Menu

Prvi put u pansionu za pse

Ne znam kako vi, ali ja sam jako maštovita. Jeger kaže da sam paranoidna, ali mislim da je to pretjerano oštra ocjena. Da pojasnim, maštovita sam kada se radi o scenarijima katastrofe. Prije nisam bila takva – pse sam ostavljala na čuvanje prijateljima bez pola problema, nisam ih zivkala (blažena vremena bez mobitela, računala i društvenih mreža), smucala sam se po bijelom svijetu ne razmišljajući o…. pa, ne razmišljajući. Ah mladost!

Na žalost, otprilike negdje kada mi je bilo trideset i nešto malo preko, moj stari pudl Charlie uginuo je dok su ga čuvali moji jako dobri prijatelji. Tu sam epizodu potanko opisala u knjizi “Bez dlake na jeziku”, ali za vas koji još (tsk, tsk!) niste čitali, ukratko;

pas je imao 15 godina, već je preko godinu dana bio dijabetičar na inzulinskim injekcijama i imao je još nekih zdravstvenih problema. Obzirom da je došao iz sumnjivog uzgoja, preko oglasa (trebao je biti bakin pas), ako mene pitate, vjerojatno iz nekog tzv. Puppy Milla, odnosno masovnog uzgoja – boležljiv kakav je bio, još je dobro i prošao.

Izgleda da je uspio nakačiti neku gastroentero infekciju s kojom se njihov lokalni veterinar nije znao nositi, a možda mu je organizam već bio potrošen – uglavnom, uginuo je pola sata nakon što smo došli u stan. Moji su prijatelji bili dugogodišnji vlasnici pasa i uzajamno smo ih jedni drugima čuvali pa znam da su učinili sve što je bilo u njihovoj moći.

Ipak, od tog sam trenutka nekako postala bolno svjesna da se svašta može dogoditi – a pošto i inače imam potrebu za kontrolom čitavog svijeta, apsolutna kontrola (neki to pogrešno nazivaju tiranijom) mog vlastitog mikrosvijeta je najmanje što mogu učiniti….

Na sreću, godinu dana nakon tog nemilog događaja, u moj je život ušetala Liza, tako da je trebalo opet naći nekoga tko će čuvati pse (Chili je bila mala Jack Russell terijerka koju smo svuda vodili sa sobom nakon Charlijeve smrti). Zvijezde su se poklopile pa je te godine u Zagreb, u koji smo se točno tada preselili, došao studirati sin moje najbolje prijateljice s mora. Oni su uvijek imali pse, tako da mu nije trebalo previše objašnjavati, k tome je Chili bila već u godinama pa se malo bila “smirila”(u odnosu na to kakva je inače ta pasmina) a Liza je nađena na cesti pa je od početka bila od onih pasa koji su uvijek uz nogu, pa čak i bez uzice.

Naš dragi Luka tako bi lijepo ostajao u našoj kući i čuvao pse, dok bismo se mi uokolo fićfirićkali, pa čak i kada je Chili već bila ozbiljno stara (poživjela je nešto preko 18 godina), ja bih mu napisala detaljne naputke, ostavila lijekove, brojeve telefona jedno 3 veterinarske ambulante, podijelila hranu u porcije (ukratko, keže Jeger, pretjerivala s brigom)i nikada nije bilo niti jednog incidenta.

Međutim, prođe vrijeme, dođe rok – “mali” Luka piše svoj diplomski rad u Osijeku, a ja sam se našla na sto muka tko će mi čuvati pse. Uz dužno poštovanje, ni moji nećaci niti djeca mojih prijatelja nisu nimalo zainteresirani za životinje, a djelomično su već  pouštekani u računala, ajfone i ajpede pa se bojim da bi i sebe uspjeli ubiti nehranjenjem, a ne mogu ih ni zamisliti da hodaju po pravoj prirodi umjesto vilinskih šuma neke daleke planete na kojoj ih ganjaju troglava čudovišta – odnosno neki drugi klinci online u Japanu, ili već tako nekako….

K tome sam razvila par berićetnih paranoja kada sam odgajala Joy, nasljednicu moje legendarne Chili, zahvaljujući kojoj sam upravo i sjela pisati knjigu o psima – na primjer:

Paranoja br. 1

Jedan je susjed imao štene Beagla koje je uvijek vodio na “flexici” – jednoga dana, flexica mu je ispala iz ruke, udarila psića po guzi, psić je počeo bježati, istrčao na našu jako prometnu ulicu (2 trake za automobile sa svake strane, u sredini tramvajska pruga, brrr) i poginuo! Što je najbolje, meni se s Joy dogodila ista stvar, no na sreću je poznanik išao u susret pa ju je zaustavio. Fleksicu sam poklonila dalje uz upozorenje.

Paranoja br.2:

Što ako se istrgne i potrči za mačkom, pošto je poznato da terijeri burno reagiraju na sve druge oblike života, pa… (opet isti scenarij kraja s varijantama tramvaj-auto-motor), kao što je poginuo susjedov šnaucer....

Paranoja br.3:

Što ako neka budala postavi otrov? To mi je nova paranoja, zahvaljujući histeriji oko masovnog trovanja koja se nije pokazala baš posve točna, o čemu sam čak i pisala – ali što ako je nekoga inspirirala da kupi tonu pužomora i pobaca je po mojoj ulici?

Paranoja br.4:

Što ako pas ima srčanu manu za koju ja ne znam?

Paranoje 5,6,7…..

Što ako bude potres? Što ako dođe poplava? Što ako…… i tako.

Mislim, ne bojim se ja samo za pse – potičem iz obitelji s dugom tradicijom maltretiranja voljenih osoba SMS porukama tipa: DI SI SAD? IZVOLI SE JAVITI! JESI DOŠAO/LA? HELOU? I tako svakih cca 50 kilometara. Pri tome nam je svima jasno kako je opasno da vozač odgovara na poruke u toku vožnje a i sasvim iluzorno očekivati da će zbog svake poruke stati na benzinskoj – sve kad bi ih i bilo u dovoljnoj frekvenciji za bremzanje obiteljskih paranoja.

naravno, ja sam svjesna da pas može i meni pobjeći, pojesti otrov, te da nemam baš nikakav nadzor nad onim što se u osiguravajućim kućama zove “viša sila”, ali bar imam ILUZIJU da će, na primjer – kada ja sjedim u autu/vozim – sve biti u redu. Ne znam kako se taj poremećaj zove, ali mislim da se radi o želji za omnipotencijom s primjesama osjećaja grandioznosti. U ova vremena kada se poremećajima osobnosti naziva svako odstupanje od robotskog ponašanja, mislim da je psihološka struka zbilja malo previše ograničena, no ostavimo to po strani. Za sada.

Ukratko, pošto nemam volje ni snage niti potencijalnog kandidata ili kandidatkinju za uhodavanje – odlučila sam učiniti nezamislivo; pse odvesti u pansion za pse!

“Kako to misliš???” rekao je Jeger. “Radije bi ostavila naše životinje u nekom kavezu kod nepoznate osobe nego dovela nekoga da ih čuva u kući???” On možda ne zna za moju paranoju oko toga kopa li mi netko po stvarima i činjenici da mi je lakše ako kopa netko koga poznajem otkada je bio fetus nego netko tko mi nije baš tako blizak….ne treba niti saznati.

Ali kakvo sam olakšanje doživjela kada sam, upravo neki dan, čula da je moja dobra prijateljica u istom pansionu ostavila svoga psa i on ne samo da je preživio nego joj se nije niti sumanuto veselio kada je došla po njega – bilo je više kao: “Baš lijepo da si došla u posjetu – nego, daj da te upoznam s mojim novim prijateljima!”

I onda vrhunac ushita – bar sam tako mislila – kada mi je druga dobra prijateljica rekla da ide na tri tjedna na drugi kontinent i da svoja dva psa sutra vodi upravo u isti taj pansion jer je čula od neke treće prijateljice da je savršen!

Ali onda je rekla još nešto – što me uznemirilo ali mi je donijelo i ogromno olakšanje:

da se tamo nalaze (ili su se nalazili prije mjesec dana kada je ona došla pogledati pansion) neka dva psa koji su nedavno rastrgali psa jedne naše televizijske zvijezde!

“Jesu li ograđeni?” smjesta sam je upitala. “Jesu, ali po meni ograda možda nije dovoljno visoka…” Pritrčala sam nekoj ogradi na Dubravkinom putu, na mjestu gdje se spajala sa susjednom – “Ok, više kao ova, ili kao ona?” Dobro da nema tajnih kamera na toj šetnici.

“Hmmmm.” Nakrivila je glavu. “Između te dvije.” “Ok, to je 1,60.” “Tako nešto” rekla je. Zatim je protrljala obrve, uvijek to radi kada je zabrinuta. “Može li pas s mjesta preskočiti metar i šezdeset?”Uslijedio je dijalog koji je prebizaran, stoga vas neću zamarati.

Uglavnom, ispostavilo se da nisam sama. Promptno smo osnovale Grupu za samopomoć paranoidnim vlasnicima pasa, sastanci će se održavati dva puta tjedno na Dubravkinom putu, termin ćemo uskoro oglasiti.

U međuvremenu, ona će sutra odvesti pse iako putuje tek za tri dana jer se boji da će biti toliko grozni da će je vlasnik pansiona, inače poznati trener specijaliziran za agresivne pse – zamoliti da ih odvede.

Obzirom da je njezin pas Watson u proteklih tjedan dana pojeo tenisicu, papuču i gojzericu te sada ima određenih želučanih tegoba, čini mi se idealan kandidat za neku buduću rubriku – nešto tipa “Dnevnik zločestog psa”. Stoga je moja prijateljica uzela karte s mogućnošću otkazivanja. Čovjek nikada ne može biti dovoljno oprezan, zar ne?

Nastavak pročitajte u epizodi Baraka 5b...

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK