Menu

Miša - ulomak iz knjige Svi smo mi azilanti Jasne Grubješić

"Ni pas ni mačka. Štene nalik na puža. Većeg, šarenog, mršavog puža. Imao je samo nekoliko dužih crnih dlaka na glavi i pokoju smeđe-crnu na leđima. Cijela koža bila mu je u ranicama. Nešto sitno, bezdlačno, smiješno. Nešto jako tužno.

Šetačica pođe u kupovinu a vrati se s mačićima, pođe u vrt a vrati se s grlicom, iz tise pod borom koju orezuje izvuče jato malih svraka, s prijateljicom ode u šetnju a vrati se sa psećom skitnjom. Navikli smo mi na svašta pa nas je sve teže iznenaditi. Ipak, razmjena o kojoj ću sada temeljito nas je zbunila, prije svega mene koja sam toj priči bila svjedokom. Odigrala se kad smo ona i ja ponijele u šumu vrećicu s desetak staklenki punih … a vratili se sa …

No, polako, idemo redom. Uljezi su nam te godine doslovce preplavili povrtnjak, zapravo cijeli vrt. Rješavali smo ih se posebnom metodom. Skupljale smo ih kasno noću, pod svjetlom baterijske lampe. Ja sam ih locirala, ona skupljala. Posao nije bio težak jer puževi uglavnom ne žure. Teško bi nam bilo da skupljamo gliste, mislila sam, zureći u zemlju pod sobom u koju su se neviđenom brzinom pred našim očima, u svim smjerovima, povlačile tisuće glista. Zum, zum. Klis, klis. Da nije bilo potrage za puževima nikad ne bismo saznali koliko je glista u našem vrtu. I kakav one posao odrađuju noću, a valjda i danju, tako da naš vrt uopće nema nepropusnu zemlju, kako su svi u obitelji, a i šire, godinama tvrdili.

Naša metoda borbe s puževima bila je takva kakva je bila. Prilično naporna. Drugi ljudi su posezali za lakšima i ismijavali su Šetačicu. Nije im išlo u glavu zašto se toliko muči. Meni jest. Iako mi se puževi, onako ljepljivi i šareni poput zmija, nisu ni mrvicu sviđali, razumjela sam je. Osjećala sam duboko u duši, baš kao i ona, da sve živo želi živjeti.

Činjenica jest da su joj ti ljigavci te godine pojeli baš sve u povrtnjaku. Blitvu, celer, peršin, dvadeset četiri stabljike rajčica i sve tikvice. Ovo posljednje joj je palo najteže. Šetačica voli cvjetove tikvica. A tek plodove. Jednako žute i zelene. Ipak je uspjela oprostiti puževima. Nije joj padalo na um na licu mjesta posipati ih solju, nuditi im pivo, razne otrove, sjeckati ih i slično, kao što su radili i rade mnogi.

Ovo je i njihova Zemlja, rekla mi je.
I da, rekla je još ovo – da smo svi mi na Zemlji azilanti!
I puževi? upitala sam.
Da, rekla je smijući se. Na neki način, i puževi.

Na poklopcima staklenki u koje ih je skupljala bušila je sitne rupice. Da imaju zraka, rekla je. Da mogu disati. Ubacivala im je travu, vodu – sve što, kako je govorila, omogućuje preživljavanje.

Pravo na život..., govorila je, jednom će se i to riješiti kako treba. Umjesto da uništavaju životinje koje im sada nanose štetu, ljudi će ih iskoristiti za neki koristan posao. Kao što je naprimjer Nikola Tesla u mladosti u jednom svom eksperimentu upregnuo neke životinjice.

Staklenke je danima poslije držala u kupaonici, nije mogla odlučiti kamo s njima. Moj prijedlog da azilante samo prebaci na susjednu njivu odbila je. Nije fer, rekla je. Nekoliko puta smo ih odnijeli bliže rijeci. Onda je zaključila da su kuće preblizu te da drugima pravimo štetu. Pa smo običavali odšetati uz rijeku dublje u šumu.

Odluku o tome što učiniti s najnovijom količinom ubranih puževa ubrzala je nezgoda. Šetačica je jednog jutra umalo slomila nogu pokliznuvši se na jednog od brojnih – svih veličina i boja – koji su se uspjeli provući kroz rupice za zrak i razmiljeli cijelom kupaonicom.

Idemo odmah u šumu, rekla je rano ujutro.

Jako sam se obradovala. Taj put smo u šumu pošle automobilom. Najljepše mi je na prvom sjedalu, uz nju. Ali, takvi naši izleti su sve rjeđi, benzin je već dugo preskup.

Da malo udahnemo pravog zraka, rekla je. Meni je objašnjenje odmah bilo sumnjivo. Nakon petnaestak minuta vožnje zaustavila je automobil, izašle smo i šumskom cestom produžile u šumu. Da imaju hlada, objasnila je. Pod grmom je pažljivo, mekom grančicom, izvukla sve do posljednjeg puža iz staklenki. Malo smo ih promatrale dok su se razilazili. Znale smo da su prijetnja i šumi. Ali, moraju ostati na životu i točka, rekla je.

Upravo iz tog razloga Šetačica je odlučila odustati od povrtnjaka. U ratu 'mi ili oni' odlučila se za strategiju 'i mi i oni'. Doduše, na našu štetu jer ćemo ubuduće jesti plastične rajčice iz prodajnih centara. Mislite da ja ne jedem rajčice? Ma dajte! To mi je specijalitet.

Vratile smo se potom do automobila parkiranog uz cestu. Rekla je da je pričekam unutra. Potom je prešla cestu. Tamo je neko vrijeme zurila u veliki grm. I napokon se oglasila. Mic, mic... mic, mic, mic...

Tada mi je postalo jasno zašto smo morale doći baš na to mjesto. Srećom, od mijauka ni m. Pokušala je još nekoliko puta, glasnije. Opet ništa. Šutjela je neko vrijeme i onda se okrenula.

Ne znam što sam očekivala da ću vidjeti na njezinu licu. Razočaranje? Ne. Olakšanje? Pa ne baš. Ali, nikako ono što je uslijedilo. Na licu Šetačice kad se okrenula bio je izraz užasa. Bila sam sigurna da se iza automobila, odmah uz staklo iza mojih leđa može nalaziti jedino – medvjed. Da je bar bio medvjed. Valjda bismo nekako pobjegle. Ali nije.

Okrenula sam se. Od medvjeda ni traga. Na 'mic-mic' Šetačice iz trave se odazvalo nešto... Ma, nešto strašno, nešto nalik ni na što. Ni pas ni mačka. Štene nalik na puža. Većeg, šarenog, mršavog puža. Imao je samo nekoliko dužih crnih dlaka na glavi i pokoju smeđe-crnu na leđima. Cijela koža bila mu je u ranicama. Nešto sitno, bezdlačno, smiješno... Nešto jako tužno.

Šetačica je polako krenula prema njemu, ali on je najprije zbrisao u travu. Bio je tako sitan da se jedva vidio iz nje. Nisam se micala, da ga ne uplašim. Tada sam uočila da Šetačica u rukama ima vrećicu s mačjom hranom. Istresla ju je na zemlju. U trenu je dotrčao je i počeo gutati cijele bobice. A ona ga je gladila po goloj koži.

Čudila sam se kako se usudi dotaknuti tu groznu, puževu kožicu. Bojeći se valjda da štene opet ne šmugne u travu, naglo ga je zgrabila i ubacila podno prednjeg sjedala, točno meni pod nos. Tek što ga je spustila, iz njega je izletjelo sve što je ikad pojeo. Nenabrojivo je to što je povratio. Rekla bih, sve što je puzilo šumom. Umalo sam i sama povratila.

Premjestila ga je srećom u prtljažnik, zajedno s očišćenim plastičnim tepihom, i ušla u automobil. Sva crvena u licu, jedva je disala od uzbuđenja. Idemo odmah k veterinaru, rekla je vozeći brzo kao da štenetu treba hitna pomoć. Paničarka.

Tjedan dana ranije, vraćajući se s jednodnevnog izleta na more, zamijetila je mačku koja je strugnula u grm uz cestu, objasnila je. Stala ju je dozivati kako bi utvrdila je li dovoljno velika da može sama preživjeti. Ne bi se ni osvrnula na nju da nije lijevalo kao iz kabla. Mačka joj se nakratko opet pokazala pa nestala. Bilo je to dovoljno da uoči kako je riječ o mladoj, odrasloj životinji koja će preživjeti bez njezine pomoći. Naselje nije bilo daleko a usto, iza grma se nalazilo odlagalište smeća.

Sjetila sam se te mačke i odlučila jednim udarcem srediti dvije muhe – osloboditi puževe i maci ponijeti hranu, rekla je.

Kad je riječ o sređivanju muha, to je samo fraza koju Šetačica koristi često, ali bez osnove, jer i prema dosadnim muhama gaji osjećaje. Uvjerila sam se u to više puta, a prvi put onda kad je jednu nepomičnu i reklo bi se mrtvu, izvađenu iz čaše s vodom – posolila. I to prilično obilato.

Znam da skrećem s teme, ali za ovo vjerojatno još niste čuli. Ispod brdašca soli koje se stvorilo nad muhom nije virio nijedan dio majušnog tijela. I taman kad sam namjeravala pobjedonosno odmahnuti repom sol se počela rasipati. Muha se pomaknula, malo pa još malo, potom počela teturati pa na kraju zamahnula krilcima i odletjela. Sol je pokupila vodu iz cjevčica pomoću kojih muhe dišu, objasnila je Šetačica.

Ostavimo sada muhe, vratimo se štencu-pužu. Sredila je Šetačica ovaj put samo jednu muhu, riješila se puževa. Mace više nije bilo, a druga muha i to velika zunzara, počela nam je toga dana zujati oko glave i još zuji. Nismo je uspjeli udomiti, objašnjava drugima Šetačica. A ja znam da je ona nije ni željela ni pokušala udomiti. Odnosno pokušala je i uspjela ju je udomiti – sama.

Tko nešto želi nađe način, tko ne želi nađe izgovor.

Da bi porekla ovu neporecivu mudrost Šetačica i dan-danas oglašava Mišu na nekim samo njoj poznatim oglasnim mjestima o kojima nas redovito obavještava. Napose mene, koja joj po tom pitanju najmanje vjerujem. Osim, dakako, Šetačice mlađe koja joj uopće ne vjeruje.

Iako sam ja smatrala da je štene nalik na puža, kći Šetačice zaključila je da više nalikuje na miša. Tako je zunzara i dobila ime Miša.

Neopisivo je naporna. Od te je bolesti nažalost nitko i ništa ne može izliječiti. A liječena je u međuvremenu od svega i svačega. Nažalost, uvijek uspješno.

Dobro, ne baš uvijek. Još pati od bolesti od koje je oboljela dok je bila sama u šumi. Kišnoj šumi. Da, baš tako. Veterinar je rekao da je Miša morala lutati šumom bar dva tjedna da bi izgubila gotovo svu dlaku a pokupila sve nametnike. I da je baš u to vrijeme palo neobično mnogo kiše, baš kao u kišnim šumama, dodao je.

I sama se sjećam tih dana jer je često nestajalo struje, a boravak u mraku pa još uz grmljavinu, vjetar i kišu, nije, kao što već možda rekoh, niti moj izbor.

Mi živimo daleko od kišnih šuma, ali Miša to ne zna pa uvijek kad kroz vrata zapuhne i najmanji povjetarac ona zastane i umuje – izaći, ostati, izaći, ostati... A kad jaki udari vjetra zatresu drvene zidove kuće ili se začuje grmljavina izbezumljeno skače i traži krilo Šetačice.

Priznajem, teško je živjeti s takvim uspomenama. Nije ni čudo da je naporna.
Rekla sam to Šetačici, a ona meni da sam i ja bila naporna – točnije, da sam i sad takva. Što se toliko čudim? Ljubomorna? upitala je.
Valjda. Ne znam, ali se ipak čudim i pitam vrijedi li toliki trud za takvu dosadnu muhu. Za takvog puža. Za miša.
Ljubav, kaže Šetačica i gleda me značajno. Nešto toplo mi u grudima, znam da ne misli samo na Mišu."
Jasna Grubješić, Svi smo mi azilanti (vbz 2017.) - knjigu možete kupiti ovdje - a jednu od tri knjige koje smo osigurali za svoje Njušleteraše koji prvi Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.pošalju slike svojih udomljenih pasa i udrugu/lokaciju/situaciju iz koje su ih udomili/spasili. UPDATE: već imamo dobitnike! 

Naslovnica Svi smo mi azilanti


O KNJIZI

Možda je najbolje da o knjizi i ostalome progovori sama autorica, Bucka:

bucka

"Kako mi je uopće moglo pasti na um da će me takvi stvorovi strpljivo slušati?

Mi psi smo po svojoj prirodi užurbani stvorovi. Kako mi je dakle uopće moglo pasti na um da će me ti i takvi stvorovi strpljivo slušati? I to u prilično neudobnom položaju, čučeći iza bodljikave živice od borovice kojom je okružen naš vrt? Kako mi je moglo pasti na um? Pa... ključan je bio mamac. Ružan, ali koristan – riječ lonac. Pas u loncu... to uistinu zvuči zlokobno. Dlaka mi se nakostriješila od glave do repa kada sam prvi put čula za taj užas. Pomislila sam najprije da se Šetačica šali. Zurila sam u nju kao i moji slušatelji poslije u mene. No zurila sam kraće od njih. Jer kad su krenule psovke na račun lonca znala sam da je istina što mi Šetačica govori, da su u nekim dalekim zemljama psi doista ljudima hrana. To, međutim, nije bilo presudno da postanem pripovjedačicom. To je bila tek kap koja je prelila čašu.

Ideja o prosvjetljivanju vlastita roda, a možda i ljudi, začela se za moga prvoga, kratkog i neugodnog boravka na selu, kad me je Šetačica privremeno ostavila kod poznanika u dvorištu jedne ružne pilane. U nju su na velika vrata ulazila divna stabla, a iz nje izlazile obične daske. Hoće li se nešto slično dogoditi i sa mnom, pitala sam se. Na što je Šetačica, koja čita moje misli (ili samo prepoznaje svoje), rekla da daske nisu obične i da će od njih nastajati divni kreveti, ormari, dječji stolovi, krevetići. A onda je dodala kako će samo na dan-dva skoknuti do mora. I da se ništa ne brinem. Brzo će natrag. Onda je odjurila. A ja sam se pitala što bi, i bi li uopće nešto, moglo nastati od mene.

Žuljao me teški lanac oko vrata što sam ga, unatoč obećanju koji je vlasnik pilane dao Šetačici, dobivala svaku večer. Doduše tek nakon cjelodnevne jurnjave s kozama i s još dva psa koji se uopće nisu žalili na lanac. Kad sam ih upitala zašto se ne žale, rekli su mi da im je tako oduvijek. Dan-noć. Danju sloboda, noću lanac. To je dobro, rekli su mi. Neki psi su stalno na lancu. Danju i noću. I to na kratkom, najkraćem.

Tome što sam saznala od novih pasjih poznanika nisam se mogla načuditi. Ali, tek kad su mi o svojoj sudbini progovorile i ostale životinje s farme – dvije krave (pomireno), tri svinje (uzrujano), desetak koza (šapćući, da ne čuju kozlići) i tridesetak kokica (jedne nervozno trčkarajući amo-tamo, a druge pokrivajući perjem piliće) shvatila sam da doista pretjerujem. I tako sam pomireno prihvatila lanac i sudbinu dan-noć.

Jer, postalo mi je jasno da je jedno borba protiv lanca, a drugo borba protiv lonca, za život. Za sve životinje, zaključila sam tada, ne mogu učiniti ništa. Bar zasad. Mogu li i koliko učiniti za svoj pasji rod, imala sam vremena smišljati najprije tih nekoliko noći na lancu. A onda poslije kod kuće. Još noćima su mi misli o nepravdi prema psima i drugim životinjama ometale san pa sam jedne takve besane za puna mjeseca, čvrsto odlučila – pripovijedat ću. O onome što sama znam i što sam o pasjim nevoljama čula od Šetačice, od drugih ljudi i od pasa.

Valja još reći da ove knjige ne bi bilo da Šetačica iznova u kuću nije donosila novu literaturu o psima. Autori nekih knjiga bili su ljudi, a nekih – psi. Odluku da moje priče, osim pasa, moraju čuti i ljudi, priopćila sam Šetačici istog trena kad mi je rekla da je roman o svom životu objavila – dalaj-lamina mačka."

O ŠETAČICI
ja i bucka samoslik 211

"U ranoj mladosti pasa se bojala, a poslije je očvrsnula iz pedagoških razloga - da kćeri bude dobar primjer. Jednu neumjerenost zamijenila je druga.

Sada ih voli, možda malo
previše.

U njezinu domu uz šest pasa živi devet mačaka, jedna golubica bez krila, dvije stare kornjače ljeti te povremeno druge životinjice zatečene u nevolji.

Shvativši da bi pasje nevolje iz pasje perspektive ljudi mogli najbolje sagledati uz pomoć pisane riječi, odlučila je - nakon što je knjige samo prevodila i uređivala – da će, zajedno sa mnom, svojom najdražom Buckom, jednu i napisati. Ideja o prosvjetljivanju vlastita roda, a možda i ljudi, začela se za moga prvog, kratkog i neugodnog boravka na selu kad me je Šetačica privremeno ostavila kod poznanika u dvorištu ružne pilane…e, da - ljudskim imenom zove se Jasna Grubješić."



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK