Menu

Jedna lovačka priča - ili o seksizmu našem (ne)svagdašnjem

Napisala: Sanja Kastratović

Koji je put od časnog do nečasnog? Gdje je granica čojstva i bahatosti?
Gdje je nestao čovjek, pitanje je koje me danima, mjesecima, a uskoro će biti i godinama, muči….
Gdje je granica između časnog i moralnog ponašanja i onog koje se zasniva na seksizmu, dociranju, bahatosti, bezobrazluku, kršenju zakona, prijetnjama i zastrašivanjima?


No, krenimo redom.
Bio je prekrasan dan u veljači.
Taman onako prekrasan da poželite izaći van, prošetati, izvesti pse da se istrče, da otkriju nove mirise, putove, slobode. 


Dogovorile smo se, nas dvije, em plave, em žene.
Dogovorile smo se i otišle u prirodu s pet pasa.
Uživale u danu, uživale u veselju naših pasa koji veselo trčkaraju blatnim puteljicima po poljima, uživale u opuštajućem razgovoru. Treba čovjeku nekad malo prirode nakon napornog radnog tjedna.
Ali, neki nazovi lovci misle da samo oni imaju pravo na šetnju prirodom.
Zapravo najmanje šetnju. Ne da se bagri hodati. Ljudi su automobile proizveli da ne hodaju.
S namjerom ovdje koristim “nazovi lovci”, jer ono na što smo mi naišle lovci nisu. Odrasla sam s jednim lovcem. On se tako nije ponašao. A niti oni s kojima se družio.
Oni su blatnih čizama hodali po šumi, učili, studirali, radili i trudili se napraviti za sve nas ljepši kutak Zemlje. 


Sretne smo bile i kad smo s polja došle do nasipa kako bismo na travi skinule blato s obuće.
Psi su slobodno šetali desetak metara od nas. Njima blato nije pravilo probleme.
Najednom se nasipom, krećući se prema nama, pojavio automobil. Kako živimo u ravnoj Baranji, uočile smo automobil na vrijeme, pozvale i povezale pse da se možemo mimoići. No, automobil se zaustavio, vozač je otvorio prozor te je razgovor krenuo:


nazovi lovac: “Kud hodate po lovištu s psima bez nadzora?”
plavuša 1 i plavuša 2: “Dobar dan! Kako ste?”
NL: “Aha, dobar dan! Dobro, vi?”
P2: “Odlično, do sad.”
NL: “Znate li da ne smijete hodati po lovištu?”

P1: “Nismo pojma imale da je lovište niti da je lov u tijeku. Nigdje ne piše.”
NL: “Piše na ulazu.”
P2: “Ne piše. Nema table, ali i da ima, ne znači da ne smijemo u šetnju po poljima i nasipima. Osim toga, da ima obavijest da je lovu u tijeku, pa nismo budale da idemo nekome pod pušku.”
NL: “A što da vam odstrijelimo pse? Znate li da smo dužni ukloniti pse bez nadzora iz lovišta?
P1: “Psi nisu bez nadzora, svi su došli odmah na poziv a bili su najviše 10 m od nas.”
P2: “Nemate pravo pucati u pse, odstraniti iz lovišta ne znači ubiti. Ukoliko su bez nadzora, možete ih odvesti na očitanje čipa. Naši nisu bez nadzora.”
NL: (docirajući, s visoka, kao da se obraća mentalno nedovoljno sazrelim osobama): “Ovo vam je posljednje upozoronje. Sad je prošlo ovako, drugi put… ne znam, pucat ćemo na pse.”
P1: “Možemo li dobiti pismeno upozorenje?”
NL: “Ne, samo usmeno.”
P2: “Nemojte si uzimati za pravo ograničavati slobodu kretanja drugim ljudima. Samo institucije države to mogu.”
NL: “Pozvat ću lovnika i predsjednika lovačkog društva.”
P2: “Slobodno pozovite koga god hoćete. Članovi nekakvih udruga i predsjednici istih nemaju nikakvog prava ograničavati slobodu kretanja ljudi, identificirati ih i slično. Inzistiram da zovete policiju ili da nas ostavite da šećemo u miru.”
NL: “Pročitajte Zakon o lovstvu.”
P2: “Jesam. No, Zakon o lovstvu nije jedini kojega se morate pridržavati.”
NL: “Idem po lovnika.” - zatvori prozor, ode.

Nastavljamo šetnju, te se kroz petnaestak minuta pojavljuje drugo vozilo.
Voza se oko nas, na udaljenosti od nekih dvjestotinjak metara. Za njim dolazi i ono prvo vozilo. Vozaju se nasipima i poljskim putevima oko nas, nekoliko minuta zastanu, pa se opet polako vozaju.
Sad već moram reći da se nisam dobro osjećala.
Moja njemačka lovna terijerka zakopala se u rupu tražeći nekog miša pa sam otišla po nju, zlu ne trebalo. Nisam se žurila, ja sam plavuša 2, znatno manje staložena nego je to plavuša 1, moja prijateljica.
Obećala sam joj da ću raditi na sebi.
Vjerojatno sam lagala.
Nemam nikakvu motivaciju raditi na podizanju praga tolerancije na nasilje, prijetnje, seksizam, dociranje, samovolju, kršenje zakona i ustava.
Da, lagala sam joj. Neću dopustiti da zauvijek svi budemo taoci bahatih lokalnih šerifa.


Hodala sam polako, pustila psa nek’ uživa u kopanju. Njemačkim lovnim terijerima bolje zabave od toga nema. 

Krajem oka vidjela sam da čovjek iz drugog vozila razgovara s Plavušom 1.
Ne znam što su pričali.
Laganim korakom došla sam do njih.
Čovjek iz vozila rekao je da je lovnik Lovačkog društva “Srnjak” Bilje. Rekao je kako ima fotoaparat kojim može fotografirati na udaljenosti od 800 m te kako nas je fotografirao. Obzirom na to da je bio od nas udaljen dvjestotinjak metara, zaključujem da je prekršio uredbu o zaštiti osobnih podataka, jer foto oprema koja fotografira objekte na 800 m na 200 m može fotografirati lice koje se može identificirati, što na javnim površinama i bez pristanka nije dopušteno.
Hladno i ljubazno nam je rekao da se tim područjem ne smijemo kretati, pa niti onim uz cestu. Samo biciklističkom stazom koja je s druge strane ceste.
Požurio je autom i na ulazu u njive iz kanala izvadio ploču na kojoj piše “LD “Srnjak” Bilje, broj lovišta i još nešto.

rosulje 13 900x1121
Primjer ploče koja označava lov u tijeku

I to je učinio tako da ga vidimo, jednostavno, bahato i bezobrazno, kao da smo smanjenih intelektualnih sposobnosti.
Onaj prvi nazovi lovac i ovaj drugi nazovi lovac razlikuju se samo po tome što je ovaj drugi malo pristojniji u komunikaciji.
Laganje, muljanje, dociranje, bahatost, zastrašivanje, kršenje zakona i iživljavanje niti jednom od njih nisu strani.


Razmišljajući malo, odlučile smo probati dobiti fotografije.
Objavila je P1 na društvenoj mreži da moli lovnika fotografije. Javio se lovnik - on ni s kim nije razgovarao a nedajbože nekoga fotografirao.
Super.
Znači, em su nam prijetili oružjem, em su nas zastrašivali vozajući se oko nas, em su nas fotografirali bez pristanka, em su se lažno predstavljali. 


Prva ideja mi je bila prijaviti ih za to što su učinili.
Da sam ih prijavila, a nisam znala identitet sudionika, policija bi došla lovniku koji pojma ne bi imao što se dogodilo i za što je optužen. 


Tada mi je pala na pamet još jedna sitnica. Bi li se tako ponašali da su umjesto nas dvije bila dva muškarca? Je li se ovo dogodilo kojem muškarcu? Ako jest, ako sam u krivu, molim tog/te muškarce da nam se jave.
Osim onih gore kaznenih djela, jesu li i seksisti?
Vjerojatno jesu.
Sjetim se onog dociranja, obraćanja na način na koji se ne obraćam niti djeci i totalnog pojednostavljivanja situacije - definitivno su seksisti. 



Pozvali su nas na društvenoj mreži na sastanak lovačkog društva.
Otišla je P1.
Kukali su kako im ljudi ruše čeke (sreća pa je otišla P1, ja bih upitala jesmo li dabrove vodili ili pse), kako su lovci svima trn u oku, kako ljudi bacaju otpad tamo i kako se, ukoliko netko želi u šetnju tamo, od njih mora tražiti dopuštenje.
Zar zbilja misle da je potrebno od neke udruge građana tražiti dopuštenje za hodanje bilo gdje? Zar zbilja misle da će netko svoje Ustavom zajamčene slobode dobrovoljno predati nekom lovačkom društvu? Zar zbilja misle da ću ih ja pitati smijem li negdje prošetati?


Dakle, sad već imamo prijetnju oružjem, zastrašivanje, lažno predstavljanje, ograničavanje slobode kretanja i vozanje po nasipu.

disney bambi live action remake 00

E, sad… Dvadesetak godina sam vegetarijanka. Jedan od razloga za to je činjenica da sam odrasla s ocem lovcem.
Bilo je tu ubijenih životinja. Hlača krvavih do koljena. Mrtvih Bambija i Bambijevih mama i tata. Miris krvi koji mi i danas stoji oštro urezan u mozak. Lovački nož, divlje svinje, puno krvi, ružna slika. Teško nešto za probaviti emotivnom djetetu. To je i jedan od razloga zbog kojeg nisam nikad pročitala Bambija do kraja.
Nisam ga čitala niti svojoj djeci. Pokušala sam. Nije išlo. 
Ali to je najmanje što su moj tata i njegovi kolege radili.
Uglavnom su brinuli za očuvanje staništa divljih životinja, za hranjenje životinja tijekom zime, za brojno stanje… a kad se pojavio nekakav metlj kod jelena ti ljudi su ulagali nadljudske napore da na naki način pokušaju riješiti pošast koja je ozbiljno prijetila životu i zdravlju tih životinja. 


Kroz svoje djetinjstvo gledala sam časne ljude koji se brinu za prirodu, čuvaju okoliš, šeću po šumi, štite slabije od sebe, ne prijete ljudima oružjem, ne zastrašuju, ne krše zakone. Nisu to smjeli, jer imali su oružje.
Gledala sam obrazovane i pametne ljude, one koji su morali znati nešto više od povlačenja obarača i koji su učili cio život. Lovci koje ja poznajem, išli su u škole i na fakultete, a neki, poput moga oca, studirali su i ekologiju uz lovstvo.


Ljuta nakon ovog događaja, pogledala sam stranicu Hrvatskog lovačkog saveza. Za postati lovac u ovoj državi (ne znam za ostale, u ostalima ne živim) dovoljno je imati završenu osnovnu školu i položiti ispit pri HLS-u. Moj je zaključak da trebamo nešto mijenjati, jer ova država oružje daje i onima koji nisu dovoljno pametni da shvate da barem srednju školu trebaju završiti.

Na taj način dobijemo neobrazovane, priglupe, bahate seksiste koji okolo hodaju, nosaju oružje, prijete, zastrašuju i nedostatak potencije kompenziraju pucanjem po životinjama. I, da, dragi novi lovci, zato ste ljudima trn u oku. Bahati ste, neobrazovani, nekulturni, onu prijašnju lovnu etiku ste zaboravili ili je niste niti naučili, maltretirate ljude okolo jer nemate muda suprotstaviti se nepoštenim praksama koje se događaju i za koje znate da se događaju i koje vam u konačnici i odgovaraju. Zato ste ljudima trn u oku. Da ste dovoljno pristojni da pozdravite ljude koje sretnete, da ste dovoljno educirani da znate da nemate pravo ograničavati slobodu kretanja ljudi i da nemate pravo pucati u sve što se kreće, da ste dovoljno nebahati da zamolite… puno manje bi bilo onih kojima ste trn u oku. Bili biste trn u oku samo onim ekstremnim i marginalnim skupinama. Ostale ljude ne bi bilo briga za vas. Ovako nekulturni, needucirani, bahati, iznimno seksistički nastrojeni bacate ljagu na sve dobro što istinski lovci rade. Zato vi niste istinski lovci, vi ste nazovi lovci. Vi ste ljaga lovcima. 

Dociranjem ljudima za koje ne znate što rade, čime se bave i što znaju pravite budale od sebe. I dovodite se u opasnost od kaznenog progona.
Posebice kad fotografu pokažete malo bolju amatersku foto opremu i tvrdite da  njome možete fotkati na gotovo kilometar pa izazovete bijes i želju za prijavljivanjem Agenciji za zaštitu osobnih podataka koja mora opremu izuzeti, a vi je nemate. Objektiv koji ste opisali pri susretu cijene je oko dvadeset tisuća kuna.
Možda bi bilo najbolje da vas, ovako bahate, needucirane, seksističke i sklone dociranju, natjeramo da kupite takvu opremu da vam je država može izuzeti radi dokaznog postupka. Jer sve nas najviše boli udarac po džepu. 


Još uz to, kad treneru pasa (Plavuša 2), docirajućim tonom, pokušate objasniti korištenje određenih vrsta povodnika, djelujete iznimno budalasto. T
očno onako kako bih ja izgledala da vama pokušavam objasniti lovnu etiku. Ili možda ne? 


A nužno je da država poradi na utvrđivanju količine budala lakih na obaraču koji okolo hodaju naoružani i prijete normalnim ljudima u šetnji.
Jer su žene. I plavuše.

sandra gabriel 8XKX Pp55K0 unsplash

P.S.
Za one koje zanima, evo Zakona o lovstvu (klik na link https://www.zakon.hr/z/422/Zakon-o-lovstvu) u kojem piše da rubovi lovnog područja moraju biti vidljivo označeni.


KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK