Menu

Kako mi je uopće moglo pasti na um da će me takvi stvorovi strpljivo slušati?- iz knjige Svi smo mi azilanti Jasne Grubješić

"Kako mi je uopće moglo pasti na um da će me takvi stvorovi strpljivo slušati?

Mi psi smo po svojoj prirodi užurbani stvorovi. Kako mi je dakle uopće moglo pasti na um da će me ti i takvi stvorovi strpljivo slušati? I to u prilično neudobnom položaju, čučeći iza bodljikave živice od borovice kojom je okružen naš vrt? Kako mi je moglo pasti na um? Pa... ključan je bio mamac. Ružan, ali koristan – riječ lonac. Pas u loncu... to uistinu zvuči zlokobno. Dlaka mi se nakostriješila od glave do repa kada sam prvi put čula za taj užas. Pomislila sam najprije da se Šetačica šali. Zurila sam u nju kao i moji slušatelji poslije u mene. No zurila sam kraće od njih. Jer kad su krenule psovke na račun lonca znala sam da je istina što mi Šetačica govori, da su u nekim dalekim zemljama psi doista ljudima hrana. To, međutim, nije bilo presudno da postanem pripovjedačicom. To je bila tek kap koja je prelila čašu.

Ideja o prosvjetljivanju vlastita roda, a možda i ljudi, začela se za moga prvoga, kratkog i neugodnog boravka na selu, kad me je Šetačica privremeno ostavila kod poznanika u dvorištu jedne ružne pilane. U nju su na velika vrata ulazila divna stabla, a iz nje izlazile obične daske. Hoće li se nešto slično dogoditi i sa mnom, pitala sam se. Na što je Šetačica, koja čita moje misli (ili samo prepoznaje svoje), rekla da daske nisu obične i da će od njih nastajati divni kreveti, ormari, dječji stolovi, krevetići. A onda je dodala kako će samo na dan-dva skoknuti do mora. I da se ništa ne brinem. Brzo će natrag. Onda je odjurila. A ja sam se pitala što bi, i bi li uopće nešto, moglo nastati od mene.

Žuljao me teški lanac oko vrata što sam ga, unatoč obećanju koji je vlasnik pilane dao Šetačici, dobivala svaku večer. Doduše tek nakon cjelodnevne jurnjave s kozama i s još dva psa koji se uopće nisu žalili na lanac. Kad sam ih upitala zašto se ne žale, rekli su mi da im je tako oduvijek. Dan-noć. Danju sloboda, noću lanac. To je dobro, rekli su mi. Neki psi su stalno na lancu. Danju i noću. I to na kratkom, najkraćem.

Tome što sam saznala od novih pasjih poznanika nisam se mogla načuditi. Ali, tek kad su mi o svojoj sudbini progovorile i ostale životinje s farme – dvije krave (pomireno), tri svinje (uzrujano), desetak koza (šapćući, da ne čuju kozlići) i tridesetak kokica (jedne nervozno trčkarajući amo-tamo, a druge pokrivajući perjem piliće) shvatila sam da doista pretjerujem. I tako sam pomireno prihvatila lanac i sudbinu dan-noć.

Jer, postalo mi je jasno da je jedno borba protiv lanca, a drugo borba protiv lonca, za život. Za sve životinje, zaključila sam tada, ne mogu učiniti ništa. Bar zasad. Mogu li i koliko učiniti za svoj pasji rod, imala sam vremena smišljati najprije tih nekoliko noći na lancu. A onda poslije kod kuće. Još noćima su mi misli o nepravdi prema psima i drugim životinjama ometale san pa sam jedne takve besane za puna mjeseca, čvrsto odlučila – pripovijedat ću. O onome što sama znam i što sam o pasjim nevoljama čula od Šetačice, od drugih ljudi i od pasa.

Valja još reći da ove knjige ne bi bilo da Šetačica nije stalno u kuću donosila novu literaturu o psima. Autori nekih bili su ljudi, a nekih – psi. Odluku da moje priče, osim pasa, moraju čuti i ljudi, priopćila sam Šetačici istog trena kad mi je rekla da je roman o svom životu objavila – dalaj-lamina mačka.

Nisam dugo umovala s čime započeti. Sudbina namijenjena Daši nije možda najgora pseća sudbina, ali je prva kojoj sam sama svjedočila. Usto, Daša je prvi azilant drvene seoske kuće u koju smo se sa Šetačicom netom bili preselili iz velikoga grada.

Crna kaže da svaku priču započinjem otpuhivanjem, ali da sam kod priče o Daši najglasnija. Ona usto tvrdi da sam ja prilično nervozna kad otpočinjem priču, svaku – priču. Naravno, kad me bodljikava borovica uz koju sjedim ometa da dobro osmotrim slušatelje, osobito ako su niži pa svoj osjetljivi nos moram gurnuti dublje k njima, da čujem komentare. Smeta mi ta borovica i inače, dok kao svaki pravi border koli jutrom džogiram u krug.

O tome koliko sam pravi border koli moja prijateljica Crna ima svoje mišljenje. Imam, doduše, crno-bijelu dlaku i glavu kao border koli, ali sam previsoka i pretjerano mršava za border kolija – kaže. Ma, znam ja tko sam i što sam, znam da nas je u leglu bilo svih veličina i boja, ali tko kaže da baš moj otac nije bio border koli? Šetačica nam je lijepo objasnila kako je maternica kujice nalik na ormarić s mnogo pretinaca i da štenci mogu biti različiti, i od više očeva. Osim toga, Šetačica je rekla da je border koli najinteligentniji pas na svijetu i da razumije tisuću i više riječi, a meni učenje baš ide. Davno smo prešli tisuću.

„Toliko su inteligentni da ih se pravilnom socijalizacijom i treningom može osposobiti za sve, za aktivne šetnje prirodom, za trčanje, biciklizam, razne trikove ili natjecanje u psećim disciplinama“, čitala je jednom zgodom iz novina svojoj prijateljici, preda mnom i Crnom. Evo piše, „ovaj pas će vam biti zahvalan ako ga zaposlite da koristi svoje tijelo i mozak.“

Zato je valjda moja Bucka tako često nervozna. Stalno imam osjećaj da nešto od mene očekuje i da joj ne omogućujem dovoljno uzbudljiv život.

Glasnim lajanjem potvrdila sam da je osjećaj ne vara.

I to me potaklo da se raspričam. Možda je zapravo baš TO bilo presudno. Mislim, ono što je nakon toga uslijedilo. Naučene riječi htjele su van.

S trikovima me nije gnjavila. Za trikove Šetačica srećom nikad nije imala smisla, uvijek ih je smatrala uvredljivim po životinju, kako mi je rekla objašnjavajući zašto ne voli cirkus. Ni ja riječ cirkus baš ne volim, iako Šetačica kaže da je život manje-više cirkus.

Prva riječ koju je Šetačica poželjela ubaciti u moju glavu bila mi je od prve odbojna.

A Z I L.

A tek kada mi je s njom svako malo počela prijetiti... Ako budem i dalje tako neposlušna, ako bude ovo, ako bude ono – odvest će me u azil. Već odavno znam da ona to nikad nije ozbiljno mislila, ali tada i još dugo poslije to mi je bila najružnija riječ. A najljepša riječ mi je UDOMLJAVANJE, iako se ponekad pitam je li to baš mudar izbor s obzirom na to da Šetačica pretjeruje s tom riječi, a da mi se posljedice toga baš i ne sviđaju. Kuća nam je pretrpana, totalni cirkus.

No da se vratim još jednom važnom razlogu moga pripovijedanja. Kratim vrijeme pričom, ubijam dosadu. Ja, naime, bolujem od jedne u pasa rijetke bolesti – kronične pasje dosade. Generacijama su pse kratkim lancima i polupraznim zdjelama pod vedrim nebom poučavali da se ne bave zanimljivostima života, da se samo bore za opstanak pa tako pitanje dosade, kako je to ljudi shvaćaju, u većine pasa nije došlo na red, objasnila mi je Šetačica.

Kod mene je drugačije. Ja sam odmalena imala sve. Gotovo sve. A to ne valja, to psa razmazi. Baš kao i čovjeka sretno djetinjstvo, veli Šetačica. Zato, kaže, ne podnosim dosadu. Ni na tren. Zanimljivo mi je samo kad jurim za nečim, kad sam sa Šetačicom uz rijeku ili u planini, a nije loše ni kad sam u takozvanoj pristojnoj šetnji, na uzici, s nekim iz naše ekipe.

I, dabome, dok ne uvlačim jezik.

Na samom početku, kad sam tek počela pripovijedati, Crna me pitala zašto toliko trčim u krug po vrtu. Za ovcama, odgovorila sam. Pogledala me u čudu. U našem vrtu, a i nigdje uokolo, nema ni jedne ovce.

Ako Šetačica broji ovce da bi lakše zaspala, zašto ja ne bih mogla trčati oko zamišljenih ovaca? Treba mi radosti. Najviše volim trčati onako, bez razloga, ali s ovcama na umu brža sam. A to mi je cilj – trčati najbrže i stići radost.

Šetačica kaže da sam u tom trenutku sretna jer živim potpuno u sadašnjosti te da je tako najbolje živjeti. Slažem se, ali s druge strane pitam se – o čemu bismo pričali da nije prošlosti? A tek da nije budućnosti, o čemu bismo sanjarili?    

P. S. Za kraj jedno priznanje – iako sam već vrsni poznavalac ljudskog jezika, ne bih mogla dovršiti ovu knjigu da mi nije pomogla Šetačica, čije ime i prezime teško izgovaram. Ona je predložila da se s tim ne zamaram. Dovoljno je da na naslovnicu stavim samo Šetačica, rekla je. Ali, nisam htjela. Ljudi su sujetna stvorenja pa bi mi ona to kad-tad zamjerila."

Jasna Grubješić, Svi smo mi azilanti (vbz 2017.) - knjigu možete kupiti ovdje, a više iz nje pročitajte ovdje. 

Naslovnica Svi smo mi azilanti

O KNJIZI
Možda je najbolje da o knjizi i ostalome progovori sama autorica, Bucka:

bucka

"Kako mi je uopće moglo pasti na um da će me takvi stvorovi strpljivo slušati?

Mi psi smo po svojoj prirodi užurbani stvorovi. Kako mi je dakle uopće moglo pasti na um da će me ti i takvi stvorovi strpljivo slušati? I to u prilično neudobnom položaju, čučeći iza bodljikave živice od borovice kojom je okružen naš vrt? Kako mi je moglo pasti na um? Pa... ključan je bio mamac. Ružan, ali koristan – riječ lonac. Pas u loncu... to uistinu zvuči zlokobno. Dlaka mi se nakostriješila od glave do repa kada sam prvi put čula za taj užas. Pomislila sam najprije da se Šetačica šali. Zurila sam u nju kao i moji slušatelji poslije u mene. No zurila sam kraće od njih. Jer kad su krenule psovke na račun lonca znala sam da je istina što mi Šetačica govori, da su u nekim dalekim zemljama psi doista ljudima hrana. To, međutim, nije bilo presudno da postanem pripovjedačicom. To je bila tek kap koja je prelila čašu.

Ideja o prosvjetljivanju vlastita roda, a možda i ljudi, začela se za moga prvoga, kratkog i neugodnog boravka na selu, kad me je Šetačica privremeno ostavila kod poznanika u dvorištu jedne ružne pilane. U nju su na velika vrata ulazila divna stabla, a iz nje izlazile obične daske. Hoće li se nešto slično dogoditi i sa mnom, pitala sam se. Na što je Šetačica, koja čita moje misli (ili samo prepoznaje svoje), rekla da daske nisu obične i da će od njih nastajati divni kreveti, ormari, dječji stolovi, krevetići. A onda je dodala kako će samo na dan-dva skoknuti do mora. I da se ništa ne brinem. Brzo će natrag. Onda je odjurila. A ja sam se pitala što bi, i bi li uopće nešto, moglo nastati od mene.

Žuljao me teški lanac oko vrata što sam ga, unatoč obećanju koji je vlasnik pilane dao Šetačici, dobivala svaku večer. Doduše tek nakon cjelodnevne jurnjave s kozama i s još dva psa koji se uopće nisu žalili na lanac. Kad sam ih upitala zašto se ne žale, rekli su mi da im je tako oduvijek. Dan-noć. Danju sloboda, noću lanac. To je dobro, rekli su mi. Neki psi su stalno na lancu. Danju i noću. I to na kratkom, najkraćem.

Tome što sam saznala od novih pasjih poznanika nisam se mogla načuditi. Ali, tek kad su mi o svojoj sudbini progovorile i ostale životinje s farme – dvije krave (pomireno), tri svinje (uzrujano), desetak koza (šapćući, da ne čuju kozlići) i tridesetak kokica (jedne nervozno trčkarajući amo-tamo, a druge pokrivajući perjem piliće) shvatila sam da doista pretjerujem. I tako sam pomireno prihvatila lanac i sudbinu dan-noć.

Jer, postalo mi je jasno da je jedno borba protiv lanca, a drugo borba protiv lonca, za život. Za sve životinje, zaključila sam tada, ne mogu učiniti ništa. Bar zasad. Mogu li i koliko učiniti za svoj pasji rod, imala sam vremena smišljati najprije tih nekoliko noći na lancu. A onda poslije kod kuće. Još noćima su mi misli o nepravdi prema psima i drugim životinjama ometale san pa sam jedne takve besane za puna mjeseca, čvrsto odlučila – pripovijedat ću. O onome što sama znam i što sam o pasjim nevoljama čula od Šetačice, od drugih ljudi i od pasa.

Valja još reći da ove knjige ne bi bilo da Šetačica iznova u kuću nije donosila novu literaturu o psima. Autori nekih knjiga bili su ljudi, a nekih – psi. Odluku da moje priče, osim pasa, moraju čuti i ljudi, priopćila sam Šetačici istog trena kad mi je rekla da je roman o svom životu objavila – dalaj-lamina mačka."

O ŠETAČICI
ja i bucka samoslik 211

"U ranoj mladosti pasa se bojala, a poslije je očvrsnula iz pedagoških razloga - da kćeri bude dobar primjer. Jednu neumjerenost zamijenila je druga.

Sada ih voli, možda malo previše.

U njezinu domu uz šest pasa živi devet mačaka, jedna golubica bez krila, dvije stare kornjače ljeti te povremeno druge životinjice zatečene u nevolji.

Shvativši da bi pasje nevolje iz pasje perspektive ljudi mogli najbolje sagledati uz pomoć pisane riječi, odlučila je - nakon što je knjige samo prevodila i uređivala – da će, zajedno sa mnom, svojom najdražom Buckom, jednu i napisati. Ideja o prosvjetljivanju vlastita roda, a možda i ljudi, začela se za moga prvog, kratkog i neugodnog boravka na selu kad me je Šetačica privremeno ostavila kod poznanika u dvorištu ružne pilane…e, da - ljudskim imenom zove se Jasna Grubješić."



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK