Menu

Osjećaju li psi krivnju?

Neki dan me Liza izdala..... došla je iz grmlja, oblizujući se, spuštene glave i naglašenih bjeloočnica, gledajući me ispod oka, podvijena repa. I debilu bi bilo jasno da je požderala neko sr***e, što je najgore, vjerojatno neku odvratnu hranu koju moji dragi sugrađani bacaju u grmlje ne bi li nahranili već ionako debele štakore zahvaljujući kojima ćemo svi pokrepati od zaraznih bolesti....naravno, kao i svakom vlasniku pasa mogu se samo nadati da je tako, da nije upravo pojela neki slastan mamac našpikan pužomorom koji je tamo postavio neki bolesnik koji mrzi pse - odnosno, mrzi svoj život, ali ga ne može promijeniti nabolje, pa ga veseli kvariti ga drugima.
Naravno da sam odmah rekla "Što si to radila? Sram te bilo!" Na to su sve tri spustile glave i podvile repice, a ja sam se osjećala kao masovni ubojica koji je upravo razotkriven policiji. Da je netko prošao pored mene, vjerojatno bi pomislio da ih sve skupa lemam letvom tri puta dnevno.
Ok, Liza je bila kriva, ali zašto su ove dvije odmah spustile repice?

krivlji
 
Znanstvenici smatraju kako je dovoljno dokaza da psi i drugi razvijeni sisavci mogu osjećati ono što se naziva primarnim osjećajima - radost, ili strah - na primjer. Ali empirijski dokazati osjećaju li životinje tzv. sekundarne osjećaje poput ljubomore, ponosa ili krivnje - nije baš tako lako. Obično se smatra da takvi osjećaju zahtijevaju određenu razinu kognitivne profinjenosti, pogotovo kada se radi o samosvijesti, osjećaju koji od svih životinja možda poznajemo samo mi - goli majmuni...međutim, Charles Darwin je primijetio da je ponašanje koje smatramo manifestacijom krivnje (spuštena glava, izbjegavanje pogleda) prisutno i kod drugih vrsta primata. To i nije previše čudno - krivnja pojačava društvene odnose i minimalizira negativne reakcije drugih članova grupe. To je naravno važno za život društvenih primata, nazivali se oni ljudima ili majmunima. Isti je obrazac zabilježen i kod vukova i pasa, s istom svrhom kao i kod primata - reduciranja konflikta i iznuđivanja tolerancije....međutim, iako govor tijela psa upućuje na krivnju, to još uvijek nije dokaz da pas može osjećati emociju koju nazivamo krivnjom. Ukoliko takvo ponašanje slijedi neki "grijeh", bio bi to dokaz da su psi svjesni kada "griješe". No ukoliko takvo ponašanje proizlazi iz grdnje - a 60% vlasnika priznaje da su manje skloni vikati na psa ili ga kazniti kada se ponaša kao da zna da je kriv, onda to može biti čisti rezultat proizašao iz antropologije. Drugim riječima, naši nas psi poznaju puno bolje nego mi njih - stoga će se ponašati kao da znaju da su krivi, kako bi umirili naš bijes.
Ali znaju li psi stvarno kada su (ili da su) krivi?
Grupa istraživača s Univerziteta Eotvos Lorand u Budimpešti napravila je eksperiment na uzorku od 64 psa i njihovih vlasnika:
Vlasnik bi doveo psa u sobu, zatim ga ostavio samog, nakon čega bi se ponovno vratio u sobu i pozdravio ga na uobičajeni način. Zatim bi na stol bila stavljena hrana, te se psu dalo do znanja da je ne smije dirati. Nakon što bi pas bio ostavljen sam s hranom, vlasnik bi se ponovno vratio u sobu i pozdravio psa, te pokušao pogoditi je li pas pojeo hranu ili nije.
Pri tome su istraživači neke vlasnike i slagali kako bi vidjeli hoće li ponašanje vlasnika pri pozdravljanju utjecati na ponašanje psa i kako.


(A) Soba za testiranje - pregrada onemogućuje vlasniku da vidi je li pas pojeo hranu (B) Pas i vlasnica se pozdravljaju na uobičajeni način - jednak za sve sudionike eksperimenta (C) Istraživačica stavlja hranu na stol (D) Istraživačica psu kaže da ne dira hranu (E) Od psa se traži da sjedne (F) Pas ostaje sam s hranom

Prvi rezultat je utvrdio da se psi ne ponašaju uvijek kao da su krivi, već samo pod određenim okolnostima. Naime, kada ih vlasnik veselo pozdravi, znakovi krivnje su minimalni ili nepostojeći, bez obzira na pravo stanje stvari.
Dapače, bez obzira je li pas doista pojeo hranu ili nije, njegova je reakcija ovisila od reakcije vlasnika - ako su vlasniku saopćili da je pas pojeo hranu, čak i ako nije - pas se ponašao kao da se osjeća kriv! Dakle, ključ je bio samo u govoru tijela i intonaciji vlasnikova glasa.
No izgleda da su se samo psi koji su zbilja "skrivili" i smazali hrenovku sa stola - nastavili ponašati kao da su krivi duže od ostalih!





Što se tiče vlasnika, oni koji su znali da nema šanse da njihov pas NE pojede hrenovku, u 75% slučajeva su bili u pravu. Kada su oni odstranjeni iz uzorka, ostali vlasnici ni po čemu nisu mogli "izgatati" jesu li njihovi psi bili krivi ili ne - jednak bi rezultat postigli da su bacali pismo-glava.

Sve u svemu, ovaj je eksperiment dao dvostruki rezultat: s jedne je strane potvrdio anegdotalne dokaze da se psi ponašaju kao da su krivi i prije nego njihovi vlasnici saznaju za to. S druge strane, bez obzira na to jesu li krivi, psi reagiraju kao da jesu ako im se vlasnik obrati optužujućim tonom.
Buduća će istraživanja pokazati što je istina.

Ja vam samo mogu još ponuditi jednu anegdotu od jučer:
Moja nova kujica Pixie, stara oko godinu dana, kod mene je od travnja. Udomljena je, a pošto ima velike tužne oči, jako mi teško pada kažnjavati je - nije ni posebno neposlušna, iako ima običaj sve naše cipele koje može dohvatiti odnijeti na pseći ležaj kada nismo kod kuće - ali ne uništava ih, na sreću.
No jučer je u igri otrgnula list sobne biljke, na što sam ja uzela taj list i njime je "opalila" po njušci i malo zavikala. Poslije toga sam otišla nešto raditi i posve zaboravila na to. Nekoliko sati kasnije, zvala sam je da mi dođe, ali ona se ponašala kao da je kriva i nikako mi nije htjela prići. Naravno, ja sam se počela gušiti u grižnji savijesti što sam je kaznila, pa sam joj odmah uvalila par keksića obraćajući joj se piskutavim glasićem - tek je tada podigla repicu i počela se ponašati normalno.
I na kraju, ne znam imaju li psi grižnju savijesti, ali ja imam.
Gadnu.

pixie copy

Ako nemate psa, evo da znate kako izgledaju "krivci":

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK