Dr. Ian Dunbar - Zašto pas ne bi smio biti pas?
- font size decrease font size increase font size
Ovo je tekst originalnog naslova "Why can't a dog be more like a dog?" iz knjige Before And After Getting Your Puppy
"Zla vještica iz Wycombea je zastala zavijajući na pun mjesec prije nego će otrgnuti komad mesa sa nedavno ubijenog zeca...
Likantropija: privremena transformacija vještice u vuka? Ili, možda stanje ludila u kojem pacijent zamišlja da je vuk, počinje se glasati dubokim režanjem i dobije nezasitni apetit za sirovo svježe meso? Nevjerojatno? Čovjek se pretvara u nešto nalik psu? Ne nužno.
Mnogi vlasnici pasa rade suprotno i usvajaju naviku da poistovjećuju domaće pse s ljudima; istovremeno, mnogi instruktori koji se bave obukom pasa poistovjećuju pse s vukovima. Štoviše, neki instruktori prolaze kroz cijeli likantropski spektar ponašanja i glume da su vukovi pa, da bi zadobili poslušnost, kažnjavaju svoje pseće učenike onako kako to rade vukovi.
Antropomorfno ponašanje vlasnika
Razmotrimo slučaj psa kojeg ćemo nazvati Moose The Magnificent (ime promijenjeno da zaštitimo nevine): taj štenac Mastifa je bio taaaako sladak i tako je slatko naginjao glavicu kao da sluša svaku riječ koja mu je bila upućena. Djeca su s njim razgovarala u beskraj i pričala su mu priče o Mogliju i džungli i o malim zelenim kornjačama koje su voljele jesti pizzu. Jane je s njim diskutirala o prizemnijim stvarima, kao što je pristojno ponašanje u kući. Govorila bi Mooseu gdje želi da on vrši nuždu, gdje ne želi da on vrši nuždu, što želi da on žvače i što ne želi da on žvače. Čak bi i John sjeo i vodio duge razgovore sa Mooseom o nogometu, o pravilnom stavljanju mamca na udicu, o kapacitetu motora, o detaljima nautičke navigacije i o ostalim temama koje povezuju muškarce. John je također obavijestio Moosea da od njega očekuje apsolutnu poslušnost: zahtijevao je da Moose uvijek dolazi na poziv, da sjeda trenutno i da ostaje odležavati na naredbu kolikogod treba. I zaista, Moose je slušao sve što su njegovi vlasnici govorili. Nažalost, jedva da je razumio pokoju riječ.
Mooseovi vlasnici su se ponašali antropomorfno – pripisivali su ljudske karakteristike psu. Obitelj Moose se ponašala prema svom psiću kao prema osobi u krznenom kaputu.
Ipak, prije nego me proglasite osobom koja ubija svako veselje, brzo moram dodati da nije svaki antropomorfizam loš. U stvari, često je zabavno razgovarati sa psom, postavljati mu pitanja, dijeliti s njim tajne, pričati mu kako smo proveli dan. Pa tko će vas drugi slušati? Kadgod se vratim s putovanja, uvijek vodim prilično duge razgovore s mojom malamuticom Phoenix, o tome kuda ide ovo društvo, o slaboj kvaliteti hrane u avionu, o zgnječenoj prtljazi i o lošoj usluzi rent-a-car poduzeća. Prija mi ispuhati se i potužiti se. Razgovaramo također o srednjovjekovnoj povijesti, a njoj najdraži razgovor je o dilemi da li će dobiti jedan keks za dobrodošlicu, ili dva. Eto, nitko drugi me ne dočeka ranom zorom tako radosno na kućnim vratima.
Uh, skrenuo sam s teme. No ipak… ona izgleda kao da upija svaku moju riječ i siguran sam da psima prija bliskost i pažnja koju dobivaju putem ljudskog govora i sigurno razumiju dosta toga iz konteksta, iz našeg govora tijelom i iz tona našeg glasa. No, pas će precizno razumjeti značenje samo onih riječi koje smo ga naučili, ili koje je naučio sam – riječi kao što su 'šetnja', 'večera', 'na kauč' – a ostalo će biti ništa drugo doli 'bla, bla, bla, bla'. Nažalost, povremeno se antropomorfizam osveti, uzrokujući nepotrebne patnje i vlasniku i psu.
Uobičajeno je da ljudi pripisuju psima pozitivne ljudske sposobnosti, naročito sposobnost razumijevanja i razmišljanja, no, problemi se javljaju kada ljudi pretpostave da psi razumiju puno više nego što je to moguće. Vrlo često očekujemo od pasa više nego što nam oni mogu pružiti.
Očekujemo da psi čitaju naše misli i da razumiju pravila kućnog reda, a da im možda i nismo to objasnili na njima razumljiv način. I postajemo nervozni i ljuti kada jadan pas prekrši pravila za koja nije ni znao da postoje. Od najveće je važnosti objasniti pravila na način da ih pas može razumjeti. To znači da psa moramo naučiti što znači svaka riječ koju upotrebljavamo; moramo ga naučiti naš jezik. Ovaj proces se naziva obukom. Nažalost zbog ljudske prirode, kada odnos pas-vlasnik ode ukrivo, vlasnikov antropomorfizam postaje negativan i tada se psu počinju pripisivati loše i štetne ljudske karakteristike. Pse se često optuži da tjeraju inat, da su osvetoljubivi i zločesti. I umjesto da razmotrimo mogućnost da naš 'loš učenik' možda ima lošeg učitelja koji ga nikada nije pravilno podučio što od njega očekuje, većina vlasnika inzistira da se pas namjerno ponaša loše.
I zaista, Jane je bila uvjerena da Moose zapišava po kući jer je ljubomoran što ona posvećuje pažnju njihovom drugom psu. Tako je Moose završio u kuhinji, gdje je proveo svoju osvetu u djelo i izgrizao noge od stolica. Nakon toga je završio u izolaciji u dvorištu, gdje je osvetoljubivo iskopao svo cvijeće i lajao za inat. Pretpostavka da psi imaju ljudske sklonosti ka osveti i inaćenju je zgodan izgovor za očiti nedostatak osnovnog školovanja psa. Izgovor koji očito pokazuje da je vlasnik zanemario podučiti psa gdje vršiti nuždu, što žvakati, gdje kopati, kada i koliko dugo lajati, i kada i na koga skakati. Svakako je praktičnije i jednostavnije optužiti psa, nego ga naučiti nečemu. Osobno nikada ne bih uvrijedio psa pripisujući mu ljudske ludosti kao što su inat, osveta i zloba.
Dobro, možda se mnogi od vas neće složiti sa mnom. Naravno da se ne slažemo: nitko od nas ne može znati zasigurno što pas misli, koji su njegovi motivi, ili zbog čega radi to što radi. Ono što sigurno znamo jest što je pas konkretno napravio. I ako je pas, na primjer, izvršio nuždu u kući, podučimo ga da to u kući ne radi – tako vlasnik neće biti ljut, pas neće više biti kažnjavan nego će ponovo biti uklopljen u obitelj, pa neće više žvakati, kopati i lajati dok je u izolaciji u dvorištu. (Ili, ako vam se više sviđa vaša interpretacija, pas neće više imati razloga da se osvećuje.) I tek kada vlasnik i pristojni pas ponovo žive u slozi, tek tada možemo opet diskutirati o različitim razlozima zbog kojih psi vrše nuždu u kući. Ni tada se vjerojatno nećemo složiti.
Na sreću, to više nije važno jer je jako malo vlasnika zainteresirano za uzroke problema koji više ne postoje.
Instruktori likantropi
Moose je polako postajao naporan ušavši naglo u period adolescencije. Nevoljko je odlazio vani na višesatni boravak u svoju samicu. John je smatrao da je Moose tvrdoglav i stoga su se upisali u školu. Jane je rado odlazila s njima jer je smatrala da će lekcije lijepog ponašanja pomoći da se Moose stavi pod kontrolu i da će prestati ludo skakati po njoj i hvatati je ustima kadgod ga ode posjetiti vani u dvorište. Instruktor je rekao da je Moose dominantno-agresivan, što se iskazuje u zapišavanju kuće, u odbijanju da posluša naredbe i u tome što dominantno stavlja šape na ljude hvatajući ih pri tome ustima. John i Jane su dobili upute kako će preuzeti vodstvo putem odgojnih mjera kao što su dominantno polijeganje psa, fiksiranje pogledom dok pas prvi ne popusti, trešnja psa za šiju, alpha-prevrtanje na leđa i prisilno držanje psa u tom položaju. Mooseu je dosadila stalna gnjavaža i fizičko kažnjavanje i na kraju, popustili su mu i tolerancija i čeljusti. Nakon ovoga svi možemo napisati ostatak priče.
Kako je moguće da se dogodila ova ludost? Očito, likantropijsko razmišljanje pretpostavlja sljedeće:
- Psi potječu od vukova i stoga se prema njima treba ponašati kao prema vukovima.
- Vukovi su životinje čopora koji ima linearnu dominacijsku hijerarhiju, vođa čopora je na čelu (alfa-mužjak) i on određuje sve, zadržavajući kontrolu putem fizičke dominacije. Ha! Volio bih da ovo objasnite mojoj nimalo ženstvenoj malamutici.
- Da bi naučio gdje mu je mjesto, naš najbolji prijatelj, domaći pas, treba slično biti fizički izdominiran, na način kao što to rade vukovi, pretpostavljamo i zbog toga što je 'prirodnost' vučjeg načina kazne psu lako razumjeti.
Kada se dovedu do ovog ekstrema, ova razmišljanja dovode do bizarnih likantropskih ponašanja
– instruktori poprimaju vučje karakteristike da bi kaznili štence na vučji način – fiksiranjem u oči pa ko više izdrži, protresanje za šiju, alfa-preokretanje psa na tlo – transformacija instruktora u vuka. Ili, možda, oblik ludila?
Da li ovi ljudi jedu sirove zečeve? Još malo pa će početi režati, čvakati čeljustima, gristi jedan drugoga za šiju i zapišavati drveće, a sve u potrazi za prirodnim načinima kazne.
Oh, ne! Ne! Neeeeeeeeeee! Ne! Ne! Ovo je verzija za Disneyev crtić. Toliko je pojednostavljena da bi se moj dvanaestogodišnji pas koji je spašen iz azila slatko nasmijao. Nasmijale bi se i pseće igračke za žvakanje.
No, sada zaozbiljno…. Psi jesu potekli od vukova, no njihova ponašanja su jako različita, pogotovo kada je u pitanju odnos prema ljudima. Zbog toga je izvlačenje zaključaka iz ove simplificirane verzije odnosa vuk-vuk i preslikavanje tih zaključaka u interakcije među psima prilično neutemeljeno. Ići stepenicu više, i preslikavati odnose vuk-vuk u odnose čovjek-pas, je jednostavno čista ludost.
Poput vukova, domaći psi su društvene životinje (i zbog toga ne bi smjeli biti društveno izolirani) i imaju sistem hijerarhije. No ta hijerarhija nije stvorena, niti bi trebala biti održavana, fizičkom dominacijom, a nije ni strogo linearna. Ako ikako, onda je stvorena i održavana psihološkom kontrolom, a mir u čoporu se održava aktivnim ritualima primirenja koje upražnjavaju niže rangirani članovi.
Poznata zoologinja Dr. Thelma Rowell je sugerirala da bi se održavanje društvenih zajednica bolje moglo nazvati hijerarhijom podređenosti – mnogo precizniji i sadržajniji termin. Istina, mnoge grupe pasa-mužjaka imaju začuđujuće stabilnu linearnu hijerarhiju, no ženke pokazuju značajna svakodnevna odstupanja od ovoga, a odnosi između mužjaka i ženki mogu biti naročito nepredvidivi, tu su promjene u statusu pravilo puno češće nego iznimka. I zaista, kuje su praktički ponovo napisale pseći zakon hijerarhije i dodale Amandman Prve Kuje koji glasi: 'Ja imam, a ti nemaš.'
Povrh svega, pojedini članovi čopora domaćih pasa stvaraju posebna prijateljstva i saveze i čak imaju posebne tjelesne čuvare. Istinski samouvjereni alfa-psi su više nego voljni dijeliti i čak prepustiti niže rangiranim i posebnim prijateljima pristup kostima i omiljenim mjestima za spavanje.
Reći da jedan alfa-mužjak vlada čoporom je pretjerano i smiješno pojednostavljivanje. U stvari, u većini zajednica domaćih pasa, ne vlada mužjak-pojedinac, već grupa ženki koja donosi odluke. Kao i vukovima, psima je potreban vođa – ali ne diktator koji fizički dominira, zastrašuje i nanosi bol. I sigurno ne budala koja pokušava imitirati vukove.
Da se i ja poslužim antropomorfizmom: većina pasa vjerojatno zavija od smijeha na jadne pokušaje njihovih vlasnika da imitiraju vukove. (Možda zbog toga psi i zavijaju?) To bi zaista i bilo smiješno kada posljedice ne bi bile tako otužne i ozbiljne.
Da, psi moraju naučiti iskazivati poslušnost prema svim članovima obitelji, no sugerirati vlasniku-početniku da fizički obuzdava i zastrašuje psa je i besmisleno i nehumano. A kako točno bi mala djeca trebala zadobiti poštovanje psa? Fizičkim naguravanjem i povlačenjem? Sama pomisao na ovo je i glupa i potencijalno opasna.
Zaboga, probudimo se!
Zar ne znate da je umakanje nosa u pišalinu već odavna prevaziđeno?
Zdrav razum
Psima treba vođa koji će ih najprije podučiti pravilima a potom ta pravila i primijeniti. Možda je 'učitelj' bolja riječ. Psi su psi: nisu ni ljudi ni vukovi, zbog čega ih onda jednostavno ne tretiramo kao pse – pokušajmo razumjeti i poštovati njihove pseće naravi i istovremeno ih podučiti da razumiju i poštuju našu narav. Nadalje, mi smo ljudi: nismo ni psi ni vukovi - zbog čega onda ne postupamo kao razumna ljudska bića i ne podučimo pse onome što od njih očekujemo?Ako želimo da psi vole ljude, socijalizirajmo ih. Ako želimo da nas ne grizu prejako, podučimo ih inhibiciji ugriza. Ako ne želimo da skaču po nama, podučimo ih 'ne' i 'sjedi'. I ako želimo da psi poštuju kućna pravila, podučimo ih i tome."
Dr. Ian Dunbar (1947.) je britanski veterinar, bihejviorist i etolog, "otac" modernih pozitivnih metoda treninga i danas svima poznatih "školica za štence" - prije 1981. tako nečega nije bilo. Autor je mnogih knjiga o psima, a više možete pročitati ovdje.
Dr. Ian Dunbar o treningu pasa:
"Zla vještica iz Wycombea je zastala zavijajući na pun mjesec prije nego će otrgnuti komad mesa sa nedavno ubijenog zeca...
Likantropija: privremena transformacija vještice u vuka? Ili, možda stanje ludila u kojem pacijent zamišlja da je vuk, počinje se glasati dubokim režanjem i dobije nezasitni apetit za sirovo svježe meso? Nevjerojatno? Čovjek se pretvara u nešto nalik psu? Ne nužno.
Mnogi vlasnici pasa rade suprotno i usvajaju naviku da poistovjećuju domaće pse s ljudima; istovremeno, mnogi instruktori koji se bave obukom pasa poistovjećuju pse s vukovima. Štoviše, neki instruktori prolaze kroz cijeli likantropski spektar ponašanja i glume da su vukovi pa, da bi zadobili poslušnost, kažnjavaju svoje pseće učenike onako kako to rade vukovi.
Antropomorfno ponašanje vlasnika
Razmotrimo slučaj psa kojeg ćemo nazvati Moose The Magnificent (ime promijenjeno da zaštitimo nevine): taj štenac Mastifa je bio taaaako sladak i tako je slatko naginjao glavicu kao da sluša svaku riječ koja mu je bila upućena. Djeca su s njim razgovarala u beskraj i pričala su mu priče o Mogliju i džungli i o malim zelenim kornjačama koje su voljele jesti pizzu. Jane je s njim diskutirala o prizemnijim stvarima, kao što je pristojno ponašanje u kući. Govorila bi Mooseu gdje želi da on vrši nuždu, gdje ne želi da on vrši nuždu, što želi da on žvače i što ne želi da on žvače. Čak bi i John sjeo i vodio duge razgovore sa Mooseom o nogometu, o pravilnom stavljanju mamca na udicu, o kapacitetu motora, o detaljima nautičke navigacije i o ostalim temama koje povezuju muškarce. John je također obavijestio Moosea da od njega očekuje apsolutnu poslušnost: zahtijevao je da Moose uvijek dolazi na poziv, da sjeda trenutno i da ostaje odležavati na naredbu kolikogod treba. I zaista, Moose je slušao sve što su njegovi vlasnici govorili. Nažalost, jedva da je razumio pokoju riječ.
Mooseovi vlasnici su se ponašali antropomorfno – pripisivali su ljudske karakteristike psu. Obitelj Moose se ponašala prema svom psiću kao prema osobi u krznenom kaputu.
Ipak, prije nego me proglasite osobom koja ubija svako veselje, brzo moram dodati da nije svaki antropomorfizam loš. U stvari, često je zabavno razgovarati sa psom, postavljati mu pitanja, dijeliti s njim tajne, pričati mu kako smo proveli dan. Pa tko će vas drugi slušati? Kadgod se vratim s putovanja, uvijek vodim prilično duge razgovore s mojom malamuticom Phoenix, o tome kuda ide ovo društvo, o slaboj kvaliteti hrane u avionu, o zgnječenoj prtljazi i o lošoj usluzi rent-a-car poduzeća. Prija mi ispuhati se i potužiti se. Razgovaramo također o srednjovjekovnoj povijesti, a njoj najdraži razgovor je o dilemi da li će dobiti jedan keks za dobrodošlicu, ili dva. Eto, nitko drugi me ne dočeka ranom zorom tako radosno na kućnim vratima.
Uh, skrenuo sam s teme. No ipak… ona izgleda kao da upija svaku moju riječ i siguran sam da psima prija bliskost i pažnja koju dobivaju putem ljudskog govora i sigurno razumiju dosta toga iz konteksta, iz našeg govora tijelom i iz tona našeg glasa. No, pas će precizno razumjeti značenje samo onih riječi koje smo ga naučili, ili koje je naučio sam – riječi kao što su 'šetnja', 'večera', 'na kauč' – a ostalo će biti ništa drugo doli 'bla, bla, bla, bla'. Nažalost, povremeno se antropomorfizam osveti, uzrokujući nepotrebne patnje i vlasniku i psu.
Uobičajeno je da ljudi pripisuju psima pozitivne ljudske sposobnosti, naročito sposobnost razumijevanja i razmišljanja, no, problemi se javljaju kada ljudi pretpostave da psi razumiju puno više nego što je to moguće. Vrlo često očekujemo od pasa više nego što nam oni mogu pružiti.
Očekujemo da psi čitaju naše misli i da razumiju pravila kućnog reda, a da im možda i nismo to objasnili na njima razumljiv način. I postajemo nervozni i ljuti kada jadan pas prekrši pravila za koja nije ni znao da postoje. Od najveće je važnosti objasniti pravila na način da ih pas može razumjeti. To znači da psa moramo naučiti što znači svaka riječ koju upotrebljavamo; moramo ga naučiti naš jezik. Ovaj proces se naziva obukom. Nažalost zbog ljudske prirode, kada odnos pas-vlasnik ode ukrivo, vlasnikov antropomorfizam postaje negativan i tada se psu počinju pripisivati loše i štetne ljudske karakteristike. Pse se često optuži da tjeraju inat, da su osvetoljubivi i zločesti. I umjesto da razmotrimo mogućnost da naš 'loš učenik' možda ima lošeg učitelja koji ga nikada nije pravilno podučio što od njega očekuje, većina vlasnika inzistira da se pas namjerno ponaša loše.
I zaista, Jane je bila uvjerena da Moose zapišava po kući jer je ljubomoran što ona posvećuje pažnju njihovom drugom psu. Tako je Moose završio u kuhinji, gdje je proveo svoju osvetu u djelo i izgrizao noge od stolica. Nakon toga je završio u izolaciji u dvorištu, gdje je osvetoljubivo iskopao svo cvijeće i lajao za inat. Pretpostavka da psi imaju ljudske sklonosti ka osveti i inaćenju je zgodan izgovor za očiti nedostatak osnovnog školovanja psa. Izgovor koji očito pokazuje da je vlasnik zanemario podučiti psa gdje vršiti nuždu, što žvakati, gdje kopati, kada i koliko dugo lajati, i kada i na koga skakati. Svakako je praktičnije i jednostavnije optužiti psa, nego ga naučiti nečemu. Osobno nikada ne bih uvrijedio psa pripisujući mu ljudske ludosti kao što su inat, osveta i zloba.
Dobro, možda se mnogi od vas neće složiti sa mnom. Naravno da se ne slažemo: nitko od nas ne može znati zasigurno što pas misli, koji su njegovi motivi, ili zbog čega radi to što radi. Ono što sigurno znamo jest što je pas konkretno napravio. I ako je pas, na primjer, izvršio nuždu u kući, podučimo ga da to u kući ne radi – tako vlasnik neće biti ljut, pas neće više biti kažnjavan nego će ponovo biti uklopljen u obitelj, pa neće više žvakati, kopati i lajati dok je u izolaciji u dvorištu. (Ili, ako vam se više sviđa vaša interpretacija, pas neće više imati razloga da se osvećuje.) I tek kada vlasnik i pristojni pas ponovo žive u slozi, tek tada možemo opet diskutirati o različitim razlozima zbog kojih psi vrše nuždu u kući. Ni tada se vjerojatno nećemo složiti.
Na sreću, to više nije važno jer je jako malo vlasnika zainteresirano za uzroke problema koji više ne postoje.
Instruktori likantropi
Moose je polako postajao naporan ušavši naglo u period adolescencije. Nevoljko je odlazio vani na višesatni boravak u svoju samicu. John je smatrao da je Moose tvrdoglav i stoga su se upisali u školu. Jane je rado odlazila s njima jer je smatrala da će lekcije lijepog ponašanja pomoći da se Moose stavi pod kontrolu i da će prestati ludo skakati po njoj i hvatati je ustima kadgod ga ode posjetiti vani u dvorište. Instruktor je rekao da je Moose dominantno-agresivan, što se iskazuje u zapišavanju kuće, u odbijanju da posluša naredbe i u tome što dominantno stavlja šape na ljude hvatajući ih pri tome ustima. John i Jane su dobili upute kako će preuzeti vodstvo putem odgojnih mjera kao što su dominantno polijeganje psa, fiksiranje pogledom dok pas prvi ne popusti, trešnja psa za šiju, alpha-prevrtanje na leđa i prisilno držanje psa u tom položaju. Mooseu je dosadila stalna gnjavaža i fizičko kažnjavanje i na kraju, popustili su mu i tolerancija i čeljusti. Nakon ovoga svi možemo napisati ostatak priče.
Kako je moguće da se dogodila ova ludost? Očito, likantropijsko razmišljanje pretpostavlja sljedeće:
- Psi potječu od vukova i stoga se prema njima treba ponašati kao prema vukovima.
- Vukovi su životinje čopora koji ima linearnu dominacijsku hijerarhiju, vođa čopora je na čelu (alfa-mužjak) i on određuje sve, zadržavajući kontrolu putem fizičke dominacije. Ha! Volio bih da ovo objasnite mojoj nimalo ženstvenoj malamutici.
- Da bi naučio gdje mu je mjesto, naš najbolji prijatelj, domaći pas, treba slično biti fizički izdominiran, na način kao što to rade vukovi, pretpostavljamo i zbog toga što je 'prirodnost' vučjeg načina kazne psu lako razumjeti.
Kada se dovedu do ovog ekstrema, ova razmišljanja dovode do bizarnih likantropskih ponašanja
– instruktori poprimaju vučje karakteristike da bi kaznili štence na vučji način – fiksiranjem u oči pa ko više izdrži, protresanje za šiju, alfa-preokretanje psa na tlo – transformacija instruktora u vuka. Ili, možda, oblik ludila?
Da li ovi ljudi jedu sirove zečeve? Još malo pa će početi režati, čvakati čeljustima, gristi jedan drugoga za šiju i zapišavati drveće, a sve u potrazi za prirodnim načinima kazne.
Oh, ne! Ne! Neeeeeeeeeee! Ne! Ne! Ovo je verzija za Disneyev crtić. Toliko je pojednostavljena da bi se moj dvanaestogodišnji pas koji je spašen iz azila slatko nasmijao. Nasmijale bi se i pseće igračke za žvakanje.
No, sada zaozbiljno…. Psi jesu potekli od vukova, no njihova ponašanja su jako različita, pogotovo kada je u pitanju odnos prema ljudima. Zbog toga je izvlačenje zaključaka iz ove simplificirane verzije odnosa vuk-vuk i preslikavanje tih zaključaka u interakcije među psima prilično neutemeljeno. Ići stepenicu više, i preslikavati odnose vuk-vuk u odnose čovjek-pas, je jednostavno čista ludost.
Poput vukova, domaći psi su društvene životinje (i zbog toga ne bi smjeli biti društveno izolirani) i imaju sistem hijerarhije. No ta hijerarhija nije stvorena, niti bi trebala biti održavana, fizičkom dominacijom, a nije ni strogo linearna. Ako ikako, onda je stvorena i održavana psihološkom kontrolom, a mir u čoporu se održava aktivnim ritualima primirenja koje upražnjavaju niže rangirani članovi.
Poznata zoologinja Dr. Thelma Rowell je sugerirala da bi se održavanje društvenih zajednica bolje moglo nazvati hijerarhijom podređenosti – mnogo precizniji i sadržajniji termin. Istina, mnoge grupe pasa-mužjaka imaju začuđujuće stabilnu linearnu hijerarhiju, no ženke pokazuju značajna svakodnevna odstupanja od ovoga, a odnosi između mužjaka i ženki mogu biti naročito nepredvidivi, tu su promjene u statusu pravilo puno češće nego iznimka. I zaista, kuje su praktički ponovo napisale pseći zakon hijerarhije i dodale Amandman Prve Kuje koji glasi: 'Ja imam, a ti nemaš.'
Povrh svega, pojedini članovi čopora domaćih pasa stvaraju posebna prijateljstva i saveze i čak imaju posebne tjelesne čuvare. Istinski samouvjereni alfa-psi su više nego voljni dijeliti i čak prepustiti niže rangiranim i posebnim prijateljima pristup kostima i omiljenim mjestima za spavanje.
Reći da jedan alfa-mužjak vlada čoporom je pretjerano i smiješno pojednostavljivanje. U stvari, u većini zajednica domaćih pasa, ne vlada mužjak-pojedinac, već grupa ženki koja donosi odluke. Kao i vukovima, psima je potreban vođa – ali ne diktator koji fizički dominira, zastrašuje i nanosi bol. I sigurno ne budala koja pokušava imitirati vukove.
Da se i ja poslužim antropomorfizmom: većina pasa vjerojatno zavija od smijeha na jadne pokušaje njihovih vlasnika da imitiraju vukove. (Možda zbog toga psi i zavijaju?) To bi zaista i bilo smiješno kada posljedice ne bi bile tako otužne i ozbiljne.
Da, psi moraju naučiti iskazivati poslušnost prema svim članovima obitelji, no sugerirati vlasniku-početniku da fizički obuzdava i zastrašuje psa je i besmisleno i nehumano. A kako točno bi mala djeca trebala zadobiti poštovanje psa? Fizičkim naguravanjem i povlačenjem? Sama pomisao na ovo je i glupa i potencijalno opasna.
Zaboga, probudimo se!
Zar ne znate da je umakanje nosa u pišalinu već odavna prevaziđeno?
Zdrav razum
Psima treba vođa koji će ih najprije podučiti pravilima a potom ta pravila i primijeniti. Možda je 'učitelj' bolja riječ. Psi su psi: nisu ni ljudi ni vukovi, zbog čega ih onda jednostavno ne tretiramo kao pse – pokušajmo razumjeti i poštovati njihove pseće naravi i istovremeno ih podučiti da razumiju i poštuju našu narav. Nadalje, mi smo ljudi: nismo ni psi ni vukovi - zbog čega onda ne postupamo kao razumna ljudska bića i ne podučimo pse onome što od njih očekujemo?Ako želimo da psi vole ljude, socijalizirajmo ih. Ako želimo da nas ne grizu prejako, podučimo ih inhibiciji ugriza. Ako ne želimo da skaču po nama, podučimo ih 'ne' i 'sjedi'. I ako želimo da psi poštuju kućna pravila, podučimo ih i tome."
Dr. Ian Dunbar (1947.) je britanski veterinar, bihejviorist i etolog, "otac" modernih pozitivnih metoda treninga i danas svima poznatih "školica za štence" - prije 1981. tako nečega nije bilo. Autor je mnogih knjiga o psima, a više možete pročitati ovdje.
Dr. Ian Dunbar o treningu pasa: