Menu

Kraljica drame

Napisala: Rujana Jeger

Sada mogu slobodno priznati. Dosegla sam vrhunac, mogu biti primadonna bilo kojeg dramskog kazališta, a ponajviše onog koje se zove Život.


Ovaj tekst je u stvari suočavanje sa samom sobom, te ujedno i pismo isprike mom Najdražem Veterinaru koji je, unatoč tome što me je već poznavao i što sam tada već imala psa, kada smo upisivati faks učinio fatalnu grešku i upisao - veterinu.

Sigurna sam da je zažalio već više puta, no sada je kasno da mijenja karijeru. No posve sam sigurna, ako uvedu psihijatarske usluge u čekaonicama ambulanti Veterinarskog fakulteta - ja ću tome biti kriva!

Dakle, prije koja tri tjedna, ležim ja tako u savršeno lijeno subotnje predvečerje na trosjedu i gledamo neki film, te mi pogled padne na Joy i pomislim, logično, na Chili koja je bila od iste "loze" te doživjela 18 godina...dignem ruku i pogladim Joy pomislivši - (a kunem se da film nije bio o psima niti je koji pas u njemu umro, majke mi!) : "Imamo mi još puno godina pred sobom..."

I u tom trenutku napipam - kvrgu!
Na vratu.
Na spoju vrata i čeljusti.
Limfni čvor.
Natečeni limfni čvor.

Znate onaj osjećaj kada vam saopće kako je umro netko vama drag? Ili kako ima rak? Šlagiran je, smrtno bolestan, imao je saobraćajku?
Ono kad vam nevidljiva sila presječe dah udarcem šake u trbuh, a onda - kada se presavijete od bola, nabije vam koljeno u nos tako da vam nekontrolirano poteku suze i šmrklje? (zar nije nevjerojatna ta količina vodene tvari koju možemo proizvesti bez da tijelo ne dehidrira?)
Limfom.

Moj pas ima limfom. Nema tu upitnika, primijetiti ćete. Točka.
Moj mali bijeli još tako mladi pas....
Pas eto baš od Chiline loze za kojeg sam se nadala da ima iste dugovječne gene?

Sčobodno čitajte dalje, neće vam trebati maramica.
Ne ovaj put.

Dakle, te sam sekunde krenula plakati i više se nisam zaustavljala.

Poput nekog lika iz Marquesovog romana, ja sam ronila i lila suze tako da su uskoro svi ukućani navukli kapice za vaterpolo i peraje. Ova kiša koja danima pada je nula prema meni - vlagu sam navukla u zidove, ne bi me čudilo da nam počnu izbijati gljivice po uglovima, a drvo se savijati.
Subota poslijepodne - uništena.
Nedjelja - uništena.
Ne samo meni.

Lako za Jegera. On je potpisao.
Ali onaj s početka priče, kojem nije bilo pametno upisati to što je upisao....on nigdje nije potpisao da pristaje na sva moja s(r)tanja. On nije mogao znati da sam u jeku najgorem PMS-a koji je ikada drmao ičijim mozgom i jajnicima otkad je prva ameba u Primordijalnoj juhi odlučila da se ne želi dijeliti sama sa sobom i to vjerojatno jer je sama sebi počela ići na živce.
Drhtavim rukama sam natipkala poruku.
Ne kanim je uopće ovdje replicirati, dovoljno sam patetična i ovako.

Reći ću samo da me čovjek nazvao sa neke službene večere....

I ujutro.
I navečer.
I u ponedjeljak ujutro - kada me već njegova supruga (a i ona bi mogla pametnije birati prijateljice, a ne se družiti sa luđacima poput mene) zacijelo - no na sreću i ona radi u zdravstvu i to baš eto na kojekakvim poremećajima (kad bolje pomislim, možda joj služim kao case study ...) negdje dobrano zamrzila zbog pokvarenog vikenda - uletjela sam u ordinaciju otprilike urlajući: "Biopsiju, punkciju, hitno!"

Pogađate već zašto.

Nakon što sam mobitel stavila u vodootpornu futrolu za ronioce, vikend sam provela radeći što? Surfajući po netu. ZNAM da je to ono što SVI liječnici i veterinari mrze a psiholozi IZRIČITO ZABRANJUJU! (u stvari ne znam zabranjuju li, ali trebali bi!)

Znam da je upravo to ono što se NE RADI. "Ako sumnjate na nešto, najpametnije je što prije potražiti stručnu pomoć" - to je rečenica koju sam ne samo pročitala, već i previše puta napisala ili izrekla da ne bih znala što radim, ali to je naprosto bilo jače od mene.

Da vam odmah kažem da može biti užasno puno uzroka za naticanje limfne žlijezde.
Ali meni je bio očit samo jedan.
Onaj najgori.

U stvari, kad bolje razmislim, imala sam užasno puno sreće sa svim svojim psima tokom 30 i kusur godina - nešto epileptičnih napada, jedan starački dijabetes, piometra, dva raka cica (uspješno operirano na vrijeme) - psi su mi živjeli između 12 i 18 godina - u stvari se ne bih smjela žaliti, niti furati takve crnjake.
Ali eto - darkerica ostaje darkerica.

"Hm, hm." popipao je žlijezdu NV (Najdraži Veterinar).
"Hm, hm." prešlatao je endokrinolog.
" 'ajmo snimiti zube!" rekao je endokrinolog.
"Kolega...." započeo je NV te bacio brzi pogled prema Jegeru "mislim da je najbolje da napravimo punu obradu...." kratak pogled prema meni koja sam problijedila "krv, punktiranje, rendgen - da budemo što sigurniji!"

Pojavljuje se Dr.Zgodni, uvjerljivo najbolji komad na klinici kojeg su izgleda ugurali u sobicu gdje sam ja čekala da Joy uhvati lagana narkoza (punktirati limfnu žlijezdu i slikati zube bilo kojem terijeru koji drži do sebe nije baš izvedivo bez neke droge...) - rekla bih da su ga u tu Situaciju gurnuli zato što je najmlađi na odjelu pa su zaključili da će se: em čeličiti uz Luđakinju Prve Klase, em će Luđakinji Prve Klase odvući pažnju njegova ljepota, no bilo bi mi draže da su mi uštrcali istu supstancu od koje je Joy uskoro zaglavinjala. A sigurna sam da su bili u iskušenju.

Slikanje zuba podrazumijeva vezanje donje&gornje vilice špagom te račvaljivanje istih, a po mogućnosti bez ikakvog pomaka. Da skratim, četvero nas je držalo drogirano pašče od 7 kg, od čega su njih trojica tepali a ja sam se koncentrirala da suzama ne poplavim pod prostorije za rendgen koji je bio pošteno premrežen kojekakvi produžnim i inim strujnim kablovima. Pitam se zašto meni zubari ne tepaju kad mi slikaju zube a otmu mi gomilu para za to? Daleko više nego veterinari koji se u stvari i izlažu određenoj opasnosti od ugriza bilo pacijenta, bilo psihotičnog vlasnika koji ne smatra da je Fifi tretiran kako zaslužuje...

Proces na P4.
Google.
P4 je onaj najveći gornji škarasti zub u vilici - najgadniji za vađenje, tri korijena, korijenje seže do oka ili bar u nebo, komplikacije, operacije....nemojte googlati, ponavljam.

Antibiotici. Nije za vađenje, ali pas ima kamenac.
Kamenac? Kamenac uzrokuje proces???
Pa ima kamenac ali blagi, nije to još za lasersko uklanjanje, mislim ja razderana osjećajem krivnje, dok mi siroto drogirano pseto posve opušteno (nepoznat osjećaj za vlasnika terijera) visi u rukama.

Hmmmm.

Rezultat punkcije?

Sutra.
Sutra???
Sutra??????
Kako ću ja, pobogu i zaboga, izdržati do sutra????

Sutra.
Rezultat negativan.
Ali.
Ali.....
Savjetuje se ponoviti za mjesec dana, uz punktiranje još jednog čvora.
"Biti će sve u redu" kaže NV. I trebala bih mu vjerovati....

Ali.
Jedino što znam je da kada mi kažu da će biti sve u redu, najčešće ne bude. U stvari, obično ne bude. Da ne kažem da u pravilu ne bude.
"Biti će sve u redu" i "Ne budi tako osjetljiva", rame uz rame sa - "Nisi ti debela, samo imaš krupne kosti" su u njoštrijoj konkurenciji za NAJGORU UTJEHU u životu i ne bi se smjele primjenjeivati kako na mene tako ni na koga, bez obzira na volumen kostiju!

No dobro.
Religiozno uvaljujem psu antibiotik, dok u pozadini čujem sat: TIK-TAK, TIK-TAK, TIK-TAK....
Naime, za 10 dana putujem. Sve uplaćeno prije više mjeseci. Putovanje života po jugu Italije. Pompeji, Napulj, raj za arheologe....

Jeger za vikend bježi na ribolov.
Razumijem ga.

Taman zaključim kako će sve biti u redu, da bi me u subotu ujutro prenuo neki zvuk.
Psi počeli lajati, ja se okrećem na drugu stranu i mislim kako je sigurno opet bio potres....
Ujutro se budim i što prvo radim? Hvatam sirotog psa za žlijezdu.
Trostruko je veća.
Pas se trese.
Tresem se i ja.
Ali to još nije sve.

Netko mi je provalio u dvorište.
Kvarim NV još jedan vikend.
Jeger dolazi. Kvarim i njemu.
Prijateljica zove da njezina kuja PIŠKI KRV!
Ja joj govorim da ne googla i već utipkavam dog pee blood...

Slijedi novi ciklus ludila.

Ponedjeljak, novi pregled.
"Hmmmm."
"Hmmmmm...."
Nastaviti s antibiotikom. Dodati još jedan. Oblozi.

Treba vremena.
Treba strpljenja.
Nemam.
Niti jedno niti drugo.

Vraćam psa doma, trčim natrag veterinaru jer frendica plače.
Infuzija, kamenje u mjehuru. Dani i dani infuzije.
Ona, za razliku od mene ima posao od 9-5.

Sjedim uz kuju. Sjedim uz kuju i googlam.
Sjedim uz kuju i plačem.
Iza mene umire tvor.
Čuje se cviljenje iz bolničkog odjela.
A ja putujem za par dana.

Dolazi frendica, plače i ona.
Rak mjehura, što drugo.
Nije moj zaključak, iako sam pomislila isto, tješim je: "Biti će sve u redu" govorim i ne vjerujem da to govorim.

I ona ima PMS, ali ni ona to ne zna. (poslije smo usporedile bilješke :))

Bliži se odlazak.
Meni se povraća.
Plačem, plačem plačem.

U svakoj birtiji tražim wi-fi. Dopisujem se s frendicom, dopisujem se s Robertom Kranjčecom, vlasnikom hotela (pitam se hoće li mi ikada više čuvati pse).
U međuvremenu gledam divne starine i samo tada ne mislim. Mjerač na telefonu bilježi prosjek od 20 kilometara propješačenih - na dan.
Wi-fi. Muzej. Pizza. Wi-fi. Muzej. Pizza. Aperol. Wi-fi.
Napulj je potcijenjen grad. Želim ga još jednom posjetiti, bez potrebe za wi-fijem.
Ne tješi me ni kada mi jedna druga prijateljica javlja da je vodila Joy na kontrolu i da je kvrga manja.
Uslijedi panična prepiska:
Manja od čega?
Pa manja. NV zadovoljan.
Manja od onoga na početku ili onoga u subotu?
Pa ne znam sad, ali manja je.
Suzdržavam se od vrištanja.(ovom prilikom se zahvaljujem još jednoj sirotici koja ne zna birati prijatelje, hvala ti!)

Odlazim u Herculaneum.
Zove NV.
Kaže da je zadovoljan.
Kvrga je kao grah.
Zahvaljujem se, sklapam slušalicu.
Razmišljam o dimenzijama graha.
Crni, bijeli, šarac?
Meksički? Bijeli, veliki, proljetni?
Hodamo 17 km.
Naručujem Paste e fagiole.
Ne vidim grah, kopam po tanjuru.
Muka mi je.

Dani prolaze kao godine. 10 dana kao 100 godina.
Zadnji dan skužim da ne letimo natrag u Trst (najjeftiniji let, Alitalia Trst-Napulj-Trst, savjetujem - 127 eura) u 8 ujutro.
Let je u 8 navečer.

Navečer?
Nema šanse da stignemo po pse.
Wi-fi.

I tako.


Da vam skratim muke?

Evo:

Frendičina kuja je imala tešku upalu mjehura te nešto šodera koji je uglavnom ispiškila. Još uvijek je na urinarnoj hrani i antibioticima. Ali biti će sve u redu.

Tvor je preživio.

Jučer sam skupila pse u Alpha-dog hotelu za pse gdje je njihova zaposlenica Branka (izgrlila sam je do besvijesti te se izblamirala plačući od sreće) redovno davala lijekove te aplicirala oblog.

Joy je upravo došla s kontrole kod NV. Popila je koktel od 3 antibiotika i žlijezda se u potpunosti povukla. Nema proces na zubu, tražili su drugo mišljenje. Zubi su ok.

Nešto je nairitiralo žlijezdu, možda mehanička ozljeda, strano tijelo, iver od štapa ili bilo koji od razloga koji su mi promakli i izblijedjeli pred Onom Rječju.


"Misliš da Joy onda ipak nema limfom?" pitam NV koji sada već izgleda posve iscrpljeno.

"Ili to, ili smo našli lijek za njega - antibiotike!" odgovara uz nezasluženo nisku dozu sarkazma.

Zaključak?

Postoji nekoliko opcija.

Ili sam postala jedna od onih osoba za koje sam bila sigurna da nikada neću postati te se prema psima ponašam kao da su mi djeca koju nemam, ili sam s godinama postala sve umornija i manje tolerantna na sranja i probleme ili sam posve poludjela ili imam previše vremena za dramu ili sve gore navedeno.

A možda je moj psihijatar imao pravo - ne znam se nositi ne samo s gubitkom, već i samom mogućnošću gubitka nekog koga volim.

Ali ne znam ne želim i ne mogu prestati.
Voljeti.
I da, priznajem: previše sam osjetljiva. Sve će biti u redu. Samo imam krupne kosti.

P.S.
Ovo gore je u stvari vrlo skraćena verzija u kojoj se ne spominju neki ljudi koje sam također opako gnjavila i koji su mi na raznorodne načine pomogli da ne skrenem totalno - tekst je u stvari komotno mogao biti i dvostruko duži :)


Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK