Straška - kratka priča
- font size decrease font size increase font size
Piše: Canis Lupus
Nekako sve sam više siguran da jezik kojim govore naši ljubimci svatko od nas razumije na svoj način. To je ona veza koja se dogodi ili nažalost - ponekad ne dogodi.
Kao što jednostavno postoje ljudi s kojima se ne kužimo, tako ja mislim da postoje i psi s kojima se baš ne kužimo. Naravno, da se ta veza može promijeniti, ali to zahtijeva vrijeme i trud. Proces tokom kojeg ćemo se i mi i pas dizati i padati.
Ukoliko nismo oboružani s dobrom količinom strpljenja koje pas u određenim slučajevima može zahtijevati, uvijek je bolje odabrati možda neku manje zahtijevnu pasminu, na primjer - ili možda čak i nekog drugog kućnog ljubimca.
Ribice su uvijek najmanje zahtjevne - njih niti ne čujemo.
Ne moramo iza njih brisati kakice i lokvice u koje često nagazimo, ne moramo plakati zato što nam je tenisica pojedena - postoji, realno čitav niz prednosti koje ribica ima naspram psa kao kućnog ljubimca. Možda biste je mogli čak i ponijeti u šetnju uplastičnoj vrećici ;)
No sada nisu tema ribice već psi, te naravno - mi ljudi.
Odavno nam je svima poznato da je socijalizacija itekako važan dio života jednog psa, ali isto tako bismo trebali znati da socijalizacija nije dovoljna i da trebamo naučiti komunicirati sa svojim psom.
Često puta postavljamo razna pitanja - što sebi, što ljudima koji će rado podijeliti svoje iskustvo i time nam malo pomoći, no zaboravljamo da svatko ima svog psa. Svačije je iskustvo s njegovim psom donekle različito.
Čak mislim da je u konačnici i krajnje nepristojno od svog psa tražiti da se ponaša kao nečiji drugi pas...
Dapače, poslušati tuđi savjet i stvoriti neku svoju sliku je super, ali tajne svog psa znamo samo mi, njegovi najbolji prijatelji.
Pogotovo ukoliko je taj pas proživio neko traumatično iskustvo - što danas, nažalost, nije baš rijetko.Takvim je psima kontakt s čovjekom, odnosno budućim vlasnikom/najboljim prijateljem - jako važan. Naša komunikacija sa njim je ključ svega, pas ne bi smio biti naša želja. Da pojasnim: mi ljudi imamo potrebu ispunjavati vlastite želje kako bi sami sebi, a onda i ostalima dokazali da mi to možemo.
Pas može tako postati dio "programa" ostvarenja nekih želja. On može biti onaj koji će nam ispuniti neku prazninu, onaj zbog kojeg se više ne osjećamo sami, onaj koji nam neće dozvoliti da ikad više sjednemo u najdražu fotelju i padamo u crnjake.
Pas bi u svakom slučaju trebao biti životni suputnik i ništa manje od toga.
Ako i pogriješimo, moramo uvidjeti grešku pa se truditi da je ne ponavljamo.
Na primjer, ne tako davno imao sam priliku upoznati jednu mladu damu iz šinteraja. Moram priznati nakon što sam se odlučio uzeti ju na privremeni kako je ne bi eutanazirali nisam bio svjestan tog čarobnog paketa u kome ona dolazi.
Zanemario sam sve mogućnosti koje su bile više nego kristalno jasne i oslonio se na sreću koju sam imao sa predhodnim psima. Nezamislivo mi je bilo očekivati nešto drugačije....
No kada je Straška stigla uvidio sam svoju pogrešku i brzopletost svoje guruće želje da spasim još jednog psa. Straška nije bila samo još jedan pas, ona je bila puno više. Straška je bila pas koji je najbolje raspolagao sa svojim manama a sve vrline je vješto sakrila u nadi da ipak postoji jedan njen čovjek koji će sa njom ostaviti sve te traume daleko u prošlosti...
Moja uloga u njenom životu je trebala biti ta privremena uloga, trebao sam biti statist za nekog njenog budućeg čovjeka. Ali sam zakazao. Onako pravo, ljudski.
Iako sam super brinuo o njoj, čistio nuždu koju je vršila posvuda, uključujući i krevete, hranio ju, kupao, redovito prao zdjelice, učio ju da se mazi, obavljao sam sve po "pravilima službe" - dakle sve ono što bi trebalo svakom psu - Straški nije bilo dovoljno.
Njoj je trebalo puno više od toga i bila je spremna za puno više od toga ali ne i ja...
Ja sam ostao - kao što to kod ljudi često biva - nespreman i zatečen situacijom.
I zeznuo sam stvar.
Nisam se borio, popustio sam pritisku cijele situacije: najmodavcu koji je prijatio da će nas izbaciti - tri psa, dijete i mojeu djevojku koja se prvi puta sa svime time susrela.
Na koncu sam se slomio pod pritiskom i vratio Strašku volonterki. Prebacio sam tako, kao i mnogi drugi ljudi, lopticu na drugoga - i mislio mirno zaspati.
Nisam nikada mirno spavao nakon nje. Ne postoji dan u kojem me nešto ne podsjeti na Strašku. Da ju sada pogledam u oči umro bi od srama. Sve što je ona ikada od mene tražila jest da ispravim greške i bol koju joj je nanijela moja vrsta. Ljudi.
Nisam ju slušao a sigurno mi je svašta rekla.
Kada je Straška otišla shvatio sam svoje nedjelo ali je bilo prekasno.
Njezino srce je bilo opet slomljeno. Zbog mene. Sam sam sebi govorio neka se i ja držim ribica, bio sam toliko ljut na sebe i ljude koji su imali ikakav doticaj sa Straškom i sve što mogu dans reći je - ta me ljutnja nikada nije prošla.
Sramim se svaki put kad bilo kojeg psa pogledam u oči jer se sjetim da sam ih na neki način izdao.
Čovjek sam i kao većina ljudi zaboravim da i druga stvorenja imaju osjećaje.
Straška nije bila samo pas! Niti jedan pas nije samo pas.
Oni su puno više od toga - ako to tako ne prihvatimo, trebali bismo razmotriti svoju odluku o tome da li bi uopće trebali imati psa.
Autor ove dirljive priče želio je ostati anoniman, pošto kao i mnogi drugi volonteri u ovoj zemlji bez dovoljno skloništa za životinje - privremeno čuva napuštene pse do udomljenja u svom stanu za minimalnu naknadu, a što je - vjerovali ili ne - ilegalno.
Nekako sve sam više siguran da jezik kojim govore naši ljubimci svatko od nas razumije na svoj način. To je ona veza koja se dogodi ili nažalost - ponekad ne dogodi.
Kao što jednostavno postoje ljudi s kojima se ne kužimo, tako ja mislim da postoje i psi s kojima se baš ne kužimo. Naravno, da se ta veza može promijeniti, ali to zahtijeva vrijeme i trud. Proces tokom kojeg ćemo se i mi i pas dizati i padati.
Ukoliko nismo oboružani s dobrom količinom strpljenja koje pas u određenim slučajevima može zahtijevati, uvijek je bolje odabrati možda neku manje zahtijevnu pasminu, na primjer - ili možda čak i nekog drugog kućnog ljubimca.
Ribice su uvijek najmanje zahtjevne - njih niti ne čujemo.
Ne moramo iza njih brisati kakice i lokvice u koje često nagazimo, ne moramo plakati zato što nam je tenisica pojedena - postoji, realno čitav niz prednosti koje ribica ima naspram psa kao kućnog ljubimca. Možda biste je mogli čak i ponijeti u šetnju uplastičnoj vrećici ;)
No sada nisu tema ribice već psi, te naravno - mi ljudi.
Odavno nam je svima poznato da je socijalizacija itekako važan dio života jednog psa, ali isto tako bismo trebali znati da socijalizacija nije dovoljna i da trebamo naučiti komunicirati sa svojim psom.
Često puta postavljamo razna pitanja - što sebi, što ljudima koji će rado podijeliti svoje iskustvo i time nam malo pomoći, no zaboravljamo da svatko ima svog psa. Svačije je iskustvo s njegovim psom donekle različito.
Čak mislim da je u konačnici i krajnje nepristojno od svog psa tražiti da se ponaša kao nečiji drugi pas...
Dapače, poslušati tuđi savjet i stvoriti neku svoju sliku je super, ali tajne svog psa znamo samo mi, njegovi najbolji prijatelji.
Pogotovo ukoliko je taj pas proživio neko traumatično iskustvo - što danas, nažalost, nije baš rijetko.Takvim je psima kontakt s čovjekom, odnosno budućim vlasnikom/najboljim prijateljem - jako važan. Naša komunikacija sa njim je ključ svega, pas ne bi smio biti naša želja. Da pojasnim: mi ljudi imamo potrebu ispunjavati vlastite želje kako bi sami sebi, a onda i ostalima dokazali da mi to možemo.
Pas može tako postati dio "programa" ostvarenja nekih želja. On može biti onaj koji će nam ispuniti neku prazninu, onaj zbog kojeg se više ne osjećamo sami, onaj koji nam neće dozvoliti da ikad više sjednemo u najdražu fotelju i padamo u crnjake.
Pas bi u svakom slučaju trebao biti životni suputnik i ništa manje od toga.
Ako i pogriješimo, moramo uvidjeti grešku pa se truditi da je ne ponavljamo.
Na primjer, ne tako davno imao sam priliku upoznati jednu mladu damu iz šinteraja. Moram priznati nakon što sam se odlučio uzeti ju na privremeni kako je ne bi eutanazirali nisam bio svjestan tog čarobnog paketa u kome ona dolazi.
Zanemario sam sve mogućnosti koje su bile više nego kristalno jasne i oslonio se na sreću koju sam imao sa predhodnim psima. Nezamislivo mi je bilo očekivati nešto drugačije....
No kada je Straška stigla uvidio sam svoju pogrešku i brzopletost svoje guruće želje da spasim još jednog psa. Straška nije bila samo još jedan pas, ona je bila puno više. Straška je bila pas koji je najbolje raspolagao sa svojim manama a sve vrline je vješto sakrila u nadi da ipak postoji jedan njen čovjek koji će sa njom ostaviti sve te traume daleko u prošlosti...
Moja uloga u njenom životu je trebala biti ta privremena uloga, trebao sam biti statist za nekog njenog budućeg čovjeka. Ali sam zakazao. Onako pravo, ljudski.
Iako sam super brinuo o njoj, čistio nuždu koju je vršila posvuda, uključujući i krevete, hranio ju, kupao, redovito prao zdjelice, učio ju da se mazi, obavljao sam sve po "pravilima službe" - dakle sve ono što bi trebalo svakom psu - Straški nije bilo dovoljno.
Njoj je trebalo puno više od toga i bila je spremna za puno više od toga ali ne i ja...
Ja sam ostao - kao što to kod ljudi često biva - nespreman i zatečen situacijom.
I zeznuo sam stvar.
Nisam se borio, popustio sam pritisku cijele situacije: najmodavcu koji je prijatio da će nas izbaciti - tri psa, dijete i mojeu djevojku koja se prvi puta sa svime time susrela.
Na koncu sam se slomio pod pritiskom i vratio Strašku volonterki. Prebacio sam tako, kao i mnogi drugi ljudi, lopticu na drugoga - i mislio mirno zaspati.
Nisam nikada mirno spavao nakon nje. Ne postoji dan u kojem me nešto ne podsjeti na Strašku. Da ju sada pogledam u oči umro bi od srama. Sve što je ona ikada od mene tražila jest da ispravim greške i bol koju joj je nanijela moja vrsta. Ljudi.
Nisam ju slušao a sigurno mi je svašta rekla.
Kada je Straška otišla shvatio sam svoje nedjelo ali je bilo prekasno.
Njezino srce je bilo opet slomljeno. Zbog mene. Sam sam sebi govorio neka se i ja držim ribica, bio sam toliko ljut na sebe i ljude koji su imali ikakav doticaj sa Straškom i sve što mogu dans reći je - ta me ljutnja nikada nije prošla.
Sramim se svaki put kad bilo kojeg psa pogledam u oči jer se sjetim da sam ih na neki način izdao.
Čovjek sam i kao većina ljudi zaboravim da i druga stvorenja imaju osjećaje.
Straška nije bila samo pas! Niti jedan pas nije samo pas.
Oni su puno više od toga - ako to tako ne prihvatimo, trebali bismo razmotriti svoju odluku o tome da li bi uopće trebali imati psa.
Autor ove dirljive priče želio je ostati anoniman, pošto kao i mnogi drugi volonteri u ovoj zemlji bez dovoljno skloništa za životinje - privremeno čuva napuštene pse do udomljenja u svom stanu za minimalnu naknadu, a što je - vjerovali ili ne - ilegalno.