Menu

Od psa do pasmine

Sažetak mojih prethodnih tekstova/izlaganja o tipovima/pasminama pasa kroz povijest koje možete pročitati ovdjeovdje i ovdje.
A sada malo o psima u modernija vremena...

Upravo je iznenađujuće da je velika većina pasmina koje danas poznajemo u stvari nastala tokom posljednjih dvjestotinjak godina, kao posljedica određenih društvenopolitičkih reformi u Evropi na prijelazu 18./19. stoljeća.
Pod utjecajem ekonomskih reformi i industrijalizacije, struktura stanovništva Evrope i Amerike stubokom se promijenila - mnogi su se seljaci preselili u gradove u potrazi za poslom u industriji. Tako uskoro nastaje urbana srednja klasa s dovoljno financijske i političke moći, a kako životni standard te klase sve više raste, tako raste i obrazovanje. Nakon početnog šoka, djela Charlesa Darwina pobudila su interes šire publike za fosile, evoluciju i životinje, tako da se uskoro štampa cijeli niz svima dostupnih knjiga i časopisa o prirodi i zoologiji.
Novoj srednjoj klasi omiljene su one o psima - bar sudeći prema prodavanosti ilustrirane Generalne povijesti četveronožaca Thomasa Bewicka (1790), koja se ne samo odmah rasprodala, već je dotiskavana u 8 kasnijih izdanja.


an newfoundland bewick eslington1798

Na slici je Newfoundlandski pas - zanimljivo je da ovu pasminu danas nazivamo Landseer, po slikaru koji je inače bio slavan po životinjskim portretima:

landseer

Alfred Brehm, istovremeni popularni njemački prirodoslovac i pisac dječjih knjiga, psa je opisivao riječima: "Pasji um je nesumnjivo savršen koliko to um jedne životinje može biti."
"Ni za koje drugo stvorenje se ne može reći da mu od ljudskih osobina fali samo - govor!" komentirao je
.


Njegove su riječi odraz jednog novog vremena, vremena u kojem je ova donedavna (uz rijetke izuzetke) radna, korisna životinja u rukama obrazovane srednje klase 19. stoljeća poprimila ulogu kućnog ljubimca, a s eksplozijom novih pasmina, i onu statusnog simbola. Nekadašnja društvena hijerarhija nije nestala - kao što ćemo vidjeti, prenijela se na pse.
Naime, selektivni uzgoj i držanje pasa - tzv. "dog fancy" postaje popularan oblik rekreacije koji je do tada bio dostupan samo aristokraciji.

bronzino  Guidobaldo dalla rovere 16 st

Nekada su samo veleposjednici smjeli držati lovačke pse...

No unatoč društvenim i ekonomskim promjenama, neke pasmine - uglavnom one lovačke, i dalje su sastavni dio života aristokracije 19. stoljeća, što je pridonijelo imidžu uzgoja pasa kao hobija privilegirane klase.

fox hunt


Do tada se pse još uvijek kategorizira prema funkciji a ne prema fizičkom tipu - na primjer: pas za lov na zvijeri, pas za kočiju ili pas za štetočine nazivi su primjenjivi na različite tipove u 19. stoljeću, pa čak je i mastif, ime koje danas nosi specifična grupa pasmina, bio samo naziv za razne velike pse. Stoga je ulaženje u trag specifičnog podrijetla mnogih pasmina nemoguća misija.

Dog statue in Vatican Museum
Kao što vidite, ovaj mastif nema baš puno veze s modernim mastifom:

dog-american-mastiff-wallpaper-hd-photo-7


Tek se od sredine 19 stoljeća psi počinju dijeliti prema pasminama, naime - pasmina je naziv koji se tek od tada koristi za životinje identičnog izgleda, a ne funkcije.

Dakle, već sam spomenula kako je društveni koncept koji je u to vrijeme prevladavao preslikan na pse - na isti način na koji su imperijalisti u kolonijama pokušavali "civilizirati divljake"...

Group of Cherokee Yankton and Sisseton 1909
...kao ovu grupu Cherokee Indijanaca.
Na sličan su način pokušavali ukloniti (uz nekoliko iznimki) i sve "vučje" karakteristike iz domaćega psa, smatrajući da će on tako postati, između ostaloga "pametniji i moralniji"...
Suvremena humoristička štampa na svoj način kritizira i ukazuje na ono što je i danas u biti problem - etiku ove estetike:
punch copy

Međutim, sentiment vremena čini se da je najbolje izrazio autor knjige Čovjekov prijatelj pas, George B.Taylor 1891: "Nitko ne sadi korov u cvijetnjak, pa čemu onda držati mješance za ljubimce?" Pita se autor

pedigree-punch-1920s
Plava krv
Gđa Profiterka: "Je li ovo pas s rodovnicom?"
Prodavač: "Rodovnicom? Naravno da je, Gospo - kada bi ova životinja i mogla govoriti, vjerojatno ne bi razgovarala s ljudima poput nas"
Ova karikatura se izruguje s tom opsesijom srednje klase koja se također očituje u izjavi pisca Williama Gordona Stablesa"Nitko tko je sada netko ne može si dopustiti da sa sobom vodi mješanca!"

William Gordon Stables
W.G.Stables i njegov ondašnji Newfoundlander (današnji Landseer) Hurricane Bob - po njegovom su stručnom mišljenju "mješanci skloni nepodopštinama" i imaju "prljave sklonosti"

Srednja je klasa za sebe željela sve što joj do tada nije bilo dostupno, pa tako i čistokrvne pse - a oni su se mogli kupiti baš kao i titule.

Princess-of-Wales-with-Alex
Kako, dakle, razlikovati koja je od ovih dama s hrtovima Princeza od Walesa, a koja obična građanka?

lady greyhound copy


Tako ste u pratnji čistokrvnog lovačkog psa mogli maštati da jašete svojim imanjem u lovu na do tada nedostižnu i zabranjenu kraljevsku lovinu - poput jelena ili vepra...
751A Pudelpointer 
...bez obzira što niste baš sportski tip :)

Mnoge su pak žene su željele rafinirane manje pse po uzoru na dvorske - poput malih španijela i sličnih deminutivnih pasa koji bi se kao modni dodatak uklapali u viziju savršenog doma i porodice.

lady with cavalier

Nekada dvorski psić, Cavalier King Charles španijel postaje dostupan svima, za što danas snosi teške posljedice...
cavalier 1900

Popularnost svih vrsta kućnih ljubimaca s urbanizacijom tokom 19. stoljeća polako raste, tako da je do 1860. potražnja za kućnim ljubimcima bila tolika da da su ulični prodavači sada gotovo isključivo nudili pse, mačke, majmunčiće i ptice, a u trgovinama hranom se nudila rastuća lepeza proizvoda za njegu, šampona, medicinskih sredstava i gotove hrane za ljubimce.

diler pasa
Ulični prodavač pasa u Londonu, 19.st.
Viktorijansko novopečeno konzumerističko društvo je tako imitiralo aristokraciju kupujući proizvode koji su imali dašak luksuza i samim time - ekskluzivnosti.
Baš poput pasa, kraljevi i kraljice su selektivno "uzgajani" - kroz pažljivo ugovarane brakove (često među rođacima zbog očuvanja ili širenja teritorija, stoga ne čudi što je dosta Evropskih vladara patilo od mnogih urođenih bolesti i mana). Na njih se također gledalo kao na utjelovljenje moralnosti u koje su se više i malo manje visoke klase trebale ugledati.

the-game-picture-queen-victoria-prince-albert-princess-vicky-and-dogs-no-2
Kraljica Viktorija i princ Albert u mlađim danima okruženi ljubimcima (gore) i omiljeni pas kraljice Viktorije, Dash, čiji nadgrobni natpis glasi: "Ovdje leži Dash
Najdraži španijel njezinog visočanstva kraljice Viktorije
(Umro) u desetoj godini života
Njegova vezanost bila je nesebična, njegova zaigranost bez ikakve zlobe, njegova vjernost lišena prijetvornosti
Čitaoče, ako želiš biti obožavan i umrijeti neprežaljen – ugledaj se na njega!

dash-commissioned-by-her-mother-1836-with-text1
Ljubav kraljice Viktorije prema psima utjecala je na njezine podanike, dapače - pomiješala se s srednjeklasnim maštarijama o statusu i tako otvorila tržište za životinje s rodovnicom, stoga ne čudi što je srednja klasa tako oduševljeno prigrlila čistokrvne pse  - bio je to način da izdignu i vlastiti status, ako ništa drugo onda indirektno, simbolički. Amerika je po svemu kopirala Englesku, ne samo kupujući pse već i titule - vjenčavajući se s osiromašenom aristokracijom...

Boston terijer bio je tako prva američka autohtona pasmina....
btrc blog earlybostons


Ali nisu svi bili oduševljeni promjenama - mnogi ljudi s rodovnicom koji su odobravali tradicionalnu klasnu podjelu smatrali su da se dojučerašnji "seljaci" nemaju što pačati u svijet pasa plave krvi te smatrali su da je važno da uzgoj pasa ostane u rukama aristokracije, kako se pasmine ne bi pokvarile u rukama profitera. Najraniji uzgajivači mopsova su odbijali učestvovati na prvim izložbama pasa  - nisu željeli svoje pse takmičiti protiv onih koji su pripadali nižim klasama, smatrajući da bi to ne samo ponizilo i devalviralo pasminu, već i potkopalo društveni status elitnih uzgajivača.

1890s-pug
Mops u 19.st. - sami procijenite jesu li ga pokvarili:



Unatoč takvim reakcijama, uzgajivači pripadnici srednje klase su s druge strane bili očarani mogućnošću da se nađu u istoj prostoriji s onima iz viših klasa - osim toga, dolazak aristokracije na izložbe pasa značio je zagarantiranu prisutnost medija, što je onda pak podizalo potražnju za psima s rodovnicom...

Mascoutah Kennel Club dog show 1901

Srednja je klasa na kraju uspjela prevladati i čak posve istisnuti aristokraciju s moćnih položaja unutar svijeta izložbi pasa, ali u pokušaju da se postigne dašak glamura, sistematizirane metode za dokumentiranje porijekla  (nastale na osnovu velikaških porodičnih stabala) postajale su sve važnije i važnije.

major-first pedigree dog
Pointer zvan Major, 1865. - prvi pas s rodovnicom na svijetu? 

Kako su razlike među klasama postajale sve manje očite, tako su pravila kod registracije pasa postajala sve stroža. Nije se samo pokušavalo ukloniti određene životinje iz konkurencije, već i određene ljude - uglavnom strance i niže klase. Na izložbama su, na primjer - sve pasmine koje ne potječu iz Britanije trpali u kategoriju "Strani psi" (zamislite tako nešto danas :)
Pseća je hijerarhija postajala sve zamršenija i kompleksnija, a što je više bilo vlasnika, to su se psi sve više dijelili na posebne grupe unutar kategorija, da bi na kraju podjela ovisila samo o njihovom fizičkom izgledu.


1853-dogs

Nama se dakle, možda danas čini kako su pasmine imale dugu povijest, ali u stvari se radi o tipovima pasa, a ne o pasminama. Pasminom se mogu zvati one jedinke čije su rodoslovne knjige "zatvorene", odnosno registrirane u jednoj od krovnih udruga.
No činjenica je da o raznim pasminama kolaju najčudesnije legende po podrijetlu ili upotrebi - no većina tih priča bila je više proizvod mašte nego znanstvenog principa.
Na primjer, da je doista točno kako buldog treba nabore kože oko nosa kako bi što učinkovitije odlijevali bikovu krv niz njegovu njušku, onda bi buldozi već odavna imali njušku kao danas... a pretpostavljam da bi vukovi također već odavna bili brahiocefalni, pošto i oni plijen hvataju za njušku ako uzmognu.
Uostalom, procijenite sami. Da se razumijemo, nije mi namjera "pljuvati" po ničijem ukusu, ali je vrijeme da se zapitamo koliko određena estetika ima veze s etikom (i kako nam genetika može pomoći oko dobrobiti životinja, o čemu više u razgovoru s Matejom Janeš, mag.ing.agr.).



U cijeloj je toj priči nastalo plodno tlo za proizvoljne promjene u izgledu pasa, pa čak i za one pasmine koje su kroz stoljeća ostajale nepromijenjene.

bull terrier and bulldog skulls  100 years by trish the stalker-d77wyao

Lubanja bulterijera i buldoga u samo stotinjak godina....

Da se razumijemo, izložbe pasa su se održavale i prije, ali to su bila neformalna takmičenja, uglavnom lovačkih pasa. Obično bi ih sponzorirali lokalni vlasnici pubova i taverni kojima je to bilo zgodno za posao, a učesnici su obično bili istovremeno i gledatelji i izlagači i suci. Možemo zamisliti i koliko je piva popijeno na takvim manifestacijama - pitanje je samo je li to otežavalo ili olakšavalo postizanje koncenzusa.

akc2

Tek u ljeto 1859. održana je prva službena Britanska izložba pasa u gradiću Newcastle on Tyne. Prisutno je bilo 60 lovačkih pasa podijeljenih u samo dvije kategorije: pointere i setere.


Izložba je bila tako uspješna da je par godina kasnije u Birminghamu prijavljeno čak 1000 pasa. Broj gledatelja je bio toliki da su izložbene sale bile pune do pucanja, a publika je često dobacivala izlagačima ili sucima, skoro kao na današnjim nogometnim utakmicama.

1877dogshow
Izložba 1877.
Tada se smatralo kako se nagrađivanjem pasa koji odgovaraju strožim kriterijima ljepote usmjeravaju uzgajivači - time se na znanstveni način "ubrzavala" evolucija psa u "poboljšanu" formu.
Bolje da se ne pitamo gdje su završili oni štenci koji bojom ili nekom drugom karakteristikom nisu odgovarali željenom "modelu".


Pošto je ljudska priroda takva kakva jest, suci su nagrađivali (osobno smatram da je i dalje tako) pse koji su odgovarali njihovim osobnim preferencijama za određenu boju, dužinu ili teksturu dlake, sitniju ili krupniju građu, oblik nosa ili repa. Kada bi takvi psi dobijali najveće nagrade, uzgajivači su revidirali svoje standarde i rješavali se "staromodnih" životinja.

Tako su se genetski bazeni za pasmine sve više smanjivali pa su uzgajivači parili djedove s unukama ili čak sinove i majke kako bi dobili neki ciljani rezultat....



Evo shematskog prikaza parenja u srodstvu, zaokruženi pas je jedna te ista jedinka (izvor: Matea Janeš, mag.ing.agr.) - što mislite, zašto je ljudima zabranjeno vjenčavati se do drugog koljena?

Naravno da su uz izložbe išle i razne malverzacije, prijevare, mito, korupcija, kozmetički zahvati na psima i slično. Čak su i najrespektabilniji uzgajivači ponekad podebljali svoju zaradu prodajući parnjačke usluge ili same životinje sumnjivog podrijetla, pa je tako krajem 19. stoljeća bilo dosta žalbi kada su crni kovrčavi retrieveri podrezanog repa prodavani kao štenad pod pudlice...

Svi ti skandali su u stvari potakli osnivanje British Kennel Cluba 1873. i American Kennel Cluba 1884., te kasnije FCI 1911. koji su trebali služiti ne samo kao registrar već i kao sindikat koji lobira za uzgajivače organizirajući tako monopolizirane izložbe.

Nova pravila nisu svakome dobro "sjela" - na stranu beskrupulozni uzgajivači i preprodavači - neki su se izlagači počeli žaliti da je cijela stvar skrenula sa misije stvaranja zdravijih i samim time superiornijih životinja. Uzgoj pasa je (p)ostao kompromitiran opsesivnom željom za trofejima i slavom - da ne spominjemo profit koji je donijela prolazna moda koja kroz određene periode favorizira određene pasmine.

Stari vlastelini koji su po pubovima gunđali protiv "kvarenja" sportskih pasa kod kojih se počeo cijeniti samo izgled, bili su začetnici rascjepa koji se dogodio kod nekih pasmina kod kojih danas tako imamo radne i izložbene linije pasa - pri čemu su psi iz radnih linija zadržali svoje sposobnosti, što se kod onih iz izložbenih linija ne bi uvijek moglo reći.
Ekstreman primjer za to je Njemački ovčar - vojska i policija uzima samo jedinke iz radnih linija zato jer su zdravije i pravilnije građene.



To je naravno samo jedan od niza takvih primjera.

Dokumentarni film Pedigree Dogs Exposed (2008.) Jemime Harrison smatram nužnim "štivom" za svakoga tko se smatra psoljupcem - najbolje je da iz njega sami izvučete zaključke oko toga je li danas kod uzgoja pasa važnija estetika ili etika.



Film je podigao ogromnu prašinu i čak postigao promjene u programu Britanskog Kennel Cluba - Jemima Harris 2011. snimila je nastavak Pedigree Dogs Exposed - 3 years on, a 1. dio možete pogledati ovdje, 2. dio ovdje i 3. ovdje.
Na žalost, nigdje ga nisam našla u komadu da ga mogu postaviti na blog.

Uskoro će nam Mateja Janeš, mag.ing.agr. kroz razgovor izložiti genetsku priču iza ove moje povijesne, te tako zaokružiti ovu priču o estetici, etici i genetici te ulozi iste u svrhu dobrobiti životinja. 
 

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK