Felixov dnevnik - kako sam tražio svoj umjetnički izričaj...
- font size decrease font size increase font size
Zapisala: Mia Bašić Stanić
...nastavak epizode Tko sam, što sam, odakle sam
Ljudovica je ozdravila i došao je trenutak da me ostave samog doma dok su oni na poslu. Iako smo vježbali cijeli tjedan, malo je reći da nitko od nas nije bio spreman. Urlao sam toliko da je susjeda u zgradi do nas s kojom dijelimo zid mislila da netko zlostavlja psa i da ga je ostavio na balkonu.
Tako je barem rekla mojoj Ljudovici kad su se upoznale, ali je ubrzo shvatila da je sve u redu i da nisam sam na otvorenom balkonu, već na toplom, ali uplašen i usamljen. Ljudovica je već taj prvi tjedan pokucala svim susjedima na našem katu i susjedi u stanu ispod nas i rekla da imaju pseću prinovu i zamolila za razumijevanje dok se privikavamo te im ostavila broj telefona da joj se jave ako pretjeramo. Bilo bi krasno kada bi svi novi vlasnici pasa to napravili. Naši susjedi nikad nisu zvali, kažu da me nisu čuli, što čisto sumnjam jer sam bio pravi kralj drame i zavijao sam kao blesav.
Fotka: privatna arhiva; pogledajte tu njušku, kako bi se susjedi mogli ljutiti na mene?
Ljudovi su pitali tetu Jelenu iz Vagabonda za savjete i napravili sve što je ona rekla, ali ništa nije pomoglo jer rijetko se rađa kralj drame poput mene i moje Ljudovice. Adaptil* uštekan u struju, kapljica lavande u mojoj sobici i umirujuća glazba za pse (možete ih pronaći hrpu na Youtubeu). Ja sam samo htio svoje Ljudove. Iako sam shvatio da će se uvijek vratiti, i dalje sam bio sam i bilo mi je dosadno, pa sam odlučio odabrati hobi.
Izbor je pao na unutarnje uređenje.
Jednoga sam se dana pokakao po svojoj kućici u loggii, stao u drek i razmrljao posvuda, izglodao drvena vrata, izgrizao tapison i popiškio se posvuda iako sam imao podlogu za piškenje i kakanje. Tada smo, po uputama tete Jelene, vježbali i radili na tome da manje dramim kad ostajem sam. Ljudovi su dobili objašnjenje da je bitno da loggia/moja sobica treba postati zabavno i ugodno mjesto u kojem ću provoditi vrijeme dok se Ljudovi ne vrate. I da vježbaju da ostajem tamo po par minuta dok su oni doma, pa da nakratko izađu van i tako sve dok se ne opustim. Naravno, u tome su puno pomogli i mali trikovi – poslastice koje se mogu pomiješati i zamrznuti u igrački zvanoj Kong i izvaditi prije odlaska da me duže zabavljaju, korijen za grickanje i sigurne igračkice. Ništa nije išlo preko noći, ali s vremenom sam postao mirniji – kad sam shvatio da će se Ljudovi uvijek vratiti. Naravno, vrata od loggie i tapison su još neko vrijeme i dalje bili predmet mog umjetničkog izričaja jer zabranjeno voće je najslađe voće.
Fotka: privatna arhiva; moje remek-djelo
Kad su došli doma, očekivao sam da ću dobiti po guzi i sav sam se snuždio, ali Ljudovica mi je samo rekla da sam mala blentava beba i sve počistila, pa me izmazila. Teta Jelena je objasnila da mi psi nemamo istu percepciju uzroka i posljedice kao ljudi. Ako Ljudovi nama psima žele pokazati da neko ponašanje nije dobro, treba reagirati istu sekundu nakon neželjenog ponašanja i to tako da kažu „ne“ i preusmjere nas na alternativno, željeno ponašanje.
Ako zakasne, onda ništa, više sreće drugi put. Jer nagrada ili „kazna“ pali samo ako se dogodi odmah nakon ponašanja.
Kada bi me recimo Ljudovica kaznila jer sam se popiškio negdje dok nije gledala 5 ili 10 minuta nakon toga ili, bolje da to ni ne spominjem – gurnula mi njuškicu u pišalinu (kao što čujem da neki Ljudovi rade svojim psima), ja to ne bih percipirao kao da je loše piškiti bilo gdje osim na pelenu ili vani, nego da je piškenje samo po sebi loše i osjećao bih se uplašeno kad god bi morao piškiti u njenoj prisutnosti. To ne želimo, zar ne?
Fotka: privatna arhiva; još jedna moja umjetnička instalacija
Isti princip vrijedi i kod ostalih stvari, tipa grickanja nečega što ne bih smio grickati. Umjesto toga, Ljudovica mi mora reći „Ne“ i ponuditi ono što smijem grickati.
Naravno, kada smo mi psi mali, ne možemo baš sve odmah shvatiti, a i nekad je iskušenje jednostavno preslatko, pa bi bilo fantastično ako biste maknuli sve što ne želite da strada ili što nam može nauditi i to premjestiti u drugu sobu, u ormare, na povišeno ili zaštititi (tipa kabele).
Bez brige, naučimo s vremenom što smijemo, a što ne.
Recimo, Ljudovi nisu smjeli ni pomisliti na to da ostave cipele van ormarića, jer bih odmah krenuo prema njima da ih izgrickam, a sada kad sam već veći, ne pada mi na pamet da diram njihove cipele. Jedino čemu ipak ne mogu odoljeti su jedne Ljudovicine papuče – nema mi slađeg od njih.
Kako ne mogu odoljeti, pitate se? Možete li vi baš uvijek odoljeti čokoladi ili nečemu što vam je jaaako fino?
Ne? Tako sam i mislio.
Fotka: privatna arhiva; razmišljam o slasticama i svemu što ću kasnije izgristi
Uzmite u obzir da sam ja tada, kao i hrpa malih štenaca, bio pun energije (doduše, to se nije promijenilo), počeli su mi ispadati mliječni zubići i rasti trajni i to me mučilo (baš kao i ljudske bebe kad im rastu zubi) i nisam baš smio ići van jer nismo prošli sva cjepiva za zarazne bolesti.
I onda smo otkrili još jednu moju strast (osim klopanja i grickanja Ljudova i njihovih stvari) – učenje trikova. Otkrili smo i da sam jaaaako dobar u tome, da brzo učim i da me to umori više od šetnje.
Više o tome saznajte u idućem nastavku mog dnevnika..
Pusa, vaš Felix
* Adaptil je korisna stvarčica koja sadrži pseći umirujući feromon - ženke sisavaca u razdoblju laktacije otpuštaju tzv. „umirujuće feromone“ koji služe smirivanju potomstva. Stoga bi Adaptil, koji je dostupan u obliku ogrlice, spreja i difuzora, trebao pomoći kod umirivanja štenaca pasa pri suočavanju s novim i/ili stresnim situacijama, poput: nove sredine, posjeta veterinaru, putovanja automobilom, tjeskobe kod separacije, straha od glasnih zvukova i dr.
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)
...nastavak epizode Tko sam, što sam, odakle sam
Ljudovica je ozdravila i došao je trenutak da me ostave samog doma dok su oni na poslu. Iako smo vježbali cijeli tjedan, malo je reći da nitko od nas nije bio spreman. Urlao sam toliko da je susjeda u zgradi do nas s kojom dijelimo zid mislila da netko zlostavlja psa i da ga je ostavio na balkonu.
Tako je barem rekla mojoj Ljudovici kad su se upoznale, ali je ubrzo shvatila da je sve u redu i da nisam sam na otvorenom balkonu, već na toplom, ali uplašen i usamljen. Ljudovica je već taj prvi tjedan pokucala svim susjedima na našem katu i susjedi u stanu ispod nas i rekla da imaju pseću prinovu i zamolila za razumijevanje dok se privikavamo te im ostavila broj telefona da joj se jave ako pretjeramo. Bilo bi krasno kada bi svi novi vlasnici pasa to napravili. Naši susjedi nikad nisu zvali, kažu da me nisu čuli, što čisto sumnjam jer sam bio pravi kralj drame i zavijao sam kao blesav.
Fotka: privatna arhiva; pogledajte tu njušku, kako bi se susjedi mogli ljutiti na mene?
Ljudovi su pitali tetu Jelenu iz Vagabonda za savjete i napravili sve što je ona rekla, ali ništa nije pomoglo jer rijetko se rađa kralj drame poput mene i moje Ljudovice. Adaptil* uštekan u struju, kapljica lavande u mojoj sobici i umirujuća glazba za pse (možete ih pronaći hrpu na Youtubeu). Ja sam samo htio svoje Ljudove. Iako sam shvatio da će se uvijek vratiti, i dalje sam bio sam i bilo mi je dosadno, pa sam odlučio odabrati hobi.
Izbor je pao na unutarnje uređenje.
Jednoga sam se dana pokakao po svojoj kućici u loggii, stao u drek i razmrljao posvuda, izglodao drvena vrata, izgrizao tapison i popiškio se posvuda iako sam imao podlogu za piškenje i kakanje. Tada smo, po uputama tete Jelene, vježbali i radili na tome da manje dramim kad ostajem sam. Ljudovi su dobili objašnjenje da je bitno da loggia/moja sobica treba postati zabavno i ugodno mjesto u kojem ću provoditi vrijeme dok se Ljudovi ne vrate. I da vježbaju da ostajem tamo po par minuta dok su oni doma, pa da nakratko izađu van i tako sve dok se ne opustim. Naravno, u tome su puno pomogli i mali trikovi – poslastice koje se mogu pomiješati i zamrznuti u igrački zvanoj Kong i izvaditi prije odlaska da me duže zabavljaju, korijen za grickanje i sigurne igračkice. Ništa nije išlo preko noći, ali s vremenom sam postao mirniji – kad sam shvatio da će se Ljudovi uvijek vratiti. Naravno, vrata od loggie i tapison su još neko vrijeme i dalje bili predmet mog umjetničkog izričaja jer zabranjeno voće je najslađe voće.
Fotka: privatna arhiva; moje remek-djelo
Kad su došli doma, očekivao sam da ću dobiti po guzi i sav sam se snuždio, ali Ljudovica mi je samo rekla da sam mala blentava beba i sve počistila, pa me izmazila. Teta Jelena je objasnila da mi psi nemamo istu percepciju uzroka i posljedice kao ljudi. Ako Ljudovi nama psima žele pokazati da neko ponašanje nije dobro, treba reagirati istu sekundu nakon neželjenog ponašanja i to tako da kažu „ne“ i preusmjere nas na alternativno, željeno ponašanje.
Ako zakasne, onda ništa, više sreće drugi put. Jer nagrada ili „kazna“ pali samo ako se dogodi odmah nakon ponašanja.
Kada bi me recimo Ljudovica kaznila jer sam se popiškio negdje dok nije gledala 5 ili 10 minuta nakon toga ili, bolje da to ni ne spominjem – gurnula mi njuškicu u pišalinu (kao što čujem da neki Ljudovi rade svojim psima), ja to ne bih percipirao kao da je loše piškiti bilo gdje osim na pelenu ili vani, nego da je piškenje samo po sebi loše i osjećao bih se uplašeno kad god bi morao piškiti u njenoj prisutnosti. To ne želimo, zar ne?
Fotka: privatna arhiva; još jedna moja umjetnička instalacija
Isti princip vrijedi i kod ostalih stvari, tipa grickanja nečega što ne bih smio grickati. Umjesto toga, Ljudovica mi mora reći „Ne“ i ponuditi ono što smijem grickati.
Naravno, kada smo mi psi mali, ne možemo baš sve odmah shvatiti, a i nekad je iskušenje jednostavno preslatko, pa bi bilo fantastično ako biste maknuli sve što ne želite da strada ili što nam može nauditi i to premjestiti u drugu sobu, u ormare, na povišeno ili zaštititi (tipa kabele).
Bez brige, naučimo s vremenom što smijemo, a što ne.
Recimo, Ljudovi nisu smjeli ni pomisliti na to da ostave cipele van ormarića, jer bih odmah krenuo prema njima da ih izgrickam, a sada kad sam već veći, ne pada mi na pamet da diram njihove cipele. Jedino čemu ipak ne mogu odoljeti su jedne Ljudovicine papuče – nema mi slađeg od njih.
Kako ne mogu odoljeti, pitate se? Možete li vi baš uvijek odoljeti čokoladi ili nečemu što vam je jaaako fino?
Ne? Tako sam i mislio.
Fotka: privatna arhiva; razmišljam o slasticama i svemu što ću kasnije izgristi
Uzmite u obzir da sam ja tada, kao i hrpa malih štenaca, bio pun energije (doduše, to se nije promijenilo), počeli su mi ispadati mliječni zubići i rasti trajni i to me mučilo (baš kao i ljudske bebe kad im rastu zubi) i nisam baš smio ići van jer nismo prošli sva cjepiva za zarazne bolesti.
I onda smo otkrili još jednu moju strast (osim klopanja i grickanja Ljudova i njihovih stvari) – učenje trikova. Otkrili smo i da sam jaaaako dobar u tome, da brzo učim i da me to umori više od šetnje.
Više o tome saznajte u idućem nastavku mog dnevnika..
Pusa, vaš Felix
* Adaptil je korisna stvarčica koja sadrži pseći umirujući feromon - ženke sisavaca u razdoblju laktacije otpuštaju tzv. „umirujuće feromone“ koji služe smirivanju potomstva. Stoga bi Adaptil, koji je dostupan u obliku ogrlice, spreja i difuzora, trebao pomoći kod umirivanja štenaca pasa pri suočavanju s novim i/ili stresnim situacijama, poput: nove sredine, posjeta veterinaru, putovanja automobilom, tjeskobe kod separacije, straha od glasnih zvukova i dr.
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)