Menu

Pudli lete na jug - priča Pere Kvesića

"Priča se, a i sam znam, naša je porodica oduvijek ima­la posebnu sklonost za životinje, i uvijek je poneka živ­jela među ukućanima. Jedan djed imao je psa, i drugi je djed imao psa; baka se okružila pticama - različitim papigama, kanarincima... kako pravima tako i od porculana. Tetke su mazile mačke i pred nosom im gajile zlatne ribice, a kroz magline porodične tradicije lagano šeću konji, prasad, krave i ostala rogata marva, od kojih su ostale samo kokoši u bašti djedove vile na Tuškancu.

Mama, tata i ja živjeli smo prvo vrijeme u Virovitici, i u tom razdoblju života najmilije mi je društvo bilo jed­no crno čupavo čudovište imenom Ker. Na pitanje što je, moji su roditelji odgovarali »pudl« ne želeći se upuš­tati u zamršenu i nejasnu problematiku njegova podri­jetla. Izgledao je kao ovca, samo zubata. Ujutro me bu­dio skačući na krevet i lajući oko glave; navečer smo istodobno tonuli u san, ja pod jorganom, a on na tepihu.

Nečega se sjećam, a dosta toga su mi roditelji nak­nadno ispričali. Dugo nisam znao zašto mi se u sjećanje snažno urezalo buđenje jednog lijepog jesenjeg jutra. Učinilo mi se kroz san da čujem neki vrisak, i to me trglo. Širom sam otvorio oči i ostao ležati pitajući se što je to bilo i je li uopće bilo. U mom vidokrugu širio se bijeli strop s koga se uzdizao dugački luster: postajao sam sve svjesniji teškog, spokojnog mira naleglog po cijeloj prostoriji. Nakon nekoliko časaka, među sitnim pukotinama i neravninama stropa počeli su se oblikovati i premetati čudni likovi, i ja sam se zadubio u njihovu igru zaboravivši sve ostalo, kao što se često događa.

Prekida me majčin ulazak, oči joj neprirodno nate­
čene i crvene, ali ja to ne zapaženi. Donosi doručak; bijela kava, toplo pecivo i omiljeni pekmez. Zatim me oblači i pušta u dvorište. U sjećanju je odmah već tri sata poslijepodne i otac se vraća s posla. Sjeda na oboreno deblo iza kuće, ja mu sjedim na koljenima i gledamo nebo kojim prolijeće nepregledno mnoštvo sve jednakih ptica.

– Mislim da su to ždralovi - rekao je Stari. Ždraaaaal, dobro zvuči.

– Kamo idu? – pitao sam. – Gdje će?

– Na jug. U tople krajeve. Kad jesen dođe, ptice idu u tople krajeve. Tamo gdje je uvijek sunce. Tamo gdje su piramide. Ostat će tamo sve dok kod nas ne prođe zima koja se sprema...

Tog popodneva Stari je bio vrlo, vrlo ozbiljan. Govorio je značajnim glasom, pravio stanke među rečenicama, prevrtao svaku riječ prije nego što bi je ispustio. To jest, mora da je bilo tako; i danas tako kadikad govori.

– Ne idu samo ždralovi ujesen na jug. I druge ptice: lastavice, rode, divlje patke... I pudli. Tako je i Ker jutros rano otišao.

– Ker otišao? – zgranem se ja. A ja ništa ne znam!

Cijelo prijepodne bio sam toliko zaigran sam sa sobom da mi nije palo ni na pamet da ga nisam vidio još od jučer.

– Otišao... – veli Stari. – Otišao...

Najviše me pogodilo što se nije došao oprostiti, ničim to najavio, naprosto me ostavio.

A onaj bijeli preko puta?!

Kerova majka, tajanstvena neka s drugog kraja grada, svakog je proljeća uvaljivala svoje gazde u nevolju. Molili su i kumili kao siročići po cijelom kotaru utrapljujući pudle, to jest kao-pudle. Tako je i u kući na uglu ulice bio jedan Kerov polubrat, samo bez veze, neki drekasto bijeli, o kojem su njegovi vlasnici također govorili da je pudl, samo što su oni to ozbiljno mislili i pokušava­li obmanuti cijelo susjedstvo šišajući jadnu životinju na krajnje idiotske načine.

To je bijeli. Bijeli su domaći. Oni su sasvim pripitomljeni. Oni ostaju preko zime kod kuće. Samo se crni skupljaju u velika jata i...

I tako me ostavio ponosnog na mog crnog pudla, u radosnom iščekivanju povratka i nestrpljivoj radoznalosti kako će to izgledati.

Zapravo, Stari se nadao da ću preko zime zaboraviti starog druga. Ali zima je bila dosadna; cijeli dan premještao sam se iz kuhinje u hodnik, i Ker mi je falio i često sam ga spominjao. Jedva sam čekao kad ću se moći igra­ti vani, a posebno kako će mi pas izgledati kad se vrati, hoće li lješkarenje među piramidama ostaviti kakav trag? Izmišljao sam kako ćemo se zabavljati, i to mi je bila gotovo sva zabava.

I zatoplilo. Snijeg okopnio. Vratili se ždralovi (opet su dugo prolijetali), vratile se lastavice, na kući preko puta opet zasjele rode, samo pudli – ništa.

– Gdje su? – pitao sam.

– Ne znam! – odgovarao je tata.

I ja sam često pogledavao u nebo i kadikad su se mali oblaci u daljini činili kao prethodnica, ali bi se, dolazeći, rasplinuli. Tata se nadao da ću preko ljeta napokon zaboraviti pudla, ali nisam. Moja omiljena igra bilo je kopanje rupa u zemlji u potrazi za skrivenim blagom, ali pronalazilo sam jedino krhotine ciglovlja i poluoglodane kosti. S kosti bih odmah prenio pogled u nebo i pitao:

Ta gdje su?

Ili, kad bi se slučajno dogodilo da pogledam nebo, ta­ko bez veze, odmah bih se sjetio da otamo trebaju doći i pitao:

Ta gdje su?

I tako sam često pitao:

Ta gdje su?

A tata bi odgovarao:

Bit će da im je dobro tamo kad se ne vraćaju.

Onda bismo obojica stali nagađati kako im je i nat­jecali se koji će što ljepšeg spomenuti; tata je pričao o oazama i palmama, o drveću punom majmuna i drevnim građevinama zaraslim u prašumu, o suncu iznad velikih rijeka i o sfingi. Tako sam došao do uvjerenja da je njima mnogo bolje.

A onda su pudli počeli stizati. Ja sam ležao kao prilijepljen leđima nasred goleme ravnice, nigdje nije bilo kuće, čak ni grma, i pred očima sam imao jedino nebeski svod, samo plavetnilo.

Odjednom su se pojavili, vrlo visoko, mali, crni, brzi kao oblaci. Dolazilo ih je sve više i popunjavali su prostor sve gušće. Oni donji, bliži, počeli su se jasno raspoznavati. Zaista su to bili čupavi pudli, ispruženi i iz­duženi, hitali su prema sjeveru. Vraćaju se! Njihovo jato činilo se bez kraja; uskoro su tekli preko cijelog svoda u širokoj rijeci koja se razlila od istoka do zapada. Ispod njih se zamračilo. Tisuće, tisuće, nebrojeno njih, i ja sam se mirno opustio u san, siguran da će me probuditi moje voljeno pseto koje dolazi negdje među njima. I zvao sam ga. Vele da sam ga zvao.

Probudio sam se sav u bijelom. U potpuno bijeloj so­bi, bijele zavjese preko mliječnog stakla, ležao sam na bijelom krevetu pod čistim bijelim plahtama i bio sam sam. Počeo sam plakati i dozivati majku. Umjesto nje, ušla je neka nepoznata ženska u bijelom, zatim još neki ljudi u bijelim ogrtačima. Mama je dohrlila odmah nakon njih, opet crvenih očiju; otac malo poslije. Kroz ot­vorena vrata vidio sam kako dolazi kroz dugi bijeli hod­nik, a iza njega je kaskalo crno kuštravo čudovište.

Ker! – trgnuo sam se i pokušao pridići, ali bio sam preslab, nije išlo.

Pas je poslušno slijedio oca, i, kad su stali blizu, makar je bio isti, prepoznao sam da to nije bio on.

To nije on; gdje je Ker?

Tata reče, opet važući svaku riječ:

– Poslao najboljeg prijatelja. On ne može doći. Zato će prijatelj ostati s nama, umjesto njega.

– Zašto ne može doći? Zašto ne može?

– Ima važnog posla tamo gdje je, neodložnog, u toj zemlji...

– Ma neću... Gdje je to?

Rekao sam ti, u toplim krajevima. To je lijepa i topla zemlja, svi su tamo sretni i slobodni. Nećeš valjda da tvoj Ker ode otamo gdje mu je lijepo i dobro?

Prokleta zamka. Bio sam očajan. Konačno shvatih da se neće vratiti.

Kako se zove ta zemlja? – htio sam znati. Možda ja odemo tamo.

Jasno se sjećam kako se otac ispravio i lagano zaljuljao prema naprijed. Prošlo je nekoliko časaka prije nego što je izustio riječ koju se majka i on nisu usudili izreći zadnjih petnaest dana.

Smrt.

Kao da sam već prije čuo za tu zemlju, ali nisam bio siguran.

– Gdje je to?

– Nigdje. Nigdje i svagdje. I u nama.

– Čak i u meni?!

Otac reče s velikim olakšanjem:

Ne. U tebi više ne.

Samo mi se stislo grlo. Svi u sobi nose neku tajnu vezu s mojim psom, samo ja ne! Na to majci grunuše dugo suzdržavane suze, baci se na mene i stane me ljubiti. Stari se nagne nad nas i oboje zagrli. A pudl je sjedio sa strane i čudio se.

Čudio se zato što je došao izdaleka, a još je bio mali i ništa nije razumio.

A meni se znalo dogoditi poslije u životu, kad bi mi loše kretalo (a znalo je krenuti vrlo loše!), da dignem pogled prema oblacima i ponadam se vidjeti nebo ne onako crneći se pudlima, već jednog jedinog kako stiže iz dubine da me povede, a ja se prepuštam povjerljivo i potpuno kao kad sam bio mali,

oblak copy
i letimo."

Ako ste ispuhali nos, vrijeme je da vam kažem da je ovo naslovna priča meni osobno divne, najnovije knjige Pere Kvesića "Pudli lete u nebo" koja govori o psima, ljubavi, ljubavi prema psima i još nekim drugim ljubavima...
 naslovna-3D-pudli-252x450
Peru je gotovo nemoguće sresti bez psa - a svi su njegovi psi uvijek crni....

KV-5

Pero Kvesić rođen je 1.6.1950. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao sociologiju i filozofiju. Studijsku godinu1975/76. proveo je u Edwardsvilleu, Ill. u SAD-u.
1969/71. bio je član redakcije "Omladinskog tjednika", 1971/72. lista omladine TLO, 1973/75. "Studentskog lista". 1977. pokrenuo je omladinski list "Polet" i bio njegov prvi glavni urednik. 1979/81. bio je glavni i odgovorni urednik časopisa "Pitanja". 1984. pokrenuo je biblioteku i časopis "Quorum".

Od 2006. piše blog "Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu".

Knjige. 1975. pripovijetke Uvod u Peru K. CDD, Zagreb;1983. drugo, prerađeno izdanje izašlo je pod naslovom Mladi K., Znanje, Zagreb; 1983. treće izdanje, Mladinska knjiga, Zagreb, a 1990. četvrto, Astroida, Zagreb 2009. Knjiga je dobila nagradu "Sedam sekretara SKOJ-a". 1978/79. roman u nastavcima Što mi rade & što im radim, "Polet", 1984. izašao je kao knjiga: Nezavisna izdanja Slobodana Mašića, Beograd. 1980. knjiga pjesama Perorez Mladost, Zagreb; roman u nastavcima Rent-a-car express "Polet", a kao knjiga: "AREAgrafika", Zagreb, 2000. 1983. knjiga pripovjedaka Osveta, ICR, Rijeka. 1992. osam slikovnica o «Malim letećim medvjedima», Mladinska knjiga, Zagreb. 1993. slikovnica Riblja rrrka, Sara, Zagreb. 1999. knjižica za djecu Sreća tužnog zmaja, Meandar, Zagreb. 2000. zbirka pripovjedaka Kasandrine slutnje Staiergraf, Zagreb. 2002. zbirka pripovjedaka Uspomene urednika erotskog magazina, Zoro, Zagreb-Sarajevo. 2002. roman Stjecaj okolnosti, Meandar, Zagreb. 2003. roman za djecu Društvo za bijeg u daleki svijet, Egmont, Zagreb. 2004. Pjesme Slavujevac, Astroida, Zagreb.


1970. je s grupom prijatelja otvorio zagrebački omladinski klub "Jabuka". 1987. je pod mentorstvom Dušana Vukotića pripremio seriju, scenaristički pristup i koncepciju likova crtanih filmova "Mali leteći medvjedi" za Zagreb-film (dva scenarija realizirana su kao početak serije). 2007. i 2009. uvrštavan je u obaveznu školsku lektiru u Danskoj. Živi u Zagrebu.










KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK