Felixov dnevnik - kako su me (m)učili dolaziti na poziv

Zapisala: Mia Bašić Stanić

Znate koja je jedna od najgorih stvari u životu? Siguran sam da ćete znati o čemu pričam. Kada ste klinac ili klinka i super, super se zabavljate, a onda dođu mama, tata, baka, deda, teta, tetak ili netko deseti od odraslih, pozovu vas i kažu da morate ići.
E pa, da znate, i nama psima je jedna od najgorih stvari kad se igramo ili njuškamo ili nađemo predivno polutrulo meso za pojesti ili crkotinu za uvaljati se, a vi nas pozovete i kažete nam da dođemo do vas. I onda nas još pohvalite i kažete "dobar pas".
Pa bemmumiša, ako sam tako dobar pas, onda me nagradi i daj mi da se uvaljam u to govno i poližem tu pišalinu s trave!
Ono što hoću reći - nije bez razloga učenje opoziva jedna od najtežih stvari za svakog Ljudova Pasoimatelja.
Nama psima je u prirodi da...pa, budemo psi i ponašamo se kao psi.
Pritom je nekim pasminama u krvi da još više budu fokusirane na lov, njuškanje, traganje i slično, pa je i izazov veći.
Neke su pasmine stvorene upravo za to da uvijek budu blizu čovjeka/svog čopora/stada, pa to svladaju začas.
Neki su psi aktivniji, neki manje aktivni i samim time imaju veću ili manju potrebu za određenim aktivnostima koje će ih odvesti dalje ili bliže njihovim ljudovima.

Nekad u šetnju trebamo u punoj spremi...

Ljudovi kao ljudovi, a u tu je zamku upala i moja Ljudovica, redovito upadaju u određene zamke:
1. Uspoređivanje s drugim ljudovima i rezultatima njihovih pasa.

• Neki ljudovi imaju pse koje praktički nisu ni morali učiti opoziv, nego se uvijek drže blizu njih. Evo uzmimo za primjer moju prijateljicu Kali koja je mix hrvatskog ovčara. Čuo sam kako moja Ljudovica pita Kalinu ljudovicu kako ju je uspjela naučiti da uvijek bude tako blizu nje i da dolazi na prvi poziv. Njena Ljudovica je iskreno rekla - nikako, oduvijek je takva, to je valjda taj njen ovčarski gen i uvijek ima potrebu biti mi blizu, ne udaljavati se previše i kad šetamo ovako u skupini, držati sve na okupu. Nisam znao o čemu točno priča dok se nisam malo udaljio. Kali je odmah dotrčala do mene, gricnula me za guzu i zalajala da se vratim.
  
  

Neki ljudovi malo iskrivljuju istinu kad govore drugih ljudovima da im njihovi psi "uvijek dolaze na prvi poziv, bez iznimke, u svakoj situaciji" i time drugima nabijaju komplekse". Neću reći da ne postoji takav pas, ali ja ga osobno nisam vidio, jer mi psi smo - psi, živa bića od krvi i mesa, a ne roboti i kako se vi ljudovi ponekad zamislite i pogriješite, to napravimo i mi, koliko god se trudili. Znam da neki ljudovi jako puno, predano i svakodnevno rade sa svojim pesekima i da su ponosni na svoje rezultate, ali mislim da nije pošteno prema svima ostalima ne priznati da i njihovi peseki ponekad zastrane jer time samo postavljaju nemoguće standarde drugima, pa se neki ljudovi loše osjećaju, ljute se na svoje peseke i narušavaju svoj odnos s njima. Što me dovodi do sljedećeg...

2. Postavljanje nerealnih ciljeva i upadanje u zamku perfekcionizma
Jeste li nekada sebi u životu postavili nerealne ciljeve na nekom projektu, u školi, na poslu, u odgoju djece, kod kuhanja nekog jela ili u bilo kojem trenutku života? Sigurno jeste.
I kada se dogodilo odstupanje od tog savršenog rezultata koji ste očekivali, bili ste jako tužni i razočarani, možda ste i malo vikali.
Znam da sam si ja tako postavio cilj da nažicam zalogaj svakog jela koje Ljudovi jedu i svake slastice koja uđe u kuću, ali nisam u tome uspio.
No, život ide dalje i morao sam prihvatiti da ću ostvariti možda samo 30% svojih ciljeva i da je to sasvim u redu.
U ovu zamku je upala i moja Ljudovica kad je radila opoziv sa mnom, a sve zbog točke 1 i 2 - uspoređivanja s drugim ljudovima, svog perfekcionizma i postavljanja nerealnih ciljeva.
Mislim, baš mi je u tom trenutku bilo žao što ne znam pričati, pa da joj kažem da mislim da radi sasvim dobar posao s obzirom da sam prvi pas s kojim dijeli život, da smo zapravo postigli super rezultate što se tiče trikova, da sam jako sretan sa svojim životom s obzirom na to kakav je mogao biti i da ćemo doći mi i to tog opoziva te da ne očajava zbog toga što joj se možda neću odazvati u 100% slučajeva nego samo u 80% jer to ne znači da je ne volim i ne obraćam pažnju na nju, nego da to znači da sam samo pas i da se ponašam kao pas.

Ja? Kopao? Koješta! Pa dobri psi to ne rade! Ili...?

Znam ja da je ona čitala svakakve pseće grupe gdje su ljudovi pisali drugim ljudovima stvari poput "ajme, pas ti ima dvije godine, a nisi svladao opoziv, kakav si ti to vlasnik" ili "pas mora stalno hodati bez lajne, inače mu uskraćuješ dobar život", ali iskreno - mislim da je to glupost.
Za sve postoji mjesto i vrijeme - puno je tu opasnosti koje mi psi nekad ne kužimo, poput tih glasnih, velikih kutija s 4 kotača, malo manjih zujavih kutija s 2 kotača, prebrzih rijeka koje su opasnije od mirnog mora u kojem smo se kupali prošlo ljeto ili otrovane hrane koju su ostavili zločesti ljudi.
Zato nas ljudovi i vode na livade, u šume i u parkove koji su sigurni i predviđeni za mirno puštanje s lajne i zabavno istraživanje, zar ne? Zato skoro svaki kvart ima neku kul livadicu gdje možemo bacati lopticu i istrčati se do mile volje. Još uz to možemo učiti i trikove i mentalno se izmoriti, a kad imamo sve to - život je prekrasan!

Sad kad smo to sve apsolvirali, idemo na posao - kako uopće učimo dolaziti na poziv? Da se mene pita, uopće me ne bi gnjavili s time, ali Ljudovica me ipak nije pitala, tako da smo počeli raditi s našom trenericom koja se zove Paulina Polak iz udruge  Dog Dancing Team.  Najbolje da vam ona natipka kako se to radi (baš ti hvala što si dala Ljudovici kojekakve ideje, teta Paulina!).
Tako teta Paulina kaže:

Osvijestiti činjenicu da su ljudi samo ljudi, a psi samo psi!
Mislim da je to najvažnija stvar prije početka bilo kakvog rada sa psom. Kao što je i sam Felix na početku ovoga teksta dobro primijetio, psima je u prirodi da budu ono što jesu i u skladu s time se i ponašaju. Zato svoja očekivanja od njih kao pasa, pa onda i naših ljubimaca, moramo uskladiti s njihovim potrebama, trenutnim razvojnim fazama, okolini u kojoj se trenutno s njima nalazimo, mogućim problemima na koje nailaze i sl.
Za početak, zamolila sam Ljudovicu da ne bude tako stroga prema Felixovim eskapadama, da zaboravi na perfekcionizam jer apsolutno nitko nije savršen i da svoja očekivanja od njega postepeno povećava sukladno njegovom napretku.

Koristiti nagrade visoke vrijednosti i desetmetarski povodnik!
Dolazak na poziv jedan je od težih signala kojeg svaki pas mora svladati ne bi li imao sretniji i sigurniji život. Ukratko, psa učimo da smo mi centar njegova svijeta, izvor svega najboljega što može zamisliti. Upravo zbog toga moramo biti zanimljiviji od mnogih stvari koje se nalaze u okolini ne bi li pas radije odabrao nas umjesto npr. trčanja drugim psima ususret, lovljenja mačke, smetlarenja i sl. U savladavanju tih izazova pomažu nam desetmetarski povodnik i puno fine hrane (hrenovke, sir, kuhana piletina…). Tako smo Felixa jedan dan odveli na zapušten dio Savskog nasipa, za njegovu fancy ormu Ljudovica je zakačila desetmetarski povodnik i najprije ga, držeći povodnik u ruci, pustila da malo prouči novo područje na koje je došao.


Nije taj desetmetarski povodnik tako loš...

I zatim je počelo to (m)učenje:
Ljudovica je povodnik ispustila na pod da se vuče za Felixom i na moj znak morala je veselo i glasno pozvati Felixa.
Kad bi se Felix okrenuo prema njoj, Ljudovica je krenula koračati unazad ne bi li potaknula Felixa da dođe do nje.
Kad bi Felix to učinio, dobio je komadić hrenovke.
Naravno da se Felixu nije uvijek dalo doći na poziv pa se ponekad pravio da Ljudovica ne postoji.
U tom je slučaju jako važno NE PONAVLJATI ime svoga psa do besvijesti jer time poništavate značenje njegova imena (a to je: heej, dođi do mene!), već ga probate još jednom glasnije pozvati.
Ukoliko se opet ogluši na poziv, stanite na povodnik ne biste li zaustavili psa u njegovu naumu da trenutno potpuno zaboravi na vaše postojanje.
Ako se pritom ipak okrene prema vama i pogleda vas, ponovno ga pozovite (JEDNOM!) pokušajte svojim govorom tijela navesti da dođe do vas.
Kada to učini, obilato nagradite.
Ako vas, pak, i dalje ignorira, mirno dođite do njega, podmetnite mu hranu pod nos i krenite se kretati u suprotnom smjeru.
Nakon nekoliko koraka nagradite psa.
Možete i mijenjati nagrade, jednom dati hrenovku, drugi put sir.
Psu će to itekako biti zanimljivo, a i radije će vam se odazivati jer nikad neće znati koja ga super nagrada čeka.
Također, u poodmaklim fazama treninga, kad pas već dolazi na poziv u zadovoljavajućoj mjeri, dobro je kod sebe imati dvije vrste nagrada: one manje vrijednosti (npr. dehidrat) i veće vrijednosti (hrenovke, sir, piletina…) pa psa nagrađivati dehidratom, a hrenovke koristiti kad se odazove iz njemu teže situacije.
Nakon samo par treninga Felix i Ljudovica shvatili su koncept i pravi su štreberi.

Dolaziiiiim!

Mijenjati mjesta i uvjete treniranja dolaska na poziv!
Što više vježbate dolazak na poziv sa svojim psom na različitim lokacijama, to će psu to postati sasvim normalan i prirodan model ponašanja.
Tako sam Ljudovicu tjerala da s Felixom vježba ispred svoje zgrade, na različitim lokacijama po kvartu, na nasipu, pokraj različitih distrakcija kao što su drugi psi i ljudi…
Bitno je kriterije povećavati postepeno. Naravno da nećete odmah doći na mjesto gdje je velika koncentracija drugih ljudi i pasa i tamo vježbati dolazak na poziv. Krenite malim koracima, budite strpljivi i optimistični, nagrađujte psa za svaki, pa i najmanji napredak, ne uspoređujte se s drugim vlasnicima i njihovim psima i uživajte u radu sa svojim psom.
To je razlog zašto ste psa i nabavili, zar ne?

VAŽNO:
Tehnike i metode rada u ovome su tekstu prilagođene potrebama, karakteru i mogućnostima Felixa i njegove Ljudovice. Ukoliko imate bilo kakvih pitanja ili nejasnoća, ne znate kako baratati destemetarskim povodnikom ili niste potpuno sigurni kako svoga psa naučiti da pouzdano dolazi na poziv, svakako preporučam da Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ne biste li zajedno postigli što bolji rezultat!



A sada natrag na mene, dosta je teta Paulina pisala. Ovdje možete vidjeti video moje i Ljudovicine šetnje - treninga gdje možete vidjeti kako sve ovo što je teta Paulina napisala izgleda u praksi, kako bi vam sve bilo još jasnije. Naravno, nije to da se hvalim kako sam poslušan i pametan. Uopće nije. Nimalo. 



Imajte na umu da teta Paulina kaže da video prikazuje Ljudovicu i mene u samom procesu učenja i da je ovo naš rezultat nakon samo par treninga. Kaže da smo svakim dodatnim treningom sve bolji i da joj i dalje šaljemo filmiće da vidi kako napredujemo, to je naša domaća zadaća. Zato nas pratite i dalje jer jednoga ću dana i maturirati i diplomirati!

Eto ljudovi moji dragi, to je to! Sad sve znate i imate više opcija - podijeliti ovaj tekst prijateljima kojima ovo treba, vježbajte na ovaj način ako baš vama treba, pozovite društvo za zaštitu životinja ako me želite spasiti od ovog maltretiranja ili komentirajte. :)

Pusa, Felix 

Ako vam se sviđa ova kolumna slobodno je podijelite na društvenoj mreži!

Pasji život™

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete  link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.