dakle, zbog toga smatram da je dobro testirati svog mješanca/križanca jer se mogu na vrijeme otkriti neke genetske bolesti ili stanja pa iako ih vlasnik možda ne može spriječiti, može ih biti svjestan i raditi kontrole te na vrijeme započeti liječenje.
A što se tiče toga kakva će Pixie biti ili jest karakterom, također se ne može znati - pa sve i da znamo pasmine koje ju sačinjavaju, ne možemo znati jesu li njezini roditelji bili tipični predstavnici tih pasmina - ima i terijera koji su plašljivi, kao i kavalira koji su agresivni - genetsko naslijeđe nije baš tako jednostavna matematematička formula.
Kada se dva psa spare, oni mogu također prenijeti i one atipične gene i osobine. Tako da ako je Pixie ili bilo koji pas potomak dvaju čistokrvnih pasa, s obzirom da možda ne znamo kakvi su oni bili karakterom - ne možemo niti znati kakve su gene i osobine predali dalje.
Nedavno sam čitala jedno švedsko istraživanje koje je napravio Svartberg na uzorku od 1300 pasa iz 31 pasmine koje spadaju u tradicionalnu podjelu pasa po namjeni - terijere, tzv. radne, lovačke i ovčarske pse. On tvrdi da danas više nema toliko veze između pojedinih pasmina i posla koji obavljaju jer se pse prvenstveno ocjenjuje prema izgledu, tako da su uglavnom izgubili svoja radna svojstva, zbog čega i postoje kod nekih pasmina izložbene i radne linije... no moram reći da se kod Parson i Jack Russella ja osobno ne bih složila. Sažetak tog istraživanja objaviti ću ovih dana na blogu jer me zanima mišljenje ostalih vlasnika pasa koji spadaju u te skupine.
Mateja: Imaj samo na umu da i kada vlasnik zna da su svi preci njegovog štenca imali "očekivane" gene i osobine svoje pasmine, neki od tih gena mogu biti konfliktni - tvrdoglavost JRT-a i Cavalierčeva želja da udovolji vlasniku, na primjer ili agresivnost/povučenost, lajavost/šutljivost - kada križanac naslijedi hrpu gena koji se međusobno mogu sukobljavati, ne možemo znati koji će od njih prevladati, a koji će se iskombinirati .
Da parafraziram Forresta Gumpa: "Pas mješanac je kao bonbonijera - nikada na znaš što je unutra!"
To je istina, međutim ljudi svejedno žele saznati, pa makar i iz čiste radoznalosti. U stvari, baš me zanima, da postoji mogućnost za relativno normalnu cijenu u našim krajevima napraviti takvu genetsku analizu mješanca - koliko bi ljudi bilo spremno platiti da zadovolje svoju radoznalost, pa budite ljubazni i glasajte:
{minipolls id="JeLiPasminaDoistaVažna" title="Biste li za razumnu cijenu testirali svog mješanca?"}Naravno, umirem od radoznalosti!||Bih, zbog zdravlja||Ne vidim smisao, volim ga bez obzira{/minipolls}
Inače, kako dnevno komuniciram s mnogim ljudima u vezi pasa, često me pitaju što mislim o tome zašto ljudi iz azila i udruga za zaštitu životinja, pa čak i veterinari ljude krivo informiraju o pasmini/tipu/veličini psa....
Kao što smo vidjeli, pogreška je najčešće u tome što svi automatski pretpostavljamo da svaki pas mješanac mora nužno biti potomak rasnih pasa. Međutim, statistika u Americi, na primjer, pokazuje kako je nešto malo više od pola pasa - 53% od njih 83 milijuna koliko ih trenutačno ima - miješanog podrijetla. Od njih je samo 1,1 milijun članova Američkog kinološkog saveza, AKC - stoga odnedavna u savez primaju i registracije mješanaca, a postoji i MIxed Breed Dogs Club of America.
Inače, kod nas nema statistike ovog tipa, siguran je samo podatak je da u Hrvatskoj trenutačno 350.000 čipiranih pasa, a veterinari kažu da je prema njihovoj procjeni još najmanje 200.000 nečipiranih pasa različitih pasmina. Samo u Zagrebu živi oko 70.000 čipiranih pasa, od čega ne znamo koliko je rasnih.
No vratimo se na procjene - što se veličine tiče, smatram da se uglavnom radi o neiskustvu ili o (ne)svjesnom podilaženju ukusu osobe koja razmišlja o udomljenju određenog psa. Kada sam Lizu našla na ulici, ona je imala 5 mjeseci i 11 kg. Moj vet je odmahnuo rukom i rekao: "Ma neeeće ona preko 20 kg" - možda je to bilo zato što je znao da cijeli život imam male pse i stanujem u jednosobnom stanu, a možda i zato što je kraj mene stajao Jeger, vidno užasnut i svjestan toga kako završe psi koje ja nađem na cesti. U našem krevetu, naime.
Moj susjed koji je cijeli život imao velike pse, bacio je pogled na Lizu i rekao - "To bu ti pravi srednji pes - labrador." "Kak to misliš labrador pa srednji pes??? Labrador je ogroman, gigantski pes??!!" - iz perspektive osobe koja je u tom trenutku imala na čuvanju mopsicu od frendice i Jack Russelicu od 5,5 kg.
Danas i ja mislim da je Liza srednji pes. Osim što je najuravnoteženiji i najposlušniji pas kojeg sam ikada imala - ali da sam znala da će imati 30 kg - tko zna bismo li je zadržali.
Treba također reći kako volonteri žive pod ogromnim pritiskom koji ne može razumjeti nitko tko nije jedan dan proveo u nekom skloništu za životinje ili imao više od 3 psa u kući više dana, tjedana ili mjeseci.
Pritisak je dvojak - da udome pse prije nego im otkucaju posljednje minute ako ih pokušavaju udomiti dok su u nekom šinteraju, a s druge strane, od strane udomitelja koji neminovno pitaju - "A koja je to pasmina? Čega je križanac mješanac? Kakav će biti kad naraste?"
Najtočniji bi odgovor, potvrdila je Petra Puvača iz Udruge Sedma od devet glasio; "Ne znam."
No koliko bi tako - realno gledajući - udomili životinja? Bolje rečeno - koliko bi života spasili?
Stoga u najboljoj namjeri i volonteri, baš kao i veterinari - pokušaju procijeniti: "U tipu labradora" vrijedi za sve crne i samim time teže udomive nefotogenične pse kreće dlake. Ako pas ima brkove, odmah se zaključuje da je "u tipu terijera", a ukoliko ima "plašt i uspravne uši, "u tipu NJO" - palež se povezuje s dobermanom ili rotvajlerom a krupna njuška i kratka dlaka s pit bullom. Svaki mali bijeli pas s smeđim ili crnim flekama i kratkom dlakom ili brkovima je Jack Russell, a svaki duguljasti - "u tipu jazavčara".
No pogledajmo kako to u stvari izgleda na primjeru ovih pasa "u tipu pit bula" - ali nemojte varati - pokrijte donji dio postera i pokušajte pogoditi koja su dva zaista mješanci s pit bulom, a tek zatim pročitajte legendu!
Za veću rezoluciju i ostale materijale kliknite ovdje
Jeste li pogodili? Kladim se da je samo rijetkima uspjelo!
Za mješance/križance "u tipu pit bula", u nekim je zemljama i saveznim državama Amerike to pitanje života ili smrti, tako da se redovno testiraju kako bi se potvrdilo ili negiralo podrijetlo od ove pasmine protiv koje postoje mnoge predrasude. Jesu li one osnovane ili ne, pitanje je za neku posve drugu tribinu ili tekst...
Nakon ovog postera počela sam se pitati je li Liza doista križanka zlatnog retrivera i labradora, u što sam eto vjerovala skoro 10 godina - 'ajmo opet, ali bez varanja - pogodite koja 3 psa stvarno imaju krvi labrador retrivera:
Bolja rezolucija nalazi se ovdje
Pretpostavljam da ste se iznenadili, ha?
A pazite sad ovo:
Detaljnije ovdje
Meni ovi F1 štenci izgledaju kao psi u tipu labradora, a F2....paaaa....isto kao oni na početku od Marleya i Klare, zar ne?
No kada smo već spomenuli tzv. "opasne pse", te tradicionalno smatrano turbo stabilne labradore koji su najčešći psi vodiči slijepih i pomagači - evo nečega što je vrlo važno:
Mješanci imaju tendenciju biti vrlo umjerenog karaktera.
Umjereni karakter znači da su ekstremi u ponašanju ili temperamentu koje često vidimo kod čistokrvnih pasa (npr. ekstremni lovački nagon kod moje Parson russellice Joy), kod mješanaca manje prisutni. Naravno da je moguće da mješanac bude energičan, neovisan ili da ima jak nagon za ganjanjem, lajanjem ili kopanjem (Pixie to ima, ali se za razliku od Joy nju može lako opozvati).
Naime, pasmine su u početku i nastale u svrhu obavljanja određenog posla, kao što smo vam na prošloj tribini izložile, što znači da su uzgojene upravo kako bi iskazivale određeno ponašanje i temperament koji je (bio) potreban za taj posao (iako danas najčešće više nije). Parson/Jack Russelli su prije svega lovački psi, na primjer - Joy kada vidi "plijen" ne može kontrolirati svoj nagon, dok se Pixie zatrči za mačkom i na poziv odmah stane i vrati se.
Drugim riječima - mi smo od čistokrvnih pasa napravili ekstremne specijaliste - bilo što se tiče njihovog "zanimanja", bilo izgleda - mješanci su i što se tiče potonjeg također vrlo umjereni, što ću vam pokazati u sljedećem nastavku ovog teksta, za koji dan.
Dakle, pošto je njihov temperament i ponašanje umjeren, mješanci su često fleksibilniji i mogu se prilagoditi širem spektru kućanstava i životnih stilova.
Drugim riječima, na primjer: da nemam Joy, ne bih morala kupiti onu dodatnu ogradu koju sam gore spomenula!
Ali naravno - ponavljam, ako želite psa specifičnih osobina, kao što sam ja željela (a iskreno se sada pitam zašto....) - dakle, ako vam treba lovački pas ili pas za ovčarenje ili se želite takmičiti u nekoj specifičnoj psećoj disciplini za koju vam treba točno određena građa/temperament psa - naravno da je bolje da uzmete pasminu koja ga ima.
No imajte na umu da oni kojima takvi psi trebaju, najčešće ili dobro poznaju majku i oca štenca na kojeg su bacili oko, pa ga upravo zbog njihovih osobina trebaju, ili kupuju već poluodrasle pse koji iskazuju date osobine. Poznati kinološki par Coppinger&Coppinger koji se puno puta natjecao u utrkama zaprežnih pasa na Aljasci, smatra da se ne može znati koji će pas biti dobar za zapregu sve dok ga se ne upregne i stavi na stazu!
No što je s onom teorijom da su mješanci boljega zdravlja? Je li to istina?
Mateja: Većina mješanaca ima dobru genetsku raznovrsnost, tj. njihovi geni nisu u nikakvom srodstvu pa mogu sadržavati "prstohvat ovoga i mrvicu onoga", što je dobro za općenito zdravlje i izdržljivost psa.
Pošto njihovi geni nisu u nikakvom srodstvu, postoji velika šansa da roditelji nekog mješanca nisu oboje imali iste defektne gene. Naime, uparivanje istih defektnih gena uzrokuje najgore zdravstvene probleme. Naravno, kod križanaca se pogotovo može "izvući loša karta", pa može doći do problema. No kod mješanaca su šanse otprilike kao da dobijete na Lottu.
Vidimo da kada joj se ne miješamo u posao, Majka Priroda "uzgaja" pse koji su umjerene veličine, te prirodne građe - kod mješanaca ćete rijetko naći brahiocefalne njuške poput mopsa ili tijela dužine jazavčara, odnosno bačvasto tijelo poput buldogovog ili pak ogromne razlike u veličini. To je naravno dobro - naime, sve te osobine su u stvari s točke gledišta prirode - deformacije koje vode k zdravstvenim problemima.
No ponavljam, teško je generalizirati jer neki mješanci su nastali parenjem pasmina koje imaju slične zdravstvene probleme - to znači da je isti defektini gen mogao doći sa strane oba roditelja i pojaviti se kod nekih njihovih štenaca - dakle ako je Pixie kombinacija JRT i Cavaliera, mogla bi imati problem s nekim od bolesti koje smo ranije spomenule.
Ukratko, meni se osobno čini da je mješanac dobar izbor - ako gledam samo vlastite pse, s mješancima sam za sada sa zdravstvene strane imala više sreće nego s čistokrvnima, a isto vrijedi i za karakter (zlobnici će možda reći da mi tak' i treba kad volim lude terijere :))
U svakom slučaju, s Facebookom i ostalim novim medijima, svatko može naći originalnog mješanca po svom ukusu!
Dakle, udomite psa ako...
...ste ga spremni prihvatiti sa svim njegovim karakteristikama koje će u odrasloj dobi ispoljiti ili ako ste voljni uzeti već odraslog psa za kojeg možete vidjeti kakav je i kako se ponaša.
...ste spremni imati povjerenje u genetsku raznolikost koja će mu pomoći da se zaštiti od zdravstvenih problema, pošto njegovi roditelji sigurno nisu testirani - ali nisu ni roditelji "štancera" čistokrvnih pasa, toga trebate biti svjesni, tako da ukoliko baš želite čistokrvnog psa, prvo proučite kako ga odabrati!
....ako ne želite platiti/kupiti psa
....ako želite nekom od mnogih napuštenih pasa - spasiti život
P.S.
Kao da se dobra "vibra" za mješance i udomljavanje protegla i na sljedeći dan:
Naime, prije par sam dana dobila email s molbom da pomognem čovjeku naći leglo Parson Russell terijera....dva me dana požurivao, ali pripremala sam tribinu pa sam ga zamolila da se strpi. Međutim, napisao je kako će uzeti foksterijera jer ga može dobiti odmah (njihov je nakon 15 godina uginuo i teško su podnosili kuću bez psa...). Ja sam ga zamolila da ne brza, jer ću sigurno naći kvalitetno leglo. Provela sam više sati u dopisivanju, istraživanju rodovnica, savjetovanju s uzgajivačima Parsona u Slovačkoj, Austriji i slično, poslala hrpu fotografija, linkova, savjeta, pravilnik o uvozu i izvozu pasa unutar EU....da bi mi na kraju stigao email sljedećeg sadržaja: "Puno puno Vam hvala na trudu i svim informacijama koje ste mi dali, nakon obiteljskih konzultacija oko foksterijera ili Parsona ili....večeras je zavladao stav da ćemo udomiti psa tako da ćemo slijedećih dana obići azile :) (to je želja moje kćeri, a to se ne odbija). U svakom slučaju javiti ću što smo napravili."
Moja reakcija? Suze radosnice!
Stoga evo jednog teksta posvećenog mješancima (koje Mateja rado naziva - Strassen potpourri) - jer svi su psi jednako važni! Uostalom, koliko bi nas doista moglo nabrojati sve svoje pradjedove i prabake a čukundjedovima i čukunčukunbakama da i ne govorim ;)
Jedna mala obitelj čiji otac Marley još uvijek živi u krugu jedne tvornice i čeka na udomljenje...
Naime, gotovo smo svakodnevno svjedoci mnogih zanemarivanja, odbacivanja i nasilja nad psima, a s druge strane sve brojnijim udomljenjima mješanaca i križanaca iz raznih skloništa, udruga i šinteraja (gdje se životinje nakon 60 dana usmrćuju). Očito je da ljudi više ne robuju toliko onoj ideji iz prošle tribine i minulih stoljeća da "Nitko tko je netko ne može sebi dopustiti da naokolo vuče mješanca"
Stoga se postavlja pitanje - je li pasmina uopće važna?
Jedna od ove dvije ljepotice odbačena je kao štene, druga "masno plaćena" - volim ih jednako i dam se kladiti da prosječan čitatelji/ica teško može skužiti koja je koja....
Ljudi koji imaju pasminske pse najčešće smatraju da jest - većina ljudi smatra da se kod mješanaca ne može predvidjeti karakter i veličina. No s druge strane, prečesto je vidljivo kako se ljudi pri nabavci psa navode ponajviše - fizičkim izgledom!
Naravno da to nije posve čudno - uostalom, ne zaljubljujemo se na prvi pogled zato što je netko dobar u duši (to ionako u tom trenutku još i ne znamo, zar ne?) već zato što izgleda na određeni način i zbog nečega nas privlači.
Ne mogu govoriti za druge, ali mene privlače visoki muškarci tamne duge kose i mali bijeli brkati psi nabrijanog karaktera. Kada bih zagazila u amatersku psihoanalizu, ispada da je moj otac, koji nije bio baš dovoljno prisutan u mom životu - bio visok i tamnokos, te dugokos. Nakon što sam godinama na zidu svoje dječje sobe držala poster malog bijelog psa sa smeđom flekom preko oka, s 12 sam godina dobila foksterijera - stjecajem okolnosti, doduše. Sigurna sam da su oboje obilježili moj život....
Ako ste ikada pogledali moju web stranicu ili FB profil, znate da u međuvremenu osim velike i crne Lize imam čak dva mala bijela brkata bića - Pixie je ona sa smeđom flekom preko oka.
Bila je odbačeni pas kojeg nisam ga mogla dalje udomiti jer sam se u nju potpuno i beznadno zaljubila na prvi pogled - nisam ni sama sebi mogla objasniti što me tjera da si na vrat navalim trećeg psa i to preko volje svom voljenom. Tek sam nakon par mjeseci skužila da beskrajno nalikuje psu s mog postera na zidu dječje sobe.
A unatoč Trećem Psu (a tko je čitao knjigu, zna da je Jeger imao "Zakon Dva Psa") - uskoro će nam i 30 godišnjica. Jeger ima tamnu dužu kosu.
Sigurna sam da bi većina vas mogla naći takve sličnosti i "podudarnosti" i u svojim životima...naravno da isprva "padamo" na izgled, a tek kasnije shvatimo kakav je netko karakter - te izađemo s njim na kraj ili ne.
Kada se radi o ljudima, obično je stvar dosta jednostavna - ako se dvoje ljudi ne slaže, obično ne ostanu zajedno, konačno i katolička crkva će izgleda ljudima dopustiti da se razvode...
No stvar s psima je malo osjetljivija - kao što znamo, oni su o nama posve ovisni (pošto se nalazimo u poprilično urbaniziranom svijetu) prema tome - ako se ne složimo s karakterom nekog psa, a nismo spremni "poraditi na vezi" - skloni smo psa izbaciti na cestu i prepustiti sudbini.
Samim time, pošto je društveno biće, pas će uskoro naći kompu - nekog drugog psa, a još bolje kuju, koja je doživjela istu sudbinu. I njih će dvoje začeti vlastitu obitelj...
Naravno, nekada do takvih događaja dolazi zbog rata, potresa, poplava i sličnih katastrofa...
Da skratim - sve je više križanaca, odnosno mješanaca - neke zemlje i gradovi preplavljeni su uličnim psima što pak dovodi do raznih drugih problema koji se obično rješavaju masovnim smaknućima dojučerašnjih najboljih prijatelja i prve domesticirane životinje na svijetu, bez koje nas, vrlo je lako moguće - možda ne bi ni bilo.
Dakle, skloništa za životinje i šinteraji puni su mješanaca, a iako je trend udomljavanja u uzletu, svejedno ne posustaje ni kupovina pasa. Da se razumijemo, i sama imam jednog rasnog psa i ne osuđujem ljude koji kupuju pse.
Odnosno, ne osuđujem one ljude koji su zainteresirani i informirani o određenoj pasmini te spremni izlaziti na kraj - ili još bolje, uživaju u karakteristikama te pasmine.
Osuđujem zato one koji "štancaju" pse bez papira i one koji misle da je kupovinu psa moguće obaviti za sitan novac od gorespomenutih. Naime, moguće je, ali nije etički. O tome sam već dosta pisala, ali da ukratko ponovim - takvi psi nemaju zdravstvene preglede, testove niti uzgojnu dozvolu. Čistokrvni psi su skloni kojekakvim nasljednim bolestima pa je stoga važno kupiti od provjerenih i odgovornih uzgajivača, ali to obično košta barem dvostruku ili trostruko više nego što ćete platiti za "čistokrvnog maltezera od odličnih roditelja bez papira" na Njuškalu.
Elem, dok se jedni kunu da se "ljubav ne može platiti" - što zvuči sjajno, ali nije točno ni među ljudima, te zaključuju kako su "mješanci pametniji i zdraviji" - što također zvuči sjajno ali ne mora biti pravilo - drugi tvrde kako se "karakter mješanaca ne može predvidjeti" pa je zato bolje kupiti čistokrvnog psa.
Što zvuči možda donekle logično, da nismo svjedoci toga kako je čak i to koje pasmine ljudi kupuju podložno trenutnoj modi i trendu, pa se eto baš u zadnje vrijeme super prodaju haskiji i slični polarni psi jer se na TV vrti
"Igra prijestolja". Ne vjerujem da su baš svi koji ih kupuju svjesni toga da će morati svaki dan četkati psa, usisavati, te da je za takvog psa dosta šetnje - oko 15 km dnevno!
Sansa Stark (Sophie Turner) udomila je jednog od štenaca koji su glumili vukove u seriji
Kada im taj slatki čupavi mladunac poklopa trosjed, sve papuče i krene guliti tapete sa zidova, možda će netko i unajmiti trenera za pse (što košta i zahtijeva dosta vremena) ali mnogi će vlasnik takvog psa "prepustiti sebi" - ili ga naprosto propustiti pokupiti iz šinteraja, kada pas samovoljno produži šetnju (jeste li se ikada pitali zašto se rijetko viđaju haskiji koji šetaju po šumi bez povodnika?)
Naravno, generaliziram kao primjer - možemo se poslužiti i primjerom Jack Russell terijera, ali već sam ga "izraubala" u knjizi. No eto novi detalj - morala sam kupiti 2000 kuna montažne ograde jer mi je pas počeo skakati sa 2,5 m visokog zida u želji da podavi sve mačke u Istri!
Zašto bi netko uopće želio kupiti ovakvog psa ako nije lovac???
Možda zato jer je odrastao ispod postera....ili zato jer mu je prvi pas bio takav (i podletio pod auto)? Ili zato jer nije na vrijeme naletio na uličnog psa koji tako izgleda...
No je li baš točno da se ne može znati kakav će mješanac ispasti? I je li istina da se karakter rasnog psa uvijek može predvidjeti? A što s teorijom da su mješanci zdraviji?
Odlučila sam stoga Mateju podvrgnuti unakrsnom ispitivanju kojeg ste možda bili i svjedoci - za početak sam htjela znati (kao i većina vlasnika Strassen Potpourri pasa) - je li moguće pogledati mješanca i zaključiti koja je kombinacija po srijedi?"
Mateja: Na žalost, odgovor je - NE
Pas mješanac naslijedio je mješavinu gena i osobina, pa je nemoguće reći koji od tih gena, odnosno koja osobina je došla od koje pasmine. On je možda proizvod 5-6 ili više pasmina, uzmimo za primjer tvoju Pixie čiji sam uzorak uzela za DNK analizu (pratite blog ako želite saznati rezultat, trebao bi uskoro biti gotov):
· Ako su oboje njezinih roditelja čistokrvni i iste pasmine (što nisu), Pixie bi bila čistokrvna.
· Ako su oboje njezinih roditelja čistokrvni ali različitih pasmina (kao što ti misliš da bi mogli biti), Pixie bi bila križanka:
· Ako je jedno od njezinih roditelja čistokrvno a drugo križanac, pa....tu se stvari kompliciraju. Ako su joj roditelji cavalier + cavalier/Jack Russell ona bi se još uvijek smatrala križankom, zato jer se još uvijek radi o dvije pasmine, samo u različitim omjerima. Čak i ako je kombinacija cavalier/JRT+cavalier/JRT, još uvijek bi bila križanka - dakle, ključno je što su dvije pasmine.
· Ali....ako se u kombinaciji pojavi treća pasmina, na primjer ako je majka cavalier/JRT a otac JRT/beagle ili cavalier/pekinezer+JRT/beagle....Pixie je mješanka. Različite pasmine donose joj različite gene i osobine, pa postaje nemoguće odrediti koje osobine (ili geni) dolaze od koje pasmine. A obično je kod mješanaca u igri daleko više od 3-4 pasmine.
Drugim riječima, ljudi koji bace pogled na mješanca i "odrede" mu kombinaciju pasmina u stvari mogu samo nagađati. Naprosto je previše pasmina i previše gena u igri koji mogu proizvesti određeni tip glave, kut pod kojim pas nosi uši, oblik repa, dužinu dlake, boju i sl., te previše načina na koji se ti geni mogu posložiti da bi to bilo moguće tek tako odrediti.
Na primjer:
Jedini način na koji možemo odrediti čega je Pixie kombinacija bilo bi genetsko testiranje.
Ja sam uzela bris obraza od Pixie i Joy (za referencu da vidim ima li krvi Parsona/JRT-a kao što ti pretpostavljaš), mog Cavaliera kralja Charlesa Chinkyja (jer ti se čini da bi mogla imati Cavaliera) a neke sam druge male pasmine imala u databazi na fakultetu.
O samom procesu genetske analize detaljnije uskoro....
Osim što se tebi činilo fora da saznaš, bez obzira što ti to ne znači previše pošto ju ionako voliš - ipak postoji dobar razlog za to: ukoliko je križanka pasmina za koje si ti uvjerena da jest, bilo bi ju dobro testirati/pregledati na tipične bolesti: na primjer, JRT/Parson imaju 2 tipa ataksije koji se mogu otkriti genetskim testiranjem, zatim primarnu luksaciju leće i problema s patelama, dok Cavalierci mogu imati siringomijeliju, srčanu insuficijenciju, displaziju kuka, primarnu luksaciju leće, kao i luksaciju patele....
Ako vas zanima za koje bolesti možete napraviti DNK testiranje, posjetite ovu stranicu i pogledajte pod svoju pasminu.
Dakle, zbog toga smatram da je dobro testirati svog mješanca/križanca jer se mogu na vrijeme otkriti neke genetske bolesti ili stanja pa iako ih vlasnik možda ne može spriječiti, može ih biti svjestan i raditi kontrole te na vrijeme započeti liječenje.
A što se tiče toga kakva će Pixie biti ili jest karakterom, također se ne može znati - pa sve i da znamo pasmine koje ju sačinjavaju, ne možemo znati jesu li njezini roditelji bili tipični predstavnici tih pasmina - ima i terijera koji su plašljivi, kao i kavalira koji su agresivni - genetsko naslijeđe nije baš tako jednostavna matematematička formula.
Kada se dva psa spare, oni mogu također prenijeti i one atipične gene i osobine. Tako da ako je Pixie ili bilo koji pas potomak dvaju čistokrvnih pasa, s obzirom da možda ne znamo kakvi su oni bili karakterom - ne možemo niti znati kakve su gene i osobine predali dalje.
Nedavno sam čitala jedno švedsko istraživanje koje je napravio Svartberg na uzorku od 1300 pasa iz 31 pasmine koje spadaju u tradicionalnu podjelu pasa po namjeni - terijere, tzv. radne, lovačke i ovčarske pse. On tvrdi da danas više nema toliko veze između pojedinih pasmina i posla koji obavljaju jer se pse prvenstveno ocjenjuje prema izgledu, tako da su uglavnom izgubili svoja radna svojstva, zbog čega i postoje kod nekih pasmina izložbene i radne linije... no moram reći da se kod Parson i Jack Russella ja osobno ne bih složila. Sažetak tog istraživanja objaviti ću ovih dana na blogu jer me zanima mišljenje ostalih vlasnika pasa koji spadaju u te skupine.
Mateja: Imaj samo na umu da i kada vlasnik zna da su svi preci njegovog štenca imali "očekivane" gene i osobine svoje pasmine, neki od tih gena mogu biti konfliktni - tvrdoglavost JRT-a i Cavalierčeva želja da udovolji vlasniku, na primjer ili agresivnost/povučenost, lajavost/šutljivost - kada križanac naslijedi hrpu gena koji se međusobno mogu sukobljavati, ne možemo znati koji će od njih prevladati, a koji će se iskombinirati .
Da parafraziram Forresta Gumpa: "Pas mješanac je kao bonbonijera - nikada na znaš što je unutra!"
To je istina, međutim ljudi svejedno žele saznati, pa makar i iz čiste radoznalosti. U stvari, baš me zanima, da postoji mogućnost za relativno normalnu cijenu u našim krajevima napraviti takvu genetsku analizu mješanca - koliko bi ljudi bilo spremno platiti da zadovolje svoju radoznalost, pa budite ljubazni i glasajte:
{minipolls id="JeLiPasminaDoistaVažna" title="Biste li za razumnu cijenu testirali svog mješanca?"}Naravno, umirem od radoznalosti!||Bih, zbog zdravlja||Ne vidim smisao, volim ga bez obzira{/minipolls}
Inače, kako dnevno komuniciram s mnogim ljudima u vezi pasa, često me pitaju što mislim o tome zašto ljudi iz azila i udruga za zaštitu životinja, pa čak i veterinari ljude krivo informiraju o pasmini/tipu/veličini psa....
Kao što smo vidjeli, pogreška je najčešće u tome što svi automatski pretpostavljamo da svaki pas mješanac mora nužno biti potomak rasnih pasa. Međutim, statistika u Americi, na primjer, pokazuje kako je nešto malo više od pola pasa - 53% od njih 83 milijuna koliko ih trenutačno ima - miješanog podrijetla. Od njih je samo 1,1 milijun članova Američkog kinološkog saveza, AKC - stoga odnedavna u savez primaju i registracije mješanaca, a postoji i MIxed Breed Dogs Club of America.
Inače, kod nas nema statistike ovog tipa, siguran je samo podatak je da u Hrvatskoj trenutačno 350.000 čipiranih pasa, a veterinari kažu da je prema njihovoj procjeni još najmanje 200.000 nečipiranih pasa različitih pasmina. Samo u Zagrebu živi oko 70.000 čipiranih pasa, od čega ne znamo koliko je rasnih.
No vratimo se na procjene - što se veličine tiče, smatram da se uglavnom radi o neiskustvu ili o (ne)svjesnom podilaženju ukusu osobe koja razmišlja o udomljenju određenog psa. Kada sam Lizu našla na ulici, ona je imala 5 mjeseci i 11 kg. Moj vet je odmahnuo rukom i rekao: "Ma neeeće ona preko 20 kg" - možda je to bilo zato što je znao da cijeli život imam male pse i stanujem u jednosobnom stanu, a možda i zato što je kraj mene stajao Jeger, vidno užasnut i svjestan toga kako završe psi koje ja nađem na cesti. U našem krevetu, naime.
Moj susjed koji je cijeli život imao velike pse, bacio je pogled na Lizu i rekao - "To bu ti pravi srednji pes - labrador." "Kak to misliš labrador pa srednji pes??? Labrador je ogroman, gigantski pes??!!" - iz perspektive osobe koja je u tom trenutku imala na čuvanju mopsicu od frendice i Jack Russelicu od 5,5 kg.
Danas i ja mislim da je Liza srednji pes. Osim što je najuravnoteženiji i najposlušniji pas kojeg sam ikada imala - ali da sam znala da će imati 30 kg - tko zna bismo li je zadržali.
Treba također reći kako volonteri žive pod ogromnim pritiskom koji ne može razumjeti nitko tko nije jedan dan proveo u nekom skloništu za životinje ili imao više od 3 psa u kući više dana, tjedana ili mjeseci.
Pritisak je dvojak - da udome pse prije nego im otkucaju posljednje minute ako ih pokušavaju udomiti dok su u nekom šinteraju, a s druge strane, od strane udomitelja koji neminovno pitaju - "A koja je to pasmina? Čega je križanac mješanac? Kakav će biti kad naraste?"
Najtočniji bi odgovor, potvrdila je Petra Puvača iz Udruge Sedma od devet glasio; "Ne znam."
No koliko bi tako - realno gledajući - udomili životinja? Bolje rečeno - koliko bi života spasili?
Stoga u najboljoj namjeri i volonteri, baš kao i veterinari - pokušaju procijeniti: "U tipu labradora" vrijedi za sve crne i samim time teže udomive nefotogenične pse kreće dlake. Ako pas ima brkove, odmah se zaključuje da je "u tipu terijera", a ukoliko ima "plašt i uspravne uši, "u tipu NJO" - palež se povezuje s dobermanom ili rotvajlerom a krupna njuška i kratka dlaka s pit bullom. Svaki mali bijeli pas s smeđim ili crnim flekama i kratkom dlakom ili brkovima je Jack Russell, a svaki duguljasti - "u tipu jazavčara".
No pogledajmo kako to u stvari izgleda na primjeru ovih pasa "u tipu pit bula" - ali nemojte varati - pokrijte donji dio postera i pokušajte pogoditi koja su dva zaista mješanci s pit bulom, a tek zatim pročitajte legendu!
Za veću rezoluciju i ostale materijale kliknite ovdje
Jeste li pogodili? Kladim se da je samo rijetkima uspjelo!
Za mješance/križance "u tipu pit bula", u nekim je zemljama i saveznim državama Amerike to pitanje života ili smrti, tako da se redovno testiraju kako bi se potvrdilo ili negiralo podrijetlo od ove pasmine protiv koje postoje mnoge predrasude. Jesu li one osnovane ili ne, pitanje je za neku posve drugu tribinu ili tekst...
Nakon ovog postera počela sam se pitati je li Liza doista križanka zlatnog retrivera i labradora, u što sam eto vjerovala skoro 10 godina - 'ajmo opet, ali bez varanja - pogodite koja 3 psa stvarno imaju krvi labrador retrivera:
Bolja rezolucija nalazi se ovdje
Pretpostavljam da ste se iznenadili, ha?
A pazite sad ovo:
Detaljnije ovdje
Meni ovi F1 štenci izgledaju kao psi u tipu labradora, a F2....paaaa....isto kao oni na početku od Marleya i Klare, zar ne?
No kada smo već spomenuli tzv. "opasne pse", te tradicionalno smatrano turbo stabilne labradore koji su najčešći psi vodiči slijepih i pomagači - evo nečega što je vrlo važno:
Mješanci imaju tendenciju biti vrlo umjerenog karaktera.
Umjereni karakter znači da su ekstremi u ponašanju ili temperamentu koje često vidimo kod čistokrvnih pasa (npr. ekstremni lovački nagon kod moje Parson russellice Joy), kod mješanaca manje prisutni. Naravno da je moguće da mješanac bude energičan, neovisan ili da ima jak nagon za ganjanjem, lajanjem ili kopanjem (Pixie to ima, ali se za razliku od Joy nju može lako opozvati).
Naime, pasmine su u početku i nastale u svrhu obavljanja određenog posla, kao što smo vam na prošloj tribini izložile, što znači da su uzgojene upravo kako bi iskazivale određeno ponašanje i temperament koji je (bio) potreban za taj posao (iako danas najčešće više nije). Parson/Jack Russelli su prije svega lovački psi, na primjer - Joy kada vidi "plijen" ne može kontrolirati svoj nagon, dok se Pixie zatrči za mačkom i na poziv odmah stane i vrati se.
Drugim riječima - mi smo od čistokrvnih pasa napravili ekstremne specijaliste - bilo što se tiče njihovog "zanimanja", bilo izgleda - mješanci su i što se tiče potonjeg također vrlo umjereni, što ću vam pokazati u sljedećem nastavku ovog teksta, za koji dan.
Dakle, pošto je njihov temperament i ponašanje umjeren, mješanci su često fleksibilniji i mogu se prilagoditi širem spektru kućanstava i životnih stilova.
Drugim riječima, na primjer: da nemam Joy, ne bih morala kupiti onu dodatnu ogradu koju sam gore spomenula!
Ali naravno - ponavljam, ako želite psa specifičnih osobina, kao što sam ja željela (a iskreno se sada pitam zašto....) - dakle, ako vam treba lovački pas ili pas za ovčarenje ili se želite takmičiti u nekoj specifičnoj psećoj disciplini za koju vam treba točno određena građa/temperament psa - naravno da je bolje da uzmete pasminu koja ga ima.
No imajte na umu da oni kojima takvi psi trebaju, najčešće ili dobro poznaju majku i oca štenca na kojeg su bacili oko, pa ga upravo zbog njihovih osobina trebaju, ili kupuju već poluodrasle pse koji iskazuju date osobine. Poznati kinološki par Coppinger&Coppinger koji se puno puta natjecao u utrkama zaprežnih pasa na Aljasci, smatra da se ne može znati koji će pas biti dobar za zapregu sve dok ga se ne upregne i stavi na stazu!
No što je s onom teorijom da su mješanci boljega zdravlja? Je li to istina?
Mateja: Većina mješanaca ima dobru genetsku raznovrsnost, tj. njihovi geni nisu u nikakvom srodstvu pa mogu sadržavati "prstohvat ovoga i mrvicu onoga", što je dobro za općenito zdravlje i izdržljivost psa.
Pošto njihovi geni nisu u nikakvom srodstvu, postoji velika šansa da roditelji nekog mješanca nisu oboje imali iste defektne gene. Naime, uparivanje istih defektnih gena uzrokuje najgore zdravstvene probleme. Naravno, kod križanaca se pogotovo može "izvući loša karta", pa može doći do problema. No kod mješanaca su šanse otprilike kao da dobijete na Lottu.
Vidimo da kada joj se ne miješamo u posao, Majka Priroda "uzgaja" pse koji su umjerene veličine, te prirodne građe - kod mješanaca ćete rijetko naći brahiocefalne njuške poput mopsa ili tijela dužine jazavčara, odnosno bačvasto tijelo poput buldogovog ili pak ogromne razlike u veličini. To je naravno dobro - naime, sve te osobine su u stvari s točke gledišta prirode - deformacije koje vode k zdravstvenim problemima.
No ponavljam, teško je generalizirati jer neki mješanci su nastali parenjem pasmina koje imaju slične zdravstvene probleme - to znači da je isti defektini gen mogao doći sa strane oba roditelja i pojaviti se kod nekih njihovih štenaca - dakle ako je Pixie kombinacija JRT i Cavaliera, mogla bi imati problem s nekim od bolesti koje smo ranije spomenule.
Ukratko, meni se osobno čini da je mješanac dobar izbor - ako gledam samo vlastite pse, s mješancima sam za sada sa zdravstvene strane imala više sreće nego s čistokrvnima, a isto vrijedi i za karakter (zlobnici će možda reći da mi tak' i treba kad volim lude terijere :))
U svakom slučaju, s Facebookom i ostalim novim medijima, svatko može naći originalnog mješanca po svom ukusu!
Dakle, udomite psa ako...
...ste ga spremni prihvatiti sa svim njegovim karakteristikama koje će u odrasloj dobi ispoljiti ili ako ste voljni uzeti već odraslog psa za kojeg možete vidjeti kakav je i kako se ponaša.
...ste spremni imati povjerenje u genetsku raznolikost koja će mu pomoći da se zaštiti od zdravstvenih problema, pošto njegovi roditelji sigurno nisu testirani - ali nisu ni roditelji "štancera" čistokrvnih pasa, toga trebate biti svjesni, tako da ukoliko baš želite čistokrvnog psa, prvo proučite kako ga odabrati!
....ako ne želite platiti/kupiti psa
....ako želite nekom od mnogih napuštenih pasa - spasiti život
P.S.
Kao da se dobra "vibra" za mješance i udomljavanje protegla i na sljedeći dan:
Naime, prije par sam dana dobila email s molbom da pomognem čovjeku naći leglo Parson Russell terijera....dva me dana požurivao, ali pripremala sam tribinu pa sam ga zamolila da se strpi. Međutim, napisao je kako će uzeti foksterijera jer ga može dobiti odmah (njihov je nakon 15 godina uginuo i teško su podnosili kuću bez psa...). Ja sam ga zamolila da ne brza, jer ću sigurno naći kvalitetno leglo. Provela sam više sati u dopisivanju, istraživanju rodovnica, savjetovanju s uzgajivačima Parsona u Slovačkoj, Austriji i slično, poslala hrpu fotografija, linkova, savjeta, pravilnik o uvozu i izvozu pasa unutar EU....da bi mi na kraju stigao email sljedećeg sadržaja: "Puno puno Vam hvala na trudu i svim informacijama koje ste mi dali, nakon obiteljskih konzultacija oko foksterijera ili Parsona ili....večeras je zavladao stav da ćemo udomiti psa tako da ćemo slijedećih dana obići azile :) (to je želja moje kćeri, a to se ne odbija). U svakom slučaju javiti ću što smo napravili."
Moja reakcija? Suze radosnice!