Menu

Kako psi komuniciraju? - ulomak iz knjige Mirte Jambrović


KAKO PSI KOMUNICIRAJU

Psi komuniciraju svim osjetilima i cijelim tijelom. Informacije primaju vidom, sluhom, njuhom, dodirom i okusom. U primanju informacija okusom koriste se Jacobsonovim ili vomeronazalnim organom (vidi str. 49). Tri najvažnija oblika komunikacije su vizualna, zvučna i olfaktorna komunikacija. Za primanje poruka psi se koriste različitim osjetilnim sustavima – vidom, sluhom i njuhom. Premda je u većine pasa njuh mnogo izoštreniji od vida i može se smatrati najvažnijim psećim osjetilom, u komunikaciji koja podrazumijeva pošiljatelja i primatelja poruke vid je ipak važniji zato što su neki od najizraženijih komunikacijskih znakova (a to znači svi koji se tiču govora tijela) vizualni i psi najlakše komuniciraju koristeći se upravo njima.

KPS1

Primjer komunikacije između različitih životinjskih vrsta koje se ponašaju u skladu s komunikacijskim obrascima karakterističnim za njihovu pojedinačnu vrstu. Adrie s ovcom i konjem komunicira olfaktorno (njušenjem) i govorom tijela (držanjem).

Pseće ponašanje nije teško opisati, ali ako osobi nedostaje znanja i iskustva, zna biti vrlo teško pravilno protumačiti poruku koja se tim ponašanjem šalje. Da bi se razumjelo poruku koju pas šalje, potrebno je naučiti što određeni signali znače, a zatim posebnu pozornost obratiti na položaj repa, ušiju,
očiju, usta i, naravno, na držanje cijeloga tijela.

kps2


1. Primjer miroljubiva supostojanja triju vrsta na uskom prostoru. I bez izravne međusobne komunikacije jasno je da ih blizina pripadnika drugih vrsta nimalo ne uznemiruje.
    2. Unatoč tomu što se njihovo socijalno ponašanje razlikuje, a isti vizualni signali imaju drugačije značenje, pas i mačka mogu se vrlo dobro prilagoditi zajedničkome

životu, igrati se te više ili manje oprezno komunicirati jedno s drugim. Budući da su i pas i mačka domaće životinje, lakše ih je naviknuti na suživot s drugim vrstama.
    3. Kan blagim udarcem šape poziva mačka Oriona na igru.
   4. Orion i Kan
nisu živjeli zajedno i između njih nije bilo snažne socijalne povezanosti, ali dovoljno su se dobro poznavali da bi ovakva interakcija bila moguća. Orion je znao da mu od Kana ne prijeti opasnost i zato nije imao potrebu ponašati se prijeteće prema
njemu ni bježati od njega.

KOMUNIKACIJA S NEŽIVIM „BIĆIMA”

kps3


Nije rijetkost da psi pokušavaju komunicirati s umjetnim životinjama koje se njima čine kao prave. Na ovim fotografijama Mila prilazi skulpturi magarca kao da je živ, ali je to što nema očekivanog mirisa zbunjuje i čini nesigurnom (na što upućuju oblizivanje, okretanje glave i podignuta šapa).


KOMUNIKACIJA IZMEĐU PSA I DRUGIH VRSTA


Psi su sposobni uspješno komunicirati i s drugim životinjskim vrstama, a ne samo sa svojom. Dapače, ako su kao štenci, u razdoblju od otprilike trećeg do osmog tjedna života, odvojeni od legla i drugih pasa te su u tom razdoblju živjeli s nekim drugim životinjama, primjerice ovcama, mačkama ili kokošima, vjerojatno će biti povezaniji s tom vrstom nego s vlastitom i radije će provoditi vrijeme s pripadnicima te vrste nego s drugim psima.


kps4


Oba psa u opuštenom su tjelesnom kontaktu s čovjekom, što je izraz stabilne povezanosti i bliskosti između njih.


U komunikaciji s pripadnicima druge vrste, psi će se služiti istim signalima i pokazivati iste oblike ponašanja kao i u komunikaciji s vlastitom vrstom. Ako druga životinja poznaje pseći komunikacijski sustav ili ga može naučiti, ta komunikacija bit će uspješna. Pas svakako može ostvariti blizak i opušten odnos i s drugim životinjskim vrstama.

KOMUNIKACIJA I ODNOS S ČOVJEKOM

Psi govore, ali samo onima koji znaju slušati.

Orhan Pamuk, Zovem se Crvena

Bez dobre komunikacije nema dobrog odnosa. To vrijedi i za odnos psa i čovjeka. Dobar odnos između čovjeka i psa vrlo je bitan te može toliko dobra donijeti i psima i ljudima. Upravo je zato nužno da naučimo komunicirati sa psima uzimajući u obzir njihove potrebe, a ne (samo) svoje. Kako bismo u tome uspjeli, jedna od prvih stvari koje trebamo naučiti jest riješiti se po
grešnih pretpostavki od kojih često krećemo kada počinjemo graditi odnos sa psom.
Jedna od temeljnih značajki čovjekove komunikacije sa psom i jedan od osnovnih razloga zašto ta komunikacija zna biti neuspješna jest čovjekova česta i pogrešna potreba da antropomorfizira psa, odnosno pripisuje mu ljudske osobine, misli, osjećaje (primjerice ljubomoru, osjećaj krivnje, zlobu, osvetoljubivost). To dovodi do pogrešnog shvaćanja nekih psećih postupaka i do donošenja pogrešnih zaključaka o njima te onemogućuje kvalitetnu komunikaciju između čovjeka i psa.

Mnogi vlasnici pasa prema svojim ljubimcima ponašaju se kao da su ljudi, točnije djeca, a osim što to vrlo često dovodi do razvoja vrlo ozbiljnih problema u ponašanju psa, vlasnicima onemogućuje pravilno razumijevanje psećega ponašanja te su zato neizbježne situacije koje su nepovoljne za pse. To ne znači da psi i ljudi ne dijele neke osobine, nego da te osobine koje dijele nisu isključivo ljudske.
Primjerice, pas može biti usamljen ili sretan baš kao i čovjek, ali
ne može biti osvetoljubiv ili se inatiti, jer su te osobine isključivo ljudske. Česti primjeri pripisivanja ljudskih osobina psima izjave su vlasnika koji tvrde da se njihov pas pomokrio po kauču zato što im se htio osvetiti jer su mu zabranili da se na njega penje, ili da pas koji je uništio neki dio pokućstva ili napravio nešto što vlasnik ne odobrava „zna da je kriv“ zato što se drži stisnuto (a drži se tako zato što se boji vlasnikova prijetećeg držanja). Jednako je tako pogrešno situacije u kojima pas razdvaja dvoje ljudi koji se grle tumačiti kao ljubomoru.
Međutim, premda se vlasnicima pasa često čini da psi nešto rade zato što su ljubomorni, ili zato da bi im napakostili ili im se osvetili, takvo tumačenje psećeg ponašanja još je jedan čin antropomorfizma. Mnoga ponašanja koja vlasnici najčešće povezuju s ljubomorom mogu se objasniti mnogo objektivnije. Primjerice, pas koji pokazuje agresiju kada vlasnik pozdravlja drugoga psa u obitelji nije ljubomoran, nego samo želi vlasnikovu pažnju i smatra da on, a ne drugi pas ima pravo na to.

kps5

1. Lakiranjem noktiju psima i odijevanjem u haljine pretvaramo ih u ono što nisu kako bi bili sličniji nama ili zadovoljili naše potrebe. Katkad im ne pripisujemo „samo” ljudske osobine nego se aktivno trudimo „pretvoriti” ih u ljude, čime ih lišavamo njihove prirodne osobnosti.
    2. Situacija koja je istodobno i primjer skrbljenja za sebe (kujica liže posjeklinu na nozi) i skrbljenja za drugoga (osoba dodirom pokazuje nježnost prema svojemu psu i izražava brigu za njega).


Pogrešno tumačenje određenih ponašanja dovodi do nesporazuma u komunikaciji između različitih vrsta. Ako komunikacija nije jasna, to najčešće dovodi do mnogih problema. Da bi shvatio kako psi komuniciraju i što uopće izražavaju, čovjek treba dobro poznavati pseće ponašanje, znati što znače određeni položaji psećeg tijela, izrazi lica, signali koje pas šalje te, što je iznimno bitno, mora razumjeti i znati prepoznati kontekst u kojem se određeno ponašanje pokazuje.

kps6

Četkanje i drugi oblici njege krzna i tijela (pregledavanje ušiju, zuba, šapa itd.) trebaju od samog početka postati ritualom, jer se njime njeguje blizak kontakt i gradi povjerenje između čovjeka i psa.

Razumijevanje toga kako psi komuniciraju izravno utječe na našu sposobnost razumijevanja problema u ponašanju pasa. Bez prvog nema drugog, a to se, nažalost, često zaboravlja. Neizostavan dio svake društvene strukture jest komunikacija između njezinih članova. Pseća komunikacija najviše se oslanja na držanje tijela, izraze lica, glasanje i njuh. Vlasnici prečesto pogrešno shvaćaju pseća očekivanja od društvene komunikacije i života u društvenoj skupini, a to pogrešno shvaćanje može dovesti do teškoća u suživotu čovjeka i psa.
Za razliku od ljudi, kojima je verbalna komunikacija glavni oblik sporazumijevanja, psi se mnogo više oslanjaju na govor tijela, ponajprije vizualne znakove kojima šalju određene informacije. Ljudima to često otežava shvaćanje pseće komunikacije. Naime, kako je cviljenje, zavijanje, lajanje i režanje ljudima teško ne čuti, samim time im je takav oblik komunikacije bliži. Iako postoji mogućnost da će te oblike zvukovne komunikacije pogrešno protumačiti, svakako će biti svjesni toga da pas njima komunicira. Međutim, mnoge oblike vizualne komunikacije ljudi uopće ne primjećuju (primjerice to da se pas ukočio ili da prijeteći zuri u nekoga), a ako ih i primijete, postoji mogućnost da će ih pogrešno protumačiti (primjerice kada se dva psa odmjeravaju, lako je moguće i da će ukočeno mahati repovima, što će mnogi pogrešno protumačiti kao da su psi miroljubivi i sretni).

kps7


U suživotu s čovjekom pas katkad mora naučiti vještine koje mu nisu urođene, ali kada ih savlada, postanu mu prirodne.

Kako bismo razumjeli svu složenost psećeg komunikacijskog sustava, razmislimo o sljedećemu: da bi si omogućili kvalitetnu komunikaciju, ljudi su razvili gotovo
nepregledan korpus riječi. U svijetu se govori više tisuća jezika. Međutim, kako psi nemaju razvijen sustav govora s pomoću artikuliranih glasova koji tvore riječi i rečenice, pseća komunikacija velikim je dijelom ograničena na dijelove psećega tijela. A njih nema baš mnogo. Zbog toga se psi služe istim znakovima za slanje različitih poruka, koje tumače ovisno o situaciji. To uvijek treba imati na umu kada promatramo pseću interakciju sa svojom i drugim vrstama. Primjerice, pas koji njuši tlo, može to činiti zato što proučava neki miris (npr. mokraću drugoga psa), ali i zato što mu određena situacija stvara nelagodu pa je to njušenje primjer izvankontekstualnog ponašanja (vidi str. 123).
U zadnjih dvadesetak godina u svijetu su provedena mnoga istraživanja o psećoj komunikaciji. To je dovelo do veće osviještenosti o tome kako komuniciraju domaći psi, i međusobno, i s ljudima. Premda je još u 19. stoljeću Charles Darwin, veliki engleski znanstvenik i prirodoslovac, pisao o izražavanju osjećaja u ljudi i životinja, uključujući i domaće, pripitomljene pse, a šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća etolozi i bihevioristi proučavali ponašanje i komunikaciju životinja općenito, ali i životinja iz porodice pasa, trebalo je proći još mnogo godina prije nego što su te spoznaje barem djelomično doprle do šire publike. Roger Abrantes, poznati svjetski etolog, osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća objavio je mnogo znanstvenih radova i knjiga u kojima je proučavao pseće ponašanje i pseći jezik, a od kojih je možda najpoznatija Dog language: An Encyclopedia of Canine Behavior.
Za konačnu popularizaciju te teme među ljudima izvan znanstvene zajednice najviše je zaslužna norveška trenerica pasa Turid Rugaas, čija je knjiga o umirujućim signalima (koja je prevedena na engleski i u Sjedinjenim Američkim Državama prvi put objavljena 1996.) s godinama postala vrlo popularna i omogućila da mnogi vlasnici pasa prvi put čuju za njima dotad potpuno nepoznate signale kojima se psi služe kako bi komunicirali međusobno, ali i s drugim vrstama.

BLISKOST U ODNOSU ČOVJEKA I PSA

Kao i na svakom drugom odnosu u životu, i na odnosu sa psom treba raditi. Međusobno povjerenje, dosljednost, pouzdanost, ljubav, privrženost i toplina dobri su temelji i na njima se odnos može uspješno graditi. Ali da bi odnos između čovjeka i psa bio zaista blizak, nužno je jednoj tako plemenitoj životinji kao što je pas pristupiti sa sviješću o tome da je drugačija od nas i da, premda djelomično imamo jednake potrebe, ne zadovoljavamo ih jednako.

Psi i ljudi različito doživljavaju i izražavaju bliskost i povezanost. Ljudi ljubav i privrženost često izražavaju zagrljajima i poljupcima. Oni su bitan dio našega života i potrebni su nam. Djeci koja odrastaju bez toga zauvijek je uskraćeno nešto na što imaju svako pravo i što im je prijeko potrebno za zdrav emocionalni razvoj. Međutim, psi nisu ljudi, i kada grlimo i ljubimo pse, činimo to uzimajući u obzir svoje potrebe, a ne njihove. Takvo ponašanje nije u psećoj prirodi i oni najčešće ne uživaju kada ih ljudi grle i ljube. To se vidi iz njihova držanja i izraza lica. Većina pasa grljenje doživljava kao prijeteće ponašanje, osjeća nelagodu u takvoj situaciji i trudi se izbjeći je.

kps8
Primjeri bliskosti i opuštenosti u odnosu psa i čovjeka. Iako je to komunikacija bez riječi, ona je sve samo ne nijema.


Neki psi na prijetnju reagiraju prijetnjom pa reže ili pokazuju zube kada ih se grli. Postoje i psi koji se ne uzrujavaju previše kada ih netko grli – pasmine uzgajane da budu vrlo tolerantne prema ljudima, primjerice zlatni i labrador retriveri, najčešće su u toj skupini pasa – i koji prihvaćaju grljenje bez pretjeranog pokazivanja nelagode.

Međutim, kako grljenje i ljubljenje smatramo nečim lijepim i ugodnim, najčešće i ne razmišljamo o tome kako se pas osjeća u tim situacijama. Stoga nije rijetkost da fotografije na kojima su pas i neka osoba koja ga grli doživljavamo kao trenutak bliskosti između psa i čovjeka. U većini slučajeva, međutim, te fotografije pokazuju nešto sasvim drugo – psa kojemu nije ugodno i koji bi se, da može, maknuo. To potvrđuju glava okrenuta od čovjeka, vidljive bjeloočnice, zalizane ili spuštene uši, zijevanje, otvorena usta zato što pas dahće ili, ponekad, ako su usta zatvorena, vrh jezika koji viri kroz njih. Pse se, pogotovo dok su štenci, može naučiti da uživaju u maženju i češkanju te da prihvaćaju i podnose tako blizak kontakt kao što je grljenje ili ljubljenje, ali ipak, kada bi mu netko ponudio da bira između zagrljaja i šetnje, svaki pas izabrao bi šetnju.

kps9


Za razliku od fotografija na sljedećoj stranici, ove fotografije prikazuju fizički kontakt između psa i čovjeka gdje se iz izraza lica pasa i njihova opuštenog držanja jasno vidi da u tom fizičkom kontaktu uživaju.

kps10


1. i 2. Odmicanjem glave od svoje vlasnice koja je pokušava poljubiti i koja je drži, Mila poručuje da joj se ovakav oblik izražavanja emocija ne sviđa.
    3. i 4. Grljenje je Mili još odbojnije od ljubljenja zato što je sputanija i teže joj se osloboditi; zato su i znakovi nelagode vidljiviji – ukočeno i napeto držanje, odmicanje cijelog tijela od osobe, izražene bjeloočnice, izbacivanje jezika, skretanje pogleda, spuštene uši (na drugoj fotografiji), izražene bore iznad očiju koje licu daju zabrinut izraz. Mila, dakle, ove zagrljaje podnosi, ali oni joj stvaraju nelagodu.


No to ne znači da psu nije potreban nikakav oblik fizičkog kontakta s ljudima i da nema želju za takvim oblikom komunikacije. Naprotiv, psi se od rođenja priljubljuju uz braću i sestre iz legla tražeći toplinu. Suživot s majkom te braćom i sestrama njihov je prvi doticaj sa životom u skupini, a aktivno traženje blizine drugih članova te skupine prirodno je pseće ponašanje. I štenci i odrasli psi vole spavati uz svoje ljude ili druge životinje s kojima žive. U tim trenutcima često sami traže toplinu i blizinu tuđega tijela. Osim toga, mnogi psi uživaju i u drugim oblicima dodira, primjerice češkanju i maženju (prelaženje rukom po tijelu psa dugačkim pokretima podsjeća ga na šteneće razdoblje kad ga je majka lizanjem čistila od izmeta i mokraće, a takvo ponašanje i umiruje psa) i često će, ako su kao štenci naviknuti na ljudski dodir, i sami tražiti takav fizički kontakt. Jedna od razlika između maženja i ležanja pokraj nekoga, ili čak na nekome, i zagrljaja jest u tome što u prvim dvjema situacijama pas nije fizički ograničen. Ruka opušteno prebačena preko psa dok leži ili sjedi nije isto što i zagrljaj, koji je za psa čvrst i sputavajući, a prevelika blizina čovjeka može djelovati i prijeteće.
Da bi pas kao odrasla jedinka uživao u fizičkom kontaktu s čovjekom, treba ga još dok je štene početi navikavati na dodir i tako ga naučiti da u dodiru uživa. Četkanje i drugi oblici njege tijela (pregledavanje ušiju, zuba, šapa itd.), trebaju od samog početka postati ritualom socijalne njege psa. To je bitno za emocionalnu vezu između psa i čovjeka jer učenjem psa da uživa u dodiru gradimo i njegovo povjerenje u nas. Dodir ima vrlo veliku važnost u izgradnji odnosa sa psom zato što je prihvaćanje dodira i uživanje u njemu pokazatelj toga da pas ima povjerenja u čovjeka. Nepovjerljiv pas, nenaučen na fizički kontakt s čovjekom, izbjegavat će dodir.

kps11


Prvi blizak fizički kontakt s drugim bićima psi imaju još u leglu, a potreba za takvim kontaktom ostaje i kada odrastu. Blizak, opušten tjelesni kontakt između prijatelja bitan je i lijepo je kada postoji.

d63c23a5f89a33cbbacbf946895cc6fd
Ulomak iz knjige - priručnika o psećem ponašanju i komunikaciji "Kako psi komuniciraju?" Mirte Jambrović (knjiga je izdana u vlastitoj nakladi 2017.)

Naručiti je možete ovdje, a ukoliko ste jedan od naših Njušleteraša - znajte da 01.05. izvlačimo jednog sretnog dobitnika/cu ove knjige, a ostali imaju pravo na 10% popusta uz kod koji će dobiti idućim Njušleterom! (btw. ako se prijavite na naš Njušleter, automatski upadate u bubanj za knjigu i popust koji vrijedi do navedenog datuma)

Priručnik “Kako psi komuniciraju” uvest će vas korak po korak u svijet psećih ponašanja, signala, poruka, osjetila, nagona i doživljaja. Kroz 280 stranica u boji i 500 fotografija, saznat ćete više o situacijama u kojima se sa svojim psom sigurno svakodnevno i vi zatičete, te naučiti promatrati što nam i kako psi govore.
“Kako psi komuniciraju” prvi je hrvatski priručnik kojemu je glavna tema pseća komunikacija. Autoričino dugogodišnje iskustvo i rad sa psima utkani su u svaku stranicu ovog priručnika korisnog svima koji imaju pse, ali i onima koji pse vole i koje psi zanimaju.
Osim foto-priča s pratećim tekstom i detaljnim opisima ponašanja pasa na tim fotografijama, ova raskošna knjiga ima i ilustracije osnovnih položaja tijela, edukativne stripove i brojne izdvojene fotografije različitih pasmina i mješanaca u međusobnoj interakciji, u gradu i na moru, na livadi i u stanu.
Kroz tekst i fotografiju koji ga prate, “Kako psi komuniciraju” poučit će vas mnogim tajnama pseće komunikacije.

O AUTORICI:
Mirta Jambrović rođena je 1981. godine. Pse voli otkad zna za sebe, a njima se aktivno bavi od 2002. godine. Članica je Kluba za obuku službenih i sportskih pasa „Zagreb“. Tečajeve poslušnosti vodi od 2005., a 2006. stječe licencu Hrvatskog kinološkog saveza za vođenje Tečaja za psa pratioca. Od 2012. licencirana je HKS-ova sutkinja za Ispit za psa pratioca (Ispit A0).
Od 2010. u sklopu tečajeva poslušnosti u KOSSP-u “Zagreb” drži predavanja o psećoj komunikaciji. Voljela bi da svi spoznaju neizmjernu važnost komunikacije u izgradnji boljeg odnosa između čovjeka i psa, kao i važnost rane socijalizacije i rada sa psima od šteneće dobi. Nada se da će vam ova knjiga pomoći u tome.
 
Razgovor s Mirtom možete pročitati ovdje!

Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK