Zbogom Liza (2005-2022)
- font size decrease font size increase font size
„Nakon što je 2005. uginuo Charlie,naravno, kao i nekoliko puta do tada, rekla sam da više neću uzimati drugog psa. A onda sam, čekajući tramvaj broj 14 u Zagrebu na stanici ugledala malo crno štene koje je skakutalo na tri noge...
Nakon pola sata (okej, možda i nekoliko sekundi) unutarnjeg monologa tipa: „Nemoj, imaš mali stan, što će ti još jedan pas (u tom trenutku smo prijateljima čuvali mopsicu Betu koja je hrkala kao stari pijanac), kako ćeš ga prevesti preko granice, ne znaš ni je li cijepljen, nemoj...“, ja sam stajala u četrnaestici sa psom u rukama.
Ono što je uslijedilo bio je niz nepovezanih događaja koji je rezultirao selidbom u Zagreb a počeo je telefonskim pozivom: „Halo, da, znaš što se dogodilo, našla sam štenca na Draškovićevoj, preda mnom ga je udario tramvaj... šmrc, šmrc, jec... ne, kujica je... da, crna... da, da, udomit ću je... jooooj, pa ne znam... ajmo onda veterinaru... šmrc, jec, šmrc...“
Do veterinara već je dobila i ime. Ne znam zašto sam počela nabrajati imena starih holivudskih glumica, ali kada sam došla do Lize Minelli, ona je nagnula glavu, podigla uši i ozbiljno me pogledala. Jeger je iza mojih leđa nazvao našeg najboljeg frenda D. u Beč i požalio se da sam našla crnog psa slomljene šape koji će biti velik. Ovaj ga je pitao jesam li psu dala ime. Jeger je potvrdio. D. mu je rekao kako se nada da je Jegeru jasno što to znači. Jeger je rekao da jest, ali da trči još jedan krug. Nato mu je D. rekao kako je bolje da sam našla crnog psa nego crnog ljubavnika. Ne zbog boje, naravno. Nego zbog veličine.
Bizarnim slijedom događaja ispostavilo se da se Liza nekada zvala Maza, da joj je majka zlatna retriverica koja je pobjegla od kuće i sudeći po rezultatima – imala aferu s jedinim haskijem, jednim crnim labradorom i jednim zlatnim retriverom. Sve sam to doznala od susjeda kojeg sam srela s istovjetnim psom, bratom iz legla koji je Mazi/Lizi bio gotovo identičan. On je nazvao vlasnicu kuje, koja je nazvala djevojku kojoj je dala Mazu/Lizu, a ona je rekla kako je Maza „pobjegla“. Nije je ni čipirala niti je pitala za nju, a kamoli je tražila natrag.
Iskreno, ne bi je ni dobila. Jer Liza je prava maza i najpristojniji pas kojeg sam ikada imala. Ima samo jednu manu – ne vidi se u mraku.
Ali to nije ni važno jer mi je uvijek za petama, ona je pas u kojeg apsolutno mogu imati povjerenja jer znam da se neće udaljiti od mene dalje od nekoliko metara. Ona je jedini pas kojeg sam se nakon Polijeve smrti odvažila voditi ulicom (ali ne i preko ulice i ne bilo kojom ulicom) bez uzice. No iako je vrlo pristojna i dobra, to ni izdaleka ne znači da je mirna. Odnosno mirna je ako se svaki dan s njom sat do dva igram loptom. Priznajem, iako sam uvijek bila uvjerena da su labradori i retriveri lijene debele mrcine, sada mi je jasno da uglavnom nije tako. Međutim, oni su doista poprilično halapljivi pa se vrlo lako udebljaju, a pošto znaju imati bolne kukove i leđa, bilo zbog displazije ili artritičnih promjena na kostima, ne preostaje im ništa drugo doli metiljati se s noge na nogu. Problem je u tome što su jako pametni i znaju koristiti svoje ovješene vjeđe i tužnjikavu facu pa im ljudi najčešće ne mogu odoljeti i jednostavno ih prekomjerno hrane. Obje pasmine spadaju u tzv. sportske pse, ali na ulicama ćete rijetko sresti primjerke za koje bi se taj pridjev doista mogao upotrijebiti.
Postoji nešto što Liza kao i mnogi drugi labradori/retriveri voli više od hrane. To je voda. Ali ne ona u zdjelici, već bilo koja voda u koju se može skočiti, plivati ili barem temeljito uvaljati! Slana, slatka, tekuća, stajaća ili boćata, posve je svejedno. I velika lokva je super! Na sreću, njezina blago valovita sjajna dlaka lako se čisti i služi kao odličani izolator, ne samo od hladnoće već i topline. Sada joj je već osam godina, ali vrlo je aktivna i obožava se igrati lopticom. Nisam još brojila koliko mi je puta uzastopce može donijeti jer nisam znanstveni tip i previše sam lijena za to. Otkada imam Joy, Chilinu rođakinju po ocu, Liza je posve podjetinjila. Nadam se da će takva ostati i doživjeti duboku starost, jer prvih mi je osam godina s njom doslovno proletjelo!“
Ove sam riječi napisala prije 9 godina, u knjizi Bez dlake na jeziku – o psima i ljudima (Naklada Ljevak, 2012).
Prije desetak godina, u vrijeme pisanja knjige
Da mi je tada netko rekao da će Liza živjeti toliko dugo, ne bih mu vjerovala. Istina je da mi je Chili podigla očekivanja doživjevši 18, ali poznata je činjenica da mali psi imaju puno veće šanse dočekati duboku starost jer u pravilu ih obično ne muče problemi s lokomotornim sustavom, pošto su relativno lagani.
Naravno, osim ako ih vlasnici ne utove, zbog čega im zna stradati kralježnica, no srećom, to nije nešto što se danas ne može riješiti – ipak apeliram na sve koji vole svoje ljubimce da ih ne udebljaju jer je pretilost opasna po nekoliko osnova i bitno im skraćuje život…
Iskreno, ovaj tekst pišem iz osjećaja odgovornosti prema vama, dragi/e čitatelji/ce, ne iz potrebe da izbacim svoje osjećaje – dapače. Rana je toliko svježa da me svako slovce boli.
Ali pošto sam primila nekoliko bojažljivih upita o tome je li Liza umrla (da, ja mislim da psi umiru, baš kao i ljudi) od gastroenteritisa izazvanog bakterijom koju su sve tri moje kuje (i da, kuja na može biti pogrdna riječ jer su kuje najdivnija bića na svijetu, ma što vi s mužjacima mislili o tome ;)) skupile nekoliko tjedana prije Lizine smrti.
Nije.
Bakterija je bila sporogena, i ne naročito otporna na antibiotike, zvala se Clostridium perfrigens, te je cijela ekipa liječena i izliječena Medazolom u trajanju od 10 dana za mlađe kujice i 14 dana za Lizu, baš zbog njezine vremešnosti. Osim miskroskopske analize stolice (koju toplo preporučam u slučaju bilo kakve sraćke/povraćke u ovo doba godine), napravili smo i analizu krvi. Kad sam vidjela Lizine nalaze, a dok sam ih čekala, stavili su je na infuziju, opet zbog godina. I osim malo povišene lipaze, koja je zapravo najvjerojatnije bila reakcija na infekciju, jer je bila nedovoljna za bilo kakve indikacije na upalu gušterače (kao što sam se u početku bojala) – bilo mi je jasno da ću jednoga dana morati donijeti odluku.
Naime, Liza je bila posve zdrava (osim, dakle, te prolazne infekcije i blage reakcije organizma, te preporuke da je hranim veterinarskom low fat hranom)….
Najvjerojatnije zahvaljujući idiopatskom vestibularcu koji je doživjela s 13 godina, a zbog kojeg sam joj doživotno davala propentofilin pod nazivom Canergy, a kasnije kada je nestao s tržišta, zamijenio ga je Karsivan – Liza je do kraja bila posve kognitivno zdrava, prisutna i svega svjesna, a posebno u zadnje vrijeme – hrane ostavljene na dohvat njuške. Samokontrola koja ju je u mladosti poprilično krasila (mogu na prste jedne ruke nabrojati incidente s krađom hrane koju je zasigurno mogla i puno češće dohvatiti dok je bila u punoj snazi) – u zadnjih je par mjeseci posve popustila! Morali smo početi držati stražu pri serviranju hrane na niski stolić i snalaziti se da ne dohvati nešto brzinom nindže, unatoč velikim poteškoćama u kretanju.
Liza je, naime, s oko 15 godina počela sve teže ustajati na bilo kakvoj glatkoj površini pa smo u tu svrhu kupili hrpu veterinary dry bed podloga (u trgovinama ćete ih naći pod nazivom Iso bed te opisom u stilu: Mekana deka za pse s neklizajućom podlogom, antialergena, izolira hladnoću, higijenska i raznovrsna, po želji odreziva, moguće pranje u perilici - na slici gore), pa smo prekrili njima keramičke pločice koje inače imamo u prizemlju kuće. Na kat se također spontano prestala penjati negdje u to vrijeme.
Pred kraj je jedva stajala, jela je sjedećke...
Te su podloge izvrsne, ne samo zato što sprječavaju proklizavanje nogu i olakšavaju starijem psu kretanje, već i zato što je Liza unatrag dvije godine imala i spontane epizode uriniranja – obično u snu, ali kasnije i pri naporu (bilo je dana kada je izrazito teško ustajala ujutro, dok ju ne bismo malo izmasirali i dok se hodanjem po kući stare kosti i mišići ne bi malo zagrijali), a u tom slučaju bi tekućina iscurila kroz podlogu, ali bi površina ostala relativno suha, a time i pas. Podloge se daju odlično prati u veš mašini i vrlo se brzo suše. Kad je došlo do češće inkontinencije, kao što se to počalo događati unatrag godinu dana, na njezin sam krevet stavljala vodootopornu plahtu, a preko plahte podlogu. Ponekad sam joj noću stavljala i gaćice s uloškom, ali na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko se puta popiškila kada je na sebi imala gaćice! Možda 5-6 u nekoliko mjeseci. Jednoga se dana prije oko pola godine, međutim, noseći gaćice, pokakila. Nakon što smo je oprali u kadi (što nikako više pod stare dana nije voljela, a da sam kod kuće bila sama, ne znam ni kako bih to izvela jer je nisam mogla sama dizati), zaključili smo da je bolje da hoda okolo bez tih gaćica i da se moramo pomiriti sa čisšćenjem….
Slični incidenti sa stolicom su se počeli sve češće ponavljati, a shvatili smo da se najčešće događaju kada je promjena vremena i kada se zaleži i teško ustaje, pri naporu. Također sam imala taj problem i kada sam je stavljala u svoj mali auto, jer je nisam mogla podići objema rukama, poput Jegera, nego bih je uz pomoć oprsnice s ručkom duž tijela djelomično podizala, podupirući joj drugom rukom stražnji dio, no to je i za nju (a i za mene) bilo izrazito naporno, što se u njezinom slučaju odrazilo velikom nuždom u moju ruku, auto i slično. Ali, mislila sam, sve je dobro dok se obje ne ukakimo od napora ;)
Cure na okupu krajem svibnja
Liza je unatoč oslabjelom vidu i gotovo potpuno izgubljenom sluhu, bila vrlo vesela staričica s odličnim apetitom, koja je unatoč svemu prevaljivala i po 1-2 kilometra u laganoj i sporoj, naravno, šetnji. Tome je pridonio i lijek nove generacije, injekcije Librela koje se daju na mjesečnoj osnovi i bez kojih mislim da bi Lizina kvaliteta života, a možda i sam život – bilo barem 6 mjeseci ranije doveden u pitanje. Uz to sam joj godinama davala različite dodatke prehrani, od praha zelenousnih školjki, do tableta s kondroitinom i glukozaminom, Omega 3-6-9 kapsula u kombilaciji s kapsulama E vitamina radi bolje resorpcije, kolagena, Neurobion tableta (vitamin B1/6/12 koji djeluje na naurološki sustav), već spomenuti Karsivan, kapsule kurkume (s piperinom, važno je da je u kombinaciji jer je tako djelotvornije), a uvijek se dalje paralelno s ribljim uljem (ili komopljinim, lanenim, kokosovim), CBD ulje….mislim da smo pred kraj pucali iz svog oružja, pa čak po potrebi davali Rycarfu (NSAID tablete za pse) povrh Librele, jer mi je rečeno da ne može biti kontraindikacija, sve dok se uz NSAID daju želučanoprotektivne tablete (npr. Controloc).
Naravno, povremeni incidenti tekućeg i manje tekućeg karaktera, zadnjih su mjeseci postali gotovo pa svakodnevna stvar, ali Lizin neuništivi duh i način na koji bi se kao ninja stvorila kraj mene u sekundi čim bih otvorila hladnjak, a par sati prije bi se ukakila od napora da se digne kako bismo izašli u šetnju i njezino pokazivanje želje za igrom s druge dvije naše kujice, te zainteresiranost za svaki naš obrok i apsolutna točnost (u 5 min do 19 sati se dizala iz sna toliko dubokog da bih trenutak prije provjeravala diše li uopće) oko vlastitog obroka, nije mi uopće davala prostora za razmišljanje o bilo kakvom kraju.
Ali da, svaki put kad bi se pokakila ili popiškila pod sebe ja sam plakala, ljuta. Nisam bila ljuta na nju, nikad nisam bila ljuta na nju. Bila sam ljuta jer sam svaki put kad se to dogodilo znala da smo korak bliže onome o čemu nisam htjela razmišljati. Naime, Liza je bila toliko zdrava da sam znala da će se na kraju dogoditi ono čega sam se najviše na svijetu bojala – da ću u jednom trenutku ja biti prisiljena (s Jegerom, naravno), donijeti odluku o okončanju njezinog života i da će to biti otprilike kada uglavnom više uopće ne bude mogla sama ustajati i hodati…
Par dana prije kraja
Naravno, uz propadanje zglobova, kod starijih pasa dolazi i do propadanja mišićnog tkiva, pa možete vi psa doslovno futrati dodacima za prehranu za zglobove, u trenutku kada mišići više ne budu mogli obavljati svoju funkciju – a neki su već popuštali, poput sfinktera – neće više biti puno toga što se može učiniti. Uz to, neke stvari koje su je prije veselile, poput putovanja autom, sada su postale teška muka. Nije se mogla namjestiti, cvilila je, trebali su joj dani da se oporavi od dvosatne vožnje Zagreb – Istra, pa čak i dobar dan i pol da se oporavi od 45 minuta vožnje do vikendice u Zagorju – njezinog najomiljenijeg mjesta na svijetu.
Zadnji odlazak na more je jedva podnijela, jer je riječ o tri sata vožnje autom i oko sat vremena gliserom (što je prije obožavala i ponosno stajala na pramcu i po najvećoj neveri). Prošle godine već više nije htjela sama ulaziti u more, a kada bi i ušla, jako bi malo plivala i naginjala se u stranu jer joj je zadnja lijeva noga bila bitno slabija, tako da smo je uglavnom mamili u plićak i rukama polijevali kako bi se ohladila. Na jakom suncu nije gotovo ništa vidjela, tako da su igre loptom postajale nemoguća misija – osim ako smo pazili da je sunce iza njezinih leđa, no i dalje je pokazivala želju za igrom, sve do zadnjih par dana života.
Da, igra se više sastojala od košarke (Lizina usta su bila koš), pri čemu bih ja bacala lopticu u njena usta a ona je odnijela korak dva i ostavila, te došla da joj bacim opet, a nekad se voljela i navlačiti, ako smo imali lopticu sa špagom, kao na slici.
Ovom prilikom se zahvaljujem Joy na bezbrojnim aportacijama Lizinih loptica – eto kad se zamijene uloge pa terijer postane retriver jer vidi da retriver više ne ispunjava svoju ulogu.
Zadnjih tjedan dana u Zagrebu, nakon te crijevne infekcije, imala sam osjećaj da Liza sve manje uživa u uobičajenim malim ritualima i dnevnim aktivnostima, i predložila Jegeru da odemo na viksu (prije nismo mogli iz različitih razloga koji nisu bitni za ovu priču), jer smo u zadnjih godinu dana sve češće primjećivali kako bi u Zagrebu izgledala kao da odustaje od života, da bi zatim u Istri ili Zagorju odjednom čudesno živnula.
Zaključili smo da je moramo maknuti iz sve toplijeg, i za psa koji već jedva vidi i slabo čuje, vjerojatno još puno smrdljivijeg Zagreba, gdje sam se bojala ponavljanja infekcije već spomenutom sporogenom bakterijom, s obzirom da ljudi jedva ikad skupljaju kakice svojih pasa, te je bilo pitanje trenutka kada će se opet zaraziti, pošto su je u međuvremenu, sudeći po onome što sam vidjela i čula ne samo kod svog kvartovskog veta, već i od drugih – imali valjda svi psi u kvartu, a i šire.
Išli smo s dva auta zato što je Lizu bilo moguće voziti još samo u Jegerovom velikom starom karavanu i to tako da smo kombinirali 4-5 psećih ležaja kako bi stvorili što veću i udobniju površinu za ležanje, jer joj je, kako sam već spomenula, vožnja u automobilu postajala prava muka. Odgađala sam taj odlazak na vikendicu između ostaloga, zato što sam imala neki osjećaj da će to biti njezino posljednje putovanje.
Pakirala sam pseće stvari, sve te vitamine, lijekove, dodatke prehrani, ležajeve i podloge, plačući kao iz kabla. Ne mogu to objasniti ali imala sam predosjećaj da smo došli do kraja puta i da će ovaj put biti zadnji.
Prvi dan je tako pala niz jednu jedinu stepenicu koju uopće imamo na viksi, visine 25 cm, tako da sam mislila da više nikada neće moći ustati. Ali ustala je, no ne bez pomoći. Drugi dan je počela kakiti pod sebe dok bi jela, od napora. Pokušala sam je posjesti i hranila iz ruke, to je nekako išlo. Apetit je uvijek imala, to apsolutno nikada nije bilo upitno. Ali način na koji je hodala, točnije bauljala, koliko je samo puta pala, izvrnula se kao da ju je netko ustrijelio, koliko puta više nije mogla ustati bez naše pomoći, te koliko je puta u tim situacijama gubila kontrolu nad vršenjem nužde, unatoč žicanju u vrijeme ručka (pri čemu joj nismo više smjeli davati ništa što nije bila low fat hrana, ali njoj je sve bilo dobro i fino), počela me ispunjavati zebnjom.
Zagorje ju nije razveselilo, bauljala je okolo kao zombi i izvrtala se kao pokvarena mehanička igračka, a svi simptomi starenja kao da su se pojačali. Raspitala sam se i o fizioterapiji, ali nije bilo smisla jer ona doslovno jedva da je više imala mišićnog tkiva, a visokoproteinsku hranu (BARF, primjerice) nije smjela zbog povišene lipaze. No, očekivati od gotovo sedamnaestogodišnjeg psa da izgradi mišiće je, u stvari, posve glupo. Nije bila u bolovima, ali izdavala ju je snaga, doslovno snaga. Unatoč tome što smo pazili da bude vitka kako bi bila što lakša upravo zbog zglobova, na kraju su mišići bili ti koji su je izdali.
Nakon nekoliko dana, prvi put sam izrekla ono čega sam se najviše bojala. Donijela sam jedno jutro Jegeru kavu u krevet i rekla mu da se bojim da postajemo sebični i da ovakav život za Lizu nema više puno smisla. On mi je rekao da razmišlja o tome već par dana, ali nije htio još ništa reći, jer je mislio da ja ipak bolje znam i razumijem zdravstveni dio priče kad se o psima radi.
Liza i Jeger, prije 13-14 godina
Znali smo da možemo tako gurati možda još tjedan-dva, stalno gledati u nju, stalno pritrčavati, dizati je, držati je dok piški, čistiti je i masirati, ali na kraju – bitnija je kvaliteta života od kvantitete. Što bismo time dobili? Činjenicu da je doživjela sedamnaest, u zombie stanju?
Rekla sam mu da nazove našeg frenda veta za kojeg smo znali da bi došao i učinio joj tu posljednju milost, na mjestu koje je najviše voljela i za koje smo planirali da tamo i ostane.
On je rekao da ima slobodnog vremena za četiri dana - mi smo potvrdili. Ja sam samo još Jegeru doviknula da mu kaže da ponese Sedalin pastu (ali on je to već Jegeru to sam predložio), koju smo joj htjeli staviti u hranu tako da zaspi, kako uopće ne bi znala da je netko bode u venu, jer je bila najbolji pas kog smo ikada imali, ali i najveća kukavica što se tiče veterinara, igala, vađenja krvi, infuzija i svega toga. Nisam željela da osjeti ni strah niti bol – niti jednu jedinu sekundu.
O ta četiri dana mogla bih napisati roman, ali nemam snage. Sve one stupnjeve žalovanja sam prošla u ta četiri dana, unaprijed i unatrag, preispitala sebe, izludjela Jegera, 100 puta dnevno odustajala i 100 puta dnevno se ponovno uvjerila da smo donijeli dobru odluku.
Normabel sam drmala kao kokice jer mi je tlak skakao do opasnih visina, plakala sam više nego nakon smrti rođenog oca, u to sam uvjerena. Znam da zvuči suludo, ali smrt je konačna. A čekanje smrti i težina te odluke je posebna vrsta pakla. Jedne sekunde ti se čini da bulazniš, da je pas posve dobro, druge sekunde ga vidiš kako pada, trčiš, dižeš, brišeš, pereš, grliš, plačeš, pa opet sve ispočetka, milijun puta dnevno. Osjećala sam grižnju savjesti i ako to učinim i ako ne učinim, naizmjence, stalno. Čitala sam tekstove o tome kako se odlučiti na eutanaziju ljubimca i nisam iz njih izvukla ništa što bi mi pomoglo. Liza je, recimo, imala apetit. I bila je kognitivno posve prisutna. Ali realno, počinjala se zbilja mučiti, a željela se kretati – konačno, ovdje je imala ogroman ograđeni vrt i mogla je kamo je htjela. Ali stvar je u tome da više nije mogla. Kontaktirala sam par prijateljica koje su bile u sličnim situacijama, ali one su imale određene olakšavajuće okolnosti medicinske prirode zbog kojih život njihovim psima u jednom trenutku više nije bio moguć, ja nisam. To jest jesam. Ali nisam. Ali jesam. Ali nisam…
Četvrti dan ujutro, otvorila sam oči i čula je kako doslovno zapomaže. Ona inače nije bila pas koji cvili. Večer prije, dok me nije oborila mamina tableta za spavanje (ukrala sam joj par komada za nikad se ne zna jer su me u zadnje vrijeme prale epizode nespavanja), odlučila sam cijelu priču otkazati. Ali tog jutra, kad sam je našla kako zapomaže na verandi, koprcajući se u vlastitom izmetu i pišalini jer nije više uopće mogla ustati i gleda me molećivo – pukla sam. Kupala sam je i plakala, Jeger je čistio pod i plakao, naprosto smo znali da netko koga volimo ne zaslužuje da se nalazi u takvoj situaciji.
Naša zadnja zajednička
Otkad je Jegerova baka umrla, nakon ručka s obitelji, kada je odlučila popiti dva gemišta umjesto uobičajenog jednog, te legla da odspava i više se nije probudila, s navršenih 96 godina – znali smo da tako treba izgledati kraj jednog dugog, sretnog i ispunjenog života, bilo ljudskog ili psećeg.
Jeger je nakupovao nekoliko vrsta mesa koje inače ne bismo u ludilu smjeli dati psu njenih godina, pogotovo ne nakon te želučane tegobe. Spekao je kraljevski roštilj – od lososa do ćevapa – Liza se dovukla do roštilja, ali doslovno više nije mogla niti sjesti kako bi žicala, niti stajati, niti mahnuti repom.
Ležala je kraj roštilja nekako, za sebe čak – bezvoljno.
Naš dugogodišnji frend, veterinar kojem nikada neću moći adekvatno zahvaliti na tom dolasku, došao je, sjeo za stol, pogledao Lizu i rekao: djeco, ovo zbilja više ne bi imalo smisla. On je taj koji ju je prvi vidio kad sam je našla i on je taj koji ju je s nama otpratio. U međuvremenu nije bila puno puta kod njega, tako da ga uopće nije doživjela kao veterinara, a iskreno – jedva da ga je registrirala. Prijeteći oblaci su se skupljali nad nama, krenuo je vjetrić koji obićno kreće prije nevremena i znali smo da nema smisla više čekati. Dali smo joj svinjske vratine, ćevapa, lososa, piletine, pljeskavica (mi nismo ništa jeli, sve je to bilo za nju i malo bijelog mesa za Joy i Pixie, da se ne osjećaju isključene, ali one su ubrzo zbog grmljavine pobjegle u kuću) – smazala je sama, sve u svemu, sigurno jedno kilogram i pol roštilja. Na zadnji komad vratine stavili smo malo Sedalin paste (koristi se obično za hvatanje divljih mačaka i pasa tako što ih dosta brzo uspava nakon konzumacije pa se mogu bez traume pokupiti, za razliku od hvatanja sajlama ili lovkama). Dala sam joj još jedan ćevap, ali s obzirom da je Liza već bila slaba, zaspala je tamo gdje je ležala, brže nego smo očekivali, na pola puta između roštilja i stola – znači, čak nije imala snage prići stolu punom mesa, toliko je bila slaba.
Kiša je počela padati, naravno, ali ja sam ionako već bila toliko mokra od suza i sve mi je bilo svejedno. Pitala sam koliko traje djelovanje Sedalina, on je rekao nekoliko sati, uzmi si vremena. Ležala sam tamo nad njom, Jeger nas je prekrio kabanicom, šaptala sam joj svašta, ispričavala se, plakala, govorila joj da je volim, zaronila sam lice u njezino gusto krzno na vratu i slušala kako diše….nakon nekoliko minuta sam digla pogled i rekla da sam spremna. Imala je ionako obrijanu nogu od infuzije dva tjedna ranije, pa je bilo lako naći žilu, a ona doslovce nije osjećala ništa. Prije toga sam je povukla malo za sve četiri šape da provjerim ima li reflekse, kao što bi normalan pas u snu imao, ali nije. Znači, nije bilo straha, nije bilo bola. Iz njezine perspektive, ručala je s obitelji i zaspala, što je upravo ono što smo htjeli.
Grlila sam je još dugo, ispod kabanice, na kiši, beživotnu, prije nego što sam dopustila dečkima da je odnesu.
Liza je bila moja najbolja prijateljica gotovo trećinu mog života. Šetati s njom je bilo kao šetnja s frendicom i dva mala psa. Ne želim reći da su Joy i Pixie manje dobri psi, ali čovjek na njih ipak mora paziti, a Liza ne samo da je pazila sama na sebe, već je pazila i na mene. Naime, ja sam poznata po tome što sam sklona zalutati po šumskim ili krševitim putevima koje dobro ne poznajem. Ali uvijek sam se na nju mogla osloniti da me usmjeri i dovede kamo treba.
Sad se osjećam izgubljeno, kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Moj bi psihijatar (kome ne idem otkad je rekao – pa ako vam ugine pas, bute si nabavili novog, ima tome preko 10 godina) rekao valjda – pa to je samo pas.
Bilo kakva voda je Lizu usrećivala, šetnje uz Mirnu je obožavala
Pas nikada nije samo pas. Samo onome tko je bio privilegiran imati pravog prijatelja u obličju psa može razumjeti bol tog gubitka.
Liza je bila daleko više od psa, i baš kao i svi moji psi do sada – originalna i neponovljiva.
O tome kako su druge dvije podnijele Lizin odlazak nemam snage još pisati. Mislim da sada, nešto više od dva tjedna kasnije, polako nadolaze na svoje, ali o tome drugom prilikom.
Ono što sam vam na cijelom ovom pričom htjela reći je – kada dođe vrijeme za kraj, znati ćete.
Možda se tješim, ali da toga jutra Liza nije zapomagala i gledala me tim pogledom, ne bih razumjela one koji su mi rekli da će mi pas sam pokazati i da ću tada znati. Sada, nažalost znam.
Još razmišljam koje stablo u vrtu na mjestu gdje je umrla bi bilo adekvatan spomen na nju, ali znam samo da mora biti nešto zimzeleno, zdravo i dugovječno, sretno i ljeti i zimi, na suncu i snijegu, baš kao što je to bila Liza.
Odlazak na more bez nje još ne mogu zamisliti.
P.S.
Imam sigurno puno ljepših fotografija, ali nemam snage ih tražiti jer me previše boli. Naći ćete ih puno na Facebooku.
Ako vas je ovaj tekst rasplakao kao i mene - dopustite da vam popravim dan i pročitajte nedavne avanture koje su uslijedile nakon što je Joy zaključila da je sada ona glava obitelji!
Rujana
Nakon pola sata (okej, možda i nekoliko sekundi) unutarnjeg monologa tipa: „Nemoj, imaš mali stan, što će ti još jedan pas (u tom trenutku smo prijateljima čuvali mopsicu Betu koja je hrkala kao stari pijanac), kako ćeš ga prevesti preko granice, ne znaš ni je li cijepljen, nemoj...“, ja sam stajala u četrnaestici sa psom u rukama.
Ono što je uslijedilo bio je niz nepovezanih događaja koji je rezultirao selidbom u Zagreb a počeo je telefonskim pozivom: „Halo, da, znaš što se dogodilo, našla sam štenca na Draškovićevoj, preda mnom ga je udario tramvaj... šmrc, šmrc, jec... ne, kujica je... da, crna... da, da, udomit ću je... jooooj, pa ne znam... ajmo onda veterinaru... šmrc, jec, šmrc...“
Do veterinara već je dobila i ime. Ne znam zašto sam počela nabrajati imena starih holivudskih glumica, ali kada sam došla do Lize Minelli, ona je nagnula glavu, podigla uši i ozbiljno me pogledala. Jeger je iza mojih leđa nazvao našeg najboljeg frenda D. u Beč i požalio se da sam našla crnog psa slomljene šape koji će biti velik. Ovaj ga je pitao jesam li psu dala ime. Jeger je potvrdio. D. mu je rekao kako se nada da je Jegeru jasno što to znači. Jeger je rekao da jest, ali da trči još jedan krug. Nato mu je D. rekao kako je bolje da sam našla crnog psa nego crnog ljubavnika. Ne zbog boje, naravno. Nego zbog veličine.
Bizarnim slijedom događaja ispostavilo se da se Liza nekada zvala Maza, da joj je majka zlatna retriverica koja je pobjegla od kuće i sudeći po rezultatima – imala aferu s jedinim haskijem, jednim crnim labradorom i jednim zlatnim retriverom. Sve sam to doznala od susjeda kojeg sam srela s istovjetnim psom, bratom iz legla koji je Mazi/Lizi bio gotovo identičan. On je nazvao vlasnicu kuje, koja je nazvala djevojku kojoj je dala Mazu/Lizu, a ona je rekla kako je Maza „pobjegla“. Nije je ni čipirala niti je pitala za nju, a kamoli je tražila natrag.
Iskreno, ne bi je ni dobila. Jer Liza je prava maza i najpristojniji pas kojeg sam ikada imala. Ima samo jednu manu – ne vidi se u mraku.
Ali to nije ni važno jer mi je uvijek za petama, ona je pas u kojeg apsolutno mogu imati povjerenja jer znam da se neće udaljiti od mene dalje od nekoliko metara. Ona je jedini pas kojeg sam se nakon Polijeve smrti odvažila voditi ulicom (ali ne i preko ulice i ne bilo kojom ulicom) bez uzice. No iako je vrlo pristojna i dobra, to ni izdaleka ne znači da je mirna. Odnosno mirna je ako se svaki dan s njom sat do dva igram loptom. Priznajem, iako sam uvijek bila uvjerena da su labradori i retriveri lijene debele mrcine, sada mi je jasno da uglavnom nije tako. Međutim, oni su doista poprilično halapljivi pa se vrlo lako udebljaju, a pošto znaju imati bolne kukove i leđa, bilo zbog displazije ili artritičnih promjena na kostima, ne preostaje im ništa drugo doli metiljati se s noge na nogu. Problem je u tome što su jako pametni i znaju koristiti svoje ovješene vjeđe i tužnjikavu facu pa im ljudi najčešće ne mogu odoljeti i jednostavno ih prekomjerno hrane. Obje pasmine spadaju u tzv. sportske pse, ali na ulicama ćete rijetko sresti primjerke za koje bi se taj pridjev doista mogao upotrijebiti.
Postoji nešto što Liza kao i mnogi drugi labradori/retriveri voli više od hrane. To je voda. Ali ne ona u zdjelici, već bilo koja voda u koju se može skočiti, plivati ili barem temeljito uvaljati! Slana, slatka, tekuća, stajaća ili boćata, posve je svejedno. I velika lokva je super! Na sreću, njezina blago valovita sjajna dlaka lako se čisti i služi kao odličani izolator, ne samo od hladnoće već i topline. Sada joj je već osam godina, ali vrlo je aktivna i obožava se igrati lopticom. Nisam još brojila koliko mi je puta uzastopce može donijeti jer nisam znanstveni tip i previše sam lijena za to. Otkada imam Joy, Chilinu rođakinju po ocu, Liza je posve podjetinjila. Nadam se da će takva ostati i doživjeti duboku starost, jer prvih mi je osam godina s njom doslovno proletjelo!“
Ove sam riječi napisala prije 9 godina, u knjizi Bez dlake na jeziku – o psima i ljudima (Naklada Ljevak, 2012).
Prije desetak godina, u vrijeme pisanja knjige
Da mi je tada netko rekao da će Liza živjeti toliko dugo, ne bih mu vjerovala. Istina je da mi je Chili podigla očekivanja doživjevši 18, ali poznata je činjenica da mali psi imaju puno veće šanse dočekati duboku starost jer u pravilu ih obično ne muče problemi s lokomotornim sustavom, pošto su relativno lagani.
Naravno, osim ako ih vlasnici ne utove, zbog čega im zna stradati kralježnica, no srećom, to nije nešto što se danas ne može riješiti – ipak apeliram na sve koji vole svoje ljubimce da ih ne udebljaju jer je pretilost opasna po nekoliko osnova i bitno im skraćuje život…
Iskreno, ovaj tekst pišem iz osjećaja odgovornosti prema vama, dragi/e čitatelji/ce, ne iz potrebe da izbacim svoje osjećaje – dapače. Rana je toliko svježa da me svako slovce boli.
Ali pošto sam primila nekoliko bojažljivih upita o tome je li Liza umrla (da, ja mislim da psi umiru, baš kao i ljudi) od gastroenteritisa izazvanog bakterijom koju su sve tri moje kuje (i da, kuja na može biti pogrdna riječ jer su kuje najdivnija bića na svijetu, ma što vi s mužjacima mislili o tome ;)) skupile nekoliko tjedana prije Lizine smrti.
Nije.
Bakterija je bila sporogena, i ne naročito otporna na antibiotike, zvala se Clostridium perfrigens, te je cijela ekipa liječena i izliječena Medazolom u trajanju od 10 dana za mlađe kujice i 14 dana za Lizu, baš zbog njezine vremešnosti. Osim miskroskopske analize stolice (koju toplo preporučam u slučaju bilo kakve sraćke/povraćke u ovo doba godine), napravili smo i analizu krvi. Kad sam vidjela Lizine nalaze, a dok sam ih čekala, stavili su je na infuziju, opet zbog godina. I osim malo povišene lipaze, koja je zapravo najvjerojatnije bila reakcija na infekciju, jer je bila nedovoljna za bilo kakve indikacije na upalu gušterače (kao što sam se u početku bojala) – bilo mi je jasno da ću jednoga dana morati donijeti odluku.
Naime, Liza je bila posve zdrava (osim, dakle, te prolazne infekcije i blage reakcije organizma, te preporuke da je hranim veterinarskom low fat hranom)….
Najvjerojatnije zahvaljujući idiopatskom vestibularcu koji je doživjela s 13 godina, a zbog kojeg sam joj doživotno davala propentofilin pod nazivom Canergy, a kasnije kada je nestao s tržišta, zamijenio ga je Karsivan – Liza je do kraja bila posve kognitivno zdrava, prisutna i svega svjesna, a posebno u zadnje vrijeme – hrane ostavljene na dohvat njuške. Samokontrola koja ju je u mladosti poprilično krasila (mogu na prste jedne ruke nabrojati incidente s krađom hrane koju je zasigurno mogla i puno češće dohvatiti dok je bila u punoj snazi) – u zadnjih je par mjeseci posve popustila! Morali smo početi držati stražu pri serviranju hrane na niski stolić i snalaziti se da ne dohvati nešto brzinom nindže, unatoč velikim poteškoćama u kretanju.
Liza je, naime, s oko 15 godina počela sve teže ustajati na bilo kakvoj glatkoj površini pa smo u tu svrhu kupili hrpu veterinary dry bed podloga (u trgovinama ćete ih naći pod nazivom Iso bed te opisom u stilu: Mekana deka za pse s neklizajućom podlogom, antialergena, izolira hladnoću, higijenska i raznovrsna, po želji odreziva, moguće pranje u perilici - na slici gore), pa smo prekrili njima keramičke pločice koje inače imamo u prizemlju kuće. Na kat se također spontano prestala penjati negdje u to vrijeme.
Pred kraj je jedva stajala, jela je sjedećke...
Te su podloge izvrsne, ne samo zato što sprječavaju proklizavanje nogu i olakšavaju starijem psu kretanje, već i zato što je Liza unatrag dvije godine imala i spontane epizode uriniranja – obično u snu, ali kasnije i pri naporu (bilo je dana kada je izrazito teško ustajala ujutro, dok ju ne bismo malo izmasirali i dok se hodanjem po kući stare kosti i mišići ne bi malo zagrijali), a u tom slučaju bi tekućina iscurila kroz podlogu, ali bi površina ostala relativno suha, a time i pas. Podloge se daju odlično prati u veš mašini i vrlo se brzo suše. Kad je došlo do češće inkontinencije, kao što se to počalo događati unatrag godinu dana, na njezin sam krevet stavljala vodootopornu plahtu, a preko plahte podlogu. Ponekad sam joj noću stavljala i gaćice s uloškom, ali na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko se puta popiškila kada je na sebi imala gaćice! Možda 5-6 u nekoliko mjeseci. Jednoga se dana prije oko pola godine, međutim, noseći gaćice, pokakila. Nakon što smo je oprali u kadi (što nikako više pod stare dana nije voljela, a da sam kod kuće bila sama, ne znam ni kako bih to izvela jer je nisam mogla sama dizati), zaključili smo da je bolje da hoda okolo bez tih gaćica i da se moramo pomiriti sa čisšćenjem….
Slični incidenti sa stolicom su se počeli sve češće ponavljati, a shvatili smo da se najčešće događaju kada je promjena vremena i kada se zaleži i teško ustaje, pri naporu. Također sam imala taj problem i kada sam je stavljala u svoj mali auto, jer je nisam mogla podići objema rukama, poput Jegera, nego bih je uz pomoć oprsnice s ručkom duž tijela djelomično podizala, podupirući joj drugom rukom stražnji dio, no to je i za nju (a i za mene) bilo izrazito naporno, što se u njezinom slučaju odrazilo velikom nuždom u moju ruku, auto i slično. Ali, mislila sam, sve je dobro dok se obje ne ukakimo od napora ;)
Cure na okupu krajem svibnja
Liza je unatoč oslabjelom vidu i gotovo potpuno izgubljenom sluhu, bila vrlo vesela staričica s odličnim apetitom, koja je unatoč svemu prevaljivala i po 1-2 kilometra u laganoj i sporoj, naravno, šetnji. Tome je pridonio i lijek nove generacije, injekcije Librela koje se daju na mjesečnoj osnovi i bez kojih mislim da bi Lizina kvaliteta života, a možda i sam život – bilo barem 6 mjeseci ranije doveden u pitanje. Uz to sam joj godinama davala različite dodatke prehrani, od praha zelenousnih školjki, do tableta s kondroitinom i glukozaminom, Omega 3-6-9 kapsula u kombilaciji s kapsulama E vitamina radi bolje resorpcije, kolagena, Neurobion tableta (vitamin B1/6/12 koji djeluje na naurološki sustav), već spomenuti Karsivan, kapsule kurkume (s piperinom, važno je da je u kombinaciji jer je tako djelotvornije), a uvijek se dalje paralelno s ribljim uljem (ili komopljinim, lanenim, kokosovim), CBD ulje….mislim da smo pred kraj pucali iz svog oružja, pa čak po potrebi davali Rycarfu (NSAID tablete za pse) povrh Librele, jer mi je rečeno da ne može biti kontraindikacija, sve dok se uz NSAID daju želučanoprotektivne tablete (npr. Controloc).
Naravno, povremeni incidenti tekućeg i manje tekućeg karaktera, zadnjih su mjeseci postali gotovo pa svakodnevna stvar, ali Lizin neuništivi duh i način na koji bi se kao ninja stvorila kraj mene u sekundi čim bih otvorila hladnjak, a par sati prije bi se ukakila od napora da se digne kako bismo izašli u šetnju i njezino pokazivanje želje za igrom s druge dvije naše kujice, te zainteresiranost za svaki naš obrok i apsolutna točnost (u 5 min do 19 sati se dizala iz sna toliko dubokog da bih trenutak prije provjeravala diše li uopće) oko vlastitog obroka, nije mi uopće davala prostora za razmišljanje o bilo kakvom kraju.
Ali da, svaki put kad bi se pokakila ili popiškila pod sebe ja sam plakala, ljuta. Nisam bila ljuta na nju, nikad nisam bila ljuta na nju. Bila sam ljuta jer sam svaki put kad se to dogodilo znala da smo korak bliže onome o čemu nisam htjela razmišljati. Naime, Liza je bila toliko zdrava da sam znala da će se na kraju dogoditi ono čega sam se najviše na svijetu bojala – da ću u jednom trenutku ja biti prisiljena (s Jegerom, naravno), donijeti odluku o okončanju njezinog života i da će to biti otprilike kada uglavnom više uopće ne bude mogla sama ustajati i hodati…
Par dana prije krajaNaravno, uz propadanje zglobova, kod starijih pasa dolazi i do propadanja mišićnog tkiva, pa možete vi psa doslovno futrati dodacima za prehranu za zglobove, u trenutku kada mišići više ne budu mogli obavljati svoju funkciju – a neki su već popuštali, poput sfinktera – neće više biti puno toga što se može učiniti. Uz to, neke stvari koje su je prije veselile, poput putovanja autom, sada su postale teška muka. Nije se mogla namjestiti, cvilila je, trebali su joj dani da se oporavi od dvosatne vožnje Zagreb – Istra, pa čak i dobar dan i pol da se oporavi od 45 minuta vožnje do vikendice u Zagorju – njezinog najomiljenijeg mjesta na svijetu.
Zadnji odlazak na more je jedva podnijela, jer je riječ o tri sata vožnje autom i oko sat vremena gliserom (što je prije obožavala i ponosno stajala na pramcu i po najvećoj neveri). Prošle godine već više nije htjela sama ulaziti u more, a kada bi i ušla, jako bi malo plivala i naginjala se u stranu jer joj je zadnja lijeva noga bila bitno slabija, tako da smo je uglavnom mamili u plićak i rukama polijevali kako bi se ohladila. Na jakom suncu nije gotovo ništa vidjela, tako da su igre loptom postajale nemoguća misija – osim ako smo pazili da je sunce iza njezinih leđa, no i dalje je pokazivala želju za igrom, sve do zadnjih par dana života.
Da, igra se više sastojala od košarke (Lizina usta su bila koš), pri čemu bih ja bacala lopticu u njena usta a ona je odnijela korak dva i ostavila, te došla da joj bacim opet, a nekad se voljela i navlačiti, ako smo imali lopticu sa špagom, kao na slici.
Ovom prilikom se zahvaljujem Joy na bezbrojnim aportacijama Lizinih loptica – eto kad se zamijene uloge pa terijer postane retriver jer vidi da retriver više ne ispunjava svoju ulogu.
Zadnjih tjedan dana u Zagrebu, nakon te crijevne infekcije, imala sam osjećaj da Liza sve manje uživa u uobičajenim malim ritualima i dnevnim aktivnostima, i predložila Jegeru da odemo na viksu (prije nismo mogli iz različitih razloga koji nisu bitni za ovu priču), jer smo u zadnjih godinu dana sve češće primjećivali kako bi u Zagrebu izgledala kao da odustaje od života, da bi zatim u Istri ili Zagorju odjednom čudesno živnula.
Zaključili smo da je moramo maknuti iz sve toplijeg, i za psa koji već jedva vidi i slabo čuje, vjerojatno još puno smrdljivijeg Zagreba, gdje sam se bojala ponavljanja infekcije već spomenutom sporogenom bakterijom, s obzirom da ljudi jedva ikad skupljaju kakice svojih pasa, te je bilo pitanje trenutka kada će se opet zaraziti, pošto su je u međuvremenu, sudeći po onome što sam vidjela i čula ne samo kod svog kvartovskog veta, već i od drugih – imali valjda svi psi u kvartu, a i šire.
Išli smo s dva auta zato što je Lizu bilo moguće voziti još samo u Jegerovom velikom starom karavanu i to tako da smo kombinirali 4-5 psećih ležaja kako bi stvorili što veću i udobniju površinu za ležanje, jer joj je, kako sam već spomenula, vožnja u automobilu postajala prava muka. Odgađala sam taj odlazak na vikendicu između ostaloga, zato što sam imala neki osjećaj da će to biti njezino posljednje putovanje.
Pakirala sam pseće stvari, sve te vitamine, lijekove, dodatke prehrani, ležajeve i podloge, plačući kao iz kabla. Ne mogu to objasniti ali imala sam predosjećaj da smo došli do kraja puta i da će ovaj put biti zadnji.
Prvi dan je tako pala niz jednu jedinu stepenicu koju uopće imamo na viksi, visine 25 cm, tako da sam mislila da više nikada neće moći ustati. Ali ustala je, no ne bez pomoći. Drugi dan je počela kakiti pod sebe dok bi jela, od napora. Pokušala sam je posjesti i hranila iz ruke, to je nekako išlo. Apetit je uvijek imala, to apsolutno nikada nije bilo upitno. Ali način na koji je hodala, točnije bauljala, koliko je samo puta pala, izvrnula se kao da ju je netko ustrijelio, koliko puta više nije mogla ustati bez naše pomoći, te koliko je puta u tim situacijama gubila kontrolu nad vršenjem nužde, unatoč žicanju u vrijeme ručka (pri čemu joj nismo više smjeli davati ništa što nije bila low fat hrana, ali njoj je sve bilo dobro i fino), počela me ispunjavati zebnjom.
Zagorje ju nije razveselilo, bauljala je okolo kao zombi i izvrtala se kao pokvarena mehanička igračka, a svi simptomi starenja kao da su se pojačali. Raspitala sam se i o fizioterapiji, ali nije bilo smisla jer ona doslovno jedva da je više imala mišićnog tkiva, a visokoproteinsku hranu (BARF, primjerice) nije smjela zbog povišene lipaze. No, očekivati od gotovo sedamnaestogodišnjeg psa da izgradi mišiće je, u stvari, posve glupo. Nije bila u bolovima, ali izdavala ju je snaga, doslovno snaga. Unatoč tome što smo pazili da bude vitka kako bi bila što lakša upravo zbog zglobova, na kraju su mišići bili ti koji su je izdali.
Nakon nekoliko dana, prvi put sam izrekla ono čega sam se najviše bojala. Donijela sam jedno jutro Jegeru kavu u krevet i rekla mu da se bojim da postajemo sebični i da ovakav život za Lizu nema više puno smisla. On mi je rekao da razmišlja o tome već par dana, ali nije htio još ništa reći, jer je mislio da ja ipak bolje znam i razumijem zdravstveni dio priče kad se o psima radi.
Liza i Jeger, prije 13-14 godina
Znali smo da možemo tako gurati možda još tjedan-dva, stalno gledati u nju, stalno pritrčavati, dizati je, držati je dok piški, čistiti je i masirati, ali na kraju – bitnija je kvaliteta života od kvantitete. Što bismo time dobili? Činjenicu da je doživjela sedamnaest, u zombie stanju?
Rekla sam mu da nazove našeg frenda veta za kojeg smo znali da bi došao i učinio joj tu posljednju milost, na mjestu koje je najviše voljela i za koje smo planirali da tamo i ostane.
On je rekao da ima slobodnog vremena za četiri dana - mi smo potvrdili. Ja sam samo još Jegeru doviknula da mu kaže da ponese Sedalin pastu (ali on je to već Jegeru to sam predložio), koju smo joj htjeli staviti u hranu tako da zaspi, kako uopće ne bi znala da je netko bode u venu, jer je bila najbolji pas kog smo ikada imali, ali i najveća kukavica što se tiče veterinara, igala, vađenja krvi, infuzija i svega toga. Nisam željela da osjeti ni strah niti bol – niti jednu jedinu sekundu.
O ta četiri dana mogla bih napisati roman, ali nemam snage. Sve one stupnjeve žalovanja sam prošla u ta četiri dana, unaprijed i unatrag, preispitala sebe, izludjela Jegera, 100 puta dnevno odustajala i 100 puta dnevno se ponovno uvjerila da smo donijeli dobru odluku.
Normabel sam drmala kao kokice jer mi je tlak skakao do opasnih visina, plakala sam više nego nakon smrti rođenog oca, u to sam uvjerena. Znam da zvuči suludo, ali smrt je konačna. A čekanje smrti i težina te odluke je posebna vrsta pakla. Jedne sekunde ti se čini da bulazniš, da je pas posve dobro, druge sekunde ga vidiš kako pada, trčiš, dižeš, brišeš, pereš, grliš, plačeš, pa opet sve ispočetka, milijun puta dnevno. Osjećala sam grižnju savjesti i ako to učinim i ako ne učinim, naizmjence, stalno. Čitala sam tekstove o tome kako se odlučiti na eutanaziju ljubimca i nisam iz njih izvukla ništa što bi mi pomoglo. Liza je, recimo, imala apetit. I bila je kognitivno posve prisutna. Ali realno, počinjala se zbilja mučiti, a željela se kretati – konačno, ovdje je imala ogroman ograđeni vrt i mogla je kamo je htjela. Ali stvar je u tome da više nije mogla. Kontaktirala sam par prijateljica koje su bile u sličnim situacijama, ali one su imale određene olakšavajuće okolnosti medicinske prirode zbog kojih život njihovim psima u jednom trenutku više nije bio moguć, ja nisam. To jest jesam. Ali nisam. Ali jesam. Ali nisam…
Četvrti dan ujutro, otvorila sam oči i čula je kako doslovno zapomaže. Ona inače nije bila pas koji cvili. Večer prije, dok me nije oborila mamina tableta za spavanje (ukrala sam joj par komada za nikad se ne zna jer su me u zadnje vrijeme prale epizode nespavanja), odlučila sam cijelu priču otkazati. Ali tog jutra, kad sam je našla kako zapomaže na verandi, koprcajući se u vlastitom izmetu i pišalini jer nije više uopće mogla ustati i gleda me molećivo – pukla sam. Kupala sam je i plakala, Jeger je čistio pod i plakao, naprosto smo znali da netko koga volimo ne zaslužuje da se nalazi u takvoj situaciji.
Naša zadnja zajednička
Otkad je Jegerova baka umrla, nakon ručka s obitelji, kada je odlučila popiti dva gemišta umjesto uobičajenog jednog, te legla da odspava i više se nije probudila, s navršenih 96 godina – znali smo da tako treba izgledati kraj jednog dugog, sretnog i ispunjenog života, bilo ljudskog ili psećeg.
Jeger je nakupovao nekoliko vrsta mesa koje inače ne bismo u ludilu smjeli dati psu njenih godina, pogotovo ne nakon te želučane tegobe. Spekao je kraljevski roštilj – od lososa do ćevapa – Liza se dovukla do roštilja, ali doslovno više nije mogla niti sjesti kako bi žicala, niti stajati, niti mahnuti repom.
Ležala je kraj roštilja nekako, za sebe čak – bezvoljno.
Naš dugogodišnji frend, veterinar kojem nikada neću moći adekvatno zahvaliti na tom dolasku, došao je, sjeo za stol, pogledao Lizu i rekao: djeco, ovo zbilja više ne bi imalo smisla. On je taj koji ju je prvi vidio kad sam je našla i on je taj koji ju je s nama otpratio. U međuvremenu nije bila puno puta kod njega, tako da ga uopće nije doživjela kao veterinara, a iskreno – jedva da ga je registrirala. Prijeteći oblaci su se skupljali nad nama, krenuo je vjetrić koji obićno kreće prije nevremena i znali smo da nema smisla više čekati. Dali smo joj svinjske vratine, ćevapa, lososa, piletine, pljeskavica (mi nismo ništa jeli, sve je to bilo za nju i malo bijelog mesa za Joy i Pixie, da se ne osjećaju isključene, ali one su ubrzo zbog grmljavine pobjegle u kuću) – smazala je sama, sve u svemu, sigurno jedno kilogram i pol roštilja. Na zadnji komad vratine stavili smo malo Sedalin paste (koristi se obično za hvatanje divljih mačaka i pasa tako što ih dosta brzo uspava nakon konzumacije pa se mogu bez traume pokupiti, za razliku od hvatanja sajlama ili lovkama). Dala sam joj još jedan ćevap, ali s obzirom da je Liza već bila slaba, zaspala je tamo gdje je ležala, brže nego smo očekivali, na pola puta između roštilja i stola – znači, čak nije imala snage prići stolu punom mesa, toliko je bila slaba.
Kiša je počela padati, naravno, ali ja sam ionako već bila toliko mokra od suza i sve mi je bilo svejedno. Pitala sam koliko traje djelovanje Sedalina, on je rekao nekoliko sati, uzmi si vremena. Ležala sam tamo nad njom, Jeger nas je prekrio kabanicom, šaptala sam joj svašta, ispričavala se, plakala, govorila joj da je volim, zaronila sam lice u njezino gusto krzno na vratu i slušala kako diše….nakon nekoliko minuta sam digla pogled i rekla da sam spremna. Imala je ionako obrijanu nogu od infuzije dva tjedna ranije, pa je bilo lako naći žilu, a ona doslovce nije osjećala ništa. Prije toga sam je povukla malo za sve četiri šape da provjerim ima li reflekse, kao što bi normalan pas u snu imao, ali nije. Znači, nije bilo straha, nije bilo bola. Iz njezine perspektive, ručala je s obitelji i zaspala, što je upravo ono što smo htjeli.
Grlila sam je još dugo, ispod kabanice, na kiši, beživotnu, prije nego što sam dopustila dečkima da je odnesu.
Liza je bila moja najbolja prijateljica gotovo trećinu mog života. Šetati s njom je bilo kao šetnja s frendicom i dva mala psa. Ne želim reći da su Joy i Pixie manje dobri psi, ali čovjek na njih ipak mora paziti, a Liza ne samo da je pazila sama na sebe, već je pazila i na mene. Naime, ja sam poznata po tome što sam sklona zalutati po šumskim ili krševitim putevima koje dobro ne poznajem. Ali uvijek sam se na nju mogla osloniti da me usmjeri i dovede kamo treba.
Sad se osjećam izgubljeno, kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Moj bi psihijatar (kome ne idem otkad je rekao – pa ako vam ugine pas, bute si nabavili novog, ima tome preko 10 godina) rekao valjda – pa to je samo pas.
Bilo kakva voda je Lizu usrećivala, šetnje uz Mirnu je obožavala
Pas nikada nije samo pas. Samo onome tko je bio privilegiran imati pravog prijatelja u obličju psa može razumjeti bol tog gubitka.
Liza je bila daleko više od psa, i baš kao i svi moji psi do sada – originalna i neponovljiva.
O tome kako su druge dvije podnijele Lizin odlazak nemam snage još pisati. Mislim da sada, nešto više od dva tjedna kasnije, polako nadolaze na svoje, ali o tome drugom prilikom.
Ono što sam vam na cijelom ovom pričom htjela reći je – kada dođe vrijeme za kraj, znati ćete.
Možda se tješim, ali da toga jutra Liza nije zapomagala i gledala me tim pogledom, ne bih razumjela one koji su mi rekli da će mi pas sam pokazati i da ću tada znati. Sada, nažalost znam.
Još razmišljam koje stablo u vrtu na mjestu gdje je umrla bi bilo adekvatan spomen na nju, ali znam samo da mora biti nešto zimzeleno, zdravo i dugovječno, sretno i ljeti i zimi, na suncu i snijegu, baš kao što je to bila Liza.
Odlazak na more bez nje još ne mogu zamisliti.
P.S.
Imam sigurno puno ljepših fotografija, ali nemam snage ih tražiti jer me previše boli. Naći ćete ih puno na Facebooku.
Ako vas je ovaj tekst rasplakao kao i mene - dopustite da vam popravim dan i pročitajte nedavne avanture koje su uslijedile nakon što je Joy zaključila da je sada ona glava obitelji!
Rujana