Menu

Bio sam pas i opet sam - ulomak iz knjige o Van Dogu (s psećeg prevela Pepa Puh)

Ako ima buhe,
ne znači da je pas.
                             Bela
                                                                                                                                                                                                                                  

Van Dog
Van Dog

             "ĆUFTIN odnos prema meni poprimao je novi oblik (ne oblik kobasica, ali svejedno dobar). Prestao me napadat (ako se ono što je činio može tako nazvati jer nikad me zapravo nije zbilja napao). Nije mi više otimao hranu, štoviše, davao mi je dio od onog što bi on pribavio, samo tako, da i nisam to od njega tražio. Osim toga, znao me zaštititi od štemera dotepenaca koji bi se zakačili za mene. Sve češće je razgovarao sa mnom kao sa sebi ravnim, a to mi je godilo. Baš sam pomislio da sam napokon riješio rebus zvan Ćufta, a on me iznova iznenadio. Stvari uglavnom nisu onakve kakvima se isprva čine nego sam nešto o tome od prije znao, ali kad je Ćufta u pitanju, ta me činjenica potpuno srušila s nogu. Znao sam već da nije nasilnik i grubijan, kakav je dojam isprva ostavljao, isto tako, bilo mi je posve jasno da nije nekakav tupan, štoviše, pametniji je od svih pasa u ovom gradu (u usporedbi s njim ja sam bio pravi tumplek).
No ono što me totalno zaprepastilo, što me, može se reći iznenadilo, bila je njegova iskrena dobrota. Vidio sam ja već dobrotu u pasa, ali i u ljudi, ali ta im je dobrota uglavnom, donosila neku korist. Izravnu ili neizravnu. Jedni bi očekivali da će im se dobro vratiti istom mjerom, drugi bise zadovoljili hvalospjevima ili poštovanjem. Ima i onih koji za svoju dobrotu jasno i glasno traže protuuslugu. Ali ne i Ćufta. On je bio samo dobar. I to istinski dobar. Ali ne samo to, Ćufta je bio lišen svake taštine. Mislio sam tada da sam ispod krinke nasilnika napokon prokljuvio njegovo pravo lice i da znam sve o njemu, sve osim jedne stvari. Još je dolazio s Grabom, a taj se i dalje držao kao krepana riba i nije mi išlo u glavu što Ćufti u životu treba takav neki šugavi tip. Ubrzo sam i to doznao.
– Jesi li vidio Ota? – pitao me Ćufta jednoga dana pomalo uznemireno.
– Koga? – nisam imao blagog pojma o nekom Otu.
– Ma, Grabu, nema ga već dva dana, a ja ne znam što mu se dogodilo – rekao je.
– Ah, njega – odmahnuo sam ravnodušno šapom kao da je riječ o nekom posve nevažnom. Iskreno, zbilja sam tada mislio da je Graba netko posve nevažan, bezveznjak koji nije vrijedan da se na njega potroši jedan prdac.
– Jesi li ga vidio ili ne? – Ćufta je bio uzrujan.
– Kad ga vidim, obično je s tobom.
– Zato se i brinem.
– Pa bolje ti je bez njega, ostat će ti više klope. Zbilja mi nije jasno zašto bi se netko kao ti družio s nekim šugavim tipom kao što je Graba? – pitao sam ga ono što me zapravo mučilo u cijeloj toj priči.
– Što želiš time reći? – unio mi se u njušku.
– Pa, ovaj... Graba je totalni luzer, a ti si, ni više - ni manje nego kralj ulice – objašnjavao sam ono što je svakom bilo jasno kao kuhani buncek.
– I?
– Jednostavno ne kontam što će ti on.
– Ne kontaš, ha?
– Zbilja ne kužim što bi ti njega mogao trebati?
– Ne trebam ga.
– Pa zašto si onda s njim?
Ćufta me promatrao nekoliko trenutaka.
– Zato što Oto, tako se zove šugavi tip, ne može preživjeti sam. Jesi li ga ikad bolje pogledao, ha?
– Što se tu ima bolje gledati? Mislim... nije Graba netko koga bi itko na tom svijetu želio gledati.
– I kako da on dođe do klope?
Slegnuo sam ramenima.
– Zar misliš da bi ijedan čovac nahranio nekog poput Ota da je sam? Zar misliš da bi ijedan pas s njim podijelio svoju klopu?
– To nije tvoja briga – ispalio sam bez razmišljanja.
– Ne? A čija je?
– Što ja znam!? – zbunio sam se.
– I ti predlažeš da ga se ostavi da crkne od gladi samo zato što nije neki ušminkani maneken? Želiš reći da ovakvi ružni tipovi kojima smrdi iz usta kao iz kanalizacije nemaju pravo na život? – unio mi se u facu.
– Ovaj, ne... samo sam... – posramio sam se. Koji sam ja krelac, pomislio sam, gdje je nestao onaj pas kakav sam bio? Nisam znao u kojem se razdoblju života za mene zalijepila ta bešćutnost, ali bila je tu, izlila se iz mene kao gnoj iz prišta.
– Što onda? Što? – urlao je Ćufta.
– Žao mi je što sam to rekao, zbilja sam glup – nisam se usudio pogledati ga u oči. Neko je vrijeme šutio.
– Nisi ti glup – rekao je napokon sasvim tiho. Njegov je bijes popustio.
– Onda valjda sa mnom nešto nije u redu kad sam postao tako bezosjećajan – rekao sam i dalje ga ne gledajući u oči.
Bilo me jako sram, skroz na skroz, osobito zato što sam još pamtio boljeg sebe. U što sam se to pretvorio?
– Ulica to čini od pasa, primora te da misliš samo na sebe. Zakon opstanka, mali – činilo se da me tješi.
– Tebi se sigurno takvo što ne događa – rekao sam snuždeno.
– Više ne, ali događalo se. Imao sam i ja svojih sramotnih faza u životu.
– Ispričaj mi o Grabi, ovaj, o Otu. Što mu se dogodilo? Zašto je takav? – sad me zbilja zanimalo. Zahvaljujući Ćufti, sad sam na tog psa počeo gledati kao na jednog od nas.
– Ota poznajem već jako dugo i bio je zbilja sjajan pas. Nekada je bio šampion, osvajao je medalje i mnogim je psima bio idol – započeo je Ćufta.
– Zbilja? On je osvajao medalje? – iskreno sam se iznenadio.
– Tko bi rekao, ha? – nasmiješio se.
– I što? Kad je prestao osvajati medalje, vlasnik je ubio boga u njemu? – htio sam ga preduhitriti.
– Nije bilo baš tako. Vlasnik je bio dobar tip, ali nekom drugom je smetalo to što Oto pobjeđuje. Taj netko drugi je oteo Ota i mjesecima ga zlostavljao i naposljetku ga
je, onako polumrtvog, bacio u zapušteni bunar. Ali Oto je preživio, no bio je potpuno uništen. Nikad se nije vratio vlasniku, nije mogao podnijeti da ga taj čovjek vidi ovako
upropaštenoga. Želio je da ga pamti onakvog kakav je nekad bio. Od tada je Oto uličar, a to je svakako izbor koji mu nikako nije olakšao život.
– Srećom, ima tebe.
– Pa, ne mogu dopustiti da ga ljudi neprestano zlostavljaju, a i psi nisu ništa bolji. A sad ga nigdje nema, bojim se da mu se dogodilo nešto strašno.
– Pomoći ću ti potražiti ga.
– Hvala, dobar si ti malac – pogledao me i pružio mi šapu.
– King – rekao je.
– Molim?
– King, to je moje ime, zapravo, nekad mi je to bilo ime –
rekao je.
– King? Zbilja? Kokošjih mu nogica, koja koincidencija!
– Koincidencija? – upitno me pogledao.
– E, pa, Vaše Veličanstvo, s ponosom vam mogu reći da sam ja nekad bio Princ – rekao sam uzbuđeno. Pri spomenu tog imena pljusnula me neka blesava nostalgija jer tada, dok sam bio Princ, bio sam onakav kakav pas treba biti i sad sam se zamalo rascmizdrio.
– Nekad Princ, a sad Mucek – dometnuo je Ćufta, nimalo impresioniran mojim starim imenom. On definitivno ni pola posto nije fermao šminkerska imena.
– Nisam Mucek, ja sam Van Dog – pružio sam mu šapu pomalo uvrijeđeno. Uvijek sam bio prilično osjetljiv na nadimke koje su mi nabacivali.
– Ma, šalim se, stari – nasmiješio se – znam da si ti Van Dog.

Istina je da Grabu, odnosno Ota, nikad nismo našli, slutili smo što mu se dogodilo no nikad to nismo na glas izrekli. Ono što nije imenovano ne postoji, pa smo zamišljali Ota kako negdje u nekom boljem svijetu i dalje osvaja medalje. Ćufta je tih dana postao moj najbolji prijatelj, a u mjesecima koji su slijedili spoznao sam svu veličinu njegova prijateljstva."

Odlomak iz knjige "Bio sam pas i opet sam" - s psećeg prevela Pepa Puh (HDKDM- Klub prvih pisaca, Biblioteka Zvonko, 2015.)
Razgovor s književnim psom Van Dogom možete pročitati ovdje.

naslovnica bio sam pas i opet sam

"Skrivajući se ili bolje duhovito se otkrivajući iza djevojačkog prezimena i krsnog imena, još duhovitije uzevši tako sebe predstavljenu kao prevoditeljicu s psećeg, književnica Nena Lončar opisuje „svoje“ pseće dogodovštine koje govore više o ljudima, njihovoj okrutnosti ali i dobroti. U centru zbivanja je pas Van Dog koji na taj način u prvom licu opisuje svoj, u početku nesretan život u kome ga nemilosrdno, hladno i sasvim neljudski ostavlja gazda. Prolazeći kroz svakojake putešestvije i dogodovštine, mijenjajući gospodare i kroz skitalački način života ulazeći u druge pseće „ostavljene“ živote, opisujući skitalački ali i slobodarski način života (sloboda!!!) sve do pronalaska dobrog čovjeka, autorica ispisuje vrlo emotivne stranice koje funkcioniraju na nekoiko razina, na već prepoznatljiv duhovit i često ciničan način, uz česte aluzije na stalna mjesta znane literature, povijesnih i aktualnih zbivanja." Silvija Šesto, glavna urednica

Pepa i Bondo

Nena Lončar alias Pepa Puh (1968.) i Marijan Lončar alias Bondo (1967.) profesionalni su i životni partneri. Sa svoje troje djece, psom i mačkama žive i rade u Krapini. Lijepi zagorski bregi koji kao da su ispali iz Rabuzinovih slika, idealno su okruženje za razvijanje bujne mašte i originalnog umjetničkog izričaja.

Pepa Puh
Pepa Puh

Nena se bavi pisanjem za djecu i mlade. Napisala je 4 scenarija za nove epizode animirane serije ‘’Profesor Balthazar’’, nekoliko je godina na T-portalu pisala priče za djecu pod nazivom ‘’Ifka detektifka’’, a objavljivati knjige je počela tek 2014. godine. Do sada je objavila 3 romana: ‘’Šest guba čarolija i jedan užas na kvadrat’’ (HDKDM,2014.), ‘’Bio sam pas i opet sam’’ (HDKDM, 2015.),‘’Usvojili smo baku i djeda’’ ( Alfa, 2016.) i za njih osvojila nekoliko nagrada i nominacija. Važno je napomenuti da u svakom od tih romana uz ostale likove ‘’žive’’ i vrlo zanimljivi psi; od Vreće buha, Van Doga i Ćufte, do Cezara, Egona i Roze.

Bondo
Bondo


Marijan je slobodni umjetnik; ilustrira knjige, slika i radi animirane filmove. Popis projekata i autorskih filmova na kojima je radio je podugačak, pa ćemo izdvojiti samo neke: ‘’Mali leteći medvjedići’’. ‘’Čudnovate zgode šegrta Hlapića’’, ‘’Profesor Balthazar’’, ‘’Božićna bajka’’, ‘’Banana’’ i ‘’Sretan cvrčak’’ za kojeg je osvojio nagradu. Iz pouzdanih izvora saznali smo da,osim što se bavi crtanjem u svim oblicima, Marijan radi i najbolje pizze na svijetu.

Na ovom linku možete pogledati presjek nekih njegovih radova (za pizze još nema link).



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK