Tko je tu opasan?
- font size decrease font size increase font size
Svakoga jutra kada se probudim – točnije, kada me probudi budilica u vidu telefona (ukoliko ne uspije, liza i Joy krenu cviliti kao da govore “Ma daaaj, još maaalooooo!), prvih par minuta, onako bez leća, buljim u Facebook s blizine od 3 centimetra, što otprilike izgleda kao da sam mops koji njuši nešto na betonu…. drugim riječima, vrlo smiješno.
To činim iz dva razloga, koji se doduše mogu mirne duše svesti u stvari na jedan: da se razbudim.
Naime, negdje sam jednom pročitala da se čovjek najbolje razbudi ako nešto pročita odmah nakon zvonjave budilice, a na Facebooku se uvijek nađe stvari koje mi dignu adrenalin, da ne kažem živac, što me onda spremno katapultira iz kreveta, najčešće uz neku odgovarajuću psovku, dok Joy pospano pogleda i samo se još bolje namjesti. Ona je najveća pospanka u cijeloj obitelji, naravno, ako pse računate u obitelj.
Ja da.
Dapače, oni su jedina izborna obitelj, ako prijatelje ne računate u obitelj.
Ja da :).
I tako jutros pročitam kako je jedan pas u velikoj Britaniji ubio četverogodišnju djevojčicu i kako je to već 17ti slučaj od 2005., te da bi trebalo uvesti testove kompetencije za vlasnike pasa. Naravno da se slažem, uostalom, pas može poslužiti i kao oružje, uostalom, to je i jedna od njegovih povijesnih uloga, ma koliko mi šutjeli o tome. Dakle, kada bi ljudi prije nego nabave psa pohađali tečaj, poput tečaja vožnje, na primjer, možda bi situacija bila bolja.
Međutim, što reći kada statistika saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom u Velikoj Britaniji samo za 2010. godinu (kada smo već krenuli od te zemlje) iznosi nevjerojatna 1754 slučaja! zar nisu ti ljudi pohađali vozački i polagali završni ispit? Jesu, naravno. Ali nitko nije predložio da se zbog ovoga zabrane motorna vozila ili barem određeni tip motornih vozila ili pak – određeni tip vozača? Nije. To je rizik koji izgleda svi prešutno prihvaćamo, sastavni dio današnje, ne samo civilizacije, već i ekonomije. Drugim riječima, profita.
Psi su već odavno pali na ljestvici profita, osim kada se radi o ilegalnim borbama, posebno skupim izložbenim primjercima, bolesnicima koji uzgajaju na veliko (tzv. “puppy mills”) i naravno – velikim koncernima koji proizvode hranu i lijekove, kako za nas, tako i za njih.
Ali naravno, to sve skupa nije ništa prema ogromnoj automobilskoj industriji zbog koje se vode čak i ratovi za naftu, iako je već odavno dokazano da se automobili mogu pokretati i na vodu, struju ili solarnu energiju…. no dobro, nije sad to važno.
A što s ljudima koji imaju djecu? Sudeći po onom nedavnom slučaju desetogodišnjeg dječaka koji je zaklao i zapalio šest štenaca, čini se da bi i budući roditelji možda morali pohađati kakav tečajčić, zar ne? I na kraju, koliko je samo visokoobrazovanih likova postalo ratnim zločincima ili “samo” masovnim, serijskim, vanserijskim ili običnim, jednokratnim ubojicama? Jedini tečaj koji imamo, na žalost je ovaj jedan život koji živimo.
Znam da je to nikakva utjeha nekome tko je pretrpio gubitak ili “samo” napad od strane psa, ali statistički je puno veća vjerojatnost da će u Velikoj Britaniji netko poginuti od udara groma, pošto on ubije prosječno 3 osobe godišnje u toj zemlji, dakle svakako više nego psi. No za razliku od groma, koji spada pod “više sile”, psi su još uvijek najobičnije čovjekovo vlasništvo s kojim se načelno, bar sudeći po onome što možemo vidjeti u medijima, može činiti što se poželi – tući, izgladnjivati, ubijati, bacati u kontejner, spaljivati, te zlostavljati na razne načine.
Odnosno, evo – baš sam pišući ovaj tekst shvatila da i ne mislim više kako bi trebalo posebno obrazovati vlasnike pasa. Smatram da bi odgoj i obrazovanje, ne samo u školama, već i u obitelji trebao biti na toj razini da nema uopće potrebe za “specijalnim vaspitanjem” nekog određenog sloja ljudi, zato jer bismo se svi prije svega trebali naučiti ponašati normalno, uviđavno i pristojno prije svega jedni prema drugima. Tada ne bi bilo više nikakvog problema s životinjama, jer kao što svaki iole pažljiviji vlasnik (odnosno, vjerojatnije, prijatelj) pasa zna – oni nas ionako oduvijek razumiju bolje nego mi njih.
P.S. Nije da relativiziram, ali Homo Sapiens je u stanju bespoštedno klati (a kad to ne čini, snimati i gledati filmove o tome)ne samo pripadnike drugih vrsta, već i svoje vlastite pa je tako u već toliko puta spomenutoj Velikoj Britaniji 2012. došlo do 722 ubojstva čovjeka po čovjeku. Stoga psima ne pakovati, molim. Radije se ne pravite Englezi, pazite da se ne zamjerite susjedu i razmislite koga puštate u stan.
To činim iz dva razloga, koji se doduše mogu mirne duše svesti u stvari na jedan: da se razbudim.
Naime, negdje sam jednom pročitala da se čovjek najbolje razbudi ako nešto pročita odmah nakon zvonjave budilice, a na Facebooku se uvijek nađe stvari koje mi dignu adrenalin, da ne kažem živac, što me onda spremno katapultira iz kreveta, najčešće uz neku odgovarajuću psovku, dok Joy pospano pogleda i samo se još bolje namjesti. Ona je najveća pospanka u cijeloj obitelji, naravno, ako pse računate u obitelj.
Ja da.
Dapače, oni su jedina izborna obitelj, ako prijatelje ne računate u obitelj.
Ja da :).
I tako jutros pročitam kako je jedan pas u velikoj Britaniji ubio četverogodišnju djevojčicu i kako je to već 17ti slučaj od 2005., te da bi trebalo uvesti testove kompetencije za vlasnike pasa. Naravno da se slažem, uostalom, pas može poslužiti i kao oružje, uostalom, to je i jedna od njegovih povijesnih uloga, ma koliko mi šutjeli o tome. Dakle, kada bi ljudi prije nego nabave psa pohađali tečaj, poput tečaja vožnje, na primjer, možda bi situacija bila bolja.
Međutim, što reći kada statistika saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom u Velikoj Britaniji samo za 2010. godinu (kada smo već krenuli od te zemlje) iznosi nevjerojatna 1754 slučaja! zar nisu ti ljudi pohađali vozački i polagali završni ispit? Jesu, naravno. Ali nitko nije predložio da se zbog ovoga zabrane motorna vozila ili barem određeni tip motornih vozila ili pak – određeni tip vozača? Nije. To je rizik koji izgleda svi prešutno prihvaćamo, sastavni dio današnje, ne samo civilizacije, već i ekonomije. Drugim riječima, profita.
Psi su već odavno pali na ljestvici profita, osim kada se radi o ilegalnim borbama, posebno skupim izložbenim primjercima, bolesnicima koji uzgajaju na veliko (tzv. “puppy mills”) i naravno – velikim koncernima koji proizvode hranu i lijekove, kako za nas, tako i za njih.
Ali naravno, to sve skupa nije ništa prema ogromnoj automobilskoj industriji zbog koje se vode čak i ratovi za naftu, iako je već odavno dokazano da se automobili mogu pokretati i na vodu, struju ili solarnu energiju…. no dobro, nije sad to važno.
A što s ljudima koji imaju djecu? Sudeći po onom nedavnom slučaju desetogodišnjeg dječaka koji je zaklao i zapalio šest štenaca, čini se da bi i budući roditelji možda morali pohađati kakav tečajčić, zar ne? I na kraju, koliko je samo visokoobrazovanih likova postalo ratnim zločincima ili “samo” masovnim, serijskim, vanserijskim ili običnim, jednokratnim ubojicama? Jedini tečaj koji imamo, na žalost je ovaj jedan život koji živimo.
Znam da je to nikakva utjeha nekome tko je pretrpio gubitak ili “samo” napad od strane psa, ali statistički je puno veća vjerojatnost da će u Velikoj Britaniji netko poginuti od udara groma, pošto on ubije prosječno 3 osobe godišnje u toj zemlji, dakle svakako više nego psi. No za razliku od groma, koji spada pod “više sile”, psi su još uvijek najobičnije čovjekovo vlasništvo s kojim se načelno, bar sudeći po onome što možemo vidjeti u medijima, može činiti što se poželi – tući, izgladnjivati, ubijati, bacati u kontejner, spaljivati, te zlostavljati na razne načine.
Odnosno, evo – baš sam pišući ovaj tekst shvatila da i ne mislim više kako bi trebalo posebno obrazovati vlasnike pasa. Smatram da bi odgoj i obrazovanje, ne samo u školama, već i u obitelji trebao biti na toj razini da nema uopće potrebe za “specijalnim vaspitanjem” nekog određenog sloja ljudi, zato jer bismo se svi prije svega trebali naučiti ponašati normalno, uviđavno i pristojno prije svega jedni prema drugima. Tada ne bi bilo više nikakvog problema s životinjama, jer kao što svaki iole pažljiviji vlasnik (odnosno, vjerojatnije, prijatelj) pasa zna – oni nas ionako oduvijek razumiju bolje nego mi njih.
P.S. Nije da relativiziram, ali Homo Sapiens je u stanju bespoštedno klati (a kad to ne čini, snimati i gledati filmove o tome)ne samo pripadnike drugih vrsta, već i svoje vlastite pa je tako u već toliko puta spomenutoj Velikoj Britaniji 2012. došlo do 722 ubojstva čovjeka po čovjeku. Stoga psima ne pakovati, molim. Radije se ne pravite Englezi, pazite da se ne zamjerite susjedu i razmislite koga puštate u stan.