Menu

Intervju s najstarijim psom u Bukureštu - priča Slavenke Drakulić

"Kažeš, prijatelju, doputovao si čak iz Beča da me pitaš zašto ima toliko pasa na ulicama Bukurešta, čak i u samom centru? Kažeš da se “procjenjuje kako ima 300.000 pasa lutalica u Bukureštu, gradu s više od dva milijuna stanovnika, a dnevno ugrizu pedesetak ljudi.” Te si podatke čuo na vijestima.
Impresivna je to statistika – i točna.
Nadam se da mi nećeš zamjeriti, ali vidi se da si stranac i da si došao ovamo da saznaš nešto više o psima. Ne bih rekao da si naivan, jednostavno već znam da je to prvo što stranci primijete: nemoguću gužvu u prometu i pse lutalice. U ovo doba dana sigurno ti je trebalo dva sata da od aerodroma dođeš do moje kuće, iako bi bilo normalno da stigneš za pola sata. Imam li pravo? Jasno, ali Rumunji su na to navikli. Radije idu automobilom, pa makar se vukli puževim korakom.
Ovdašnji ljudi više i ne primjećuju nas pse, a ako nas i primijete, ne vide nas kao problem. Znaš i sam da se s vremenom čovjek na sve navikne, pa tako i na tisuće pasa na ulicama jedne od, recimo to tako, metropola u Evropskoj Uniji.
Imaš pravo kad kažeš da mi cani živimo u miroljubivoj koegzistenciji s ljudima sve dok ih ne počnemo gristi. I istina je da baš i nećeš vidjeti tisuće pasa kako lutaju ulicama Berlina, Pariza, ili, nedajbože, Beča. Inače, čujem da je Beč pravi raj za pse. Ne samo da ljudima ne smeta što se pseći izmet, da prostiš, raznosi pločnicima toga lijepog grada, nego fine gospođe vode pse sa sobom u elegantne kavane, a konobari im daju vode. Kažu još i da psići sjede gospođama u krilu i jedu kolače s vlastitog tanjurića. Kao da će itko nasjesti na takve gluposti. Ali ti to potvrđuješ! Vidio si to svojim očima? O, kako je divno čuti da na ovom okrutnom svijetu postoji takvo mjesto! Ipak, čak ni ondje psi ne lutaju u čoporima.
Želim ti reći, prijatelju, da razumijem zašto je ova tema izazvala tvoju radoznalost. Reklo bi se da pseća sloboda kretanja ovim gradom nekako upućuje na neciviliziranost njegovih ljudskih stanovnika. Šalu na stranu, mislim da ne postoji jednostavan odgovor na “pseće pitanje”. Možda sam ja prestar, možda bi trebao pitati nekog drugog psa. Mi psi smo isti kao i vi – neki se ne sjećaju, neke jednostavno nije briga, a i mišljenja su nam u svakom slučaju različita. Recimo, ti sad razgovaraš s jednim vrlo starim psom (to sam ja, Carol, zvani Charlie) koji se sjeća da je cijela ta pseća priča u Bukureštu počela dok je na snazi još bio ancien regime, i koji misli da je raseljavanje pasa bilo posljedica političke odluke. Tih davnih dana, u vrijeme koje vi obično nazivate komunizmom (iako je postojao komunizam i “komunizam”), utjecaj politike na naš život bio je mnogo očigledniji i izravniji. To se odnosi i na život naših ljudskih sugrađana, budući da su nam sudbine međusobno isprepletene.
Bez namjere da budem patetičan, tvrdim da smo i mi psi bili žrtve totalitarnog režima. Objasnit ću ti kako.
Ali trčim pred rudo. Znaš, sklon sam digresijama. To dođe s godinama... S druge strane, preporučili su me tebi baš zbog starosti, ili bolje rečeno zbog dugog pamćenja, je l’ da? Zanima te koliko imam godina? Rođen sam u povijesnom trenutku, 1990., malo prije “revolucije”, što znači da imam jako puno psećih godina. Ili otprilike sto dvadeset ljudskih. Nije ni čudno što mi misli ponekad odlutaju…
Gdje sam ono stao? E, da, govorio sam o tome kako su psi u Rumunjskoj bili žrtve komunizma. Bojim se da smo to ostali i u ovo postrevolucionarno doba, kao što i sam možeš zaključiti. Kad razgovaram s nekim od svog roda – ili je možda bolje reći “od svoje vrste”, jer danas je čak i ovdje moderno biti politički korektan? – kažu mi da je život na ulici postao opako težak, da jedva preživljavaju. Ne moraju mi to ni govoriti, vidim i sam, iako više ne idem na duge šetnje. Što ću, muči me reuma. Ali svjestan sam svega, još i te kako. Evo, baš sam jučer pratio svog prijatelja (razumjet ćeš da ne mogu reći “gospodara”) – zove se Martin – u trgovinu po namirnice. Ali nismo išli u jedan od bezbroj supermarketa, kao što su Billa ili Spar, gdje možeš kupiti one nizozemske rajčice bez mirisa i okusa. Otišli smo u jedan mali državni Alimentari koji se iz nekog razloga nije promijenio. Barem – ne još. Prodaju kupus uzgojen u okolici i natruli luk. I ondje ispred dućana naišli smo na živi primjer naše bijede, svima naočigled: jedna krasna labradorica ležala je i čekala da joj se netko smiluje i baci joj komadić kruha. Kažem da je čekala, a ne prosila, jer se vidjelo da je previše ponosna da se spusti na tu razinu. Imala je tužne baršunaste oči koje su me podsjetile na majčine… U svakom slučaju, tamo je bio i jedan pas na uzici, vezan za ogradu. Iako je bio samo ružni mješanac (a to ne kažem jer sam rasist, nego samo izražavam svoju ogorčenost), svisoka je gledao na labradoricu kao da se ponosi statusom koji označava njegova uzica. Pas na uzici ima nešto što se danas smatra vrlo dragocjenim, a to je gospodar. Nije to mala stvar ni za jednog psa u Bukureštu, jer znači da redovito dobiva hranu, čime se većina baš i ne može pohvaliti. Pogledao je labradoricu, njezino lice na kojem se vidjela glad, inficiranu ranu na uhu i prljavu zlatnožutu dlaku – i tada sam vidio da u njegovim očima nema suosjećanja, nego da su pune zlobe. Smučilo mi se njegovo ponašanje. Rekao sam labradorici neka me tu pričeka, a ona me zahvalno pogledala. Naravno da joj je moj prijatelj Martin dao da nešto pojede, on je takav čovjek. Ali to nije rješenje za pse lutalice. Milostinja nikad nije rješenje socijalnih problema.
Eto vidiš, zagovaram sistemsko rješenje problema, a to znači da smo već prešli na politiku! Da, politiku koja se odnosi na pse. I mi smo inteligentna bića, trebamo pravila po kojima ćemo živjeti.
Kažeš da si nedavno posjetio New English College i ondje sreo psa, pomalo znatiželjnog, ali nipošto agresivnog. Poznajem tog sretnika, tamo su ga udomili! Ali barem je bio ljubazan. Inače, mnogo je slučajeva samoudomljavanja ili poluudomljavanja. To je ono kad ljudi hrane pse iz susjedstva i tako ih pripitome. Takva je situacija, moraš se prilagoditi ili umrijeti. Promisli samo, prije pustih tisuća godina psi su bili prve divlje životinje koje je čovjek pripitomio. Zar nije paradoksalno da su ljudi danas u situaciji da opet rade isto s podivljalim psima? Ali ni to nije rješenje, budući da se moja sorta poprilično brzo razmnožava, ali na taj ću se problem vratiti malo poslije. Činjenica je da su odjednom ulice pune pasa koje nema tko hraniti. A budući da nema hrane, postajemo sve gladniji – i sve agresivniji. Drugim riječima, svojim nepromišljenim ponašanjem sami sebi otežavamo život.
Uviđaš li kako se pitanje pasalutalica sve više komplicira?
Sigurno si vidio one pse koji samo prođu pokraj tebe, izgledaju ravnodušno ili kao da su jako zauzeti, iako ne znam čime bi to bili zauzeti. Znaš, one koji namjerno izbjegavaju čak i pogledati čovjeka u oči. Ti jadnici trude se sačuvati dostojanstvo, iako su svjesni da žive na račun ljudi i da je oduvijek bilo tako. Oni su iznimke. Nažalost, danas će većina pasa koje sretneš u Bukureštu zalajati na tebe ili će te čak pokušati ugristi. Već sam ti rekao, ona statistika koju si naveo maloprije je točna. I sam si spomenuo prijateljicu koja je ovdje doživjela nešto slično. Ispričala ti je kako se jednog poslijepodneva vraćala pješice kući u prilično otmjenom kvartu kad je iznenada na nju skočio neki pas koji se skrivao ispod automobila i ugrizao je za nogu. Rekla ti je i da smatra kako je dobro prošla, jer pas nije bio velik, a ni rana nije bila ozbiljna. Hmm… rekao bih da je imala sreće što ju je napao samo jedan pas. Psi lutalice obično se udružuju u čopore. Sigurno je i sama bila svjesna da je dobro prošla pa ništa nije poduzela. Nije, recimo, prijavila taj incident policiji. Što bi policija učinila? Vjerojatno bi joj se samo nasmijali i rekli da psi i njih ponekad napadnu. Rumunji dandanas rijetko prijavljuju takve stvari policiji – zapravo rijetko prijavljuju bilo što. Tko uopće vjeruje policiji?
Da, znam da bi u svakom drugom gradu u Evropi takvi napadi – i agresivni psi lutalice – izazvali veliku zabrinutost. Gradonačelnik bi morao smisliti neko rješenje. Ali ne i u Bukureštu. Čak ni kada napadnu djecu, što se događa češće nego što misliš. A što da ti kažem? Poslije organiziranog kriminala i korupcije, napadi pasa lutalica najraširenija su društvena pojava! U redu, u redu, znam da od pasa prijeti drugačija vrsta opasnosti, ali ipak, ovisi kako gledaš na tu stvar.
Kažeš, čudi te i činjenica da ljudi koji su srušili diktatora kao Ceausescua ne mogu izaći na kraj sa psima? To je opravdana primjedba i zapravo sam je očekivao. Ali možda ti nije palo napamet da se ovdašnji ljudi ne žele suočiti s tim problemom. Na neki način, cijela je ta priča nasljeđe Ceausescua, i to samo jedno u nizu, rekao bih. Kako se to dogodilo? Kako to da je baš on, od svih ljudi, pustio pse na slobodu? Kao što i sam znaš, teško je zamisliti da bi on ikoga pustio na slobodu, pa makar i pse.
Vidiš, današnji psi lutalice su prapraunuci pasa napuštenih sredinom osamdesetih godina, kada je dio stare jezgre Bukurešta zbrisan s lica zemlje. Tako je sve počelo. S druge strane, zacijelo se opet pitaš zašto jedan totalitarni režim koji je bio u stanju toliko toga srušiti i iseliti desetke tisuća ljudi, nije radikalno riješio problem pasa lutalica? Predlažem ti da umjesto toga razmisliš o ljudima, onima koji su poslušno napustili ta plemenita stvorenja, svoje najbolje prijatelje – jer ovdje govorimo o kućnim ljubimcima – i prepustili ih životu na ulici i okrutnoj borbi za opstanak. Zar priča o psima lutalicama ne govori nešto i o njihovim vlasnicima, na primjer o tome kako nisu imali hrabrosti obraniti ni vlastiti dom?
Ah, gdje su ona lijepa vremena kad si mogao za sve kriviti Ceausescua i komunističku partiju! No barem mi psi možemo reći da nismo bili odgovorni za vlastitu situaciju.
Vidiš i sam da sam ja još uvijek ogorčen zbog svega toga. Zašto? Zbog svoje majke. Mimi je bila velika dama. Mi smo crne pudlice s vrhunskim pedigreom. Međutim, nakon tog događaja više nije bilo važno kakvo je nečije porijeklo. Klasne razlike više ništa nisu značile jer je život na ulici nametnuo drugačiju hijerarhiju. Najjači su, a ne najplemenitiji ili najpametniji, upravljali ostalima. Vi u takvoj situaciji kažete homo homini lupus. Ali ja bih, bez uvrede, radije rekao canis cani homo!
Ja nisam još bio rođen u vrijeme velike deložacije – danas to valjda zovu humanim preseljenjem, iako ne vjerujem da bi se takav izraz koristio i za nas pse…. Ali moja majka mi je pričala o tom sudbonosnom događaju. Imao sam vrašku sreću što sam živio u istoj kući s njom kad sam bio mali (dok nije došao Martin i uzeo me k sebi), pa sam naučio svoju povijest, koju je moja vrsta, nažalost, zaboravila – kao i tvoja, rekao bih. Ova današnja blesava štenad misli da je oduvijek tako, da se psi rađaju i umiru na ulici, a ne, recimo, u stanu na šestom katu neke zgrade. Umrli bi od straha da uđu u lift! Kad bolje promislim, ja sam gotovo cijeli život proživio na takvom mjestu. Možeš li zamisliti nekoga od njih na stražnjem sjedalu automobila, kako ide na izlet na plažu! Nisu baš mnogi Rumunji imali automobil, ali bilo ih je. Ne, ti jadni mladci misle da auti postoje zato da se ispod njih mogu skloniti od kiše i ljudi. Najjednostavnija tehnologija, kao što je radio ili televizor, potpuno im je nepoznata. Da mi je samo znati što bi rekli da ih netko ukrca u avion? Ja sam jedanput letio u avionu – eh, to su bila vremena! Još se sjećam okusa onog keksa koji je moj prijatelj dobio uz čaj, pa ga dao meni. Moram priznati da je poseban osjećaj letjeti 10.000 metara iznad zemlje, gledati oblake kroz prozor aviona i grickati keks.
Oprosti, opet sam se zanio.
U to doba, prije nego što je za nas sve pošlo kvragu, mi smo živjeli s ljudima, kao u svakoj normalnoj zemlji. U njihovim kućama i vrtovima, pa čak i u malim stančićima u stam benim zgradama i neboderima. Dobro, nismo baš svi bili u jednakoj situaciji. Da parafraziram Georgea Orwella, pisca kojem se divim, “svi smo mi bili jednaki, samo što su neki bili jednakiji”. Ali mogu ti reći da smo svi imali barem ono najosnovnije: krov nad glavom i koricu kruha ili zalogaj mamalige, naše rumunjske palente. A u svom dugom životu naučio sam da je sigurnost najvažnija od svega, kako psima tako i ljudima. To se dobro vidi sada, u ovo doba potpune nesigurnosti.
I reći ću ti još nešto, iako znam da me mogu proglasiti pristalicom komunizma, što je zapravo bedasto. Svi smo bili zaposleni! To možda zvuči čudno sad kad su ulice pune nezaposlene pasje mladeži kojoj “rad” ništa ne znači. Jer što oni danas uopće rade? Idu li u lov? Čuvaju li kuću od provalnika? Najavljuju li posjetitelje? Pomažu li policiji hvatati kriminalce i pronaći krijumčarenu drogu? Vode li, možda, slijepce ulicama Bukurešta? Ili pružaju ljubav i utjehu svojim sugrađanima? Sve u svemu, takvih je pasa danas vrlo malo. Ali zato se udružuju u bande, love štakore, jedu otpatke, grizu djecu i prose. Neki završe i u laboratoriju pa na njima rade pokuse. Na svu sreću, u Rumunjskoj se ne izvodi puno znanstvenih pokusa!
Ali da se vratim na Mimi. Moja majka nije bila samo svjedok deložacije iz starih četvrti nego je i sama, zajedno s tisućama drugih, bila žrtva te sumanute ideje. Naredba da se sruše stare četvrti u centru Bukurešta, pa tako i četvrt Uranus gdje je ona živjela, došla je s dvora, od samoga Ceausescua, kao i sve druge naredbe. Iako se nije moglo znati koliko je njegova supruga i suvladarica Elena imala veze s tim megalomanskim, manijakalnim planom da se izgradi palača ogromna poput kakve egipatske piramide, koju će – kakve li ironije – nazvati Dom naroda. Oboje su bili nevjerojatno tašti i ne baš previše inteligentni. Možda su baš zbog toga vjerovali da su svemogući? Na desetke tisuća ljudi evakuirano je iz oko osam tisuća starih zgrada i gradskih vila i useljeno u nove stanove, u sivim stambenim blokovima koje i danas možeš vidjeti. Stanarima je bilo zabranjeno da nas povedu sa sobom! Baš kada su najviše trebali našu utjehu zbog gubitka, kao što je Mimi često govorila s tugom. Vidiš, bilo joj je žao ljudi, a nije jadikovala zbog vlastite sudbine. Eto, kakva je bila moja mama. Vlastitim je očima vidjela kako buldožer ruši njezin topli obiteljski dom, vilu sa žutom fasadom i malim vrtom iza kuće. Bilo joj je strašno gledati kako ona velika željezna šaka grabi ostatke iz srušene kuće, kao da čisti riblju utrobu. I danas mi je teško kad se sjetim kako je opisivala svoj osjećaj bespomoćnosti dok je gledala to razaranje. Rekla je da je osjetila fizičku bol. Zamisli tu sliku: cijelo susjedstvo, ljudi i psi, stoje i gledaju, onako očajni, preplašeni i nemoćni, i nitko od njih ne usuđuje se dignuti glas.
Uskoro više nije bilo starih kuća, a s njima su nestali i domaći mirisi. Zavladao je miris iskopane zemlje, cementa, bitumena i pseće mokraće. Bilo je opasno ići na gradilište, ali isprva su svi onamo odlazili. Možda zbog nevjerice, kao da su očekivali da će se probuditi iz noćne more. Mnogi su psi odmah pomrli od gladi. Bez hrane, cjepiva, lijekova i ljudske brige ubrzo su bili desetkovani. Mnogi su umrli od tuge, naročito oni stariji. Mimi je bila mlada i lijepa, pa se jedna žena iz predgrađa Bukurešta smilovala i uzela je k sebi. Tako se dogodilo da ja nisam rođen na ulici, kao većina moje generacije. Mimi me uvijek podsjećala na to koliko smo bili privilegirani.
U svakom slučaju, ona je imala dobre veze, a jedan njezin rođak živio je u blizini dvora. Ispričao joj je da Ceausescuovi imaju dva psa ljubimca. To će te možda iznenaditi, jer se zna da su oboje rođeni na selu, a seljaci imaju samo radne životinje, a ne ljubimce. Osim toga, Nicolae nikad nije pomilovao psa jer se panično bojao bakterija – zbog toga se svaki dan presvlačio u novo odijelo. To s ljubimcima bila je samo poza. Jugoslavenski predsjednik Tito imao je dvije bijele pudlice, a da ne spominjem američke predsjednike, englesku kraljicu i druge slične “dekadentne” osobe. Ako je već morao imati psa da bi ga smatrali otmjenim – neka tako i bude! Nicolae je odabrao jednog velikog crnog psa – više se ne sjećam koje vrste je bio, ali znam da se zvao Corbu, Gavran. Navodno je imao čin pukovnika i vozikao se u službenom autu. A naša je kraljica Elena imala krasnoga koker španijela, ali njemu se pak ne mogu sjetiti imena.
Ne, ne, uopće ne pretjerujem! Siguran sam u to jer je, jednom davno, naš daljnji rođak Nicu čuvao djecu obitelji koja je zimovala u planinskoj kućici u blizini vile Ceausescuovih. Jednog lijepog sunčanog dana djeca su se igrala na snijegu. Nakon nekog vremena Nicu je iznenada primijetio da se više ne čuju njihovi glasovi. Zavladala je potpuna tišina. Nicu je pogledao i vidio djecu kako mirno leže na leđima, a veliki crni pas stoji iznad njih. Izjurio je iz kuće i vidio Ceausescuove kako šeću s kokerom za petama. Oficir Securitatea, u elegantnoj vojnoj uniformi, polagano ih je slijedio. Nicu je bio doberman i prilično neustrašiv, pa je krenuo prema Corbuu s ubojitim pogledom u očima. U tom času oficir je pozvao psa. Navodno je Corbu bio dresiran da sruši na tlo sve što se miče i ostane stražariti, ako je bračni par bio negdje u blizini. Čak i dok je pripovijedao tu priču, naš se hrabri rođak tresao od bijesa. Prema tome, da, Ceausescuovi su birali pse iz čisto snobovskih razloga i samo povremeno bi ih tobože “šetali”.
Nicu, koji je pripadao jednoj obitelji iz nomenklature, tj. bliskoj dvoru, iz pouzdanog je izvora čuo, a zatim prepričao Mimi, još jednu zanimljivu scenu koja se dogodila nekoliko godina nakon rušenja. Naime, čuo je to od osobe koja je bila prisutna kad su kraljevski par izvijestili o tome da previše pasa slobodno luta ulicama. Elena se nasmijala. Tisuće pasa na ulicama? Dakle, pa to je smiješno, navodno je rekla, i dodala: Zašto ih ne pobijete? Odmahnula je rukom i cijelu priču odbacila kao loš vic. Njezin se muž nije udostojio ni saslušati izvještaj. Pitam se što je o tome mislio Corbu, ili onaj njezin koker? Kladim se da su i oni bili jednako bahati i zlobni kao i njihove gazde. To ljudi kažu za nas – da poprimimo karakter gospodara, pa čak i njegov izraz lica. Doduše, u svom dugom životu vidio sam da se može dogoditi i obrnuto.
Za divno i veliko čudo, Elenina primjedba nije protumačena kao zapovijed, nego baš tako – kao primjedba. Netko na dvoru, vrlo mudar ili pak vrlo lukav, zaključio je da su ljudi u Bukureštu već ionako dovoljno potreseni nakon što su ih prisilno iselili pa bi moglo biti opasno ako bi ih još više uzrujali tamaneći pse. Samo je vrlo iskusan dvorjanin mogao uvidjeti da bi takav dodatni udarac vjerojatno poremetio osjetljivu ravnotežu između ugnjetača i ugnjetavanih. Totalitarna struktura moći podsjeća na kulu od karata. Svi znamo da treba dobro paziti kad želiš ukloniti jednu jedinu kartu. Ali, začudo, najteže je maknuti kartu na vrhu – to se onda zove coup d’etat. Nekoliko godina kasnije dogodilo se upravo to, zar ne? U svakom slučaju, tom prilikom zaključeno je da u tom trenutku nema potrebe demonstrirati silu. Zamisli samo, na tisuće mrtvih pasa po ulicama, ubijenih otrovom za štakore, nema dovoljno kamiona za odvoz smeća ni ljudi da ih pokupe, širi se nepodnošljiv smrad, a opasnost od epidemije da ne spominjemo. Osim toga, trebalo je misliti i na sve one strane dopisnike: cijeli svijet bi saznao da je Ceausüescu okrutan prema životinjama. Na njegovu okrutnost prema ljudima svijet se već bio naviknuo. Ceausescuov režim bio je smrtonosan, ali svojim neprijateljima nije želio priuštiti zadovoljstvo da vide kako svoju ubojitost demonstrira čak i na psima!
Eto, tako smo mi psi preživjeli.
Slučajno znam kako se to zaista odvijalo. Da, starost ima i nekih prednosti, ako ti se mozak ne pretvori u kašu. Čuo sam tu priču od samog direktora Gradske čistoće. Danas bi ga zvali CEO ili glavni izvršni direktor, a moraš priznati da je to prilično smiješna titula kad se govori o smeću! Dakle, jednoga dana dotični je drug pozvan u Ministarstvo unutrašnjih poslova (u to doba sve je imalo veze s MUPom, to jest s policijom). Naravno, što bi jadan čovjek pomislio nego da je nešto skrivio! U Ceausescuovoj Rumunjskoj trebalo je prvo uzeti u obzir takvu mogućnost jer pravila nije bilo – odnosno, određivao ih samo jedan čovjek pa su, naravno, bila proizvoljna. I te kako proizvoljna! Na primjer, bilo je općepoznato da Nicolae pati od određenih probavnih tegoba. Zato su njegove tzv. “jutarnje odluke”, kako su ih cinični dvorjani zvali, bile – da se tako izrazim – mekše nego poslijepodnevne ili večernje. Isto tako se znalo – ili je barem kružila glasina – da je njegov kuhar imao zadatak staviti mu malo laksativa u jelo, ako ga je trebalo udobrovoljiti prije donošenja kakve važne odluke. Da, sluge su zapravo odigrale važnu ulogu u vašoj, a bogme i našoj povijesti. Kad samo pomisliš da je nečija sudbina ovisila
o Ceausescuovoj probavi!
I tako taj moj poznanik, generalni direktor Gradske čistoće, dođe u Ministarstvo, a koljena mu počnu klecati još prije ulaska u ministrov ured. Ali ministar, njegov stari pajdaš, umiri ga srdačnim zagrljajem. S druge strane, drugovi bi se tako ponašali i prije nego što bi nekome zabili nož u leđa… Da skratim priču, tek nakon nekoliko čašica francuskog konjaka (bez sumnje nečijeg mita), naš ti smetlar dođe k sebi i shvati da ga je ministar zapravo pozvao na takozvane “konzultacije”. Budući da je i predobro bio svjestan činjenice da bi to moglo značiti kako će odgovornost za neki problem prebaciti na njega, nije se baš mogao opustiti i uživati u konjaku, je l’ da?
Dakle, ministar ga je konačno upitao što bi trebalo učiniti da se psi uklone s ulica. Naš smetlar hitro i ozbiljno razmotri to pitanje. Znao je dobro odakle vjetar puše, ali to i nije bilo teško znati jer je uvijek puhao iz istog smjera. Iz ministrovog tona shvatio je da “čišćenje” grada od pasa nije bilo sročeno kao zapovijed (mogao je jednostavno reći: pobijte ih), što mu je ostavilo nešto manevarskog prostora. ”Pa, takva bi akcija u svakom slučaju bila vrlo zahtjevna, trebalo bi uložiti puno truda, a sve skupa ne bi izgledalo lijepo.” Naime, on je jako dobro znao da se u njegovom poslu odluke donose prema tome hoće li rezultat djelovati lijepo ili ne. Naravno, ne ljudima u Rumunjskoj, nego strancima, neprijateljima – a njih je u to doba bilo i previše, kao što i sam znaš, bili smo njima okruženi! ”Rušenje dijelova stare gradske jezgre izazvalo je mnogo negativnog publiciteta u inozemstvu, zašto riskirati da ga bude još?” oprezno je dodao naš smetlar. ”Osim toga, vani ima puno ljubitelja životinja koji će, sasvim sigurno, pošiziti.”
Ministar se zagleda u njega kamenog izraza lica. ”Mihail” – obratio mu se ponovo smetlar, osjećajući da je sad već na dovoljno sigurnom terenu da se ministru može obratiti imenom – ”kažem ti, dalo bi se to napraviti, lako ćemo pobiti pse. Moji bi ljudi – jasno, uz pomoć vojske – mogli u tjedan dana pokupiti lešine s ulica i spaliti ih. Ali moraš biti svjestan da je to osjetljiva operacija i da bi sve to bilo vrlo uočljivo!” Na Mihailovu licu bilo je vidljivo kakav su dojam smetlareve riječi na njega ostavile. Opazio je blagu grimasu koja donekle podsjeća na osmijeh. ”Možda je bolje pustiti da priroda učini svoje…” – zaključio je naposljetku naš čovjek, razmišljajući o tome da u zemlji nema dovoljno hrane ni za ljude, a kamoli za pse. Kad je čuo taj eufemizam za umiranje pasa od gladi, Mihailu se lice napokon ozarilo. Pustiti da priroda učini svoje, uzbuđeno je ponovio, baš kao da je ta banalna rečenica mudrost koju mu je podario sam Svevišnji. Na rastanku je ministar smetlara ponovo zagrlio, ovaj put doista srdačno. Naime, zacijelo si shvatio da ministra uopće nije bilo briga za sudbinu pseće vrste. Zanimalo ga je samo kako će se najlakše izvući iz tog… problema, da ne upotrijebim kakvu drugu riječ.
I zaista, generalni je smetlar bio u pravu. Psi su umirali od gladi u tišini, nije bilo negativnog publiciteta. Ubrzo su se ionako pojavila neka važnija politička pitanja. Madame Ceausescu nije više imala vremena razmišljati o psima, a pravo govoreći – ni o čemu drugom. Nekoliko godina poslije tog događaja kucnuo je njezin čas. Nju i muža su oteli, improvizirali im suđenje i pogubili ih kao dva stara prosjaka. Ceausescu je ušao u povijest kao diktator, a većina ljudi ovdje misli da su oboje dobili što su zaslužili. Meni bi bilo draže da su im sudili na pravom suđenju. Ali, što ćeš, nije im bilo dano. Rumunji su lukav narod – nisu htjeli cijelu priču dodatno zakomplicirati. Čemu riskirati da to dvoje razotkrije nešto neugodno o onima koji su izvršavali njihove naredbe, a danas su živi i zdravi, preporođeni “demokrati”?
Ubrzo je priroda počela ”činiti svoje” i na jednom drugom planu, što nije predvidio ni naš smetlar, ni ministar, a niti bilo tko drugi. Prepušteni sami sebi, bez ikakve kontrole, psi su se počeli množiti. Od nekoliko tisuća u početku, za dvadesetak godina nastalo ih je nekoliko stotina tisuća. Zemlju su u međuvremenu zahvatila društvena previranja, o čemu se govorilo kao o revoluciji, iako sam već rekao da bi bilo točnije opisati to kao državni udar. Najbolje organizirane snage – Securitate, partija, policija i vojska, preuzele su vlast. Jasno, nikoga više nije bilo briga za pse…
Psi su došli u centar pažnje tek desetak godina kasnije – bilo je to 2001., ako se dobro sjećam. Dotad smo već postali vrlo uočljivi, to jest brojni. Jedna nova, moderna generacija Rumunja koja se jedva sjećala života u komunizmu, odjednom se zabrinula za prava životinja. Zamisli, ne za prava ljudi, nego pasa! Apelirali su na to da se osiguraju sredstva za skloništa, lijekove, cjepivo i sterilizaciju... Ne kažem, sve nam to doista treba... Ali brinuli su se za prava pasa unatoč svim onim beskućnicima, nezaposlenim, gladnim ljudima – unatoč prosjacima na svakom koraku, zbog kojih se nije moglo u miru prolaziti ulicom, unatoč djeci koja su živjela u kanalizaciji poput štakora… Iskreno rečeno, koliko god sam bio impresioniran tim ljubiteljima pasa, bio sam pomalo i zbunjen. A onda se jedna francuska dobročiniteljica po imenu Brigitte Bardot, nekoć slavna glumica koja je, navodno, bila veliki seks simbol u pradavnim šezdesetima, odazvala na njihov apel. Još je imala utjecaja na medije pa je sve to bila udarna vijest. Čak je osobno došla u Bukurešt, susrela se s gradonačelnikom i donirala novac. Sjećam se kako su novine pisale o tome: “Gospođa Bardot pristala je u iduće dvije godine donirati više od 140.000 dolara za sterilizaciju i program udomljavanja gradskih pasa lutalica, a procjenjuje se da ih ima više od 300.000 tisuća […]. Gradonačelnik Bukurešta Traian Basescu se pak složio s time da se eutanaziraju samo opasni, stari ili neizlječivo bolesni psi. […] Gospodin Basescu prije je tvrdio da pse […] treba likvidirati.”
Dakle, što da ti kažem? Za početak, nije bilo nikakve namjere da se ti psi lutalice uopće “likvidiraju”. Od novca te gospođe poslije je izgrađeno nekoliko skloništa i plaćeno nešto sterilizacija – te pse možeš prepoznati po žutoj markici na uhu – i to je bilo to. Većina novca jednostavno je isparila i, po našem dobrom običaju, završila u nečijem džepu.
Čuj, imam jedan zgodan detalj, dodatak ovom našem intervjuu. U proljeće 2008. gradske su vlasti sklonile pse s ulica, tako da strani političari koji su dolazili na summit NATOa mogu neometano proći cestom od aerodroma do Doma naroda, gdje se summit održavao. Sva su skloništa bila puna pasa. Vidiš, to je tipičan primjer: ovdje vlasti nešto poduzmu samo ako ih netko izvana dobro pritisne.
Kažeš da je to jedna od onih slatkogorkih priča. Gorka svakako jest, ali slatka nije nimalo. Sjećam se onih vremena kada je Ceausescuova policija uklanjala s ulice sve “sumnjive elemente” pripadnika tvoje vrste. Sada se bave uklanjanjem pasa. O tempora, o mores!
Nema sumnje da je to napredak. Ovo je ipak dvadeset prvo stoljeće, Rumunjska je članica Evropske Unije. Nevolja je u tome što je Rumunjima oduvijek više stalo do forme, nego do stvarnog rješenja! Rekao bih da se Rumunjska u tom smislu nije puno promijenila. “Pseći problem”– nazovimo ga tako – očito nije riješen, pod uvjetom da su psi lutalice ikada predstavljali ozbiljan problem za ljude u Bukureštu, u što imam razloga sumnjati. Dobro kažeš: ništa posebno nije učinjeno za pse, osim kad su se upetljali stranci. To nas vraća na ono što sam rekao na početku.
Eto, strpljivo si poslušao cijeli monolog ove stare lude i nisi dobio nikakvo pravo objašnjenje. Ali ako pogledaš oko sebe, što još možeš vidjeti osim pasa lutalica i zakrčenog prometa? Opet vidiš kako se lijepe stare gradske vile ruše (premda jesu u lošem stanju), ali sada zato da se napravi mjesta za nove zgrade od stakla i čelika. Za strane banke i korporacije, kao da smo u Šangaju ili Singapuru. Za nove gospodare koji više ne manipuliraju uz pomoć straha, već zbog ljudske pohlepe.
U prijelazu iz komunizma u kapitalizam svi su ljudi nejednaki, ali neki su nejednakiji.
A psi lutalice ne uklapaju se u taj novi, kapitalistički Bukurešt i gradonačelnik za gradonačelnikom obećava da će nešto poduzeti. Ali nijedan do sada nije održao to obećanje. Osim sentimentalnih, vjerojatno postoji mnogo drugih razloga zašto se ništa ne poduzima, a jedan je svakako taj da nitko zapravo ne zna što i kako poduzeti. Mogli bismo za sve okriviti divlji kapitalizam, korumpiranu birokraciju, lošu politiku ili razočaranost Evropskom Unijom. Ali ja mislim da u Rumunjskoj ljudi i nas pse smatraju žrtvama komunizma i procesa demokratizacije (ili razdoblja tranzicije, kako se to obično kaže), kao i sebe. Primjećujem da se pojedinac u ovom novom društvu osjeća prilično izgubljeno i bespomoćno, da ne zna kako preuzeti odgovornost ni za vlastiti život, a kamoli za život sirotih pasa u susjedstvu. Pritom nije od pomoći ni činjenica da demokracija zasad znači da oni koji su već gore na vlasti – ostaju gore, baš kao na nekom vrtuljku. Možda je problem i u indolenciji cijelog ovog društva koje se još nije sasvim probudilo iz komunističkog sna. Općenito govoreći, ljudi još uvijek vjeruju da će, kao i dosad, u njihovo ime odlučiti netko “tamo gore”, koga će poslije moći okriviti. Ako je jučer to bila partija, danas je to birokracija u Bruxellesu. Prema mom skromnom psećem mišljenju, naš problem je upravo u tome što se sve odluke prepuštaju nekome “tamo gore”, što ljudi nisu voljni preuzeti inicijativu i učiniti nešto za opće dobro. A kako i bi, kad i ne postoji ideja o zajedničkom interesu i općem dobru? U društvu kao što je naše, treba je tek stvoriti. Inače ćemo jednog dana saznati da je taj netko “tamo gore” odlučio da se konačno treba riješiti pasa. I tako će nas, u ime članstva u Evropskoj Uniji, po svoj prilici zauvijek odnijeti vrag... Onda će se nakratko dići galama, vladajuća će stranka možda izgubiti nekoliko glasova. Pa što onda, netko će pomisliti. Ali dopusti da se izrazim pomalo oštro i postavim jedno principijelno pitanje: tko je sljedeći na redu? Možda mačke? Zatim možda konji, pa Romi? Na kraju – Židovi? A zašto ne ljudi s naočalama? Oprosti, oprosti! Rekao sam već da se koji put zanesem. Pogledaj me samo – stari pas koji drži govore! Kao što vidiš, u Rumunjskoj su čak i psi političke životinje, a ne samo ljudi.
Cijela ova pseća priča gotovo bi se mogla shvatiti kao metafora za položaj rumunjskih građana: zlostavljani, napušteni, siromašni, gladni svega, do kraja razočarani. Ali bila bi to loša metafora jer, za razliku od ljudi, psi se neće okupiti pa dovesti na vlast neku svinju kao što je Napoleon (mislim, naravno, na onoga iz Životinjske farme Georgea Orwella) ili započeti rat.
Eto, prijatelju, volio bih da na tome ostanemo. Razmisli malo o ovim frustracijama koje vode populizmu i promatraj što će se dogoditi s ovim novoobespravljenim masama, tko će njima manipulirati i kako.
Ali prije nego što se rastanemo, dopusti da ti ispričam samo još jednu priču, ovaj put malo drugačiju. Jesi li čuo za “bagdadske štence”? Nisi? Pa da, to je tipičan američki pothvat. Riječ je o psima lutalicama u Afganistanu i Iraku i o američkim vojnicima koji su se za njih vezali. Dečki su željeli svoje male prijatelje povesti sa sobom u Ameriku, ali ispostavilo se da je to protuzakonito. Međutim, neki se mornarički poručnik toliko zaljubio u svog Cimeta (kakvo glupo ime za psa, stvarno to moram reći!) da mu je pošlo za rukom nemoguće. Povjerio je Cimeta nekom profesionalcu koji ga je odveo u Biškek u Kirgistanu, ali ga ondje nije mogao ukrcati u putnički avion za Ameriku. Ostavio ga je na aerodromu, a netko iz zrakoplovne kompanije udomio ga je kod mjesne obitelji. A onda se umiješala poručnikova energična sestra i uz pomoć ne znam koje organizacije locirala izgubljenog ljubimca. Sada Cimet živi sretno kao u bajci negdje u Marylandu. Amerikanci ko Amerikanci, odmah im je sinulo da ima još vojnika koji bi rado učinili isto, pa su pokrenuli “Operaciju bagdadsko štene”. Njihove novine pišu da je dosad prebačeno više od trideset ljubimaca, nekadašnjih pasa lutalica – ne pitaj me kako! Stvar je u tome da Amerikanci sami obave što treba, umjesto da čekaju da to netko drugi učini umjesto njih.
Mene je u svemu tome zapravo šokirala cijena tih spasilačkih akcija. Možeš li zamisliti da jedna takva akcija košta između četiri i šest tisuća dolara po psu! To mi je dalo ideju. Istini za volju, Rumunjska, nažalost, nije pod američkom okupacijom. Ali zašto ne bismo sami krenuli u akciju pa pod sloganom Ne eksterminiraj – eksportiraj! (pretpostavljam da bi tako mogli privući pažnju medija), pa strancima ponudili ovdašnje pse na udomljenje? Siguran sam da ima ljudi koji bi ih bili spremni uzeti, a cijena bi bila barem upola manja od one koju plaćaju Amerikanci. Sjećaš li se kako su početkom devedesetih zapadnjaci pohrlili udomiti djecu iz naših sirotišta? Ne kažem da su psi jednako popularni kao bijeli siročići, ali vrijedilo bi barem pokušati. Moglo bi se, na primjer, u postupak udomljavanja uključiti besplatni produženi vikend u Bukureštu s budućim ljubimcem? Naravno, netko će to zasigurno prozvati “psećim turizmom”, ali mislim da je to bolje i pristojnije od, recimo, seks turizma. Što više razmišljam o toj ideji, više mi se sviđa. Ali kao star i iskusan pas slutim da bi Rumunji radije sklapali konkretnije poslove pa pse izvozili u Koreju, tamo gdje nas jedu! Zapravo se čudim što se nitko toga još nije sjetio.
Država bi mu vjerojatno davala poticajna sredstva, pa 
bi se takav pametnjaković s dobrim vezama obogatio gazeći preko naših leševa. A onda bi se naglavce bacio u politiku i u svoj program uključio zaštitu životinjskih prava! Ništa me od toga ne bi iznenadilo – naročito nakon što sam čuo glasine da se nešto slično dogodilo u Kineskoj četvrti u Budimpešti. Što kažeš? Vidim da se smješkaš i sliježeš ramenima. Sigurno misliš da sam pretjerao? 
Ma daj, opusti se, pa ja sam samo pas!"

bucha

Ovo je priča iz knjige Basne o komunizmu, pisane iz perspektive različitih životinja.
Slavenka Drakulić je inače moja majka, a više o njoj i njezinim knjigama možete naći na www.slavenkadrakulic.com

basne-o-komunizmu

I na kraju, od kada je ova priča napisana, psima u Rumunjskoj se događaju još puno strašnije stvari...
Ukoliko im želite pomoći - kliknite ovdje i potpišite pa podijelite peticiju.

"4 noge dobre, dvije noge loše!":




 


KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK