Menu

Baraka 5b

(nastavak epizode Prvi put u pansionu za pse)
...dakle, mjesecima sam pregledavala fotografije svih mogućih pansiona, hotela, čuvalica i čuvara pasa - kvragu, ako ćemo iskreno, na tome sam radila gotovo dvije godine, sve otkada sam shvatila da sam poremećena i da ne mogu svoje novo štene Joy ispustiti iz ruku i negdje otputovati - a ja volim putovati...

Ni psihijatar mi nije mogao pomoći - na moje pitanje: "Zašto mislite da mi se ovo događa baš sada i baš s ovim psom? Sve sam svoje pse prije bez problema davala prijateljima na čuvanje i nisam ih baš ni zivkala da provjerim kako su a sada me samo jedan običan vikend bez Joy - užasava!? O čemu se tu radi? Zašto se toliko bojim?"

"Čega se bojite?" podigao je obrvu drmrfrprofscineurologijepsihoterapijepsihologije i valjda i parapsihologije. "Kako čega?" počela sam....
I krenula od prethodnog nastavka i Paranoje br.1....
Negdje kod Paranoje br 9. drmrscprofblabla zaustavio me je pokretom ruke. Pomislila sam da sam spašena. "Ako strada, nabaviti ćete si novog!" važno je zaključio.
Naravno da ću si nabaviti novog; psa, muža, nema problema - pomislila sam - ali nije u tome poanta, zaboga!!! Zamislite da vam se prijatlejica žali kako joj je muž smrtno bolestan a vi joj kažete - "Ma dobro, teško je to, ali nabaviti ćeš si novog!"

Ili.... dosta primjera, vi koji imate pse, znate na što mislim. Ma kvragu - svi vi koji nekog volite znate na što mislim!

Uglavnom, godinu dana nisam nigdje otputovala, a kad i jesam - u zadnji čas bih počela paranoizirati i plakati i na kraju bih Joy povela sa sobom (kao, malecka je pa je praktična i to je dobar izgovor). Iako je Luka više nego sposoban brinuti se o dva psa, ona ga se u početku malo bojala i to mi je bila odlična izlika. Naravno, nakon par vikend čuvanja, zavoljela ga je i lijepo spavala s njim u krevetu dok sam ja po Beču od prijatelja žicala tablete za spavanje ne bih li prestala razmišljati što bi sve moglo poći po zlu - dok neki broje ovčice da bi zaspali, ja sam brojala paranoje.
Mogla bih sada tu filozofirati o majčinskim osjećajima, četrdesetim godinama i koještarijama tipa - zamjena za djecu koju nemam - ali činjenica je da mi je to otprilike šesti pas (ne, ne traju mi kratko nego imam po dva) ali mi se ovo po prvi puta događalo.

Danas, s nekim odmakom, vidim o čemu se radilo: nakon nagle i prerane smrti oca upala sam u depresiju - ne mislim na onu koja se liječi lijekovima, već onu koja se davi u hrani, ne može zaspati i ne da joj se izlaziti među ljude, vježbati, plesati i manje više raditi one stvari u kojima je oduvijek uživala - osim šetati pse. Kada vam netko naglo umre, bez ikakvih znakova upozorenja, u stanju ste razviti razne scenarije katastrofe za one koji su preostali - a što manji, slabiji i slađi oni bili - to gore. 


Mislim, zvrndala sam ja i Jegera i majku i sve koji su putovali od točke A do točke B autom, avionom i inim prijevoznim sredstvima i tjerala da mi se redovno javljaju, po mogućnosti s fotografijom koja uključuje tekuće izdanje dnevnih novina... i ne, otac mi nije stradao u saobraćajki. Tjerala sam i sve bližnje na sistematske preglede, također.  Nakon nekog vremena, mislim da se depresija umorila od mene. Bila sam joj previše naporna, a i ona meni. Ali moram vam reći - žalovanje se ne da ubrzati. Svojski sam se trudila, ali ipak je potrajalo oko tri godine.

Godinu dana kasnije pogodila me i smrt moje Chili, osamnaestogodišnje starice, Jack Russell terijerke čiji odlazak je definitivno vrlo izvjestan i ni počemu iznenađujući. Ali ipak, osamnaest je godina jako dugo vrijeme i htjeli ne htjeli, počnete razmišljati o tome tko ste, što ste i gdje ste bili tada i kamo je proletjelo svo to vrijeme, gdje su ljudi s kojima ste se družili, mjesta na koja ste izlazili.... a sve to u već popriličnoj depri.

Joy mi je zbilja donijela Radost, ali me oprao i strah od gubitka te radosti - ali vrijeme liječi sve. Ali također je i nezaustavljivo, tako da je naš vjerni čuvar pasa Luka, sin moje najbolje prijateljice već diplomirao i naglo odselio natrag u svoj grad - vraga naglo, samo sam to dočekala nekako nespremna.
I tako smo odabrali hotel za pse na osnovu preporuka nekoliko zajedničkih prijatelja i prijateljica čiji su psi tamo boravili... 

Vlasnik je ponudio da dođe po pse, ali naravno da sam htjela sve vidjeti vlastitim očima - no kako to obično biva, kasnili smo, bio je sumrak, blato, psi su lajali a Jeger - koji je bio protiv "kasarne" (ponekad mislim da ima gadne traume iz vojske) nervozno gnječio uzice u rukama.
Cure su hrabro ušle u zgradu s boksovima iz kojih se čuo zastrašujući lavež raznih velikih pasa - Liza se malo lecnula, ali Joy je hrabro umarširala. Kao što ste mogli pročitati u knjizi, ona ima iza sebe nekoliko izložaba pa lavež i gomila pasa ne utječu na njezine živce. 

Ali utječu na Jegerove. Ušli smo u boks, spustili jastuk na izdignuti podest, na pod stavili njihov omiljeni kong i umjetnu kost i izašli van spuštene glave.
Nakon par kratkih uputa o hranjenju, brzim smo i odlučnim koracima grabili prema autu.

Nismo uključili radio. Nakon nekoliko desetaka kilometara Jeger je progovorio: "Tebi je jasno da je Joy najmanji pas tamo!?" Naravno, Joy i Liza su bile smještene u isti boks.
"Ma daj, molim te, pa što onda?!" odgovorila sam grizući usnu. Salata nekoliko dana neće biti opcija. Kod Krapine sam zaključila da nisam vlasniku rekla kako se psi zovu. Nisam mu ni rekla da Joy često pokuša opljačkati Lizi hranu. Nisam htjela ispasti neurotična vlasnica, ali prije slovenske granice sam poslala SMS (to, kao, da bude jeftinije): MALA (JOY) ZNA UKRASTI HRANU VELIKOJ (LIZA). MOLIM PRIPAZITE DOK NE POJEDU, BRZE SU :)

Smajli je, kao, simpatičan. Jeste li primijetili da ga muškarci načelno ne šalju?
Zatim sam, dok sam još mogla koristiti internet - na brzinu zalijepila naslovnicu knjige na Facebook hotela za pse i napisala nešto kao: od danas su likovi iz knjige gosti Hotela :)
Smajli. Prokleti smajli, mrzim smajlije, zašto to radim? Na sreću, s druge strane FB-a nalazila se žena. Znam po uzvratnom smajliju.

Zatim je Jeger rekao: "Baraka 5b" 
"Šuti." odvratila sam sumorno.

Ostatak vožnje protekao je gotovo u potpunoj tišini. Ja sam izgrizla usnicu a Jeger pojeo dvije vrećice kiselih bonbona - kao što sam već rekla - nitko  od nas dvoje nije jeo nikakvu salatu sljedećih par dana.
Kada smo stigli, legla sam u krevet. Pola sata kasnije, digla sam se i prekopala neseser. Uzela sam pola tablete za spavanje. Zadnji prizor kojega se sjećam (generiran mojim bolesnim umom) u budnom stanju je bila mala tužna bijela njuška iza zelene rešetke.
Drugi dan sam pospano bauljala - inače ne pijem te vražje tablete jer me uspavljuje slušati kako psi dišu. Jeger ne diše, on hrče i uvijek dolazi u krevet kasnije kako bi mi dao priliku da zaspim. Ali ne hrče nipošto glasnije nego mops - ali to ću vam ispričati jednom drugom prilikom.

Izdržala sam 24 sata.

Iz Beča (gdje sam gostovala s knjigom) sam poslala SAMO JEDAN SMS (4 kune, nije baš tako strašno... ne?) - JE LI SVE U REDU?
SVE JE U REDU, NEMA PROBLEMA stigao je odgovor.
"Mogao je malo i elaborirati!" rekao je Jeger.

Oduprla sam se želji da se pokrijem preko glave i prespavam još dva dana.

Uostalom, imala sam zadatak: prijateljicu su djeca konačno nagovorila na psa - molila me da dođem još jednom popričati s njima o tome što s novim štencem i kako, te da pogledam stan i procijenim kako i gdje bi ga za početak trebalo puštati.
Ta je epizoda završila pijanstvom u podzemnoj željeznici u Beču bez karte.

Ali o tome u sljedećem nastavku....
A do tada bacite oko na ovaj smještaj - često pomislim: " Da mi je biti pas...." - a vi?



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK