Ulomak iz knjige Hrvoja Jurića Na rubu - put oko svijeta u 133 dana (sa pasjim poglavljem i hepiendom :))
- font size decrease font size increase font size
Novi početak
Dragi moj prijatelju,
oprosti mi što ti dugo nisam pisao. Bio sam zaokupljen svojim problemima i nisam si mogao dati oduška da ti, kao nekada, složim kako stvari zaista stoje. Vremena su čudna, čak i za nas. Ljudi su sve čudniji, možda i to ima utjecaja, iako ne bi smjelo. Za godine ionako više ne marim, ali ne dam im da me uzmu. Ipak sam ja taj koji uzima.
Imao sam nekoliko stvari na umu, ali, kao što rekoh, vrijeme odjednom više nije na mojoj strani. Imam osjećaj da su mi dani odbrojeni, samo ne mogu još uvijek razlučiti što bi to trebalo značiti. Ako se nešto i dogodi, ne mogu poći i biti na miru da ti ne ispričam jednu toplu priču. Znam, takve priče nisu mi baš često sklone, ali vremena su takva.
Radi se o jednom mladiću kojeg sam upoznao prilikom njegova rođenja. Zapravo, nitko nije bio siguran da li je to dijete rođeno živo, pa su ga doktori morali lupati po stražnjici kako bi zaplakalo. S jedva dva kilograma pratio sam kako se ova nakupina kože i kostiju teško i grčevito borila za svaki uzdah, pogotovo prvih četiriju godina. Možda je to i razlog, možda je ta borba za goli život od samih početaka usmjerila ovaj mlad i još uvijek nezagađen um da traži više, da istražuje, da grabi prema na- prijed. To je ujedno hranilo i moje apetite za šarenilom ljudske vrste. Mnoge sam dočekao i otpratio, smijao se s njima i plakao, gledao ih i bio uz njih u najbitnijim trenucima njihovih života,
a da toga nisu bili ni svjesni. Tako i glavni protagonist ove moje priče. Preciznije, jedan od glavnih.
Nikada nisam volio pse, ali ni mačke, to znaš. Životinje, osim zmija, mrske su mi i ne vidim im svrhu. Promatrajući ljude shvatio sam da su im životinje linija manjeg otpora i to najčešće kada im ne ide sa svojom vrstom. Ali tko bi shvatio ljude, pogotovo žene? K vragu, one same sebe ne razumiju. Međutim, Hrvojeva potreba za bićem kojem bi se posvetio nije proizlazila iz istih razloga kao što su ih imali i ostali. U jednom trenutku pomislio sam da se rodila nakon gubitka oca, ali prateći ga kako pristupa svojoj četveronožnoj dosadi i koliko se odriče za nju, ta mi misao više nije imala smisla. Ljudi govore da je to sudbina, ja im ne vjerujem, ali Ena je u njegov život došla s razlogom. Kao i što drugi odlaze iz njega.
- Vreća za spavanje?
- Tu!
- Hrana?
- Tvoja ili moja?
- Ena, hranu je sva u istom.
- Tu!
- Vrećica s kabelima?
- Tu, tu, tu! Sve je tu, već smo provjeravali.
- Moramo još jednom.
- Bolje da to vrijeme iskoristimo za šetanje.
- Pa maloprije smo bili vani.
- Da, a sada ćemo putovati osam sati. Tvojim tempom i preko deset.
- Jarić nije auto za divljanje, moramo ići polako.
- Nije stvar u divljanju, stvar je što ti uvijek imaš još nešto za obaviti i nikad nigdje ne stignemo na vrijeme.
Ena je jedna od rijetkih koja mu je uvijek najiskrenije parirala i bez dlake na jeziku odgovarala na svaku njegovu nedoumicu ili propust. Kada odrastete na ulici, brzo naučite kako prostora za pogreške ima sve manje, a nakon nekog vremena nema ga uopće. Ili ne bude ni vas. Ideja da zajedno idu na putovanja Hrvoju je oduvijek bila primamljiva, a nakon što je Enu morao ostaviti za vrijeme puta oko svijeta, obećao si je da ju više nikada neće ostavljati. U protivnom, projekte će prilagoditi tako da mogu putovati zajedno.
Via Adriaticu, prvi long distance trail u Hrvatskoj, pratio je s velikim zanimanjem, prvenstveno kao zaljubljenik u planinarenje, a onda i u samu prirodu. No na samoj trasi postojale su dionice na kojima bi Ena mogla imati problema, odnosno dionice koje nisu prilagođene psima.
Tako je sa Srećkom Vukov, tvorcem Via Adriatica traila, stupio u kontakt i izrazio želju da Via Adriaticu prijeđe biciklom. Ideja koju je Srećko već od prije imao „u ladici“. Kad se sretnu takva dva entuzijasta vrijeme vrlo brzo prolazi, a tema nikad ne nedostaje. Na Eninu žalost. Nakon dvaju sastanaka definirali su okvirne planove, u projekt su se uključile i Josipa Tadić te Jelena Ružić kao logistička podrška i tim koji će, nakon što Hrvoje ucrta rutu, raditi na njezinu usavršavanju. Ruta za putovanje Via Adriaticom biciklom još uvijek nije službeno postojala, pa su Ena i Hrvoje bili prvi koji će ju proći, istražiti, snimiti i zapisati sve bitne podatke o njoj. Na kraju, Hrvoje je došao na odličnu ideju da Ena putuje s njim u svojoj prikolici, što bi značilo da će ruta biti trasirana tako da je svatko može odvoziti.
- Opet ćeš me zbuksati u prikolicu. – prigovarala je dok su putovali prema Dubrovniku.
- Nema problema Ena, uvijek možeš ostati kod nekoga.
- Pa da se seljakam kao cirkus. Kao da nemam vlasnika. S takvim vlasnikom bolje da ga nemam.
- Vaša želja, moja je zapovijed. – odgovorio je kroz smijeh, na što je Ena okrenula glavu.
Nakon završetka putovanja oko svijeta prema službenoj dužnosti trebao sam posjetiti ovog mladog i u tom trenu izgubljenog momka. Ne brini, nije još jedan moj pokušaj da nekog jadnika spasim od njega samoga. Nisu mu cvale ruže i u tom trenu, u toj svojoj pogubljenosti Hrvoje nije vidio niti jedan razlog za ostati na ovome svijetu. Čak ni Ena nije mogla doprijeti do njega.
Vrlo mračne misli, meni itekako poznate, kolale su tim umornim umom. Ipak, mislio sam da je prerano da ga pozovem da mi se pridruži. Život je često nepredvidljiv, ali najviše jer su ljudi odveć komotni i previše planiraju bez imalo dobrih i zdravih temelja. Možda i jesu glupi i iskrvareni, pogani i zavidni, ali to nije njegov slučaj. Hrvojeva krivica, da to tako nazovemo, bila je što je u najgore vrijeme vjerovao krivim ljudima i to mu se odbilo o glavu. Istina, umalo ga je i koštalo glave, ali valjda ima nešto u onoj ljudskoj: „Što te ne ubije, ojača te.“ Ja sam uvijek bio za ovo prvo, ali ne bih htio kvariti statistiku.
Već samim pristupom novoj putnoj avanturi Hrvoje je pokazao kako je ipak izvukao određenu pouku. Koliko će ga to dugo držati, vrijeme će pokazati. Ono uvijek sve pokaže. Ali moram mu priznati da je pametno odlučio. Pratit će Enin tempo. Toga se ni sam ne bih sjetio, ali kako sam ti već rekao, nisam ljubitelj životinja, bar 90 % njih. U protivnom, poznavajući njega, tih 1 300 kilometara napravio bi u par dana, ubio se od umora i što – ništa ne bi vidio. Ne bi iskusio ni kilometar staze, ali onako iskreno, punih ustiju. Da puca od osjećaja i događaja. Da nije još jedno trčanje kroz Sibir ili Australiju.
Sve najbitnije za projekt stavio je u svoju Toyotu Yaris, tj. Jarić kako ga od milja zove. Kako mogu znati točno svaku njegovu, znam i da mu je ovo dobar test za budućnost. Kuća u kojoj živi prevelika je za ovo dvoje zgubidana, a kuća koja se ne održava vodi k propasti. Ako može sve bitno staviti u Jarić, sigurno bi onda sve stalo i u kamper. Nikada sa mnom nije htio pričati o takvim stvarima iako je svjestan da ispred mene nema skrivanja tajni. Ali sviđao mi se njegov način razmišljanja. Kako je to utjecalo na Enu, zapravo nije ni bitno. Iako zna biti lajava, što i dolikuje jednom psu, Ena je zapravo ta koja će se u svakom trenu i svakoj situaciji prilagoditi Hrvoju. Njoj je bitno samo da je uz njega, a onda kako bude. Bili na Mjesecu, u hotelu, kući, autu ili na biciklu. Nakon dugo vremena uz Hrvoja je osjećala sigurnost i ponovnu pripadnost. Opet je imala obitelj iako bi bila sretnija da je obitelj nešto veća (šira?). Ali doći ćemo i do tog dijela.
Već je bilo poprilično kasno kada su krenuli s Prevlake, polazne točke ucrtavanja rute Via Adriatica Bike. Nakon pozdrava s Tanjom i njezinom obitelji, po najvećem suncu Ena i Hrvoje krenuli su prema Kuni Konavoskoj. Da su mene pitali, ja bih ostao u hladovini, ali jak su tim njih dvoje. Hrvoje je vrlo oprezno vozio i pazio da Ena ima dovoljno pauza u hladovini. Okvirno su pratili rutu koju su lokalci, u koordinaciji sa Srećkom, napravili za njihove potrebe, ali uz dozvolu da i sami istraže koliko je koja ruta prihvatljiva. Tu prvu večer završili su u skloništu HGSS-a u Dubrovniku, na poziv Vlahe Koprivice.
- Ne sviđa mi se ovaj Francuz.
- Ena! Mir! Možda te čuje.
- Ne vjerujem. Nitko me ne može razumjeti osim tebe. Ne sviđa mi se taj lik.
- Ena...
- Ali ni Francuzi nikog ne vole, čula sam kada si to rekao ono svom ćelavom prijatelju.
- Kada sam to rekao?
- Sorry? – uključio se Thomas.
- Ništa, nešto si mumljam u bradu.
Nakon dugog niza godina provedenih u putopisnom svijetu, gostujući na svim mogućim festivalima i tribinama na kojima se slavila uzvišenost i svetost putopisaca, Hrvoje je odlučio maknuti se od te svjetine. Nisu svi bili takvi, ali nije mogao podnijeti da mora dijeliti stol s ljudima koji čim se jedan od njih ustane od stola, postane tema razgovora. Ta dvoličnost remetila mu je mir i napravio je najpametniji mogući potez. Zbog toga često je birao s kime će dijeliti čašicu razgovora, a otkako je Ena postala dio njegove obitelji, najčešće bi se s njom uputio u brda. Tamo je nalazio svoj mir.
Iako samo bicikliranje, kako za Hrvoja, tako i za Enu, nikada nije predstavljalo nikakav problem, bar fizički, odluka da planinare i da spoje te dvije aktivnosti mogla im je napraviti ozbiljne probleme.
Prema planinama, o kojima god se radilo, treba pristupiti sa strahopoštovanjem i toga je Hrvoje itekako bio svjestan. Međutim, jedan mali znak nepažnje, kao što je zaboravljanje hrane u planinarskom domu Velebrdskih ledara u Velikom brdu iznad Makarske, završio je na sreću bez većih posljedica. Za uspon od 11 kilometara i preko 1 300 m visinske razlike potrebna je solidna kondicija, kao i poznavanje vlastitih slabosti. Ne mogućnosti, slabosti. U brdu vam ništa ne znači što možete prijeći 10 kilometara trail staze bez vode ako ne znate da ćete s prekomjernom količinom vode nakon samog traila zapravo nanijeti štetu svom organizmu. O svemu valja voditi računa. Došavši pred sam vrh, Hrvoje je shvatio da je svu hranu ostavio u planinarskom domu. Na prvu šokiran, sjeo je i pokušao smiriti ubrzano lupanje srca. Znao je da nervozi u ovom trenu nema mjesta i da ona neće donijeti ništa dobro. Imao je osam litara vode, čokoladu i Imunosal tablete i sasvim dovoljno vremena da se spusti ako krene na vrijeme. I tu je, na što sam jako ponosan, glavnu ulogu odigralo iskustvo. Odlučio je odustati od vrha kako mi se kojim slučajem ne bi morao pridružiti te se nakon dovoljno odmora sigurno vratio. Dolje ga je čekao trail angel Nina koja ga je odvela na ručak nakon više od 12 sati bez hrane.
Prvo iduće iskušenje ovaj dvojac imao je prilikom prolaska biokovskih makadamskih puteva. Ruta ih je vodila po lošem terenu, a kako su konstantno imali penjanje i spuštanje, s pri- bližno 80 kilograma tereta u bisagama i planinarskoj torbi, bilo je pitanje vremena kada će nešto poći po zlu. Žbice na obama kotačima popucale su prilikom spuštanja i naleta na poneko zaista ogromno kamenje. Unutrašnja guma bila je probijena na devet mjesta, a kako je već potrošio sve rezervne, Hrvoje se našao u problemu. Tu mu je u pomoć priskočio Marko Kovač, prijatelj koji s Hrvojem dijeli vrlo sličan pogled na svijet, ali i kada su avanture u pitanju. Marko je iz Splita dovezao rezervne zračnice, spremio opremu u automobil i zajedno s Enom uputio se prema Splitu. Hrvoje je promijenio gume, pregledao bicikl i sam nastavio ucrtavati rutu. Odlučio je ostati u Splitu nekoliko dana kako bi reorganizirao opremu i smanjio teret. Marko mu je tada predložio da pregleda rutu i zajedno s prijateljem Dujom pridružili su mu se na dionici od Splita do Kozjaka, nakon čega su Ena i Hrvoje nastavili sami.
- Nikad nisam bio na Velebitu.
- Nisam ni ja.
- A kada bi išla?
- Ne znam, ali to znači da smo u istoj poziciji.
- Ena, moraš znati da Velebit nije naše dvorište. Vidjela si kakvo je Biokovo? – rekao je, a Ena je samo pratila njegove riječi. – Na Velebitu ćeš morati biti ili u prikolici ili na lajni. Nažalost, nema druge.
- Cijelo vrijeme?
- Veći dio vremena. Kada budemo oko planinarskog doma, onda ćeš biti kao kod kuće.
- Zar ja smijem u planinarske domove?
- Zakonski ne.
- To nema nikakvog smisla. Pa mirnija sam od većine nazovimo planinara.
- Sve ja to znam, ali imamo idiotske zakone i tu nema pomoći. Vidjet ćemo tko bude u domu, pa ćemo probati. Ako ne budu dopustili, ili ćemo se vratiti ili ćemo kampirati. Ali onda mi moraš nešto obećati.
- Što?
- Ako budemo kampirali, nema režanja i pravljenja gluposti.
- Te svinje su prve počele!
- Ne zanima me! Moramo se ponašati normalno i ne smijemo buditi ljude u pola noći.
- Svinje su krive same.
- U redu, jesu, ali nema lajanja. Može?
- Može. – nevoljko je prihvatila.
Čitali ste ulomak iz poglavlja Novi početak. Knjigu Hrvoja Jurića „Na rubu - put oko svijeta u 133 dana, 6 sati i 10 minuta“ od početka sljedeće godine možete naručiti u knjižari Hoću knjigu, ili kontaktirati Hrvoja porukom preko njegovog Instagrama ili Facebooka. Ako mu napišete svoje ime i punu adresu, možda ćete imati sreće pa vam Hrvoje, Ena i Max knjigu uspiju dostaviti osobno – planiranje dostava je upravo u tijeku pa požurite!
O Autoru:
Hrvoje Jurić je mladi avanturist-ekonomist iz Vrbice kraj Đakova 2011. je jednoga dana dao otkaz na poslu i uskoro se odvažio na put biciklom kroz Europu od 104 dana, te ga opisao i u knjizi pod naslovom „Marijanov put“ . Zatim je 36 dana biciklirao preko cijele Norveške po ekstremnim uvjetima, a povremeno čak na temperaturi ispod -20 i tako usred zime prešao preko 2000 kilometara od Osla do Nordkappa, jedne od najsjevernijeih kopnenih točaka. I to je putovanje završilo u knjizi objavljenoj 2016. u vlastitoj nakladi pod naslovom „Cestom leda do kraja svijeta“.
2019. godine je biciklom obišao svijet za 133 dana, prešavši 29061 km kroz Sloveniju, Austriju, Češku, Poljsku, Litvu, Latviju, Rusiju, Australiju, Aljasku, Kanadu i dio SAD. Zatim se ukrcao u avion za Portugal, nakon čega je propedalirao jug Španjolske, Francuske i Italije do Zagreba. Ali ovoga puta ga je kod kuće vjerno čekala kujica Ena koju je udomio nekoliko godina ranije, a s kojom je ove, 2020. godine poduzeo novu avanturu, djelomice opisanu u knjizi "Na rubu - put oko svijeta za 133 dana, 6 sati i 10 minuta". O njihovoj zajedničkoj avanturi možete čitati ovdje a o knjizi više saznajte ovdje.
Dragi moj prijatelju,
oprosti mi što ti dugo nisam pisao. Bio sam zaokupljen svojim problemima i nisam si mogao dati oduška da ti, kao nekada, složim kako stvari zaista stoje. Vremena su čudna, čak i za nas. Ljudi su sve čudniji, možda i to ima utjecaja, iako ne bi smjelo. Za godine ionako više ne marim, ali ne dam im da me uzmu. Ipak sam ja taj koji uzima.
Imao sam nekoliko stvari na umu, ali, kao što rekoh, vrijeme odjednom više nije na mojoj strani. Imam osjećaj da su mi dani odbrojeni, samo ne mogu još uvijek razlučiti što bi to trebalo značiti. Ako se nešto i dogodi, ne mogu poći i biti na miru da ti ne ispričam jednu toplu priču. Znam, takve priče nisu mi baš često sklone, ali vremena su takva.
Radi se o jednom mladiću kojeg sam upoznao prilikom njegova rođenja. Zapravo, nitko nije bio siguran da li je to dijete rođeno živo, pa su ga doktori morali lupati po stražnjici kako bi zaplakalo. S jedva dva kilograma pratio sam kako se ova nakupina kože i kostiju teško i grčevito borila za svaki uzdah, pogotovo prvih četiriju godina. Možda je to i razlog, možda je ta borba za goli život od samih početaka usmjerila ovaj mlad i još uvijek nezagađen um da traži više, da istražuje, da grabi prema na- prijed. To je ujedno hranilo i moje apetite za šarenilom ljudske vrste. Mnoge sam dočekao i otpratio, smijao se s njima i plakao, gledao ih i bio uz njih u najbitnijim trenucima njihovih života,
a da toga nisu bili ni svjesni. Tako i glavni protagonist ove moje priče. Preciznije, jedan od glavnih.
Nikada nisam volio pse, ali ni mačke, to znaš. Životinje, osim zmija, mrske su mi i ne vidim im svrhu. Promatrajući ljude shvatio sam da su im životinje linija manjeg otpora i to najčešće kada im ne ide sa svojom vrstom. Ali tko bi shvatio ljude, pogotovo žene? K vragu, one same sebe ne razumiju. Međutim, Hrvojeva potreba za bićem kojem bi se posvetio nije proizlazila iz istih razloga kao što su ih imali i ostali. U jednom trenutku pomislio sam da se rodila nakon gubitka oca, ali prateći ga kako pristupa svojoj četveronožnoj dosadi i koliko se odriče za nju, ta mi misao više nije imala smisla. Ljudi govore da je to sudbina, ja im ne vjerujem, ali Ena je u njegov život došla s razlogom. Kao i što drugi odlaze iz njega.
- Vreća za spavanje?
- Tu!
- Hrana?
- Tvoja ili moja?
- Ena, hranu je sva u istom.
- Tu!
- Vrećica s kabelima?
- Tu, tu, tu! Sve je tu, već smo provjeravali.
- Moramo još jednom.
- Bolje da to vrijeme iskoristimo za šetanje.
- Pa maloprije smo bili vani.
- Da, a sada ćemo putovati osam sati. Tvojim tempom i preko deset.
- Jarić nije auto za divljanje, moramo ići polako.
- Nije stvar u divljanju, stvar je što ti uvijek imaš još nešto za obaviti i nikad nigdje ne stignemo na vrijeme.
Ena je jedna od rijetkih koja mu je uvijek najiskrenije parirala i bez dlake na jeziku odgovarala na svaku njegovu nedoumicu ili propust. Kada odrastete na ulici, brzo naučite kako prostora za pogreške ima sve manje, a nakon nekog vremena nema ga uopće. Ili ne bude ni vas. Ideja da zajedno idu na putovanja Hrvoju je oduvijek bila primamljiva, a nakon što je Enu morao ostaviti za vrijeme puta oko svijeta, obećao si je da ju više nikada neće ostavljati. U protivnom, projekte će prilagoditi tako da mogu putovati zajedno.
Via Adriaticu, prvi long distance trail u Hrvatskoj, pratio je s velikim zanimanjem, prvenstveno kao zaljubljenik u planinarenje, a onda i u samu prirodu. No na samoj trasi postojale su dionice na kojima bi Ena mogla imati problema, odnosno dionice koje nisu prilagođene psima.
Tako je sa Srećkom Vukov, tvorcem Via Adriatica traila, stupio u kontakt i izrazio želju da Via Adriaticu prijeđe biciklom. Ideja koju je Srećko već od prije imao „u ladici“. Kad se sretnu takva dva entuzijasta vrijeme vrlo brzo prolazi, a tema nikad ne nedostaje. Na Eninu žalost. Nakon dvaju sastanaka definirali su okvirne planove, u projekt su se uključile i Josipa Tadić te Jelena Ružić kao logistička podrška i tim koji će, nakon što Hrvoje ucrta rutu, raditi na njezinu usavršavanju. Ruta za putovanje Via Adriaticom biciklom još uvijek nije službeno postojala, pa su Ena i Hrvoje bili prvi koji će ju proći, istražiti, snimiti i zapisati sve bitne podatke o njoj. Na kraju, Hrvoje je došao na odličnu ideju da Ena putuje s njim u svojoj prikolici, što bi značilo da će ruta biti trasirana tako da je svatko može odvoziti.
- Opet ćeš me zbuksati u prikolicu. – prigovarala je dok su putovali prema Dubrovniku.
- Nema problema Ena, uvijek možeš ostati kod nekoga.
- Pa da se seljakam kao cirkus. Kao da nemam vlasnika. S takvim vlasnikom bolje da ga nemam.
- Vaša želja, moja je zapovijed. – odgovorio je kroz smijeh, na što je Ena okrenula glavu.
Nakon završetka putovanja oko svijeta prema službenoj dužnosti trebao sam posjetiti ovog mladog i u tom trenu izgubljenog momka. Ne brini, nije još jedan moj pokušaj da nekog jadnika spasim od njega samoga. Nisu mu cvale ruže i u tom trenu, u toj svojoj pogubljenosti Hrvoje nije vidio niti jedan razlog za ostati na ovome svijetu. Čak ni Ena nije mogla doprijeti do njega.
Vrlo mračne misli, meni itekako poznate, kolale su tim umornim umom. Ipak, mislio sam da je prerano da ga pozovem da mi se pridruži. Život je često nepredvidljiv, ali najviše jer su ljudi odveć komotni i previše planiraju bez imalo dobrih i zdravih temelja. Možda i jesu glupi i iskrvareni, pogani i zavidni, ali to nije njegov slučaj. Hrvojeva krivica, da to tako nazovemo, bila je što je u najgore vrijeme vjerovao krivim ljudima i to mu se odbilo o glavu. Istina, umalo ga je i koštalo glave, ali valjda ima nešto u onoj ljudskoj: „Što te ne ubije, ojača te.“ Ja sam uvijek bio za ovo prvo, ali ne bih htio kvariti statistiku.
Već samim pristupom novoj putnoj avanturi Hrvoje je pokazao kako je ipak izvukao određenu pouku. Koliko će ga to dugo držati, vrijeme će pokazati. Ono uvijek sve pokaže. Ali moram mu priznati da je pametno odlučio. Pratit će Enin tempo. Toga se ni sam ne bih sjetio, ali kako sam ti već rekao, nisam ljubitelj životinja, bar 90 % njih. U protivnom, poznavajući njega, tih 1 300 kilometara napravio bi u par dana, ubio se od umora i što – ništa ne bi vidio. Ne bi iskusio ni kilometar staze, ali onako iskreno, punih ustiju. Da puca od osjećaja i događaja. Da nije još jedno trčanje kroz Sibir ili Australiju.
Sve najbitnije za projekt stavio je u svoju Toyotu Yaris, tj. Jarić kako ga od milja zove. Kako mogu znati točno svaku njegovu, znam i da mu je ovo dobar test za budućnost. Kuća u kojoj živi prevelika je za ovo dvoje zgubidana, a kuća koja se ne održava vodi k propasti. Ako može sve bitno staviti u Jarić, sigurno bi onda sve stalo i u kamper. Nikada sa mnom nije htio pričati o takvim stvarima iako je svjestan da ispred mene nema skrivanja tajni. Ali sviđao mi se njegov način razmišljanja. Kako je to utjecalo na Enu, zapravo nije ni bitno. Iako zna biti lajava, što i dolikuje jednom psu, Ena je zapravo ta koja će se u svakom trenu i svakoj situaciji prilagoditi Hrvoju. Njoj je bitno samo da je uz njega, a onda kako bude. Bili na Mjesecu, u hotelu, kući, autu ili na biciklu. Nakon dugo vremena uz Hrvoja je osjećala sigurnost i ponovnu pripadnost. Opet je imala obitelj iako bi bila sretnija da je obitelj nešto veća (šira?). Ali doći ćemo i do tog dijela.
Već je bilo poprilično kasno kada su krenuli s Prevlake, polazne točke ucrtavanja rute Via Adriatica Bike. Nakon pozdrava s Tanjom i njezinom obitelji, po najvećem suncu Ena i Hrvoje krenuli su prema Kuni Konavoskoj. Da su mene pitali, ja bih ostao u hladovini, ali jak su tim njih dvoje. Hrvoje je vrlo oprezno vozio i pazio da Ena ima dovoljno pauza u hladovini. Okvirno su pratili rutu koju su lokalci, u koordinaciji sa Srećkom, napravili za njihove potrebe, ali uz dozvolu da i sami istraže koliko je koja ruta prihvatljiva. Tu prvu večer završili su u skloništu HGSS-a u Dubrovniku, na poziv Vlahe Koprivice.
- Ne sviđa mi se ovaj Francuz.
- Ena! Mir! Možda te čuje.
- Ne vjerujem. Nitko me ne može razumjeti osim tebe. Ne sviđa mi se taj lik.
- Ena...
- Ali ni Francuzi nikog ne vole, čula sam kada si to rekao ono svom ćelavom prijatelju.
- Kada sam to rekao?
- Sorry? – uključio se Thomas.
- Ništa, nešto si mumljam u bradu.
Nakon dugog niza godina provedenih u putopisnom svijetu, gostujući na svim mogućim festivalima i tribinama na kojima se slavila uzvišenost i svetost putopisaca, Hrvoje je odlučio maknuti se od te svjetine. Nisu svi bili takvi, ali nije mogao podnijeti da mora dijeliti stol s ljudima koji čim se jedan od njih ustane od stola, postane tema razgovora. Ta dvoličnost remetila mu je mir i napravio je najpametniji mogući potez. Zbog toga često je birao s kime će dijeliti čašicu razgovora, a otkako je Ena postala dio njegove obitelji, najčešće bi se s njom uputio u brda. Tamo je nalazio svoj mir.
Iako samo bicikliranje, kako za Hrvoja, tako i za Enu, nikada nije predstavljalo nikakav problem, bar fizički, odluka da planinare i da spoje te dvije aktivnosti mogla im je napraviti ozbiljne probleme.
Prema planinama, o kojima god se radilo, treba pristupiti sa strahopoštovanjem i toga je Hrvoje itekako bio svjestan. Međutim, jedan mali znak nepažnje, kao što je zaboravljanje hrane u planinarskom domu Velebrdskih ledara u Velikom brdu iznad Makarske, završio je na sreću bez većih posljedica. Za uspon od 11 kilometara i preko 1 300 m visinske razlike potrebna je solidna kondicija, kao i poznavanje vlastitih slabosti. Ne mogućnosti, slabosti. U brdu vam ništa ne znači što možete prijeći 10 kilometara trail staze bez vode ako ne znate da ćete s prekomjernom količinom vode nakon samog traila zapravo nanijeti štetu svom organizmu. O svemu valja voditi računa. Došavši pred sam vrh, Hrvoje je shvatio da je svu hranu ostavio u planinarskom domu. Na prvu šokiran, sjeo je i pokušao smiriti ubrzano lupanje srca. Znao je da nervozi u ovom trenu nema mjesta i da ona neće donijeti ništa dobro. Imao je osam litara vode, čokoladu i Imunosal tablete i sasvim dovoljno vremena da se spusti ako krene na vrijeme. I tu je, na što sam jako ponosan, glavnu ulogu odigralo iskustvo. Odlučio je odustati od vrha kako mi se kojim slučajem ne bi morao pridružiti te se nakon dovoljno odmora sigurno vratio. Dolje ga je čekao trail angel Nina koja ga je odvela na ručak nakon više od 12 sati bez hrane.
Prvo iduće iskušenje ovaj dvojac imao je prilikom prolaska biokovskih makadamskih puteva. Ruta ih je vodila po lošem terenu, a kako su konstantno imali penjanje i spuštanje, s pri- bližno 80 kilograma tereta u bisagama i planinarskoj torbi, bilo je pitanje vremena kada će nešto poći po zlu. Žbice na obama kotačima popucale su prilikom spuštanja i naleta na poneko zaista ogromno kamenje. Unutrašnja guma bila je probijena na devet mjesta, a kako je već potrošio sve rezervne, Hrvoje se našao u problemu. Tu mu je u pomoć priskočio Marko Kovač, prijatelj koji s Hrvojem dijeli vrlo sličan pogled na svijet, ali i kada su avanture u pitanju. Marko je iz Splita dovezao rezervne zračnice, spremio opremu u automobil i zajedno s Enom uputio se prema Splitu. Hrvoje je promijenio gume, pregledao bicikl i sam nastavio ucrtavati rutu. Odlučio je ostati u Splitu nekoliko dana kako bi reorganizirao opremu i smanjio teret. Marko mu je tada predložio da pregleda rutu i zajedno s prijateljem Dujom pridružili su mu se na dionici od Splita do Kozjaka, nakon čega su Ena i Hrvoje nastavili sami.
- Nikad nisam bio na Velebitu.
- Nisam ni ja.
- A kada bi išla?
- Ne znam, ali to znači da smo u istoj poziciji.
- Ena, moraš znati da Velebit nije naše dvorište. Vidjela si kakvo je Biokovo? – rekao je, a Ena je samo pratila njegove riječi. – Na Velebitu ćeš morati biti ili u prikolici ili na lajni. Nažalost, nema druge.
- Cijelo vrijeme?
- Veći dio vremena. Kada budemo oko planinarskog doma, onda ćeš biti kao kod kuće.
- Zar ja smijem u planinarske domove?
- Zakonski ne.
- To nema nikakvog smisla. Pa mirnija sam od većine nazovimo planinara.
- Sve ja to znam, ali imamo idiotske zakone i tu nema pomoći. Vidjet ćemo tko bude u domu, pa ćemo probati. Ako ne budu dopustili, ili ćemo se vratiti ili ćemo kampirati. Ali onda mi moraš nešto obećati.
- Što?
- Ako budemo kampirali, nema režanja i pravljenja gluposti.
- Te svinje su prve počele!
- Ne zanima me! Moramo se ponašati normalno i ne smijemo buditi ljude u pola noći.
- Svinje su krive same.
- U redu, jesu, ali nema lajanja. Može?
- Može. – nevoljko je prihvatila.
Čitali ste ulomak iz poglavlja Novi početak. Knjigu Hrvoja Jurića „Na rubu - put oko svijeta u 133 dana, 6 sati i 10 minuta“ od početka sljedeće godine možete naručiti u knjižari Hoću knjigu, ili kontaktirati Hrvoja porukom preko njegovog Instagrama ili Facebooka. Ako mu napišete svoje ime i punu adresu, možda ćete imati sreće pa vam Hrvoje, Ena i Max knjigu uspiju dostaviti osobno – planiranje dostava je upravo u tijeku pa požurite!
O Autoru:
Hrvoje Jurić je mladi avanturist-ekonomist iz Vrbice kraj Đakova 2011. je jednoga dana dao otkaz na poslu i uskoro se odvažio na put biciklom kroz Europu od 104 dana, te ga opisao i u knjizi pod naslovom „Marijanov put“ . Zatim je 36 dana biciklirao preko cijele Norveške po ekstremnim uvjetima, a povremeno čak na temperaturi ispod -20 i tako usred zime prešao preko 2000 kilometara od Osla do Nordkappa, jedne od najsjevernijeih kopnenih točaka. I to je putovanje završilo u knjizi objavljenoj 2016. u vlastitoj nakladi pod naslovom „Cestom leda do kraja svijeta“.
2019. godine je biciklom obišao svijet za 133 dana, prešavši 29061 km kroz Sloveniju, Austriju, Češku, Poljsku, Litvu, Latviju, Rusiju, Australiju, Aljasku, Kanadu i dio SAD. Zatim se ukrcao u avion za Portugal, nakon čega je propedalirao jug Španjolske, Francuske i Italije do Zagreba. Ali ovoga puta ga je kod kuće vjerno čekala kujica Ena koju je udomio nekoliko godina ranije, a s kojom je ove, 2020. godine poduzeo novu avanturu, djelomice opisanu u knjizi "Na rubu - put oko svijeta za 133 dana, 6 sati i 10 minuta". O njihovoj zajedničkoj avanturi možete čitati ovdje a o knjizi više saznajte ovdje.